četvrtak, 27.10.2005.
ona koja
 Čula sam korake iza sebe.. Pratili su me kroz čitav mračan park.. Hladnoča se uvlačila u moje kosti.. dopirala do dna..da nije možda... Nisam mogla više trpjeti.. okrenula sam se... NIKOG NIJE BILO.. Odjednom osjetim dodir na licu poljubac na usnama i suze... Zaklopila sam oči.. "volim te malena..dobro jutro.." A sad nema pitanja.. sad znam, a znala sam i prije.. to je ONA čije ime govori više od sunca.. čija ljepota mora uzdrmati one nevjerne.. čiji pogled dopire dublje od snova.. Ona kojoj pripada moj život.. |
srijeda, 26.10.2005.
...i nije plakala..
 Sagnula se. Rukom zagrabila latice, spustila sasvim nježan poljbac na njih i lakim pokretom spustila ih u grob. Osmjehnula se posljednji put ko nekad..I ne brinite nije plakala.. Pratila sam ju čitavo vrijeme pogledom. Nisam dozvolila da nestane onog svjetla s desne strane.. Da ako se pitaš osječala sam kako me netko cijeli dan stišće za desnu ruku.. Kako uporno kad biva preteško tvoj duh potraži utočište u mom naručju.. Imala je težak korak, izmučeno lice.. POgledala je uokolo pna nade da će nači moj par očiju... I ne brinite nije plakala.. Bilo me strah uči unutra izrazit sućut i jenostavno zagrliti tvoje malaksalo tjelo.. No kasnije... kad me ONA zagrlila ljubavi mislila sam da je sve ponovno dobilo smisao.. Da je onako kako treba i da stvarno možemo boriti se zajedno ko na početku početaka.. Šok? Možda..Sigurno.. No nešto što ne ću zaboraviti.. Bila si jaka ljubavi i kad sam te vidjela kako uspravno stojiš kako se boriš za sve tvoje... I ne brini nisi plakala.. Suza se otkotrljala samo u trenucima največe i najneizdrživije tuge.. No ne nisi se slomila.. MOžda jednom... Bila sam i još jesam ponosna na svog snažnog anđela i bit ću u vijeke vjekova.. |
utorak, 25.10.2005.
dan koji..
 željela bi plakati željela bi jenostavno izbaciti svu tugu iz sebe... pretvoriti ju u nešto ljepše u osmjeh koji ću posvetiti TEBI.. draga moja ako će budučnost biti dobra prema tebi te uspijemo nači neko riješenje ako mi oprostiš što u trenucima največe tge nemogu biti pored tebe.. Skreni pogled na ljevu ruku i zagledaj se u odsjaj prstena.. snaga će oć sama.. oprosti ljubavi no bit ću danas tamo gledat ću iz daljine.. no moj će duh biti s tvoje strane.. Volim te HOPE! |
ponedjeljak, 24.10.2005.
something in betvine
 smrt je jedina stvar protiv koje ne postoji lijek..ko ni za ljubav.. zar to znači da su usko povezani ili da jedno bez drugog ne postoje? koje god bilo istina bol prevladava u oba slučaja a na nama je da se naučimo nositi s križom koji nam je dan uz potporu osobe koja ti je sve.. hope volim te.. |
petak, 21.10.2005.
 u jesenje predvečerje kad se tuga gomila iznad grada a naša malenkost sakuplja ostatke prošlosti uporno pokušavajući predvidjeti budučnost.. nestaje svjetla sa svom bjelinom.. Tek mjesec ta bijela kugla zaljepljena na nebeski svod da vječno svjetli palima ocrtava naša lica i ne damo se.. Zanam da će još biti empirike ali ne više ovakve, ovo je jedinstveni primjer naše nesreće, proleterskih osmjeha tek prosjak za uglom i ništa više.. A zna kišiti danima bez prestanka nad našim rutinama i postalo je sasvim normalno uzeti kišobran za sunčana dana, na tren , dva pa sve opet ispočetka... Zatvaraš oči ljubavi moja i prestaje roman. dočitane su stranice a korice ostavljene da sakupljaju prašinu zauvijek.. boemi mi se smiju, racionalisti upiru prstom, a jedino što znam jest uzvratiti smješkom i nadati se da će me prošlost prestati sustizati na svakom koraku... Tu negdje na pola puta kad lišće počinje da pada a agonija mog poraza postaje užitak.. Ne dam se .. Još stojim izložena visokom valu i vjetru koj hladi vrućicu sa čela i smiruje drhtavu ruku u dodiru koji ocrtava gracioznost i nezgrapnost tvog postojanja.. U trenucima potpune staloženosti vračam se u razdor i ne ću imati s kime nastaviti sanjati ako svi već dovršite svoje novele u kojima veličate one trenutke koji su vam bili sve A meni je tek početak.. Mjenjam pjesmu stavljam Chopina i stvari mi se već čine ljepšima.. Zar ne pristoji nekom mog ugleda da uživa blagdati spokoja u noći koja mi se nudi na raspolaganje i molim te ako me IKAD zatrebaš.. Raspolažem sa detaljima tvog postojanja koji bi učinili ovaj svijet za još jednu ranu dubljim pa ipak.. Ponovno počinje kiša kao što i kiši ovdje gore.. Početkom listopada.. Pa ja oblačim kaput i izlazim u jesenje predvečerje kad se tuga goila iznad grada a naša malenkost sakuplja ostatke prošlosti uporno pokušavajući predvidjeti budučnost; i nestaje svjetla sa svom bjelinom.. |
srijeda, 19.10.2005.
misao
|
neizvjesnost struji u zraku nemir nesavladiv i nikako da se
ustajali zrak sobe pretvori u masu koja ce s vremenom izbijedljeti... nedostaješ mi a sutradan ćeš mi nedostajati još više... dođi da te zagrlim... uzmem u naručje i dozvoli mi da te poljubim ko nekad jer; sutradan je samo malo opasniji izraz za danas |
Jednom kad me više ne bude
 Jednom kad me zamete vjetar, u sjećanja kad me odvede… Jednom kad prestanu padati kiše, kad me na ovom svijetu ne će Biti više… Pođi u noć…. Osjetila pusti da tuguju sutra… Dopusti zadnjim zrakama sunca da te obaspu onom Toplinom koju moje tijelo više ne krije… Kreni u pobjede, nove ratove vodi i budi jaka Jer nesreća svlada one koji se boje A pred jakima na koljena pada.. I jednom kad me na ovom svijetu više biti ne će Ne polazi za mnom… Jer satkan je duboko u njedrima tvojim Dio mene i sniva.. Tek otkucaj srca čuješ mu u noći I znak da nisi sama.. I jednom kad prestanu padati kiše kad zame se sve u snježni veo Dodaj bjelini noć onu svetost Koju ja nisam znala I pusti da pahulje padaju tiho na prozor Ispod kojeg je grm ruža U proljeće pusti ih da cvatu za me Pusti ih da cvatu dušo I molim te ne budi tužna… Jednom kad zamete me vjetar u sjećanje kad me pretvori Ne budi obeshrabrena jer misao moja još uvijek stoji: «Da, ljubav je jača od Boga samog što stvori I nebo i zemlju I nas ljude što umrijeti moramo jer Živjeti ionako ne bi smjeli…» Jača je ljubav kao što vidiš i od smrti same Jer riječi koje napisah tebi draga Trajat će u sve dane.. I jednom kad me zamete vjetar, u sjećanja kad me odvede… Jednom kad prestanu padati kiše, kad me na ovom svijetu ne će Biti više… Zapamti da volim te mila, Da tvoju će tajnu sada i moj grob kriti, I da ću zauvijek kao i sada uz tebe biti… |
|
Ako trebaš subježnika, zovi
Šapni, opsuj, iz grla izbaci, klikni, promumljaj, Ali samo ako riječitok vodi iz srca, iz duše, ako to zaista potrebuješ ko vodu ko zrak I bježat ćemo hodnicima vremena, tražiti ono dječije, ono nevino, ono Što drugi nitko i nikad nije i neće opet naći Bježat ćemo svim onim obalama prekrivenim naplavinama naših brodoloma i vjeruj na svakoj obali naći ćemo Makar jednu sretnu školjku, možda malu ali JA ću je naći za tebe, Bježat ćemo do koljena do pojasa preko glave kroz isplakane i kroz neisplakane suze, dječije, djevojačke, majčinske, moje I vjeruj doći ćemo na suho, na obalu, na sprud, na nešto osunčano, ozimljeno, oproljećeno, na jesenju stranu, Ali ta jesen poklonit će nam plodove zranate sreće koji se spuste u srce i tu ostaju. Samo sakupi zrak ,osnaži dušu, zaželi i zovi. |
My room is not the same since you left
|
My room is not the same since you left The CD-player is angry it blames me The TV tries desperately to stay busy But occasionally I catch it staring out of the window… The balcony is felling sorry for itself again It just stays there saying: “What’s the point? What’s the point?” The curtains count the days, Nothing in my room will talk to me. I think your blanket is dead. Our notebook tried to comfort me at first But you know what its temper is like I’ve not told Ivek jet he thinks you’re still on holiday. The kitchen misses to cook for you... I hardly see it these days... It still can’t believe it couldn’t go with you… My bed won’t even talk to me Since you left it keeps its eyes closed… All it wants to do is to sleep, remembering better Days, remembering you… It trying to lose itself in dreams It seems like it’s taken the easy way out but At the night I here pillows Weeping into the sheets... And me? I’m right here in the middle of these Waiting for you! ( ova pjesmu sam napisala kao da sam znala da će se neke stvari desit…pa ipak nije baš sve tako kako zvuči… Hope ti znaš na što mislim ) |
Letter No.2
|
Nisam čula tvoj glas već nekoliko dana.. Odzvanja mi u sjećanjima jedino zato uspijevam ostati prisebna i boriti se za sutra za ono što će nadam se doći.. I nemoj se bojati dušo sve je u redu.. Razmišljam kamo sve ovo vodi i zapravo shvaćam da sve vodi k tebi i da je sve vodilo k tebi oduvijek..
Prvi susret košarka kad si «krivo» bacila loptu pa je doletjela k meni.. Koncert Siddharte.. Još «par koncerata» pa zatim književna grupa, pa moja književna večer.. Toliko situacija a još nisam bila spremna prepoznati te u toj masi ljudi.. (Anđeli me više ne pozdravljaju ..) Toliko puta izgovorim tvoje ime u noći.. Sasvim tiho, nečujno da slučajno ne poremetim trenutak mirnog i spokojnog sna tvoje duše.. I ne želim ga nikad prestati izgovarati « I****… I****… I**…» i tako do dolaska prvih zraka sunca koje me pokušaju utješiti imitirajući tvoj dodir.. Topao mek, jedva primjetan a opet toliko snažan da odagna sav strah i sve sumnje.. Strah od ovog našeg stadija.. Što ako shvatiš da nisam ja ta s kojom želiš provest ostatak života? Ako te nečiji tuđi sjaj u očima oživi i osjetiš onu puninu onu sreću koju si do nedavno nalazila sa mnom bez ikakvog napora.. Bilo je dovoljno samo zaklopiti oči i osjetila sam kako sjedaš kraj mene, uzimaš me u naručje i privijaš uz sebe.. Zaklopiti oči ispružiti ruku i u mislima prelaziti po tvojem licu.. Bilo je dovoljno.. (Nisu više papir i olovka moji suputnici, note polako preuzimaju vlast) Nekad sam mogla raditi što sam «htjela».. Nije mi bilo ni do čega.. No jedna me djevojka naučila što znači voljeti, u potpunosti voljeti.. Do tada nisam to razumjela.. Vjerovala jesam razumjela ne.. No kad me pustila i rekla da je sjeme posijano a da li ću uspjeti da izraste u najljepši cvijet na meni je… Zahvalna sam joj, ali jedna njezina rečenica : « Meni je ljubav pokazala Ona a sad je ja pokazujem tebi. Doći će dan kad ćeš je ti morat pokazat nekom. Ne plači, budi sretna što je ta osoba upoznala njenu moć..» (Ljudi dolaze i odlaze ne primjećuju ništa, nikakvu prekretnicu..) Ne prepoznajem se više.. Gubim se u svakom novom danu sve više bez tvoje prisutnost.. I sad bi netko pomislio da te nema više no samo je nešto uspjelo dirnut u svetost ljubavi, u svetost svakog novog puta prepuštenog da ponosno koračamo njime uzdignute glave.. Kad se probudiš i osjetiš da ti nedostaje par krila za letenje kad osjetiš da te guši i polako razara činjenica da me nema pokraj tebe.. Upri pogled u nebo.. Zovni moje ime i osjeti kako ti povjetarac miluje lice.. Zar ne vidiš? Tu sa tvoje desne strane.. Da baš tu ljubavi.. ( stvari gube na značenju i oduzima im se sjaj) Učinila sam što sam osjetila da moram učiniti iako mi je onaj glas duboko u glavi ostavljao poruku.. Pa ipak prestala si osjećati da te trebam da mi je trenutak s tobom važniji od svih utjeha što ovaj svijet može pružiti.. I nemam hrabrosti reći ti da ću te zauvijek trebati. Duboko urezano u dušu u srce tvoje riječi tvoj osmjeh tvoj pogled.. Tvoje postojanje.. Čujem njegove otkucaje srca, uzimam ga uza se da ga pretvorim u još veći dio mene no što on već jest.. Ne vidiš ne čuješ više moja dozivanja ne osjećaš kako mi glas drhti kad razgovaram s tobom kao si mi potrebna kao sunce što dolazi poslije svake oluje ma kako ona duga bila.. (Pročitala sam da strah od imena povećava strah od same stvari.. Kako da imenujem nešto što ne znam gdje se uopće skriva i kako opstaje?) Odjeća koju sam naučena nosit i ne pristaje mi više.. Prerastam te bajke te pripovijetke o sretnim ljubavima.. Sad me okružuju legende o ptici koja pjeva jedino kad umire.. Njen glas dopre do svakog srca do svake duše do svakog sna.. treba mi nešto tako jako nešto što će bar pokušati ako ne uspjeti vratiti sve ono što je nekad bilo obasjano mjesečinom.. (Arsen pretjeruje.. rekao mi je da je ljubav samo opojno sredstvo koje s vremenom izgubi na djelovanju.. Zar ne zna da ti svakim danom treba sve više i više?) Ovo je moj život i nije više onakav kakav je bio prije.. Ovo su moji osjećaji koje više u potpunosti ne mogu dijeliti s tobom.. A život sa tobom je san za kojeg mi nikad prije nije bilo dozvoljeno da živim.. a strah me da me netko ne probudi.. Strah me da me ne probudiš TI.. (Čula sam jednu pjesmu koja me sad proganja želim joj saznat ime i izvođača ..Govori o tebi) Sad kad smo udaljene jedna od druge jedino mi riječ borba kola u glavi..Borba za nas.. Sve pogreške koje smo učinile nesvjesno pod utjecanjem prošlih života.. Želim da prestaneš odlaziti svakim danom sve dalje dok mi se odjednom bez upozorenja ne izgubiš iz vida.. Potpuno.. Ovo su moje riječi koje nikad prije nisam govorila, i čini mi se da se sasvim dobro nosim sa svime time za sad koliko god teško bilo, i ovaj osmjeh kojeg imam na licu nikad nitko prije nije vidio.. Sva iskustva koja život donosi stavljam ih pred tebe na dlanu i želim da shvatiš da voljeti i biti voljen istom mjerom daje toliku snagu koju ništa drugo ne može dati.. I nije me sram mojih padova i ranjenih koljena nije me sram osobe kakvom sam postala.. Čak ni prošlosti jer me naučila mnogo toga.. Strah me da ne zavoliš nekog drugog.. Ne radi poljubaca koji bi tad pripadali toj osobi.. Ne radi tvog osmjeha kojeg bi poklanjala nekom drugom.. Ne radi tvojih očiju u kojima bi gorjela vatra za nekog drugog... Zaborava.. Tog me strah.. Da zaboraviš koliko te volim i koliko sam te spremna voljeti.. No kako ti ono kažeš : « Onog koga zaista voliš pusti neka ode.. Ako ti se ne vrati nikada ti nije ni pripadao a ako se vrati tvoj je zauvijek..» Vrijeme draga, vrijeme će se pobrinuti za sve.. Nada, to je jednino što mi preostaje i ne zaboravi bit ću tu, i čekati te.. “..Right here waiting for you..” |
utorak, 18.10.2005.
J. Franičević-Pločar: Kad umire čovjek
 Kad umire čovjek zemlja postaje teža i dublja za jednu ranu crnja za jednu jamu i jedan zakucan kovčeg. Kad umire čovjek svijet bi trebao stati i zadrhtati težinom tuge dubinom bola u šutnji koja bi rastvorila vrata mrtvačnica i podigla ploče grobova kao umorne kapke iza besane noći. Kad umire čovjek, umire dio svijeta i zemlja postaje teža iskusnija i ljudskija i veća za jednu ranu i dublja za jednu jamu. |
srijeda, 12.10.2005.
Tings will be the same one day...
 Miris tebe nosim kroz čitav svoj vijek postojanja, a kad sam ga konačno prepoznala u toj masi ljudi to govori sve…. Prepoznajem te u svakom kutku čovjekova djelovanja u svakom pokretu koji mi upućuje svakom riječi… Kao da mi govoriš kroz njih kad nisi pokraj mene… Sreća…..Odjednom….Nemir….. Oči koje me ne puštaju…Oči koje me zarobljavaju u pustinji i oduzimaju želju za borbom…. Plamena kosa zasljepljuje moje oči i ne vidim te. Miris dima pobija tvoj, pušta me da lutam i potpuno izgubljena da se Probijam kroz trnje, da bosonoga koračam po oštrom kamenju koje me se zarezuje svakim novim korakom u stopala.. Njena moć je predivna, zapanjuje me… Padam… Dočekujem se na ruke…Ponovno krv na njima.. Ona ljepljiva, slana Tekućina koja se ne može maknuti samo sa « Oprosti ali ljubav je u pitanju» Jednim jedinim pogledom u moju nutrinu lomi mi krila. Bol se prožima mojim tijelom jača no ikad ne mogu odletjeti… Anđeo zarobljen u paklu to sam ja…. Okovi na nogama preteški… Uzima šiljke i zabija ih u moja zapešća i pribija na križ.. Klonem… Prepuštam joj se…. Tvoj glas, jači no ikad…. Budi me… tvoja ljubav… Jača od nje od ikog…. Things will finally be the same… |
Picture on the wall
 Picture on the wall Mogla bih sate provesti šutke gledajući samo tvoju sliku duboko urezanu u zid mog svijeta… U oruđe koje ne dopušta da se ponovno slomi dio mene… prolaze minute a svaka od njih u dubini mog oka okupanoj u suzi žaljenja pretvara se u vječnost… Ne nije kraj pa ipak osjećam da te gubim… Svakom tom minutom sve više i više dok jednostavno ne izblijediš i ostaviš da padne i zadnji čovjek koji je obećao da će se boriti za tebe… « Ako ikad odlučim da ću nestati..Maknuti se od svega i pustiti te da odeš… Spriječi me molim te tebe ne želim izgubiti» Da obećala sam ti to i kanim se držati obećanje jer značiš mi više od daha koji udišem da preživim… Kažeš da je nada negacija stvarnosti a ja snaga za dalje… kažeš da su snovi nužno zlo a ja ono što pokreče cijeli svijet… kažeš da su noći užasne a ja kažem da su bogatstvo osjeta… Kažeš da je život užasan i da jednostavno ne možeš podnositi njegove udarce a ja da je dar kojeg moramo iskoristit što više možemo… Suprotnosti nas privlače ali razdvajaju nas različiti životi… Tvoj u svijetu u koji ja ne pripadam i ovaj naš zajednički… Ne uklapam se u tvoje društvo u njihova razmišljanja jer ja još uvijek vjerujem u snagu ljubavi… Počinjem shvaćati riječi Khoenove pjesme « In my sicret life » Nedostaješ mi iza svake rečenice ista misao… Sad znam kako je to kad imaš svoj skriveni svijet za koji zna nekolicina ljudi a sramiš se pokazati ga ostatku ma koliko smatrala da je lijep… Tamo još uvijek jutro ima moj okus, tamo još uvijek odzvanja poznata melodija koja nas vrača na početak postojanja, gdje nisi ogorčena na čitav svijet i dalje gdje živiš, kako tako ali imaš razlog za živjeti i živiš… I vjeruj razumijem te u potpunosti zašto ovo radiš, vjerojatno ni ja ne bi postupila drugačije da se nađem u takvoj situaciji…. Čak i ako sve ove moje misli ne dopru natrag do tvog srca, molim te pogledaj prema zvijezdama i sjeti se: « Nekad, negdje, netko je postojao tko te još uvijek voli » |
nedjelja, 09.10.2005.
Just a letter
 Ljubavi moja ! Moram početi ovim riječima , koje su sve što mi je ostalo i u kojima kao da i dalje živi uplašeno i krhko sve ono što je bilo između nas.. Od nekih nejasnih riječi što se iskre do suza zahvalnica do neprekinutog radosnog iznenađenja; danas isplakanih drugačijim suzama… Ljubavi moja čudno se nešto zbiva, svijet se najme i dalje kreče kao da se ništa nije dogodilo nije. Ljudi oko mene kao da ne žele vidjeti da nešto za mene više nema isto lice , isti smisao. Vidim ih kako se kao i obično brinu o svojim poslovima, kako radoznalo čitaju novine, kako se sastaju- i dođe mi želja da ih nenapadno prekinem potegnem za rukav : Vi dakle ne znate? Što se zapravo dogodilo? Jesu li nas presadili a da mi to ne znamo? Tek nešto malo pomakli da se više ne podudaramo potpuno. Mora da su u nešto dirnuli. (Bilo tko) dirnuli su nam u život rekla bi, ili su dirnuli zapravo u naše vrijeme. Povukli su nas naglo s leđa tako da smo morale pustiti jedna drugu… Povukli, otrgnuli nemam druge riječi…( Nešto jest, nešto što ne mogu vidjeti je to prouzrokovalo zasigurno…) Odvojene smo od sreće pustarama i maglovitim močvarama a na tlu i na zemlji za sva vremena ostalo je zapisano : « Bijaše jednom…» Tolike nam stvari nisu bile davane postupno, već smo ih počele posjedovati, odjednom i ostale su neprekidno… Toliko se često pitam što je s tobom ljubavi moja? Na čemu je sada slika tvog života prije usmjerena prema nama? Slika koja sadržava slikovit vidik budućnosti i buduće sreće… Jer kad te čujem nijema su tvoja miloriječiva usta a tvoj pogled kad te vidim hladan i prestrašen… Probodena svijetom i razočaranjima u njega, izdajnički se skrivši iza tvojih očiju, u dubini duše, čami tvoja ljubav za mene. Znam da je još ovdje no da li bi bilo pošteno od mene da ju tražim kad te toliko boli pomisao da sam još uvijek ovdje da te volim da ne prestajem voljeti a da odlaziš danas 9.10.2005 u 17:30 minuta u svijet koji se nalazi iznad mojih granica bivanja… Plačem … Nad tobom, nad sobom, nad nama.. Plačem nad našom prošlošću.. Nad prošlošću u kojoj ništa nije prošlo; koja je poput nove i svježe priče koja tek otpočinje i daje do znanja da je sve što će na ispripovjediti još uvijek pred nama. Priča o hvalospjevu tvoje ljubavi , o ljubavi koju si jedino ti mogla reći i pokazati dok je meni nedostajala trunka hrabrosti. Gledam nas iznova, kako živimo okružene osmjehom i šutnjom tvojom, govorom mojim, zagrljajem našim i istinom …Gledam nas a vidim tebe, sličnu dobrostivom modrom nebu iznad nas. Biti svjedokinjom onoga što si ti.. Vjerna iznad svega samoj sebi oduvijek si mi davala osjećaj suvisle povezanosti od prvog pogleda nadalje. Krajem srpnja za separeom u dobro poznatom kafiću Zrinski… Između nas je postojala ljubav , i to najdomišljatija ljubav među dušama, zasnivana , sagledavana, razrješivana ali uvijek slična srcu ispunjenom radošću… Postojala je ljubav, čvrsnula naizgled i dobivala oblik u tvojim prstima, valjuškala ti se među dlanovima. Čitava ljubav se utopila u nama. Nije šutjela zaista! Ljubav je kod nas uvijek imala prostrti stol i spremljenu postelju. Bile smo svjesne da je mnoga biča zloupotrebljavaju te riječi, da je govore ili da je pjevaju bez razloga. No ti si progovorila i ljubav je ponovno zadobila svoje pravo značenje, cijelom svijetu govoreći, govoreći i nama. Postojala je ta ljubav među nama i još uvijek postoji… Ljubavi moja! Još jednom te riječi sad kad mi ne prijeti opasnost da ih bilo tko ocrni. Te riječi bude tako snažan osjećaj prodora u dan. Kad sad nakon svega kažem « Ljubavi moja! » probudi se ono nešto upornije od mene koje me podsjeća na obećanje i ne dopušta da ostaneš sama jer osjećam da me trebaš koliko su i ptici potrebna krila da se vine u slobode prostranog plavog obzorja. Žrtvovale smo toliko, ponajviše ti… spremna si žrtvovat našu ljubav a da nisi ni svjesna da to samo strah govori iz tebe… No do te žrtve mjesto i vrijeme stalne vjere jedne u drugu sve nam to bijaše ta naša ljubav i nisam ni dovoljno snažna ni suzdržana da ti ne kažem « Ljubavi moja» jer čak i sad kad je sve u rasulu osjećam da ti moram reći, ono što ti još nikad nisam u pravoj mjeri dala ono što je pripadalo tebi ono što je tako neobjašnjivo postalo dio nas… Oni koji su te voljeli nisu znali da si samo u prolazu, nisam ni ja. Čeka te očito drugačija milost u borbi za opstankom našeg zajedničkog života, zapravo je vrijeme čekalo da ga pretvoriš u trenutak. Sve je protjecalo pokraj nas, pretapajući jedna u drugu sve osjećaje protjecale smo i mi… Pa ipak, jedno ne mogu shvatiti ti si bez ustručavanja bila spremna nositi teret mog odrastanja i nositi ga kao najdivniji dar što ga Bog može dati, a ipak prolazila, ipak gubila a toliko toga dala… Kako povjerovati da su se otrgle niti koje su nas vezivale za ovaj svijet? Kud god se okrenem vidim te kako mi se smiješiš i nadam se da će se vrijeme pobrinuti za sve kako to i očekuješ… Da ponovno oživiš. U nekom drugom našem svijetu povezana svim nitima a ja eto ipak nalazim obzira da te zamolim da me pogledaš da kažeš nešto, da se osmjehneš jer ne mogu vjerovati da je sve nestalo ljubavi. Da je nestalo snage koju ti ljubav daje da prebrodiš sve ovo, sve udarce koje ti svijet zadaje nesmiljeno… Ljubavi moja, kako je zaljubljen čovjek ponekad glup pa ne vidi što mu se nudi na tanjuru razgolićeno i čisto poput glečerskog snijega… i moram ti nešto reći; Što se tiče suza: istina je! Istina je da vjetar više ne raznosi slavu u ranu zoru da moje riječi više ne mogu doprijeti do tvog srca već plakat pred vratima, čvrsto zatvorenim vratima. I istina je! Još malo vremena i bit će konac mojoj povijesti. Svijet koji smo voljele i kojim smo se očarano hranile , ne će se poremetiti ne brini. Svijet će biti prepun svijetla, za ove dvije djevojke koje sad vidim na našem mjestu. Primiču se jedna drugoj i razaznaju onu pravu osobu onu jednu među tolikima. Primiču se jedna drugoj u mojoj bajkovitoj vanvremenskoj kronici ljubavnice i poprimaju naša obličja… Tek, tek još malo vremena i sve će biti kao prije! Volim te! |
četvrtak, 06.10.2005.
And i miss you
 Plač.. nije bilo dovoljno samo zaklopiti oči i utonuti u san… Morala sam… znala sam da si ovdje no toliko si mi nedostajala… Htjela sam još samo jednom nestati u tvom zagrljaju prije nego san preuzme vlast nad mojim tijelom mojim umom i mojom dušom… Tko li si ti što mi pružaš toliku zaštitu od vanjskog svijeta.. Odakle crpiš svoju moć kad si i sama već krhkija od stakla… Razdvajaju nas kilometri razdvaja nas vrijeme no i to se da zanemariti zar ne? Utonuti spavati usnuti ništa više… Toliko jaka želja a toliko slab duh… Dođi kao nekad.. Otvori vrata sasvim tiho… Ušuljaj se na prstima u sobu… Sjedni kraj mene i promatraj me kako spavam… Zatim sasvim nježno spusti poljubac na moje čelo.. Probudi me i reci : « dobro jutro ljubavi… sad više ne moraš plakati… NIKADA» Hope molim te dođi… |