S obzirom da sam žensko (valjda mi toliko vjerujete ), pisat ću ovo isključivo iz moje ženske perspektive. Tražiti (zamišljati) Savršenoga u danima djetinjstva značilo je imati u glavi nekog Princa ili Kraljevića (koliko se sjećam kod mene te faze i nije bilo). Nešto kasnije, postanemo realističniji, ali ne dovoljno pa u prirodnoj naivnosti uvjetovanoj mladenaštvom i neiskustvom za svakog, prvog i sljedećeg pomislimo da je baš on "pravi". No, ako nismo bili te sreće (kao recimo ja) da je prvi to i bio, onda se nakon nekog vremena upitate - kako ga prepoznati. I kako ... svašta se upitate.

Savršeni u očima neke "normalno-prosječne" žene (uzet ću si za pravo da u takvu skupinu spadam ) bio bi pametan, ozbiljan, zreo i duhovit ovisno o situaciji koju mora znati procjeniti, zgodan (relativan pojam koji je u očima promatrača), pošten, iskren, dobrodušan. I naravno slobodan. Kad bih govorila svoj osobni stav, onda bi tu bilo još nekih finesa, ali mislim da za ono što želim reći to i nije toliko bitno. Bitno je da tražiti takvoga uopće nema smisla. Ne zato što takav čovjek ne postoji, jer znam da takvih muškaraca ima puno, nego jer sam čin traženja nije ono što nužno garantira i nalazak.

I onda se fino opustite i živite neopterećeni traženjem, "naletite" na nekoga, provodite vrijeme skupa, uvlači vam se pod kožu i po svukuda, i ne razmišljate da on je ili nije Pravi. Osim svega što vas privuče, tu su i te nesavršenosti i mane koje postanu dio cjeline i uopće ne možete zamisliti da to savršenstvo može biti savršeno bez njih. I ako se pitate gdje je problem - moram vam reći da ga nema. Osim u činjenici da to ne shvatite na vrijeme. I/ili shvatite, ali ne shvati onaj drugi to isto za vas.

Onda se priča nastavlja tako da morate sebe uvjeriti da to baš i nije bio najpraviji i najsavršeniji, jer drugo vam baš i ne preostaje. Jedino što imate dva moguća problema. Prvi je da tražite neko slično "savršenstvo" (koje naravno ne nalazite, jer kako znate - svatko od nas je jedinstven i neponovljiv). Drugi je (kada vam ne uspije uvjeriti se da neki drugi postoji) biti svjestan da ćete cijeli život žaliti za nečim i usprkos tome ići dalje, uzeti što život nosi i zadovoljiti se time. I tješiti se da se u životu (valjda) desi malo više Pravih Savršenih.

Vrlo često čujem kako treba slušati srce, ili intuiciju, ili unutarnji glas, ili kako već to tko zove. Tada, uvjerena sam, ne trebate dokaze da netko je pravi čovjek za vas. Trebate, ali ne one kojima nešto provjeravate poput testa. I zato, ne razumijem one teorije (i prakse) da netko npr. mora isprobati živjeti sa nekime. Jer ona mora vidjeti smeta li joj kad on ostavi čarape nasred sobe? I ako smeta treba ocjeniti koliko je smetnja intenzivna jer valjda postoji neka skala za to? Ne razumjem i da moraju isprobati slažu li se seksualno. Ljubav nije testna situacija. Ako je riječ o ljubavi, onda će se uz više ili manje truda desiti "odgovaranje" tj. kompatibilnost u svakom smislu.

Kako ga onda prepoznati, tog Pravog? S obzirom na okolnosti, mislim da nisam baš najkompetentnija govoriti o tome. Mislila sam da je to možda ono kada vam je netko sav lijep čak i kada se ne dotjera posebno, da je to ono kada idete ulicom i smiješkate se misleći o nečemu što vam je rekao, da je to ono kada vam je prvo na što pomislite ujutro kad otvorite oči i zadnje na što pomislite prije nego ih navečer sklopite, ono kada možete zamisliti nekoga kao oca vaše djece, ono kada vas zanima sve što dolazi iz njegovih usta makar govorio i što je ručao, ono kad osjetite nešto kao da je život potpun i skroz skroz lijep. Eto, to sam mislila. A sad više ne znam.

Ovaj post nema ni glavu ni rep, ali valjda i to nešto govori.