
U mjesecu svibnju svega lijepoga na pretek, kao da bivamo nagrađeni za proživljenu nelagodu zime. Gledam ruže u svom vrtu, pa mislim kako ću napraviti malu galeriju (neka se nađe ljepote i za kasnije). Puno imam posla, ali to već nije nikakva novost. Ovih dana u mom gradu Novoj Gradiški otkrili su spomenik hrvatskom predsjedniku Franji Tuđmanu. Njegovo ime me uvijek sjeti na pokojnog djeda, a prezime na rat koji je ubrzao moje starenje i ukrao mi dosta godina koje sam baš mogao i bolje provesti. Ipak nas proživljene teškoće nečemu i nauče (ako nismo budale), pa tako se smatram malo mudrijim, iskusnijim, čvršćim nego prije. Prestanak rata ne znači da je sve zlo nestalo. Neko se i pritajilo, neko je nadjenulo drugo ruho. Samo naivni mogu misliti da je sve riješeno ako sada pričamo kako je postignut ovakav ili onakav dogovor, pa se sad svi volimo i sve smo zaboravili (bez suvišne paranoje). Metamorfoza, kameleonstvo, poltronstvo, oko nas u raznim varijantama. Ako su ono bila „vučljiva vremena“ (po fra. Šiti Ćoriću) ovo bi bila vremena suživota s vukovima. Neki sve što je hrvatsko ne mogu smisliti, ali to naizgled vješto kriju. To ne čudi, jer ih s tim pojmom ništa istinski i dubinski ne povezuje. Sjećam se da su se u popisu stanovništva tamo nekih 90.-tih godina neki izjašnjavali kao Svemirci, Marsijanci, i sl. Ljudi na to također imaju pravo, pa tako ja primjerice u virtualnom svijetu ja mogu biti golub. Ipak život u jednoj državnoj zajednici među ljudima, golubima-ljudima je teško moguć život ako nemaju pridjev da su ove ili one nacionalnosti. U razvijenim multinacionalnim državama visokog stupnja demokratičnosti, multikulturalnosti i tolerancije to nije bitno, no mi smo još daleko od tog još? Bilo je zanimljivo kako su neki ljudi gledali i komentirali otkrivanje spomenika Tuđmanu. Da se to događalo za njegovog života vjerojatno ne bi bilo dvosmislenosti nego bi pljeskali, a ovako su se mogli „razigrati“ pomalo ciničnim komentarima (što je ipak dokaz da smo sve više demokratsko društvo koje ima sve manje tabu tema). Tuđman je za mene nesumnjivo povijesna osoba, a mislim da će tek poveći vremenski odmak od perioda Domovinskom rata omogućiti sagledavanje njegovog života i djela sa svih stajališta. Što bi neki rekli, još je sve to friško, pa smo podložni emocijama. Vizualno rješenje spomenika mi se ne sviđa, no to je stvar doživljaja umjetnosti koji je uvijek subjektivan. Uvijek imam potrebu ljude ljepše prikazati nego što jesu, pa mislim da bih i sam napravio bolje spomen obilježje. Tu sam naravno prepotentan, ali to je zato što sam razočaran viđenim. Tri identične glave jedne ovakve povijesne osobe na spomeniku ovakvog značaja u jednom ovakvom gradu kao što je ovaj naš (tako stradao u ratu) mislim da je to previše. Možda će vrijeme pokazati da sam ja totalno u krivu sa svojim pogledima na život, ali vjerujte to će ipak najveći problem biti meni samom. Prolazim danas kraj mjesta pogibije hrvatskih vojnika u rujnu 91(s druge strane ulice gdje se nalaze spomenici). Prestrašna su sjećanja, kamioni, avioni, bombe, dijelovi tijela, jauci, zid gimnazijskog igrališta. Ljepota svibnja pokušava mi pokriti tu ružnoću. Eto sad smo riješili i to sa spomenicima i sjećanjima, pa možemo konačno pogledati u budućnost i početi za nju živjeti (ako i to nekome ne smeta).
|