one love one life

Mir.
Tišinu unutar sebe.
Osjećaj pripadnosti.
Povjerenje.
Povezanost.
Sigurnost.
...
Snagu da se odreknem potrebe za tim...posebno za tim s Tobom.

Eto našla sam ga...tražila sam ga u svima uvijek. Dugo vremena vjerovala sam da je prva ljubav najjača ljubav, jer je čista, djetinja iskrena i bez strahova i srama, bez opterećenja i zagađenosti koja dolazi sa odrastanjem. Od Danka sam napravila svog Zahira, od svoje slike o njemu i od svoje vjere u ljubav jednu jedinu pravu.
Ljubav naime ima toliko lica da ostajem bez daha pred njom.
Ali Zahir je došao, ispunio mi dušu pjesmom, plesom...uvukao se kroz pukotine, preskočio zid, obavio me i nestao.
Čini me boljom i kad ga nema.

Nakon Danka skupljala sam krhotine koje su ostale razbijene od njegovih laži i ugradila ih kao sastavni dio sebe. Služile su isključivo da ranjavaju kao što sam ja bila ranjena. Nisam vidjela smisao pa sam krenula u potragu, za smislom, za sobom...
Bezbroj povrjeđenih u tom ratu u kojem sam ja bila najveći gubitnik. Rane koje sam zadavala rađene su dvosjeklim mačem..na obje strane. Ali ja sam sebi znala zadati najveću bol..za to mi nitko nije bio potreban.
Samodestrukcija? Nevažno, to je ionako tek etiketa koja bi trebala objasniti nešto neobjašnjivo.

I kad sam otkrila da potraga vodi unutra u sebe.. srela sam Zahira. U lunaparku. Možda mu je smisao bio da mi nanese povredu i da ovaj put ta povreda ne bude hrpa oštrog stakla već more koje je otupilo oštrice i pretvorilo ih u tek šarene oblutke koji sjaje na svjetlu.

Neka ova bol ima smisla.

Ljudi su skloni osuditi tuđe ovisnosti.

Ali otkrivam da iza svake od njih čući uzrok...odgovor...ZAŠTO??? Pitanje je zašto netko nešto radi? Koga ili što to ubija u sebi? S kim ili s čim se to ne želi suočiti? Od koga to bježi? Što mu to ta ovisnost pruža, a da misli da mu život nije pružio?

Mjesec ima tamnu stranu, svemir crnu rupu, mi naše strahove. Naše laži kojima branimo ili skrivamo te iste strahove.

Alkoholizam raste, sve veći porast konzumacije alkohola i inih droga među mladima.... eh. Prevedimo: Nesreća raste, sve više je nesreće čak i među mladima koji bi trebali biti puni energije, poleta, nada...TREBALI VELIM.

Još nemam adekvatne uvjete za svakodnevno pisanje bloga. Moju potrebu za izbacivanjem misli ispunjavam papirom i olovkom, ali fale mi savjeti..ono tipa: u pravu si zato i zati ili nisi.. Nadam se da će se skoro to rješiti. Što se dešavalo u međuvremenu. Upoznala sam jednog Lopova. Pobjegao je. Spretno, jednako spretno kao što je neprimjetan i ušao. Uput oduševio me je. Neka. Inače me oduševljavaju marginalci. Praznina koja je ostala za njim je neispunjiva ali učim ju prihvačat i odlučila sam je ne punit više. Proglašavam ju potrebnom i na neki način lijepom.
Prošlost je stigla na naplatu. Vukla sam poteze davljenika i ne razmišljajući i skoro se utopila. Možda je šteta što nisam..ali ipak se valjda još ne predajem. Reče mi Čovjek: ne nadaj se, a ja eto izgleda ipak nadam se. Doduše ne nadam se da će se Lopov vratiti i vratiti mi sve što je uzeo, ali nadam se da sve ovo ipak ima nekog smisla i da ću na kraju ipak naći taj spokoj, mir za kojim tragam, tu Luku u kojoj ću biti sigurna. Znam, stvorena sam za plovidbu, ali dobro je znati da si negdje siguran, da se negdje možeš odmoriti, da te negdje čeka Dom... a moj dom...moj dom nije mjesto..moj Dom su ljudi..Gospodine.