nedjelja, 09.10.2005.
Just a letter
 Ljubavi moja ! Moram početi ovim riječima , koje su sve što mi je ostalo i u kojima kao da i dalje živi uplašeno i krhko sve ono što je bilo između nas.. Od nekih nejasnih riječi što se iskre do suza zahvalnica do neprekinutog radosnog iznenađenja; danas isplakanih drugačijim suzama… Ljubavi moja čudno se nešto zbiva, svijet se najme i dalje kreče kao da se ništa nije dogodilo nije. Ljudi oko mene kao da ne žele vidjeti da nešto za mene više nema isto lice , isti smisao. Vidim ih kako se kao i obično brinu o svojim poslovima, kako radoznalo čitaju novine, kako se sastaju- i dođe mi želja da ih nenapadno prekinem potegnem za rukav : Vi dakle ne znate? Što se zapravo dogodilo? Jesu li nas presadili a da mi to ne znamo? Tek nešto malo pomakli da se više ne podudaramo potpuno. Mora da su u nešto dirnuli. (Bilo tko) dirnuli su nam u život rekla bi, ili su dirnuli zapravo u naše vrijeme. Povukli su nas naglo s leđa tako da smo morale pustiti jedna drugu… Povukli, otrgnuli nemam druge riječi…( Nešto jest, nešto što ne mogu vidjeti je to prouzrokovalo zasigurno…) Odvojene smo od sreće pustarama i maglovitim močvarama a na tlu i na zemlji za sva vremena ostalo je zapisano : « Bijaše jednom…» Tolike nam stvari nisu bile davane postupno, već smo ih počele posjedovati, odjednom i ostale su neprekidno… Toliko se često pitam što je s tobom ljubavi moja? Na čemu je sada slika tvog života prije usmjerena prema nama? Slika koja sadržava slikovit vidik budućnosti i buduće sreće… Jer kad te čujem nijema su tvoja miloriječiva usta a tvoj pogled kad te vidim hladan i prestrašen… Probodena svijetom i razočaranjima u njega, izdajnički se skrivši iza tvojih očiju, u dubini duše, čami tvoja ljubav za mene. Znam da je još ovdje no da li bi bilo pošteno od mene da ju tražim kad te toliko boli pomisao da sam još uvijek ovdje da te volim da ne prestajem voljeti a da odlaziš danas 9.10.2005 u 17:30 minuta u svijet koji se nalazi iznad mojih granica bivanja… Plačem … Nad tobom, nad sobom, nad nama.. Plačem nad našom prošlošću.. Nad prošlošću u kojoj ništa nije prošlo; koja je poput nove i svježe priče koja tek otpočinje i daje do znanja da je sve što će na ispripovjediti još uvijek pred nama. Priča o hvalospjevu tvoje ljubavi , o ljubavi koju si jedino ti mogla reći i pokazati dok je meni nedostajala trunka hrabrosti. Gledam nas iznova, kako živimo okružene osmjehom i šutnjom tvojom, govorom mojim, zagrljajem našim i istinom …Gledam nas a vidim tebe, sličnu dobrostivom modrom nebu iznad nas. Biti svjedokinjom onoga što si ti.. Vjerna iznad svega samoj sebi oduvijek si mi davala osjećaj suvisle povezanosti od prvog pogleda nadalje. Krajem srpnja za separeom u dobro poznatom kafiću Zrinski… Između nas je postojala ljubav , i to najdomišljatija ljubav među dušama, zasnivana , sagledavana, razrješivana ali uvijek slična srcu ispunjenom radošću… Postojala je ljubav, čvrsnula naizgled i dobivala oblik u tvojim prstima, valjuškala ti se među dlanovima. Čitava ljubav se utopila u nama. Nije šutjela zaista! Ljubav je kod nas uvijek imala prostrti stol i spremljenu postelju. Bile smo svjesne da je mnoga biča zloupotrebljavaju te riječi, da je govore ili da je pjevaju bez razloga. No ti si progovorila i ljubav je ponovno zadobila svoje pravo značenje, cijelom svijetu govoreći, govoreći i nama. Postojala je ta ljubav među nama i još uvijek postoji… Ljubavi moja! Još jednom te riječi sad kad mi ne prijeti opasnost da ih bilo tko ocrni. Te riječi bude tako snažan osjećaj prodora u dan. Kad sad nakon svega kažem « Ljubavi moja! » probudi se ono nešto upornije od mene koje me podsjeća na obećanje i ne dopušta da ostaneš sama jer osjećam da me trebaš koliko su i ptici potrebna krila da se vine u slobode prostranog plavog obzorja. Žrtvovale smo toliko, ponajviše ti… spremna si žrtvovat našu ljubav a da nisi ni svjesna da to samo strah govori iz tebe… No do te žrtve mjesto i vrijeme stalne vjere jedne u drugu sve nam to bijaše ta naša ljubav i nisam ni dovoljno snažna ni suzdržana da ti ne kažem « Ljubavi moja» jer čak i sad kad je sve u rasulu osjećam da ti moram reći, ono što ti još nikad nisam u pravoj mjeri dala ono što je pripadalo tebi ono što je tako neobjašnjivo postalo dio nas… Oni koji su te voljeli nisu znali da si samo u prolazu, nisam ni ja. Čeka te očito drugačija milost u borbi za opstankom našeg zajedničkog života, zapravo je vrijeme čekalo da ga pretvoriš u trenutak. Sve je protjecalo pokraj nas, pretapajući jedna u drugu sve osjećaje protjecale smo i mi… Pa ipak, jedno ne mogu shvatiti ti si bez ustručavanja bila spremna nositi teret mog odrastanja i nositi ga kao najdivniji dar što ga Bog može dati, a ipak prolazila, ipak gubila a toliko toga dala… Kako povjerovati da su se otrgle niti koje su nas vezivale za ovaj svijet? Kud god se okrenem vidim te kako mi se smiješiš i nadam se da će se vrijeme pobrinuti za sve kako to i očekuješ… Da ponovno oživiš. U nekom drugom našem svijetu povezana svim nitima a ja eto ipak nalazim obzira da te zamolim da me pogledaš da kažeš nešto, da se osmjehneš jer ne mogu vjerovati da je sve nestalo ljubavi. Da je nestalo snage koju ti ljubav daje da prebrodiš sve ovo, sve udarce koje ti svijet zadaje nesmiljeno… Ljubavi moja, kako je zaljubljen čovjek ponekad glup pa ne vidi što mu se nudi na tanjuru razgolićeno i čisto poput glečerskog snijega… i moram ti nešto reći; Što se tiče suza: istina je! Istina je da vjetar više ne raznosi slavu u ranu zoru da moje riječi više ne mogu doprijeti do tvog srca već plakat pred vratima, čvrsto zatvorenim vratima. I istina je! Još malo vremena i bit će konac mojoj povijesti. Svijet koji smo voljele i kojim smo se očarano hranile , ne će se poremetiti ne brini. Svijet će biti prepun svijetla, za ove dvije djevojke koje sad vidim na našem mjestu. Primiču se jedna drugoj i razaznaju onu pravu osobu onu jednu među tolikima. Primiču se jedna drugoj u mojoj bajkovitoj vanvremenskoj kronici ljubavnice i poprimaju naša obličja… Tek, tek još malo vremena i sve će biti kao prije! Volim te! |