31.05.2008., subota
Ljudi u bijelom
 Jučer je nekolicina bivših branitelja iz Domovinskog rata, u sklopu karavane pod nazivom „Da se ne zaboravi 2500 kilometara diljem Hrvatske“ posjetila Opću bolnicu NG. Ondje su još jednom istakli značaj liječnika medicinskog osoblja koje je tijekom ratnog perioda pomagalo unesrećenima. Nekoliko izrečenih misli mi se urezalo u pamćenje , a proradila su i neka moja sjećanja na tu temu. Rečeno je (i to je istina) da su medicinari pomagali i hrvatskim vojnicima, ali i unesrećenima s one druge, tada neprijateljske strane. Kako je rekao jedan od govornika, bilježi se primjer u Splitu gdje su se u bolničkoj sobi u jednom trenutku zatekli Hrvat, Musliman i Srbin koji su prije nekoliko sati na jednom bojištu u BiH pucali jedni u druge. U novogradiškoj bolnici (tada ratnoj i bez skloništa) su ležali i ranjeni pripadnici srpskih postrojbi koje su u Hrvatsku stigli iz raznih krajeva Srbije (gdje su bili mobilizirani). Nije se gledalo tko si i što se nego se ukazivala pomoć. Pa i oni liječnici i medicinsko osoblje koje je ostalo u NG za vrijeme rata nije gledalo „tko je tko“. Granate koje su padale na bolnicu nisu bile toliko sofisticirane da biraju žrtvu po nacionalnosti. To sve govori koliko je u svojoj srži plemenito zanimanje liječnika, medicinske sestre ili pak vozača hitne ili nekog drugog pomoćnog osoblja koje se tada izlagalo pogibelji da bi spasilo druge živote. Uvijek se sjetim vojnika koji je teško ranjen u onom prvom policijskom transporteru na novogradiškom ratištu 91 godine. Igrom slučaja moj je poznanik kojeg sam obilazio tada u bolesničkoj sobi, pomagao mu, (i čak i iz ruku vadio sitne konce jer ga je svrbjelo). Donosio sam mu i glazbene kasete i nešto za čitati. Danas je on hvala Bogu dobro, viđam ga u gradu, ali zanimljivo, više me niti ne pozdravi ( zaborav je zanimljiva kategorija). Njega su „odlično skrpali“(malo crnog humora), a ozbiljno govoreći spasili mu život i pružili izvanrednu pomoć (s obzirom na uvjete koji su tada bili u bolnici). Liječio se kasnije u drugim bolnicama i svi su rekli kako mu je u Novoj Gradiški odlično „odrađen“ onaj prvi, možda najvažniji zahvat. Ovom prigodom neću nabrajati koliko sam i u kojim prigodama vidio ozlijeđenih osoba, ali ću samo reći da su me posebno fascinirali primjerice vatrogasci koji su pod granatama u našem gradu za vrijeme rata gasili požare koje su izazvale granate, a također svaka čast ekipama hitne koje su također u istim uvjetima obavljale svoj posao kao danas (kao da je to bilo sasvim normalno). Da li znate da mnogi od njih nisu ostvarili braniteljski status, a onima kojima je to uspjelo vode se kao „drugorazredni“, kao „neborbeni sektor“? To je nepravda prema hrabrim ljudima medicinarima za vrijeme rata (nezahvalnost je također zanimljiva kategorija). Novogradiška ratna bolnica bila je po učinkovitosti odmah iza legendarne vukovarske. To niste i nećete nigdje pročitati u medijima, a to je živa istina. Malo je tim ljudima (od kojih mnogi i danas rade tu) reći hvala. Život ide dalje i svatko brine svoju brigu i misli si. „Ma najbolje je dok sam ja od bolnica što dalje, pa i u mislima“. Kao što kaže aktualni ravnatelj novogradiške bolnice: "Sada kada s vremenske distance gledamo na te događaje tijekom rata, sve nam izgleda pomalo patetično i lirski, a onda nam nije bilo baš tako." |
27.05.2008., utorak
Bojati se?
 Ljudski je bojati se, ali nije moguće neprekidno zbog nečeg živjeti u strahu. Trebamo li se bojati života ili smrti? Mislim da odgovor nije nimalo lak. Smrt je percepciji većine, nešto grozno što prekida sve druge tijekove, bolno i strašno. Da li je baš tako? A kakav nam je život? Strahujemo primjerice za svoju i budućnost svoje obitelji, pa kažemo eto sve poskupljuje, djeci sve više treba a novaca je sve manje. Trebamo se dakako svaki dan radovati životu, ali to neće ići ako ste gladni ili dijete treba za užinu a vi mu nemate za dati. U zadnje vrijeme, priznajem i sam pomalo sa zebnjom gledam što se događa i kalkuliram kako ću se u svemu snaći. Gdje da „istepem koju dodatnu kunu“. Ima stvari koje su mi se zgadile i zamjerile, pa mi se više nekako ne da baviti se nekim nezahvalnim poslovima, no izgleda da ću morati. Kad se čovjek zatvori, otuđi i odmakne od okoline, još teže će riješiti probleme. Jedan prijatelj (prilično sposoban poslovan čovjek) mi je rekao da je sve svoje poslovne dogovore „sklopio u birtiji“. Nije on nikakav „kroner“, no činjenica je da ako nešto trebaš, samo razglasi na takvim i sličnim mjestima i već se dokolica pretvori u pomoćno sredstvo. Jedan direktor, jedne firme koja je otišla u stečaj je rekao uoči kraha, nešto u stilu“: „Kad propadamo, učinimo to kraljevski“. Jelo se i pilo, iznajmljivalo filmove iz videoteke, a na kraju „odnijelo gaće na štapu“. Nakon toga svi su se više-manje snašli, pa opet i oni i njihove obitelji nešto rade i već nekako žive. U nedjelju sam bio opet na misi na Gospinom polju pored Bilog Briga i zapamtio dio riječi iz propovjedi: „Ptice ne siju i ne žanju, a opet žive, biljka izraste i poživi svoj vijek. Kad su (prema Bibliji) krenuli u planinu prinijeti žrtvu, imali su samo nož i pitali se:“Pa što ćemo žrtvovati kad ništa nemamo?“. Na kraju je ispalo da se Bog pobrinuo za sve i da nije trebalo ni strahovati ni paničariti. Nije me zahvatio defetizam, i ravnodušnost, već nekako mislim da će se i za mene i moje, a i za sve ostale već Bog pobrinuti i da ne trebamo biti u strahu. I kada smo u bolesti, velikim problemima, naizgled bezizlaznim situacijama moramo imati plan i pokušati se pripremiti se za ono što dolazi. I ja ću se tako pokušati prilagoditi i potruditi. Šake su mi pune sitnog trnja jer su me ovih dana izbole divlje ruže u vrtu. Fizički rad me relaksira a osama idealna za promišljanje i donošenje odluka. |
26.05.2008., ponedjeljak
Što je umjetnik htio reći
 U mjesecu svibnju svega lijepoga na pretek, kao da bivamo nagrađeni za proživljenu nelagodu zime. Gledam ruže u svom vrtu, pa mislim kako ću napraviti malu galeriju (neka se nađe ljepote i za kasnije). Puno imam posla, ali to već nije nikakva novost. Ovih dana u mom gradu Novoj Gradiški otkrili su spomenik hrvatskom predsjedniku Franji Tuđmanu. Njegovo ime me uvijek sjeti na pokojnog djeda, a prezime na rat koji je ubrzao moje starenje i ukrao mi dosta godina koje sam baš mogao i bolje provesti. Ipak nas proživljene teškoće nečemu i nauče (ako nismo budale), pa tako se smatram malo mudrijim, iskusnijim, čvršćim nego prije. Prestanak rata ne znači da je sve zlo nestalo. Neko se i pritajilo, neko je nadjenulo drugo ruho. Samo naivni mogu misliti da je sve riješeno ako sada pričamo kako je postignut ovakav ili onakav dogovor, pa se sad svi volimo i sve smo zaboravili (bez suvišne paranoje). Metamorfoza, kameleonstvo, poltronstvo, oko nas u raznim varijantama. Ako su ono bila „vučljiva vremena“ (po fra. Šiti Ćoriću) ovo bi bila vremena suživota s vukovima. Neki sve što je hrvatsko ne mogu smisliti, ali to naizgled vješto kriju. To ne čudi, jer ih s tim pojmom ništa istinski i dubinski ne povezuje. Sjećam se da su se u popisu stanovništva tamo nekih 90.-tih godina neki izjašnjavali kao Svemirci, Marsijanci, i sl. Ljudi na to također imaju pravo, pa tako ja primjerice u virtualnom svijetu ja mogu biti golub. Ipak život u jednoj državnoj zajednici među ljudima, golubima-ljudima je teško moguć život ako nemaju pridjev da su ove ili one nacionalnosti. U razvijenim multinacionalnim državama visokog stupnja demokratičnosti, multikulturalnosti i tolerancije to nije bitno, no mi smo još daleko od tog još? Bilo je zanimljivo kako su neki ljudi gledali i komentirali otkrivanje spomenika Tuđmanu. Da se to događalo za njegovog života vjerojatno ne bi bilo dvosmislenosti nego bi pljeskali, a ovako su se mogli „razigrati“ pomalo ciničnim komentarima (što je ipak dokaz da smo sve više demokratsko društvo koje ima sve manje tabu tema). Tuđman je za mene nesumnjivo povijesna osoba, a mislim da će tek poveći vremenski odmak od perioda Domovinskom rata omogućiti sagledavanje njegovog života i djela sa svih stajališta. Što bi neki rekli, još je sve to friško, pa smo podložni emocijama. Vizualno rješenje spomenika mi se ne sviđa, no to je stvar doživljaja umjetnosti koji je uvijek subjektivan. Uvijek imam potrebu ljude ljepše prikazati nego što jesu, pa mislim da bih i sam napravio bolje spomen obilježje. Tu sam naravno prepotentan, ali to je zato što sam razočaran viđenim. Tri identične glave jedne ovakve povijesne osobe na spomeniku ovakvog značaja u jednom ovakvom gradu kao što je ovaj naš (tako stradao u ratu) mislim da je to previše. Možda će vrijeme pokazati da sam ja totalno u krivu sa svojim pogledima na život, ali vjerujte to će ipak najveći problem biti meni samom. Prolazim danas kraj mjesta pogibije hrvatskih vojnika u rujnu 91(s druge strane ulice gdje se nalaze spomenici). Prestrašna su sjećanja, kamioni, avioni, bombe, dijelovi tijela, jauci, zid gimnazijskog igrališta. Ljepota svibnja pokušava mi pokriti tu ružnoću. Eto sad smo riješili i to sa spomenicima i sjećanjima, pa možemo konačno pogledati u budućnost i početi za nju živjeti (ako i to nekome ne smeta). |
21.05.2008., srijeda
I dalje za iste novce ;-))
  I evo konačno malo osvježenja, zahlađenja, malo kiše za nježne biljčice u vrtu. Ovih dana sparina, intenzivne poslovne obveze, pa dođem kući najedem se (jedanput u danu) onda odjednom „klapnem“ i moram malo odmoriti „ubiti oko na pola sata ili sat“(malo staviti baterije na punjač), pa onda dalje. Ne volim kad mi netko „zvonca“ dok prvi put u danu objedujem (kad mi skače po živcima s izvješćima kako se dogodilo ovo ili ono). Sve to može sačekati koju minutu dok to malo hrane unesem u organizam i započnem procese probave. Eto sutra je Tijelovo, blagdan, državni praznik, a i moj rođendan (kojeg već godinama ne slavim). Problem mi je što sutra ne moram na posao a ne smijem niti kod kuće ništa raditi. Preči su mi datumi vezanu uz sina i ostale iz obitelji, a sve mi je manje stalo do mene u kontekstu nekakvih gužvi, slavlja i drugih fešti). Zapravo nisam sklon slavljima jer mislim da bi smo svaki dan trebali slaviti što ugledamo jutrom Sunce ili pak liježemo u krevet u miru noći. Svaki dan je razlog za radost ako u sebi imaš mir i voliš ljude i sve oko sebe. Ako si nezadovoljan, mrzovoljan i nemiran moraš potražiti pomoć, pa promijeniti to stanje što prije. Odobravam kad se fešta odjednom improvizira bez nekog posebnog povoda. Ako su ljudi dobre volje zašto se ne razveseliti, zapjevati, pa i popiti i pojesti (pa nećemo do vijeka). Ja ću ako Bog da danas do kasno navečer biti u vrtu u prirodi (kao Indiana Jones) i ratovati s komarcima, ali uživati u mirisu bilja i činjenici da iza mene ostaje „kao obrijano“(košnja trave) i odmah se vidi rezultat rada. Inače nemam običaj na ovom blogu prezentirati fotografije koje nisu moji uradci ali ova s golubom mi je baš cool pa nisam mogao odoljeti. Ova druga, uredno i pomalo bajkovito dvorište nalazi se u Staroj Kapeli, a to i nije baš tako daleko od mene, pa relativno često svratim i s Tucom popričam, nasmijem se a nekad se nešto i popije onako reda radi. Pozdrav svima koji katkada svrate ovdje i sad istog trena pomislih na blogera Rib@rnicu, pa se sjetih da bih sutra (nakon 100 godina) mogao sa sinom skoknuti na pecanje). Još da nema komaraca? |
19.05.2008., ponedjeljak
Stazama moga sjećanja
    Kad imam koji sat vremena, a nalazim se u SB, krenem stazama svoga sjećanja na nekad vrlo lijepe školske dane. U parku kraj Save smo kao maturanti malo tulumarili u crvenim majicama na kojima sam upravo ja svima ispisao „4-c – programeri“. Tek sam kasnije shvatio koliko su bili lijepi ti bezbrižni trenutci daleko prije rata koji je kasnije kulminirao u svoj svojoj ružnoći. U tom parku s gitarom u ruci, s prijateljicama i prijateljima iz razreda i s pjesmom na usnama, danima smo uživali. „I kad više nikog od nas ne bude sjat će Sunce nad oranicama“-piše na spomeniku našeg Tadije, kojeg mu je u spomen 100-tog rođendana svojedobno kasnije podigao Grad Slavonski Brod. On fizički više nije s nama ali njegove pjesme držat će ga na životu još dugo, dugo. Umjesto bivših školskih prijatelja, kao da šećem lijepim grobljem i gledam biste zaslužnih osoba. Evo mene živog među mrtvima, među sjećanjima na likovne umjetnike i pjesnike. I sam se katkada ne osjećam odveć živo, već kao da sam duh iz prošlosti koji lista po onim sjećanjima (koja nikome uglavnom ne znače ništa osim meni). Dragutin Tadijanović, Vladimir Filakovac, Ivan Domac, Vladimir Becić i moja malenkost. Umjetnici su često neshvaćeni (pa kao da i sam nosim u sebi dio te kletve), ali to je dobro jer bunt u njima je stvaralački, a ne interesni. Glumac dobije pljesak na otvorenoj sceni, a pjesnik ili umjetnik razumijevanje u trenutcima nečije intime, (možda u noći kada se ljubav rađa ili nestaje ili kada se spašava ili urušava nečiji život). Dobro je što većina teži ka estetski lijepom i urednom, pa je tako i park lijepo pokošen i održavan, a i žene s malom djecom tu rado šeću, ljube se i grle mladi u sjenama drveća kraj Save. Tadija ih gleda i kao da se smješka. On koji nam je dozvolio da mu zavirimo u dušu i da podijelimo s njim dio njegovog časnog i poštenog života, i tu nas s pravom čeka. Tu gdje je rijeka, a prolaznost tako očita i nezaustavljiva. |
16.05.2008., petak
Vrijedne dječje ruke
    Danas sam bio s malim anđelima ali ne u raju nego u Industrijsko obrtničkoj školi gdje je održan 7. Državni susret učenika s posebnim potrebama RH. Bila su tu djeca iz svih krajeva Hrvatske, a došli su ih pozdraviti djeca iz novogradiških dječjih vrtića, a učenici škole domaćina izveli su prelijepi program uz čitanje pjesama i modnu reviju. Sudbina je htjela da se zateknem tu i kao da me dragi Bog nagradio time kako bi valjda napravio protutežu za ono ružno što sam ovih dana doživio od meni bliskih osoba. Koliko mi „zdravi“ ljudi i sretnici što imamo zdravu djecu ne znamo poštovati i cijeniti taj Božji dar, nego baš suprotno znamo katkada bahato pljunuti na sve i biti nezahvalni? Usprkos svom hendikepu djeca već srednjoškolske dobi završavaju svoju obuku za pojedina zanimanja, pa će tako neki biti kuhari, povrtlari, dizajneri,…Bilo je tu kolača, torti, cvijeća, ručnih radova, stotinu ljepota što su male vrijedne ruke tako vješto i s ljubavlju napravile. Bio sam (baš kao i kolegica iz firme) baš onako ljudski dirnut kad sam to sve vidio. Neki imaju problema s hodom, neki s govorom, a drugi naizgled nemaju vizualnih manifestacija zdravstvenih poteškoća, a svi su tako dragi nasmijani, veseli i ljubazni, žive svoje živote nerijetko okruženi velikom ljubavlju i strpljenjem svojim mentora, roditelja i drugih. Moj zadatak je bio da to sve tehnički prođe besprijekorno i da se čuje lijepa prigodna glazba. I bilo je lijepo i opet kažem drago mi je što sam imao čast s njima provesti nekoliko današnjih sati i opet ću doći kad god me pozovu. Na fotografijama učenici iz Koprivnice i Šibenika. |
13.05.2008., utorak
Bobi je stigao
    Dosta smo čekali da se Suny (pekinezerica) vrati. Jednostavno je nema, pa smo ju danas odjavili (odnijeli nje karton veterinaru). Od subote je u našem dvorištu Bobi, novi pas kojeg smo danas cijepili protiv „dječjih bolesti“. Slijedeće cjepivo je za mjesec dana, a potom će uslijediti i ono protiv bjesnoće i takozvano čipiranje. Dva dana je malo „kenjkao“ (žalio za svojom ekipom, malim crnim bratom te svojom majkom (malomcrnom brak-jazavčakom) i ocem (ponosnim goničem jelenje boje), a sada je već bolje. Ne voli biti sam, odlično jede i živahan je, a onda odjednom usred igre zaspe. Zar nije simpa? |
12.05.2008., ponedjeljak
Samostalnost
  „Hoćeš to napraviti sam ili ćemo skupa?“- to je pitanje. Odgovor je:„Pa sam ću, sam sam se i rodio!“. I sam sam od onih koji vole samostalno rješavati situacije ( primjerice na poslu), a slažem se s onom izrekom „puno baba kilavo dite“. Inače mišljenja sam da mi baš nisu u djetinjstvu, a niti kasnije u životu pomagali niti roditelji niti najbliža rodbina, a to je u jednu ruku jako dobro jer se ne osjećam nešto posebno dužan nikome, a ne moram „niti polagati račune“. I onako u velikim životnim dvojbama bivamo sami i sami moramo riješiti kada dođe „stani – pani“. Mišljenja sam da nije dobro kad se od malena stvara ovisnost o roditeljima, ili o nekim drugim autoritetima. I roditelji griješe kada se posesivno vežu za svoje dijete, pa mu kasnije nakon adolescentske dobi biraju odjeću, i sve ostalo. Neki roditelji bi rado svome djetetu odabrali (a i promijenili ako treba) i bračnog partnera i stil života i stan i auto. Žalosno je kad se dijete (čovjek) već u odrasloj dobi mora boriti za svoja prava i slobodu, pored obiteljskih autoriteta koji po svaku cijenu žele biti dominantni. Kažu da je u zapadnim zemljama normalno da se dijete što prije osamostali, ode u drugi stan, zaposli i počne biti samostalno. Kod nas to baš nije slučaj, mada ne treba generalizirati. Muškarci (neženje) žive sa svojim starim roditeljima (koji im peru odjeću i hrane). I djevojke se znaju vezati previše za roditelje, pa se (iako u godinama) znaju ponašati ovisno o roditeljima. I u ljubavi prema roditeljima i u roditeljskoj ljubavi prema djeci se može pretjerati, ali dakako tu mislim ne na neke perverzije nego na posesivnosti koja onda biva razlogom brojnih problema. E zato je najbolje biti što više samostalan i neovisan. I svoju djecu treba tome učiti i naučiti, a vezano uz to je i odgovornost prema drugima i sebi. Kad je u pitanju odgoj nisam za strogoću ali niti za anarhiju. One roditelje koji su „digli ruke“ od svoje djece nikako ne podržavam. Kao i u svemu, ništa nije jednostavno, a najmanje je to s našim životima u kojima se isprepleću milijuni specifičnih situacija koje na svakoga od nas utječu. Za kraj nešto što ima indirektnu vezu s ovim promišljanjima. Sjetio sam se ovih dana pokojnog dide Franje koji nas je konjskom zapregom a kasnije i u traktorskoj prikolici vozio u polje gdje smo u ovo doba brali bijele trešnje ( Kojih više nema). U subotu smo dovezli malog psića Bobija ( sin mu je nadjenuo ime). To je mali ljepotan (brak jazavčar-gonič) koji je po prvi put odvojen od svoga malog crnog brata i mame brak-jazavčarke. Zavija, laje, ljuti se i pravi probleme (dok se ne osamostali, nema mu druge). Ovaj motiv s fotografija snimljen je u NG. Ako se ne varam veseli djedica iz Starog Petrovog Sela za svog unuka priredio je ova mala simpatična kola. Ako treba , glumit će i konjića da bi mu „njegovo malo zlato“ bilo veselo. I to je dakako dokaz velike ljubavi. |
06.05.2008., utorak
Dvorac
    Ne znam zašto, ali u zadnje vrijeme me privlači stari (devastirani) cernički dvorac obitelji Kulmer. Njega sustavno svih ovih godina devastiraju. Dopuštaju da pratimo kako nekada očito lijepu građevinu uništava vrijeme. Odgovorni pričaju bajke kako će ga obnoviti, urediti i ponuditi kao nedvojbenu turističku atrakciju. Bila je u njemu vojska, pa skladište i tko zna što sve ne (samo ne ono što bi trebalo). Navodno su tu neriješeni imovinsko-pravni problemi, dugovanja i stotinu drugih komplikacija. Pomislih kako je to još jedan primjer uspona i pada jedne obitelji, od zlata i sjaja do samoga dna. Ovo je i primjer strašnog nemara i nebrige. Nigdje u našem kraju nema toliko devastacije predivnih objekata kao na ceničkom području (pogledajte područje izletišta Strmac, zapušteni hotel, bazene, vikendice,…). Odgovorni će uvijek naći opravdanja, no treba doista imati mašte pa im povjerovati u to kako se nije moglo, kako su problemi ovi i oni. Traži se krivac na višim razinama (Županiji, državi,…). Pa nisu nekada ljudi bili glupi pa su gradili dvorac ili bolnicu za plućne bolesnike na krivom mjestu? Ni bazen nije ondje slučajno, ni hotel niti vikendice. Nama kao da ništa od toga ne treba? Lako je sve uništiti, devastirati, pustiti da propadne. Kad bi smo se svi tako ponašali, kakav bi bio svijet oko nas? Još se naljute kad ih pitaš: „Pa dobro kad će se pristupiti sanaciji, obnavljanju, uređenju?“ To je tabu tema, pa te odmah politički etiketiraju i kažu:“Čiji si ti igrač da to pitaš“. Evo pogledajte i vi što ste možda obišli svijeta, pa vidjeli kako su u nekim zemljama (Švicarska, Njemačka, Austrija,…) poštuju ovakvu i sličnu tradiciju? Pa zar nam je mjesto među kulturnim svijetom, kad ovako ne poštujemo kulturne znamenitosti? Pokazat ću vam u nekom od slijedećih postova i područje Strmca koje sam eto spomenuto također u kontekstu ljudskog nemara, pa ćete prosuditi da li sam u pravu. A sad malo povijesti. Evo još nešto što bi trebalo biti sasvim dovoljno da shvatimo da bi taj dvorac trebalo urediti: Kulmerovi su bili i umjetničke duše. „Ako išta o Kulmeru nije sporno onda je to drevnost njegova plemenitaškog roda: od XVII. st. štajerski baruni, u XVIII. st. dolaze u Hrvatsku, gdje se počinje granati njihova hrvatska obiteljska loza. Najpoznatiji i najutjecajniji od svih bio je pravnik i političar Franjo Kulmer. U godini osnutka Matice hrvatske 1842, sklon je Ilircima, od 1836. do 1844. na Saborima u Požunu, odlučno se protivio uvođenju mađarskog kao službenog jezika u Hrvatskoj. Po političkom uvjerenju legitimist, neobjašnjivo utjecajan na Bečkome dvoru, dao je poticaja ideji da se J.J. Jelačić imenuje hrvatskim banom. General Miroslav Kulmer st., zapovjednik hrvatsko-slavonskog domobranstva, zaslužio je 1860. naslov grofa. Domovinska povijest pamti da je u domobranske jedinice uveo hrvatski jezik i hrvatsku zastavu. Njegov sin Milan bio je austrijski mornarički časnik, a sin Milanov i unuk Miroslava st., grof Aleksandar Kulmer, gospodar Cernika (kraj Nove Gradiške) od 1918. do 1943. (kad ga je napustio, ogorčen njemačkim zaposjedanjem dvorca) bio je otac Ferdinandu, potonjem značajnom hrvatskom slikaru.“. „Umjetnik i akademik Ferninand Kulmer (koji je živio u ovom dvorcu) umro je 1998. godine u 74.-toj godini života (rođen u Francuskoj). Bio je izuzetno cijenjen . Kako su govorili neki ugledni kritičari, sudjelujući raznim svojim slikarskim »fazama« na sceni suvremene hrvatske i europske umjetnosti, od apstraktnih djela do anakronizma i kubo-metafizičke faze devedesetih godina. K tomu, bavio se i grafikom, crtežom i kostimografijom, tapiserijom, ilustracijom.“ Za kraj ipak nešto ljepše. Zamislite lijepu djevojku u još ljepšoj haljini kako gleda iza ovog prozora. Možda je nekada i bila ondje i gledala iza zastora očekujući nekoga? Kao da sam ju vidio ondje, kao da me je zamolila da ovo fotografiram i da vam ovo napišem. Da i još nešto ću otkinuti od srca za kraj: „Kulmerovi ovo nisu zaslužili!“ |
05.05.2008., ponedjeljak
Napuhavanje i značajni pogledi
    I gledam ja što bih vam u slici i riječi prikazao nakon za mene poduže pauze u pisanju postova. Pa si mislim koliko sam raznih likova, „strašnih i važnih faca“ vidio ovih „izuzetno značajnih“ nekoliko dana. Koje su to sve bile funkcije i važnosti, koliko je bilo „napuhavanja“ i prikaza događaja onako kako su to vidjeli oni koji žele za sve nas gledati i slušati i kojima baš i nije stalo što misle „obični“ mali ljudi, koji su tek tamo neki očevi, majke ili mladi ljudi ni po čemu nešto posebni osim što žele živjeti bolje nego sad. Po običaju pomalo perverzno od mene je to što volim frke i to kad puno radim, kad se stalno nešto događa, kad moram svugdje biti i zabiti svoj nos i kad malo spavam, nezdravo se hranim i stalno sam u pokretu. Gledajući obilje fotografija snimljenih ovih dana (umjesto više-manje klasičnih prikaza događaja) odabrao sam ove koje prikazuju napuhavanje balona (baš dok je trajala svečanost na gradskom trgu. S pozornice su se čuli prigodni govori, a u istim trenutcima napuhavali su poveći balon. Prvo pomislih kako ne bi bilo loše dići se iznad svega i biti promatrač s visine, ili još bolje malo nekud odletjeti dok prođu frke. To naravno meni nije moguće, a već sam i rekao da volim gužve i kad se nešto događa, pa drugi dio mene obožava biti u obvezama. Druga misao je kako je taj balon uz noja kojeg sam fotografirao istog dana prije nekoliko sati, zapravo baš neponovljivo i neobično. Nojevi, te simpatične, pomalo blentave životinje za neke su sinonim za nekoga tko se želi skrivati od javnosti (zariti glavu u pijesak kad naiđu opasnosti). Ovaj je baš (poput mene) otvorio znatiželjno oči i kao da snima i želi sve registrirati oko sebe u krugu od 360 stupnjeva. I taj balon (kao i sve što se događalo) bilo je interesantno dok je trajalo i dobro „razdrmalo“ učmalost male pomalo provincijalne sredine u kojoj živimo. Sada se vraćamo u normalu i na glavnom gradskom trgu ničeg nema, osim golubova koji prelijeću s grančicama u kljunovima i žure dovršiti gnijezda. Noj me gledao tako simpatično i značajno da sam eto morao s vama podijeliti taj pogled i ovo „napuhavanje“ |
| < | svibanj, 2008 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | |||
| 5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 | 11 |
| 12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 | 18 |
| 19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 | 25 |
| 26 | 27 | 28 | 29 | 30 | 31 | |
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Opis bloga
Što se to događa u malom gradu daleko od metropole?Da li smo provincija? Da li nam je stalo do glazbe, kulture, umjetnosti, informacija?
Kad će nam biti bolje?
Što je bitak?
"život na sjeveru" na slavonski način
Linkovi
Blog.hrForum.hr
Monitor.hr