Morala bih biti stvarno zaostala u razvoju kada ne bih znala da nije isto imati dijete i planirati ga imati jednoga dana. Mislim tu prvenstveno na onaj aspekt ponašanja bitnim za odgoj, obrazovanje, ali i za brigu o djetetovu budućem životu koje nije isto onda kada sve to živimo u praksi i onda kada imamo samo teoriju kako bi to (barem otprilike) trebalo izgledati. Sasvim mi je jasno da barem 90% onoga što trebam znati ne znam, jer to se uči praktično i nikako drugačije. Međutim, jedan dio ostaje ipak na onome da neke stvari ne samo da trebamo, nego i moramo promišljati PRIJE. Ne toliko planski koliko učeći na pogreškama drugih, ali i živeći onako kako smatramo najispravnijim. I baš zato, ponekad me smeta kada dobijem rečenicu iz naslova u bilo kakvom komentaru na bilo što vezano za djecu. Ono kao da je netko tko još djece nema retardinjo koji eto ne vidi dalje od nosa.

Vjerujem da svi znate onaj banalni primjer valjanja djeteta u trgovini kada jedan od roditelja kaže "ne" na neku od mnogobrojnih dječjih želja. Nakon toga slijede urlici, dreka, plač. Metoda po kojoj dijete zna da će nešto dobiti je ona koja mu kod mene garantirano ne bi prošla. Možda bih i ja iznutra plakala skupa s njim (to je onaj dio koji ne znam), ali sasvim sam sigurna da nema te sile koja bi me natjerala da na taj način dijete dobije ono što hoće. Dijete nije glupo zato što je malo. Dijete je pametno i kada jednom taj model prođe, ono se jako dobro njime koristi i dalje. I uporno dobiva. I uporno manipulira. I postaje razmaženo toliko da to, vidim na primjerima drugih, nikako nije dobro. Posebno ne na duži rok.

Sjećam se kada sam neke mame pitala kada misle "preseliti" dijete iz bračnoga kreveta u svoj. Oooo Bože, fatalna greška koju napravi netko tko nije mama prema nekome tko misli da savršeno odgaja dijete. Znam da dijete može ružno sanjati, biti bolesno, nervozno jer mu rastu zubi, ali kada to postane praksa dijete dođe do 5. ili 6. godine u krevetu mame i tate. Jedno je kada je radi prostora to nužno, a nešto sasvim drugo kada dijete ima svoj krevetić. Ne zavređuju li roditelji barem to malo vremena biti sami?

Nedavno sam čula jedan komentar u stilu "nema šanse da išta od mojeg djeteta dajem nekom drugom djetetu, svoje ću davati, ali djetetovo ... niiiikako". Mislilo se tu na jedan od mnogobrojnih balona, ne na neku posebno darovanu igračku. Ono u što sam isto tako sasvim sigurna je da ako budem kada imala dijete, ono će učiti dijeliti neke stvari sa drugom djecom. Onom djecom koja možda za to nemaju novaca. Tako da od mene sigurno neće čuti "neeeeee, to nikome ne dajemo". Naravno da to ne znači da neki razmaženac koji uleti može (poput onog iz Poline priče ) grabiti što mu se prohtje. Ne, to nikako. Jer taj se može valjati kao onaj iz gornjeg odlomka, a da neće postići baš ništa.

Što se tiče učenja sa djecom, nema teorije, ali baš ono s naglaskom da nema teorije da ću sate i sate provoditi sa rješavanjem zadaća, čitanjem lektira, ispitivanjem i sl. Vidjela sam kako su to radili moji roditelji i vidjela sam da su to radili dobro. Nismo ni ja ni brat bili problematični u školi, ali znala se desiti pokoja jedinica (kod njega i malo više od pokoje ), ali nikad se nisu zabadali u to što ne znači da nisu imali uvid u situaciju prateći nas na roditeljskim sastancima i informacijama. Znam da sa nekom djecom treba dodatno raditi, ali takvih je ipak manje. Većina djece sposobna je SAMA savladati gradivo učeći se samostalnosti i snalaženju u novim situacijama.

Moram na kraju spomenuti i ovaj toliko strašan i potresan slučaj u kojem je dijete do smrti izgriženo od psa. Biti ljubitelj životinja nužno ne znači da moram biti zagovornik pasa u stanovima kao i onoga da se dijete od godinu, dvije ili tri pušta u "igri" s psom. Nije mi to ni higijenski tako da ni radi toga to zasigurno ne bih tolerirala, ali čak ako se i odmaknem od tog razloga, preostaje ona situacija u kojoj kao prvo nikada potpuno ne možemo znati što se zbiva u glavi životinje, a druga stvar je da dijete NE zna do koje granice je nešto igra i glađenje, a do koje određeni zahvat rukom, nogom, ustima može životinji uzrokovati bol na koju reagira onako kako jedino zna. Zato, i više sam nego sigurna da svoje dijete ne bih dovela u takvu situaciju.

Puno toga, kako sam rekla, ne znam. Puno toga me je i strah, jer univerzalnog recepta za formiranje djeteta u poštenog i vrijednog čovjeka nema, ali u neke sam stvari sigurna, jer za to mi treba jedino poznavati sebe. A poznam se toliko da znam učiti i na tuđim greškama. I zato, ova rečenica iz naslova može se puno puta i izreći, no ima situacija kada bih isto to i ja mogla reći onima koji to kažu meni. Uglavnom ne kažem, jer su ljudi jako uvredljivi po tom pitanju, ali možda bi trebali znati da ni drugi ne vole konstantno dobivati "lekcije". Tim više što je ponekad i dobro poslušati nekog objektivnog, s obzirom da subjektivnost ponekad nosi i ne samo ono pozitivno.