srijeda, 12.10.2005.
Tings will be the same one day...
 Miris tebe nosim kroz čitav svoj vijek postojanja, a kad sam ga konačno prepoznala u toj masi ljudi to govori sve…. Prepoznajem te u svakom kutku čovjekova djelovanja u svakom pokretu koji mi upućuje svakom riječi… Kao da mi govoriš kroz njih kad nisi pokraj mene… Sreća…..Odjednom….Nemir….. Oči koje me ne puštaju…Oči koje me zarobljavaju u pustinji i oduzimaju želju za borbom…. Plamena kosa zasljepljuje moje oči i ne vidim te. Miris dima pobija tvoj, pušta me da lutam i potpuno izgubljena da se Probijam kroz trnje, da bosonoga koračam po oštrom kamenju koje me se zarezuje svakim novim korakom u stopala.. Njena moć je predivna, zapanjuje me… Padam… Dočekujem se na ruke…Ponovno krv na njima.. Ona ljepljiva, slana Tekućina koja se ne može maknuti samo sa « Oprosti ali ljubav je u pitanju» Jednim jedinim pogledom u moju nutrinu lomi mi krila. Bol se prožima mojim tijelom jača no ikad ne mogu odletjeti… Anđeo zarobljen u paklu to sam ja…. Okovi na nogama preteški… Uzima šiljke i zabija ih u moja zapešća i pribija na križ.. Klonem… Prepuštam joj se…. Tvoj glas, jači no ikad…. Budi me… tvoja ljubav… Jača od nje od ikog…. Things will finally be the same… |