petak, 21.10.2005.
 u jesenje predvečerje kad se tuga gomila iznad grada a naša malenkost sakuplja ostatke prošlosti uporno pokušavajući predvidjeti budučnost.. nestaje svjetla sa svom bjelinom.. Tek mjesec ta bijela kugla zaljepljena na nebeski svod da vječno svjetli palima ocrtava naša lica i ne damo se.. Zanam da će još biti empirike ali ne više ovakve, ovo je jedinstveni primjer naše nesreće, proleterskih osmjeha tek prosjak za uglom i ništa više.. A zna kišiti danima bez prestanka nad našim rutinama i postalo je sasvim normalno uzeti kišobran za sunčana dana, na tren , dva pa sve opet ispočetka... Zatvaraš oči ljubavi moja i prestaje roman. dočitane su stranice a korice ostavljene da sakupljaju prašinu zauvijek.. boemi mi se smiju, racionalisti upiru prstom, a jedino što znam jest uzvratiti smješkom i nadati se da će me prošlost prestati sustizati na svakom koraku... Tu negdje na pola puta kad lišće počinje da pada a agonija mog poraza postaje užitak.. Ne dam se .. Još stojim izložena visokom valu i vjetru koj hladi vrućicu sa čela i smiruje drhtavu ruku u dodiru koji ocrtava gracioznost i nezgrapnost tvog postojanja.. U trenucima potpune staloženosti vračam se u razdor i ne ću imati s kime nastaviti sanjati ako svi već dovršite svoje novele u kojima veličate one trenutke koji su vam bili sve A meni je tek početak.. Mjenjam pjesmu stavljam Chopina i stvari mi se već čine ljepšima.. Zar ne pristoji nekom mog ugleda da uživa blagdati spokoja u noći koja mi se nudi na raspolaganje i molim te ako me IKAD zatrebaš.. Raspolažem sa detaljima tvog postojanja koji bi učinili ovaj svijet za još jednu ranu dubljim pa ipak.. Ponovno počinje kiša kao što i kiši ovdje gore.. Početkom listopada.. Pa ja oblačim kaput i izlazim u jesenje predvečerje kad se tuga goila iznad grada a naša malenkost sakuplja ostatke prošlosti uporno pokušavajući predvidjeti budučnost; i nestaje svjetla sa svom bjelinom.. |