srijeda, 19.11.2008.

Ja, ja, ja u životu imam sve....

Ovdje je jučer stajao moj rođendanski post.
Prigodno euforičan i radostan.
No, stvari se mogu uvelike promijeniti.

Jeste li ikada voljeli ono noćne vožnje u autu, sa svojim roditeljima, dok ste bili manji?
Vožnje kada vam se jako spavalo i vi biste se ispružili po cijelom stražnjem sjedalu, praveći jastuke od jakni i pokušavajući zaspati.
No to jednostavno niste mogli od priči vaših roditelja. Pričanja uz tihu i mirnu glazbu, sve one poznate balade s radija.

Moj svijet u ovaj svijet
Moje snove u raspored
Riskirao bih svaki pokušaj
Da zadržim taj osjećaj


No priče prelaze u razmirice, razmirice u prepirke, prepirke u svađe. I jednog dana, na vaš 16. rođendan shvatite da tako nešto već dugo niste doživjeli.
Pokušavali zaspati uz skladne melodije i vesele glasove vaših roditelja.

Image Hosted by ImageShack.us


Shvatite da vam je osoba, koja vam je najdraža na cijelom svijetu zaboravila čestitati rođendan. I onda shvatite da toj osobi zapravo to i ne možete zamjeriti, s obzirom da zapravo ne znate da li ta osoba možda ima neki potpuno novi život, ili možda leži u komi u nekom nepoznatom gradu, ili je njeno beživotno tijelo odbačeno u nekom jarku.

Da se mogu kao nekad, vratiti na početak
I biti onaj isti bahati dječak
Ne bih forsir'o neki ležeran stil
Niti se trudio da uklopim


Prijatelji dođu i odu.
Dečki su tu, pa nisu, pa ih ni ne trebaš.
No kako da zamijeniš vlastitu krv?
Gene od kojih si potekao?
Bez kojih nas ne bi bilo?
Pitaš se naravno, što si toliko loše napravio, u čemu si pogriješio, zašto si kažnjen. Ali do odgovora ne dolaziš.
Nikako. Najbolje je da šutiš i čekaš.
Do besvijesti.


09:00 |
Komentari (3) | Print | ^ |

eXTReMe Tracker