otokpiwa

Priča se da je jednom netko pitao mater od Jovanke Broz šta misli o zetu i da je ona na to odgovorila: „Mogla je moja Jovanka i bolje proći.“ Moja prijateljica Lejla porijeklom iz Bihaća se udala u Aleksandriju. Mogla je i bolje proći, a mogla je i gore.

Da je moja Lejla znala sve priče o djeci koju su egipatski muževi oteli ženama strankinjama, o obiteljskom nasilju nad nepokorenim Europljankama, o tome da he brak ekonomski ugovor u kojem je najvažnije šta je čije poslije razvoda, možda bi ju bilo strah. Od zaljubljenosti joj je zujalo u glavi tako da se nije bila raspitivala, a i da jest, od zujanja ništa ne bi bila čula. Srećom, njen muž je uljuđeni gospodin. Osim toga, rođeni je Aleksandrijac, a Aleksandrija je ipak na istom moru na kojem je i Lastovo što znači da ne može biti selendra.

Stanuju u zgradi blizu Korniža. Korniž u arapskom svijetu znači riva na kojoj se ne šeta uz more u lijepoj robi već se uz more voze skupi auti.
Od njihove zgrade do nasuprotne ima ogromnih 15-ak metara pa se nisam strašila da mi nasuprotni susjed preskoči iz svog balkona na moj balkon od sobe. U mojim dosadašnjim egipatskim akomodacijama to nije bio slučaj. U toj prvoj (oružanoj) revoluciji ispred njihove zgrade bio je parkiran tenk – jer je bilo mjesta.

Lejla je već tada imala egipatsko državljanstvo. Svatko poslovno sposoban tko je izbliza vidio rat u Jugoslaviji mogao je naučiti univerzalne ratne metode bogaćenja na grbači prosječnog građanina sluđenog političkom propagandom. Egipatska revolucija je bila baš takva prilika za moju Lejlu. S državljanstvom i tim hvale vrijednim znanjem iz prve ruke, definitivno je prošla loše. A mogla je svima zaraditi penziju.

Ovako mora raditi. Otkad god se udala, radi u privatnoj farmaceutskoj proizvodnji lijekova Pharco. Svjetska kompanija, a egipatski kapital. Ako bi se obogatila od rada, što u Egiptu nije nemoguće, onda ovdašnja državna banka nudi mogućnost oročavanja sredstava s kamatom od 20%, a koje kamate onda postanu značajna penzija.

Njihov devetogodišnji sinčić Adam s ćaćom priča arapski, a s njom naš. U razgledavanju aleksandrijskog downtowna eksploatirale smo dijete da pregleda račune, da upita šifru wifija, po butigama u kojima uglavnom nisu istaknute cijene on je pregovarao za nas... Adam pohađa privatnu školu čiji je vlasnik Egipćanin koji, uz lanac škola, ima lanac šoping centara. Adam govori i engleski jer je dobar dio nastave na engleskom. Pošto ja pričam dalmatinski s kojim se on prvi put susreo, onda smo nas dvoje zajedno riješili domaći rad iz geometrije na engleskom. Dobili smo šesticu. Naime, ovdje su ocjene do šest. Za prevođenje i matematička postignuća Lejla nas je nagradila fantastičnim sladoledom i drugim slatkarijama u Trianonu - slastičarni koja izgleda kao gradska kafana i u kojoj su stolovi obrisani čistom mokrom krpom. Prvi put da u egipatskom ugostiteljstvu takvo što vidim.

Adam je dobio ćaćino prezime. Materino nije jer to ništa ne bi značilo materi. Naime, ovdje je način oprezimljavanja nabrajanje imena ćaćinih muških predaka do u šesto koljeno. I svih šest se piše na dokumenta. To znači da bi se on, ako bi bio prezivan i po Lejli, prezivao Suljo.

Kao najveći hit njenog majčinstva izdvaja se slijedeće. Lejla je iz skijaške familije. Suljo je bio trener skijanja svjetskog glasa. Ona je na skijama kao ribica u moru. Žalosna je što njen sin još nikada nije nogicom zagazio na skiju. Neka mu to bude najveći problem u životu!

Ja sam se kod njih doma preporodila. Od sveukupno šest mojih egipatskih kreveta, ovaj je prvi u kojem je posteljina oprana s omekšivačem. Potvrdila mi je da ovdje omekšivač nije popularna kućna potrepština. Osim toga, njeni higijenski standardi su ostali bosanski. Sve kožne bolesti koje sam skupila putem od Gize preko Aswana pa do Aleksandrije su se povukle.

Nismo se vidjele debelih 10 godina, ali neke stvari su definitivno ostale iste. Ispratila me s popudbinom od tri slijeda. Evo me kod svoje kuće, još nisam sve pojela. Mislim da ću sarme zalediti.

Egipatski turistički radnici su mi se uspeli na vrh glave i pokidali su mi sve ganglije. Kako bi se što prije domogla Alexandrije koja mi se s dalekog juga činila zemlja spasenja, Baldo mi je kupio džabalesku let Luxor – Kairo. Naročito što mi je tamo prijateljica Lejla koja se udala za Egipćanina koji nije turistički radnik. Kad sam se domogla kairske teritorije, obuzela me je radost da sam nadomak.

Malo morgen. Samo sam trebala pronaći autobusni kolodvor. Do njega vozi interni besplatni aerodromski bus. Stanica internog aerodromskog busa ispred Arrivalsa nije označena na engleskom. Dabome, besmisleno je bilo koga pitati gdje je stanica jer su ispred Arrivalsa sve turistički radnici. Šetala sam pola sata tamo – vamo dok nisam utvrdila pattern vožnje. Zatim sam se ukrcala i vjerovala u Allahovu providnost.

Isplatilo se nije. Na kolodvoru nisam ugledala šalter za kupiti karte i nije bilo nijedne žene tako da sam bila kao krme u Teheranu. Bila je jedna kućica s neidentificiranom svrhom. U njoj lik s 20 riječi engleskoga. Ima bus za Alexandriju u 11:00, a sada je 7:00. Nailazi jedan besposleni genije i govori mi da će me on povest taxijem. Neću taxijem, hoću busom. Onda slijedeći pa slijedeći genije, svaki s istom pričom. Njima je bio stravičan problem da stojim na kolodvoru nekoliko sati.

Analizirajući čemer koji mi se snašao, obuzeo me strah što će biti ako za taj bus više ne bude karata ili, još vjerojatnije, ako meni od dišpeta ne prodaju kartu. Da ne riskiram, vratila sam se na Arrivals računajući da će sada biti nekoga u uredima Turističke zajednice koje sam po ranozornom slijetanju uočila. Tada su obadva bila prazna, za razliku od privatnih radnji. Kad sam se nadlaktila nad TZ-ov šank i odlučila pričekati osvanuće kojeg državnog turističkog radnika, eto jednog Fićfirića s užurbanim motom. Moš mislit šta žuri…

Dobar dan, gdje mogu kupiti autobusnu kartu za Alexandriju?

Nema problema, sad ću vam pronaći taxi.

Ali ne želim taxijem, želim kao i svi normalni ljudi – autobusom.

Ne možete autobusom, to dugo traje. Evo ima krasna ponuda za 70 eura.

Meni je došlo urlati, meni je došlo naoružati se pa da napravim teroristički napad. Otišla sam do obližnjih stolica ne bi li se pribrala. Mogla sam samo zaplakati. Bila sam na rubu. Malo nakon toga mi se Fićfirić strašljivo približio. Ponudio je „gud prajs“ od 60 eura. Uputila sam mu bratoubilački pogled na što je on upitao zar imam kakvih problema. Rekla sam mu da samo budale nemaju problema. Ali da će me voziti krasan gentleman koji odlično govori engleski u najnovijoj limuzini. Da bus vozi duplo duže nego taxi.

Zbrojila sam cjelonoćno nespavanje, sve što me čeka ako se ikad domognem Lejlinog stana… I pokleknula Fićfirićevoj ponudi. Došla sam platiti u egipatskim funtama. Fićfirić trebao vratiti 100. Predložio je da dam ih dam, po 50, njemu i nekom liku koji se nasrao u međuvremenu iza pulta. Pokazat će se par minuta kasnije da će taj, doslovno, Naser mi se nasrati u auto jer će ga moj šofer Jusuf povesti do nekog usputnog suburbanog kairskog kvarta. O mome trošku. Rekla sam Fićfiriću da bi momentalno mogla dati, svakome od njih po jednu desnu šaku u glavu. Lijeva ruka mi je dramatično slabija. Citirana predivna gesta koja se iz mene izvalila je bila ono što mi je sve ove dane nedostajalo u Egiptu. Momci su se uozbiljili.

Samo nekoliko minuta kasnije, vozili smo se prema Alexandriji. Bratoubilački pogled mi nije silazio s glave. Gledala sam zgrade sa svoje strane. Jusuf je povremeno mrmoljio o znamenitostima. Da mu mjenjač nije bio automatic, bila bih ga zadavila, bacila iza prvog njuđersija i mirno se odvezla do Lejle.

Međutim, moja zadnja utakmica na egipatskom terenu opet je završila tako da je turistički radnik zakucao u zadnjim minutama.

Jusuf je, đubre egipatsko, dosta dobro ocijenio moje ambicije pa me upitao želim li da šuti ili da mi govori. Rekla sam da ako može šutit, bolje je da šuti. Volio bi znati šta je bilo. Duga priča. Međutim, pripišalo mi se radi čega sam bila primorana obratiti se. Upitao me je da procijenim minute svog mjehura jer ima jedna dalja benzinska koja ima čišći zahod. Pristala sam na čišći zahod. Jusuf me iz zahoda pričekao s kaficom, a onda je pažljivo i koncentrirano, bez ikakvih podpitanja, poslušao moju priču o egipatskim stravičnim turističkim radnicima. Kad sam izdušila od govorancije, uboo je neku bazu od koje sam se nasmijala na što je on rekao da imam predivan osmijeh. Jebiga!

Vodič Jamal je prvi i zadnji, dakle jedini, normalni turistički radnik kojeg sam susrela u Egiptu. Jamal fenomenalno govori engleski, nije pitao napojnicu, ali smo ga od srca počastili jer je ljudina, barata s puno znanstveno utemeljenih činjenica, upozorava na arapske marifetluke, voli se podružiti. Nedostaju mu dva – tri gornja zuba pa kad se približi turistu, stavi ruku na usta da ne pljuca. Jedini na uzorku od 7 dana po 20 kontakata, duljih i kraćih. Dakle, prosjek normalnih turističkih radnika u Egiptu je 0,7%. Jamal se zafrkavao na Hatšepsutin račun cijelim putem, ali samo zato da bi mene impicavao. Naime, na početku izleta sam rekla da pošto vidim njen hram, mogu umrijeti.

Priča se da nakon što je Hatšepsut ukopala muža Tutmozisa I. da je za ljubavnika uzela arhitekta koji joj je projektirao hram, da nije bila tako uspješna nego je to sama o sebi izmislila, da je bila muškobanjasta, a to valjda zaključuju iz toga što je ponekad nosila umjetnu bradu, da je bila bahata jer nije malome Tutmozisu II. od pok. Tutmozisa I. dala da se dočepa vlasti sve dok nju nije strefilo, da ona nije trebala bit faraonka jer ona nije bila biološka mater od Tutmozisa II. već neka druga Tutmozisova žena, da njen hram izgleda kao zgrada pošte...

Hatšepsut je bila jedina faraonKA, imala je blistav mandat i evo sada, cca 3481 godinu poslije, još se o njoj pričaju tračevi. Očigledno, za žene se neke stvari nisu promijenile barem 3481 godinu.

O Hatšepsutinom hramu je besmrtni profesor Bedenko govorio s velikom radošću. Bedenko je, inače, čovjek koji je držao šest predmeta na Arhitektonskom fakultetu, od kojih četiri povijesti umjetnosti, a koje su se zvale: Bedenko 1, Bedenko 2, Bedenko 3 i Bedenko 4. Imena kolegija su se zadržala do današnjega dana. Dakle, na Bedenku 1 Hatšepsut je imala posebno mjesto. Za to je hiljadu razloga, a glavni je da je hram lijep. Baš lijep.

Ovo je jedini hram koji ima izražene horizontale. Svi ostali imaju krkasti pilon na ulazu koji ima dvije zdepaste wanna-be vertikale. Iza pilona su poslagane prostorije. To je to. Kad zainteresirani turist pogleda jedan takav, a takvih je 99,99%, kao da ih je vidio sve. Jedino nije vidio Hatšepsut. Hram je položen na pregib između platoa i padine toliko racionalno da se čini kako uopće nije bilo iskopa. Katovi su povezani rampama boljima nego ijedna modna pista. Zelena dolina Luxora izgleda čarobno sa svake od terasa. Ima moderno riješenu odvodnju vode - preko rigalica sa životinjskim glavama. Ima i nekih strip - detalja kao portret para, od kojih tip ima slonovske uši.

Bedenko je bio veliki kunsthistoričar i uvjereni feminist. On se nije zafrkavao na Hatšepsutin račun, ali jest na račun nekih drugih. Primjerice, za steći dojam o dimenzijama i inventaru grobnica u Dolini kraljeva, slijedeća je njegova čuvena maksima: „Keopsova grobnica prema Tutankamonovoj je isto što je villa na Pantovčaku prema garsonjeri u Zapruđu. Zamislite onda samo što bismo sve vidjeli u Keopsovoj grobnici da nije opljačkana.“ I to je istina – groblje u Dolini kraljeva su zapravo bunkeri koji, sve što imaju, je interijer s jako puno plitkih reljefa i freski. Većina inventara grobnica je ispražnjena, a može se vidjeti nešto u egipatskim, a dobrano i u engleskim i njemačkim muzejima. Sve bi dala da se mogu sjetiti kako je on objasnio taj fenomen pa da mogu revijski završiti ovaj post. Ako se netko sjeti, neka mi javi – častim ga pićem i marendom po izboru.

Nassera nam je poslao Monty – sveprisutni aswanski menadžer. Nasser je nas troje okupio ko mladomisnik župljane u brodskom salonu te počeo propovijed o tome kad i kako ćemo sutradan. Kako sam ja, za razliku od mojih kompanjona Nesvrstanih, Montyiju unaprijed platila ovo razgledavanje, tako su se oni skoncentrirali da sve zapamte, a ja sam se zavalila u kičasti divan i opušteno promatrala iz snajpera. Kad sam ocijenila momenat da im ispali cifru, odlučno i glasno sam rekla: „If you have finished your prophecy, I will leave. The Luxor nightlife is waiting for me.“

Nassera je moja iznenadna reakcija spizdila pa im je ispalio cifru. Nategli su se za par desetaka para. Rezultat: 1:0 za nas. Međutim, nakon toga smo temeljito usrali u četiri lagana skoka.

Nasser je pitao gdje idemo. Mi smo nekoordinirano reagirali iz čega je Nasser zaključio kako nemamo blage di ćemo. Predložio je da nas za 300 para povede u birtiju u koju izlaze pravi Egipćani. Normalno, pročitao nas je ko otvorenu arapsku knjigu. Naivniji Nesvrstani je rekao da je to baš ono gdje bi želio. Dodatno, razdragao se kako je Nasser prijateljski raspoložen. Zavapila sam Gospi.

Misleći da je Nasser taj koji vozi taksi, Naivniji je odmah platio taksi. Tko u Arabiji unaprijed plati, prođe ko brački jagnjec u vitelcu. Ispostavilo se da Nasser nije taksist, a to znači da je Nasser već uzeo proviziju. Plaćanje turističkih usluga preko posrednika je ovdašnji starinski običaj. Bitan dio toga običaja jest da platitelj ne vidi transakciju između posrednika i izvršitelja. Jer bi onda vidio proviziju, a provizija mora ostati u domeni turistu nedokučivog.

Kako se brod taman preparkiravao, još malo smo posjedili. U izmišljanju tema se pojavila tema „Ima li tamo šta za smotat?“. Ne samo da ima za smotat nego je to birtija u kojoj se može bez straha zapaliti joint. Nasser ima najboljeg marokanskog dilera. Ja sama rekla da ne dolazi u obzir pušenje droge jer radim u policiji pa ne mogu sebi dopustiti ovakvo društvo. Nesvrstani su krepali od smija, a Nassera je štrecnilo. Do kraja večeri nije bio siguran jesam li se zafrkavala.

Ne mogu opisati kako i zašto smo najprije završili na souqu koji nema veze s obećanom birtijom. Iz iskustva znam da se Nasser nadao kako ćemo mi nešto pazariti, a kasnije će on od pokupiti novčanice postotka. Radna sedmica egipatskog turističkog radnika je a, b, a, b. Jedan dan si s turistima, drugi dan obilaziš sve radnje dok pokupiš postotke.

Ranije ocijenivši Naivnijega kao podesan humanoidni materijal, Nasser je putem po souqu s njime blagoglagoljao. Nas preostalih dvoje smo iskomunicirali da se krećemo u petoj brzini, sve kako bismo osigurali da Naivnijega ne uvedemo u napast zaustavljanja.

Krajem souqa meni se pripišalo. Nasser nas je odveo do KFC-a – prava stanica za svaku nuždu – svugdje po svijetu. Prije no ću ući u KFC, dala sam Nasseru da mi pridrži boršu i jednu praznu plastičnu bocu koju sam prošetala preko cijelog souqa tražeći kantu od škovaca. Nasser je tu bocu prebacio iza obližnje ograde parkinga. Nisam mogla popizditi jer mi se baš pišalo.

Čekajući obavku nužde, Nasser je dečkima objasnio da je razgledavanje souqa dodatnih 200 para jer smo baš svašta lipoga vidili i sve nam je pokazao. Naivniji je opet iskeširao. Naime, njemu je bilo napeto smotati i ne bi ga Gospa zauzdala. Kasnije kad smo se vratili na brod, dobio je dugu odgojno – obrazovnu litaniju.

Izašavši iz KFC-a, slavodobitno sam rekla: „Dosta šetnje, sad kafana!“ U kafanu smo došli preko dilera – to je sve usput. Dok je Nasser s ulaznog praga preuzeo hašiš, screenshotala sam lokaciju – nikad se ne zna kome i kad može zatrebati. Ipak je ovo blog s korisnim putničkim informacijama.

U kafani mi se činilo kao da sve ljude poznajem. Marin se spustio od doma, udara po piwama, Maja ronca oko stolova, Tonći pije sok, svatio profa Bosanac nadrkan… Pogledali su u nas dok smo ulazili, zavrnuli očima na još jedne slučajne turiste i nastavili svojim poslom.

Interijer konceptualno sličan Zanatu, ali u drugim bojama. Konobarice - dvije Maje Šuput. Raspustile crne kose do guzica, utegle se u criva od robe. Po smontiranim kamerama reklo bi se da je zabranjeno fotografiranje. Zato sam predložila selfie s onom simpatičnijom. Dabome, odmah se ispostavilo da to ne dolazi u obzir. U lokalu nema fotografiranja! Jedva sam okinila malu uspomenu.

Popili par piwa, Naivniji zapalio, komplimentirao hašiš. Tko u Arabiji komplimenta poklonjeni hašiš, taj je budala. Izdala sam direktivu da se uputimo. Nasser se razrogačio na mene jer to bio barem drugi put u istoj večeri da sam mu poremetila biznis. Ali onda je on zaigrao dupli pas. Pročitao je na meni kako me progoni priša. Točno. Bila je ura kraja smjene Šefa sale! Zakucao mi je gol. Nasser je zbrojio piwe po 150, izbacio ukupnu cifru, ja sam se mašila za takuin i mi smo u roku 5 minuta jurili po Kornižu prema brodu.

Sutradan su Nesvrstani otišli u birtiju bez mene i bez Nassera. Pozdravila me simpatičnija konobarica. Piwe su koštale po 60 para.

„Krstarenje“ po Nilu turistu koji se ne može naviknuti na arapske marifetluke bi trebalo doći kao Godišnji odmor na godišnjem odmoru. Taj Godišnji odmor bi trebao biti s dramatično manje natezanja oko cijene prijevoza taksijem i oko cijene prehrane. Turist će biti smješten u hotelskoj sobi s prozorom jer na brodu nema spavaćih soba bez prozora. U redu plovidbe je istaknut veći broj lokacija na koje će turist stići u radnom vremenu tamošnje institucije te obići graditeljsku i drugu egipatsku baštinu. Turist ne treba svakome tko ga pozdravi dati nekoliko dolara. Informacija o postojanju wifi-ja istaknuta je na recepciji… Sve su to pretpostavke iskusnoga turista kod pregovora s agencijskim radnikom.

Malo nakon check-ina se pokazalo kako jest istaknuto ime mreže, ali ono nešto ispod imena načvrljeno nije password. Za password valja doplatiti 20 dolara. Blago teleći recepcioner je utvrdio kako prilikom ugovaranja krstarenja nisam pitala je li wifi uključen u cijenu, a nitko nije rekao da je wifi uključen u cijenu. Tačno, po srijedi su moje projekcije i iracionalna očekivanja. Odlučila sam da ću si ugovoriti redovnu psihološku pomoć čim se vratim u Split.

Nitko nije bio obaviješten da je vez u Luxoru zapravo vez u Podstrani tako da je za Hatšepsut i druge, meni manje bitne ostatke zgrada, bilo potrebno vlastitim vještinama pronaći taxi. Pronašli smo vodiča Nassera, još jednog emeritusa egipatske psihologije, s užom specijalizacijom iz psiho-analize turista. Kažem MI jer sam u po iskrcaju iz vlaka upoznala Nesvrstane - prijatelje do groba, dvoje mladića iz Varšave u čijem društvu ću provesti nepredvidljiva i uzbudljiva tri slijedeća dana.

Hotelska soba ima prozor koji se može otvoriti pa turist drijemajući u krevetcu može udisati friški riječni zrak. Može bacati poglede izmjenično na palme i pitoreskna, ali uglavnom napuštena egipatska seoca s gdjegdje resortom poznatog internacionalnog imena. Inače spavam, što bi se na Balkanu jednako pitoreskno reklo, kao zaklana. Prvu noć me probudio nesnosan smrad benzina. Prije doručka sam osvanula na recepciji. Egipćanin koji je stajao s moje strane recepcije odjeven kao Indiana Jones se nametnuo za razgovor. Bio je autentično zainteresiran za moje traženje. Pitala sam da koja im je furka s benzinom po noći. On je meni objasnio da sam ja sama u sobi pa da me je samo uhvatila panika i da to nema veze s benzinom. Ja sam njemu objasnila da sam sama došla od Splita preko Istambula, Kaira i Gize do Aswana i samoća me još nije uspaničarila. Osim toga, pička ti materina, šta ti znaš odakle meni panika u životu. Posljednje nisam njemu rekla već sad govorim, da mi evaporira frustracija. Upitala sam ga zna li on šta znači kad smrdi benzin u kabini. Zna. Zaplivat ćemo. Eto ga. Kako zna da sam sama u sobi? Jer je on vlasnik broda. Da u Comombu netom prije toga nisam vidila Muzej krokodila, vjerovatno bi bila iskočila na bilo koju stranu i doplivala do "rive", sve uslijed povišenog tlaka koji mi je gospar vlasnik izazvao.

Raspored akoštavanja na engleskom jeziku nalazi se u ulaznom halu kao dekorativni zidni element i kao predmet zajebancije nas troje Nesvrstanih. Za moje razumijevanje pisane engleske riječi moram istaknuti slijedeće. Odavno sam naučila sva latinična slova i suvereno se služim engleskim jezikom. Doduše, nisam nikad uspjela dovršiti čitanje originalnog Ulixisa, ali jesam pročitala neke druge, "jednostavnije" knjige tako da postoji nekoliko dokaza o solidnom stupnju moga razumijevanja engleskoga. Sve i da ja ne razumijem, neće biti i da su moja dva Nesvrstana tukci.

Značenje sintagme „Visit Luxor from Esna cabin (325)“ nitko od nas nije mogao protumačiti. Češkali smo se jače nego Šanpolijon kad je otprašio Kamen iz Rosette. To znači da osobe iz sobe 325 imaju organizirano razgledavanje Esne. Ili da će osobe iz Esne razgledati Luxor, a koje osobe spavaju u kabini 325.

Nadalje, uspješno se nismo iskrcali u Edfuu za pogledati jedan značajan hram jer se razgledavanje Edfua zadesilo u 5:30 ujutro, a raspored za taj dan je bio postavljen večer ranije pošto smo mi zatvorili šank na sundecku.

Jedino nisam bila toliko luda da ne ponesem dvi litre vode na brod. Jer u prehranu nije uključeno piće. Voda se prodaje i na sundecku i u Sali za marende, na oba mjesta po četverostruko većoj cijeni nego je u kopnenoj butigi. Na ulazu u brod je istaknuto kako nije dopušteno unositi hranu i piće radi mogućih zdravstvenih problema. Srećom, mene je rijetkost zadesila tek kad sam došla na brod.

Osoblje je isključivo muško. Meni je to bilo drago, a podjednako drago je bilo i Nesvrstanima tako da smo se u svakom smislu sadržajno družili.

Prvu večer je bila večernja tematska zabava nazvana po muškoj arapskoj vešti galabiyi. Sastojala se u tome da je svo osoblje obučeno u galabiye. Tema za popizdit! Na sundecku se osoblje smrzlo u to veštica. Jedan simpatični Hassan je kašljao da Bog sačuva. U Egiptu su radnička prava ajme i kuku. Njih dvoje je nerviralo da nam se stalno dolijeva piće dok imamo dvije zdrave ruke, a nadohvat tih ruka su nam limenke piwa. Dozvala sam šefa sale kako bi mu rekla da nije u duhu zaštite na radu insistirati na ljetnim veštama u hladnoj pustinjskoj noći koja se provodi posred studene rijeke. Nesvrstani su se požalili na spomenuto neprestano dolijevanje koje nam prekida planiranje narednih ratnih ofenziva i kontraofenziva.

A onda je nastupio Šef sale. Pronicljivo probran za ovu ulogu iz meni nepoznatog filmskog seta. Atraktivna pojava ubojitog šarma, popraćenog kratkim i britkim humorom na koji se, htio - ne htio, moraš nasmijati. Na njegovom tijelu sazdanom od mišića, uz blagi muževni drob koji, to sam sutradan uočila, sasvim blago prelazi preko kaiša, veštica stoji kao u izlogu. Na smijeh svakoga od nas znameniti Šef sale reagira komplimentima za osmijeh. Svaki kompliment je podjednako i izravno usmjeren pojedinačnom Nesvrstanom, vrlo točno i precizno uvažavajući seksualne orijentacije. Šef sale ima vremena saslušati gledajući pravo u oči. Nabora mu se ispod jagodice, učini facu umirenog i umiljatog blaženika koji će biti kanoniziran i beatificiran pošto jednom skonča. U slijedećoj epizodi iz njega provrije neočekivani vulkan strastvenih nekoliko riječi na zadanu temu. Jest da je sveukupni fond njegova rječnika max 150, ali to je taman koliko mu treba. Stasiti od sprijeda i od straga pristali gentleman u najboljim godinama koje se ne mogu pročitati iz njegovih klasicističkih facijalnih karakteristika. Nije ni mlad ni star. Uredno podrezanih noktiju na maslinastim pravilnim prstima nasađenima na još pravilnije šake njegovane domaćim egipatskim pomadama. Miriše na ulje od lotusa ili neke druge ovdašnje aromatične biljke, ali mu koža nije masna. Miris ne para zrak već se ćuti tek kad povjetarac okrene u smjeru sugovornika. Zubiju poredanih u savršeni redoslijed: oba reda segment luka s preklopom iz Uvoda u anatomiju, bez ijedne sive plombe, a kamoli manjka zuba.

Šef sale nam je efikasno ubrizgao analgetik radi kojeg je očigledno angažiran i mi se, do konačnog iskrcaja, više nismo ništa žalili. Mi smo samo pričali o Šefu sale.

* Dragi i poštovani čitaoci, fala svima na komplimentima. Slike stavljam kad naiđem na valjani internet, a ovde nije svaki dan nedilja niti je svako misto oaza.

Nisam se naročito naspavala u spavaćem kupeu jer je pustinja noću hladna, a grijanje je na nivou Ilijine kočije. Međutim, nema meni do moga vlakovođe Ahmeda. Ni on se nije bio naspavao, ali je ipak vanredno dostavio pravu kaficu u moj kompartimenat kad je bilo vrijeme od ustajanja, plus je otvorio ponistru koja je meni bila neotvorljiva tako da mogu zapalit.

Ahmed rijetko pristojno govori engleski tako da smo pristojno razgovarali. Pitao me u koji sam hotel. Ja sam probrljala da u neki kraj kolodvora. Poslovična arapska tankoćutnost ga je odmah prosvijetlila da serem. Nemam ni plana ni programa. Idem samo vidit asuansku branu.
Autentično zabrinut, zazvao je jednog svoga druga pa je drug zazvao druga. Dočekali su me Prvi drug kojem se ne mogu sjetiti imena jer je ime koptsko pa je neobično i Ahmed, turistički vodič. Meni je taj Kopt odmah bio drag jer su Kopti ovdje specijalna staromodna manjina, a meni su staromodne manjine drage. Tu smo se izgrlili i izljubili kao svoji. On je otišao, a mene odvelo na riječni brod s kojim ću docnije prema Luxoru. Odlična prilika za se naspavati i pošteno podaprati.

Asuansku branu čuva vojska naoružana preko zuba. Po vrhu brane je cesta na kojoj nema zaustavljanja već se, uz uplatu od 100 novaca, može doći do memorijalne rive uzduž jezera Nasser. Dabome, jezero je dobilo ime po čuvenom predsjedniku Gamalu Abdelu, Titovom suvremeniku. Njih dva su se naročito družila po Nesvrstanim konferencijama. Između bugenvilija su izložene fotografije građevinskih radova. Zadnji put sam toliko ozbiljno betoniranje vidila na predavanjima u pokojnoga Mirkovića, pokoj mu duši ostrašćenoj za tehnologiju gradnje. Kesoni, armature sa dna tablice i slično.

Uz sve riječne predispozicije koje lokacija ima, jednako sretna okolnost ove brane jest što je ovo regija iz koje se od pamtivijeka vadi najtvrđi mogući kamen pa je baš taj kamen iskorišten kao agregat za betoniranje. Ionako se gradila 15 godina, a da je trebalo dotrat agregat iz daljine, ko zna kad bi završilo i kako bi završilo. Dakle, nema takve marke betona odavde pa do Tokija. Za pravi komentar o tehnologiji gradnje zainteresirani štovani čitaoci će morat pričekati da se vratim doma pa da me roditelj Bucat detaljno brifira. Od brane u sva četiri smjera svijeta nađinđano je dalekovoda. Volila bi bila na licu mista natankati mobitel s friškom strujom, ali štekera ni za lijeka.

Piše na world wide webu da je njena izgradnja bila iskra paljenja za kasniji rat. Financiranje izgradnje brane iz SAD-a i Ujedinjenog Kraljevstva je 1956. godine otkazano radi čega je mudri Nasser se napravio Englez pa nacionalizirao britansko – francusku investiciju zvanu Suez. Zatim su se zadišpetile vlade ove dvije zemlje plus Izrael i tako je Egipat jadan najebao u ratu. Priča se da mu je Tito poslao i oružja i čeljadi, a moram istaknuti da većina Egipćana s kojima sam pričala, a koja ima godine da može pamtiti to pamti. Štoviše, zadesio mi se ne jedan popustić jer smo, eto, opet svoji.

Zadivljujuće je koliko se elegantno priroda pokorila umjetnoj intervenciji enormnih razmjera i koliko je struja iz nje stabilna. U čavrljanju s Ahmedom smo se dotakli struje u Egiptu. Kaže Ahmed da je oko 15% struje u Egiptu odavde. U novije doba se prave i vjetroparkovi. Majke mi mile, nisam mu ja suflirala, sam je rekao da je po srijedi platit milijun šta košta sto, a onda je struja vrc – prc i odi mi – dođi mi. Ne ovim riječima, ali ovim značenjem.

Spominje se da su se neke ribe pogubile onomad, humano se preselilo nekoliko sela, demotirali su i ponovno smontirali nešto drevnih hramova. Pa ipak, čini se da se uspostavio balans.

Iz Asuana su piramide su mala maca. Sve je mala maca. Ne pamtim kad sam gledala u išta moćnije od Aswanske brane.

Otkad je u Arabiji auto postalo dostupno građaninu, pješačka kultura je prdnula u rosu. Nije to samo u Kairu, to je u većini velikih arapskih velikih gradova, ali od svih u kojima sam bila, Kairo je, uz Beirut, broj jedan. Ovdje za prelazak ceste, bez obzira na širinu presjeka kolnika, moraš bit odlikovani heroj iz II. svjetskog rata.

Svjetla semafora za pješake se ne vide jer su na semaforu junačke tri lopate blata. Što se tiče svjetala za aute, vide se, ali malo koji šofer poštuje svjetlosnu signalizaciju. Moja fora za prelazak je slijedeća. Stanem kraj semafora. Upalim patnički pogled. Stavim se u postav Isukrst na križu. Nakon manje ili više minuta, uoči me slučajni egipatski gentleman. On bez oklijevanja prelazi na stranu iz koje dolaze automobili i pomalo ispred mene prolazi tako da, ako ima koga satrati auto, prvo će satrati njega. Satralo bi i mene koju milisekundu poslije, ali biva vrlo ohrabrujuće.

Kairo djeluje brutalno i jest brutalan, ali za ovdašnje ljude prije no za turiste. Poslije revolucije radnička klasa je dodatno osiromašila, iako je u zemlji svih mogućih blaga. Čim je u Arabiji siromaštvo, to se koristi okolnost da se zainteresirani turist u pravilu straši Arapina, a turist ne može bez Arapina jer malo šta turist ovdje može skužiti bez da ga netko uputi, a kad ga netko uputi, općepoznata je činjenica da mu triba dat koji dolar. I onda kad te Arapin pogleda ispod gustih obrva, aj ti ne daj dolar – pa da se kasnije probrčkaš u Nilu. Izventala sam neke trikove kako tome doskočiti, a popisat ću ih pošto mi završi putovanje. Možda kome dobro dođu.

Uvijek se sjetim kako sam s roditeljem i prijateljicom bauljala po Kataru. Tamo su nas slučajni prolaznici Arapi vozali s autima, izvlačili iz pijeska, častili ručkovima, dolazili po nas iza razgledavanja, ispitivali se do kad smo bili vani... Ali jebiga, tamo Arapin čim se rodi, samo zato jer se rodio, dobije par milijona para. Ovde kad se rodiš, ako ne umreš od gladi, onda radiš u turizmu, a onda isto umreš od gladi.

Zgrade po downtownu Kaira su pristojna regionalna moderna. Vidi se da je građen s pameću, ali veći broj ponistra i vrata izgleda kao da nema živa čovika iza njih. Živa pasa ima. Mršavih, u čoporima po cesti. Ima na pretek i smantanih mačaka. Na jednom štekatu na koji sam nabasala nakon dugotrajnog bauljanja, jedna mačka mi je srknula kafu iz ćikare. U tom metežu sam jedva nabola gostionu s higijenskim standardom. Neće me Kairo više vidit.

To sam sve u petak, a koji je, da podsjetim nedilja, ubijala vrijeme do noćnog vlaka za Aswan. Do Aswana je jedna noć u starinskim spavaćim kolima. Podsjetila su me na vlak s kojim sam s materom išla iz Splita u Prištinu 1985. godine.

Da nisam kupila kartu prije puta, večeras bi ostala bi čamiti čekajući. Naime, vagon za strance je bio full, a strancu se ne prodaju druga mjesta. Zove se VIP vagon. Na kolodvoru se u komunikaciji s nekoliko stranaca koji su došli kupit istu ovakvu kartu pokazalo kako moje muke oko akvizicije te jedne pišljive karte nisu izuzetak. Fora kod kupovine preko interneta je u tome da kupac mora u aplikaciju upisati egipatski broj mobitela, inače se pokažu hijeroglifi pa se ne može dalje.

Poseban vagon za strance posebnog vlakovođu ima. Mene je potrefio Ahmed koji je odmah s vrata popizdio na mene jer me dopratio lik koji inače radi na informacijama i koji mi se putem do perona hvalio da je on top boss kolodvora. Kad smo došli do vagona, s Ahmedom se ničim izazvan rukovao, kao da je sam Nasser dopratio Sofiu Loren i probrljao nešto na arapskom. Malo kasnije mi je Ahmed u kupeu strogo rekao da nisam normalna šta sa svakim razgovaram i da ne mogu s takvim osobinama sama u Aswan. Ja govorim da evo neću, ali opet oću čim pričam s njime. Da on nije opasan. A moj sinko, kako ti znaš da sam ja bezopasna… Nije se baš nasmijao na moju bazu, ali mi je isto rekao da svratim u njegov uredić na čaj ako mi bude dosadno.

Svratila sam! Posrkala sam čaj, zapalila cigaru, on je zapalio frulicu hašiša iz Maroka. Normalno, hvali hašiš da je najbolji na svitu, da nitko nema takvog dilera ko on. Pari da se ja razumim u hašiš. Svega smo si napričali. Pošto smo se sprijateljili, zaključio je kako bi se mogao probati zaposliti u Hrvatskoj jer će se ova linija uskoro privatizirati, a onda je pitanje hoće li biti posla za ikoga. Plaće su im ionako došle u ništa. I sve tako, klasična jadikovka svakoga tko stiče novac vlastitim radom. Dabome, od tih usputnih priča valja uvijek skinuti barem 70%. To sam se tek nedavno naučila.

Suez, elektrika, nafta, poljoprivreda, turisti cilu godinu i teško siromaštvo – jebenti takvu revoluciju!

Keopsova, Kefrenova i Mikerinova piramida su turistima interesantne jer su velike i zna se za njih po Svijetu ko za HDZ u Cisti Provo. Međutim, zajpe prazne, a interijer im je u omjeru s volumenom nešto kao dječja glista s tijelom. Sve one raznobojne zvizdarije što su iskopane duž Nila, ako ih nisu pokrali njihovi ili naši, a koje su se u moje vrime detaljno učile iz povijesti (umjetnosti), nalaze se u Egipatskom muzeju u Kairu pa je zapravo Muzej pravija i zanimljivija adresa od Piramida.

Radi Muzeja sam dohaklala iz Gize do Kaira. To je kao od Omiša do Splita ili možda malo više, ali su vedute i luđačka gužva relativno slični.

U predvrtu Muzeja jedan lik me dosta suvereno zaustavio. Odmah me po osmijehu podsjetio na Abdulaha koji mi je sinoć uvaljivao ženske i muške vešte za pazariti. Govori on da kako ga se ne sjećam, da sam s njime sinoć pričala. Stvarno, kad sam drugi put prošla ispred Abdulahove radnje, on je sjedao s jednim čovjekom koji nije bio razgovorljiv, naročito ne na engleskom. Meni je trebalo hitno poći večerati pa sam upitala, iako bez puno nade da će me htjeti uputiti, za restoran. Abdulah me jest uputio, ali kiselkasto. Onaj drugi – ništa. Sjedao u muškoj veši, izbacio trbuh kojeg je lijeno češkao, odmjerio me i nastavio palamudit. E taj Brat Abdulahov sad mi govori da je licencirani turistički vodič pa, budući da sam sama, da bi me on mogao stručno povesti. Good price, ali stvarno good jer se eto znamo. Ma vidi qoortza. Došla maca na vratanca! Pitala sam ga da kako nije u onoj vešti od sinoć. Govori da u Muzej dolazi u ovu robu, a da je vešta za po Gizi. Ja sam mu rekla da je bolje nosit veštu nego hlače, košulju i demode džemperčić. Drugim riječima, meni bi jučer bili uvalili šta oni nose po kući. Malo morgen. Ja sam i dalje u kompletu od Karaka Designa.

Policija čuva sve ulaze i izlaze, skenira, valjda da ne bi tko što ukrao. Ima pacijenata šta se pale na egipatske iskopine pa misle da će im komadi toga nešto pomoći u životu ili, još bolje, produljiti život. Imala sam priliku vidjeti horde, čini mi se, Amerikanaca, koji čačkaju po artefaktima, grle Ramzesa, vataju za sisu Hatšepsut i slično. To im prolazi jer je policija samo na ulazima, tj. izlazima.

Naročitu glavobolju uzrokuje kaos od postava i što puno artefakata nije opisano. Ako je opisano, onda je na skrovitom, potpuno nelogičnom mjestu. Sreća, ponešto mi se začahurilo u možjan od profesora Dukana, odnosno Bedenka pa su mi u par navrata sinapse spojile ime ili naziv i predmet. Jedino šta bi me više bilo izludilo bi bio vodič koji natuca engleski i za kojim moram ić ka ovca. Osvjetljenost je loša jer su reflektori kupljeni na akciji u nekom solinskom vrtnom centru. Jedino neke biste imaju ispod sebe nagnuto ogledalce koje malo spašava i plus, čini zavodljivu facijalnu sjenu.

Izlošci koji su nađeni, da podsjetim, u grobnicama, jer su Egipćani vjerovali u život poslije života, jako slikovito dočaravaju društvene užance od 7.000 godina pa do cca Krista.

Primjerice, zbirka sjemenki i plodova šafranike (biljke koja može na pjatu glumiti skupocjeni šafran), egzotične smokve, grožđa. Ili alabastrene rastranširane zasoljene patke. Bista Amenemhata III zaogrnutog mrtvom panterom. Na naslonu stolice prikazana princeza kojoj osoba donosi skupocjenu ogrlicu. Gospoja dramatičnog dupeta mijesi kruh. Boginja daje putenu sisu djetetu faraona što legitimira djeteta da će kad poraste biti božji potomak…

Ovdje mi se još jednom potvrđuje, s pečatom i potpisom, da se ljudska priroda ni milimetar nije makla ima već 10.000 godina. I odmah se sjetim kako je prije kojih 5 – 6 godina mojoj Juhovoj i meni ignorantni Ivica Puljak rekao, na našu ambiciju da odemo u penziju i čituckamo Aristotela, da će nam on preporučiti što treba čitati jer je Aristotel baš zastario.

Sredovječnom autentičnom turistu koji ne pliva u parama nije lako naći destinaciju. Mora da tamo nisam bila, da nema rata ili barem da se rat nije razbahatio, a onda na to sve treba gledat godišnje doba i da nije turistička sezona. I tako sam nevoljko u Egiptu. Nevoljko jer ovamo turizam cvate od davnina jer je ovo destinacija od davnina. A čim je destinacija od davnina u arapskom svijetu, to je za popizdit. Ovdje je ranije sezona bila vječna. Međutim, revolucija je poremetila turističku ekonomiju. Moglo bi i zaratiti budući da je egipatska Vlada skuvala sranje u Sudanu.

U pustinji mora da gostoljubivost jest tradicija. Nije nitko lud da dođe praznih ruku kad prevali bilo koji put po pustinji. Kad gost dođe, domaćin ga mora počastiti – jer po pustinji su samo žeđ, glad i nevolja. Nadalje, ovdje se izmislilo pričanje. Priče su se nataložile puno prije nego u Zapadnoj Europi jer je ovdje civilizacija bila dok su onamo još lovili vukove, skupljali bobičasto voće i sporazumijevali se samo s batinom. Utoliko su, čini mi se, slatkorječiviji nego ljudi drugdje. Šta je rekla moja Lejla koja se udala u Aleksandriju, sladak im je jezik. To su sve odlične pretpostavke za turizam.

Kad su pojedina mista postale destinacije pa je para i biznis postalo najbitnije, uvažavajući decenije opisane tradicije, nema Gospe da te svaki prosječan turistički radnik neće oderati za svaki savjet, svaki osmijeh, svako sve tako da mi nije lako. Nije mi lako čak i uz under cover robu. Nosim Karakine vrećaste vešte u dva sloja, šarenu maramu oko glave, ne lamatam rukama, ne zanosim bokovima… Rekao mi je jedan turistički radnik koji me svratio u svoju radnju mirišljavih ulja, a kojega sam upitala kako me je ubrao kad sam se priobukla u Egipćanku: „Ja turista namirišem na kilometar.“

Taj turistički radnik se sažalio nad mojom sudbinom. Od svih me najmanje upilao. Uspio mi je prodati tek razgledavanje velikih piramida u kočiji, u društvu svoga kolege Zizoua.

Meni je velika sreća da lako pamtim arapska imena. Kad sam se makla s kočije da vidim neke freske u grobu pa se vratila, nisam mogla naći svoga Zizoua. Moj sinko, saletilo me njih 20-ak da će me povest, ali sam ih topa ispalila da ja čekam svoga Zizoua koji je laprdao s nekim pajdom pa me nije skontao, a ni ja njega s leđa. U Gizi se svi turistički radnici znaju tako da su oni odmah se okrenuli prema Zizou koji se tek tada obadao. Na kraju, kad je došlo za platit, bila mi je sreća što sam imala jednu jabučicu za dat konju koji nas je potezao.

Ta jabuka i okolnost da ih imenujem me je ponešto spasila od deranja kože.

Hotel sam rezervirala u prvi red do piramida. Bilo je i europskijih hotela, s poznatim imenima, čak ne ni toliko skupih, ali neću od principa. Ne dam gušta imperijalistima.

Ovdašnje obiteljske kuće su razmjerno velikih bruto razvijenih površina. Ovdašnja obitelj, njih 4 brata su od kuće smandrljali hotel. Sve kao i kod dalmatinskih novih kuća – nema nijednog tehnički ispravnog detalja. Govori mi onaj moj ne toliko dosadni turistički radnik da je ta obitelj jako bogata. Je, bogata je kad su se uspili dogovorit. Dogovor hotel gradi. I onda tu rade svi njihovi potomci. Djevojčice i djevojke su uglavnom oko čišćenja i kuvanja, a muški oko gostoljubivosti. O vlasništvu hotela me informirao dvadesetogodišnjak kojem je bilo zanimljivo što sam iz Hrvatske, a on je strastveni nogometaš. Dabome, zna za Hajduk. Na taraci s koje se jako lijepo vidi Šolta taj nije skinuo s TV-a u pozadini program nogometnog kanala. Za pravo reći, meni je nakon 5 minuta bilo interesantnije gledat Ajax protiv neidentificanog nekog drugog kluba nego ta raznobojna svjetla po piramidama uz koja ide nesnosna buka u kojoj jedan muški glas objašnjava o čemu su piramide. Od toga se ne čuju džamije i vakat. Sad kad promislim, još nikako nisam čula hodžu da zove na vakat.

Od sedmog tisućljeća prije Krista pa sve do danas, Gizanci se i dalje ukopavaju uz piramide. Ima jedan šumarak na dno padine čije krošnje brane vidik na majušne grobnice, a nalazi se unutar žice od piramida. Ja bi radije bila obišla to groblje nego piramide. Zizou mi je rekao da se tamo ne ide. Lijepo i slikovito je on meni objasnio zašto to ne može, ali nisam mu povjerovala, a nisam ni upirala.

Situaciju dodatno otežava okolnost da su ovdje slova ona koja jesu. Džabe natucanje arapskoga, džabe mi sva škola kad sam u arapskom svijetu kompletno nepismena. Probavala jesam naučiti, ali okoštali su možjani. Toliko nepismena da mi je problem kupiti običnu kartu za vlak. Jedva sam prije polaska uzela kartu za Asuan. Karte za Asuan inače prodaju agencije u paketu s brodom koji vozi nizvodno pa se mogu obići ona neka lijepa faraonska i druga kraljevska groblja i pripadajući hramovi. Kao da je sve dizajnirano da zainteresirani turist ne može ništa bez agencije. Uskoro ću vidit može li.