Nisam čula tvoj glas već nekoliko dana.. Odzvanja mi u sjećanjima jedino zato uspijevam ostati prisebna i boriti se za sutra za ono što će nadam se doći.. I nemoj se bojati dušo sve je u redu.. Razmišljam kamo sve ovo vodi i zapravo shvaćam da sve vodi k tebi i da je sve vodilo k tebi oduvijek..
Prvi susret košarka kad si «krivo» bacila loptu pa je doletjela k meni.. Koncert Siddharte.. Još «par koncerata» pa zatim književna grupa, pa moja književna večer.. Toliko situacija a još nisam bila spremna prepoznati te u toj masi ljudi..
(Anđeli me više ne pozdravljaju ..)
Toliko puta izgovorim tvoje ime u noći.. Sasvim tiho, nečujno da slučajno ne poremetim trenutak mirnog i spokojnog sna tvoje duše.. I ne želim ga nikad prestati izgovarati « I****… I****… I**…» i tako do dolaska prvih zraka sunca koje me pokušaju utješiti imitirajući tvoj dodir.. Topao mek, jedva primjetan a opet toliko snažan da odagna sav strah i sve sumnje.. Strah od ovog našeg stadija.. Što ako shvatiš da nisam ja ta s kojom želiš provest ostatak života? Ako te nečiji tuđi sjaj u očima oživi i osjetiš onu puninu onu sreću koju si do nedavno nalazila sa mnom bez ikakvog napora.. Bilo je dovoljno samo zaklopiti oči i osjetila sam kako sjedaš kraj mene, uzimaš me u naručje i privijaš uz sebe.. Zaklopiti oči ispružiti ruku i u mislima prelaziti po tvojem licu.. Bilo je dovoljno..
(Nisu više papir i olovka moji suputnici, note polako preuzimaju vlast)
Nekad sam mogla raditi što sam «htjela».. Nije mi bilo ni do čega.. No jedna me djevojka naučila što znači voljeti, u potpunosti voljeti.. Do tada nisam to razumjela.. Vjerovala jesam razumjela ne..
No kad me pustila i rekla da je sjeme posijano a da li ću uspjeti da izraste u najljepši cvijet na meni je… Zahvalna sam joj, ali jedna njezina rečenica : « Meni je ljubav pokazala Ona a sad je ja pokazujem tebi. Doći će dan kad ćeš je ti morat pokazat nekom. Ne plači, budi sretna što je ta osoba upoznala njenu moć..»
(Ljudi dolaze i odlaze ne primjećuju ništa, nikakvu prekretnicu..)
Ne prepoznajem se više.. Gubim se u svakom novom danu sve više bez tvoje prisutnost.. I sad bi netko pomislio da te nema više no samo je nešto uspjelo dirnut u svetost ljubavi, u svetost svakog novog puta prepuštenog da ponosno koračamo njime uzdignute glave.. Kad se probudiš i osjetiš da ti nedostaje par krila za letenje kad osjetiš da te guši i polako razara činjenica da me nema pokraj tebe.. Upri pogled u nebo.. Zovni moje ime i osjeti kako ti povjetarac miluje lice.. Zar ne vidiš? Tu sa tvoje desne strane.. Da baš tu ljubavi..
( stvari gube na značenju i oduzima im se sjaj)
Učinila sam što sam osjetila da moram učiniti iako mi je onaj glas duboko u glavi ostavljao poruku.. Pa ipak prestala si osjećati da te trebam da mi je trenutak s tobom važniji od svih utjeha što ovaj svijet može pružiti.. I nemam hrabrosti reći ti da ću te zauvijek trebati. Duboko urezano u dušu u srce tvoje riječi tvoj osmjeh tvoj pogled.. Tvoje postojanje.. Čujem njegove otkucaje srca, uzimam ga uza se da ga pretvorim u još veći dio mene no što on već jest.. Ne vidiš ne čuješ više moja dozivanja ne osjećaš kako mi glas drhti kad razgovaram s tobom kao si mi potrebna kao sunce što dolazi poslije svake oluje ma kako ona duga bila..
(Pročitala sam da strah od imena povećava strah od same stvari.. Kako da imenujem nešto što ne znam gdje se uopće skriva i kako opstaje?)
Odjeća koju sam naučena nosit i ne pristaje mi više.. Prerastam te bajke te pripovijetke o sretnim ljubavima.. Sad me okružuju legende o ptici koja pjeva jedino kad umire.. Njen glas dopre do svakog srca do svake duše do svakog sna.. treba mi nešto tako jako nešto što će bar pokušati ako ne uspjeti vratiti sve ono što je nekad bilo obasjano mjesečinom..
(Arsen pretjeruje.. rekao mi je da je ljubav samo opojno sredstvo koje s vremenom izgubi na djelovanju.. Zar ne zna da ti svakim danom treba sve više i više?)
Ovo je moj život i nije više onakav kakav je bio prije.. Ovo su moji osjećaji koje više u potpunosti ne mogu dijeliti s tobom.. A život sa tobom je san za kojeg mi nikad prije nije bilo dozvoljeno da živim.. a strah me da me netko ne probudi.. Strah me da me ne probudiš TI..
(Čula sam jednu pjesmu koja me sad proganja želim joj saznat ime i izvođača ..Govori o tebi)
Sad kad smo udaljene jedna od druge jedino mi riječ borba kola u glavi..Borba za nas.. Sve pogreške koje smo učinile nesvjesno pod utjecanjem prošlih života.. Želim da prestaneš odlaziti svakim danom sve dalje dok mi se odjednom bez upozorenja ne izgubiš iz vida.. Potpuno.. Ovo su moje riječi koje nikad prije nisam govorila, i čini mi se da se sasvim dobro nosim sa svime time za sad koliko god teško bilo, i ovaj osmjeh kojeg imam na licu nikad nitko prije nije vidio.. Sva iskustva koja život donosi stavljam ih pred tebe na dlanu i želim da shvatiš da voljeti i biti voljen istom mjerom daje toliku snagu koju ništa drugo ne može dati.. I nije me sram mojih padova i ranjenih koljena nije me sram osobe kakvom sam postala.. Čak ni prošlosti jer me naučila mnogo toga..
Strah me da ne zavoliš nekog drugog.. Ne radi poljubaca koji bi tad pripadali toj osobi.. Ne radi tvog osmjeha kojeg bi poklanjala nekom drugom.. Ne radi tvojih očiju u kojima bi gorjela vatra za nekog drugog... Zaborava.. Tog me strah.. Da zaboraviš koliko te volim i koliko sam te spremna voljeti..
No kako ti ono kažeš : « Onog koga zaista voliš pusti neka ode.. Ako ti se ne vrati nikada ti nije ni pripadao a ako se vrati tvoj je zauvijek..»
Vrijeme draga, vrijeme će se pobrinuti za sve..
Nada, to je jednino što mi preostaje i ne zaboravi bit ću tu, i čekati te..
“..Right here waiting for you..”
Post je objavljen 19.10.2005. u 06:23 sati.