Pregled posta

Picture on the wall


Mogla bih sate provesti šutke gledajući samo tvoju sliku duboko urezanu u zid mog svijeta… U oruđe koje ne dopušta da se ponovno slomi dio mene… prolaze minute a svaka od njih u dubini mog oka okupanoj u suzi žaljenja pretvara se u vječnost… Ne nije kraj pa ipak osjećam da te gubim… Svakom tom minutom sve više i više dok jednostavno ne izblijediš i ostaviš da padne i zadnji čovjek koji je obećao da će se boriti za tebe… « Ako ikad odlučim da ću nestati..Maknuti se od svega i pustiti te da odeš… Spriječi me molim te tebe ne želim izgubiti» Da obećala sam ti to i kanim se držati obećanje jer značiš mi više od daha koji udišem da preživim…
Kažeš da je nada negacija stvarnosti a ja snaga za dalje… kažeš da su snovi nužno zlo a ja ono što pokreče cijeli svijet… kažeš da su noći užasne a ja kažem da su bogatstvo osjeta… Kažeš da je život užasan i da jednostavno ne možeš podnositi njegove udarce a ja da je dar kojeg moramo iskoristit što više možemo… Suprotnosti nas privlače ali razdvajaju nas različiti životi… Tvoj u svijetu u koji ja ne pripadam i ovaj naš zajednički… Ne uklapam se u tvoje društvo u njihova razmišljanja jer ja još uvijek vjerujem u snagu ljubavi…
Počinjem shvaćati riječi Khoenove pjesme « In my sicret life »
Nedostaješ mi iza svake rečenice ista misao… Sad znam kako je to kad imaš svoj skriveni svijet za koji zna nekolicina ljudi a sramiš se pokazati ga ostatku ma koliko smatrala da je lijep… Tamo još uvijek jutro ima moj okus, tamo još uvijek odzvanja poznata melodija koja nas vrača na početak postojanja, gdje nisi ogorčena na čitav svijet i dalje gdje živiš, kako tako ali imaš razlog za živjeti i živiš…
I vjeruj razumijem te u potpunosti zašto ovo radiš, vjerojatno ni ja ne bi postupila drugačije da se nađem u takvoj situaciji….
Čak i ako sve ove moje misli ne dopru natrag do tvog srca, molim te pogledaj prema zvijezdama i sjeti se:
« Nekad, negdje, netko je postojao tko te još uvijek voli »