o Bosni i Hercegovini

Ako o nekoj temi već JAKO dugo želim pisati, onda je to ova. Dosad nisam jer sam smatrala da za pisanje o Bosni i Hercegovini ipak treba malo bolje pripremati. No, kad vidim na koji sve način neki o toj važnoj problematici laprdaju, ne mogu ostati indiferentna. Naime, nikako ne mogu shvatiti zašto neki pri ovakvim temama kao da isključe mozak i krenu mlatiti jezikom, a da pojma nemaju o čemu pričaju. Još kad se u to umiješa govor potcjenjivanja i omalovažavanja začinjen nepismenošću ... taj nivo zasigurno ću nadmaštiti, jer to je jednako težak zadatak kao i riješti koliko je 2+2.

Prvo, neću govoriti stručno, jer ja to ne mogu. Nemam toliko znanja da bih mogla, ni blizu. Usudila bih se reći da čak i ljudi koji se bave tim pitanjem (povjesničari, politolozi, političari ...) ne mogu nikako znati sve ono što Bosna i Hercegovina krije u svojoj prošlosti. Čini mi se da bi onaj tko bi uistinu želio spoznati stanje najbliže istini trebao čitati jako jako puno, iz raznih izvora, i razna područja i k tome, barem se potruditi riješiti svih onih predrasuda koje su skupljene kroz sve ove godine.

Rat u Bosni i Hercegovini se nije mogao izbjeći onda kada je Vožd odlučio da želi svoju zemlju proširiti do granica Karlobag-Karlovac-Virovitica. Možemo pričati što god hoćemo, ali Bosna i Hercegovina je bila tada osuđena na rat, baš kao i Hrvatska. Da se tamo događalo svašta, znamo. Da su pojedinci svih naroda činili zločine i to je činjenica. No, agresor se zna. Zna se i tko je tjerao ljude iz domova, zna se i tko ih je ubijao u logorima. Zna se i da je isti taj agresor uspio napadnute narode uvući u sukob. No, ako je netko od vas pročitao bilo koju knjigu autora koji je ponešto znao o zbivanjima tamo, uvidio bi da je Bosna i Hercegovina bila jedna velika i za mene koja sam to čitala TUŽNA tržnica. Priče o tome kako su ovi i oni dijelili Bosnu stoje, no ako niste znali, nisu to bili samo Milošević i Tuđman, bili su to prije svega Amerikanci, zatim Evropejci, a i kojekakvi Yasushi Akashi koji su se dok su ljudi umirali, zabavljali. Doslovno. Ljubavnice i te stvari. Uglavnom, malo koja krupna, ali i sitna "riba" nije imala svoju viziju podjele Bosne i Hercegovine. Čitajući takve retke pitate se zapravo je li moguće da se na pragu 21. stoljeća na taj način moglo igrati sa svim onim ljudima koji su živjeli u Bosni i Hercegovini i koji su ju prije svega smatrali svojom domovinom. Posljedice podjele isto tako jako dobro znamo pa je na čast svom tom zapadnom svijetu da je pola te JEDINSTVENE države dao onima koji su ju napali.

Kako je u tome svemu prošao hrvatski narod govori činjenica da je od 200.000 Hrvata koliko ih je u Bosanskoj Posavini živjelo prije rata, ostalo (ili se vratilo) samo njih 5.000 (podatak je od prije nekoliko godina pa su moguće manje promjene). U Hercegovini je ipak malo bolje, no nažalost, ni u tom dijelu Hrvati ne prolaze osobito. Sve mi se čini da počinju sličiti manjini, a ne konstitutivnom narodu za kakvoga se vode.

Priče o agresiji Hrvatske na Bosnu i Hercegovinu (baš mi pada na pamet i ono što je "naša blogerica" Vesna voljela govoriti, a vjerovatno će i opet kad bude kampanja) uopće ne smatram realnim. Prvo je tu činjenica da su se mnoga područja napadala ili branila iz te države (sjetite se dubrovačkog zaleđa). Drugo, ne želim pomisliti što bi bilo sa Bihaćem da Hrvatska vojska u suradnji sa Armijom Bosne i Hercegovine nije oslobodila grad od opsade. Treće, većinom su Muslimani i Hrvati surađivali u borbi protiv srpskog agresora pa takve generalne tvrdnje mogu biti samo nečija želja za političkom eksponiranosti obojena izrazitom "antituđmanovskom" politikom, ma o čemu god bila riječ.

Što se tiče financiranja Hrvata u Bosni i Hercegovini, smatram to obavezom i dužnošću. Jer, donositi neke zaključke "ma što ćemo mi njima davati" je nešto što mi doslovno para uši. Koji MI i koji ONI? Pa zar na Riječane gledam ljepše nego na Siščane ili Osječane? Kad bi takve priče držale vodu, onda bi se i mi drugi "nemetropla" stanovnici mogli osjećati "ugroženima", jer "sve ide u Zagreb". A ne padaju mi napamet takve optužbe. Makar bi se dalo govoriti i potrebi za decentralizacijom barem nekih područja djelovanja. Uglavnom, govoriti za SVOJ narod kao da govoriš o tamo nekim kukcima mi je stvarno tužno i žalosno. Pa tko će se brinuti za Hrvate ako se neće brinuti sami o sebi? Mislite li da će doći neki Nizozemac i glumiti dadilju?

I još jedna stvar. Gledali ste koji film o nestanku svih onih plemena Indijanaca? Jeste, sigurno. Barem "Ples s vukovima". Suosjećali ste sa njima? Ja jesam. I sada me obuzme tuga kad se sjetim što jedan čovjek ponekad može napraviti drugome. No, pitam vas, ZAŠTO mi se čini da Hrvati ovdje više suosjećaju za nestankom tog naroda, nego za onim što se NJEGOVOM narodu doslovno pred nosom događa? Jednom sam u nekom razgovoru pričala sa jednom obrazovanom, bila sam uvjerena,i realnom i razumnom osobom. Kad je na moju "nestat će Hrvata u Bosni i Hercegovini" (u kontekstu ako se nešto ne poduzme) rekla "neka nestanu", i kao "to je tako, neki opstaju, neki nestaju" osjetila sam ne ljutnju, nego neku tugu i nevjericu. Zar je moguće da netko to može misliti? Onda kada se čak, grozno mi je ovo reći, borimo da ne izumru životinje? Ali bi nam se kao trebalo fućkati za narod koji je dio i nas samih i kojega smo mi dio? Ne znam, ne razumijem ljude koji ne drže do svoje obitelji, i ne razumijem ljude koji ne drže do svojog naroda. U svakom slučaju, oni su do nas držali onda kada krenuli u prve redove i davali tijela i glave za svih nas.

Nisam za cjepkanje Bosne i Hercegovine pa onda nikako ne mogu biti za ovu sadašnju konstrukciju "države u državi". Smatram da su tri naroda koja tamo žive jednako bitna i jednako vrijedna, i da im ne preostaje drugo nego živjeti zajedno. U miru, i naravno POŠTIVANJU. No isto tako smatram da je dužnost nas ovdje da vodimo računa o tom dijelu nas, jednako kao što je i njihova da vode brigu o nama. Ono što nikad ne bih htjela vidjeti je ono što nam se zna dogoditi i kada je u pitanju neka nam bliska i draga osoba - vidjeti koliko nam je vrijedila tek kada ju izgubimo.

p.s. Još nikad nisam poslala post uredništvu bloga. Mislim da će ovo biti prvi i zadnji put. Zadnji, jer to jednostavno ne volim raditi. Prvi, jer zanima me mogu li na naslovnici biti 2 strane medalje ili baš uvijek moramo gledati jednu te istu.

**************

Post posvećujem dvjema osobama - Jednoj Dragoj Osobi koja čovjeku baš zna napraviti osjećaj topline oko srca. I pokojnom Draženu Petroviću kojemu je danas 13. obljetnica smrti i kojeg smatram VELIKIM Hrvatom. I prije svega VELIKIM čovjekom.