Marketing
Ljudi u bijelom
Jučer je nekolicina bivših branitelja iz Domovinskog rata, u sklopu karavane pod nazivom „Da se ne zaboravi 2500 kilometara diljem Hrvatske“ posjetila Opću bolnicu NG. Ondje su još jednom istakli značaj liječnika medicinskog osoblja koje je tijekom ratnog perioda pomagalo unesrećenima. Nekoliko izrečenih misli mi se urezalo u pamćenje , a proradila su i neka moja sjećanja na tu temu. Rečeno je (i to je istina) da su medicinari pomagali i hrvatskim vojnicima, ali i unesrećenima s one druge, tada neprijateljske strane. Kako je rekao jedan od govornika, bilježi se primjer u Splitu gdje su se u bolničkoj sobi u jednom trenutku zatekli Hrvat, Musliman i Srbin koji su prije nekoliko sati na jednom bojištu u BiH pucali jedni u druge. U novogradiškoj bolnici (tada ratnoj i bez skloništa) su ležali i ranjeni pripadnici srpskih postrojbi koje su u Hrvatsku stigli iz raznih krajeva Srbije (gdje su bili mobilizirani). Nije se gledalo tko si i što se nego se ukazivala pomoć. Pa i oni liječnici i medicinsko osoblje koje je ostalo u NG za vrijeme rata nije gledalo „tko je tko“. Granate koje su padale na bolnicu nisu bile toliko sofisticirane da biraju žrtvu po nacionalnosti. To sve govori koliko je u svojoj srži plemenito zanimanje liječnika, medicinske sestre ili pak vozača hitne ili nekog drugog pomoćnog osoblja koje se tada izlagalo pogibelji da bi spasilo druge živote. Uvijek se sjetim vojnika koji je teško ranjen u onom prvom policijskom transporteru na novogradiškom ratištu 91 godine. Igrom slučaja moj je poznanik kojeg sam obilazio tada u bolesničkoj sobi, pomagao mu, (i čak i iz ruku vadio sitne konce jer ga je svrbjelo). Donosio sam mu i glazbene kasete i nešto za čitati. Danas je on hvala Bogu dobro, viđam ga u gradu, ali zanimljivo, više me niti ne pozdravi ( zaborav je zanimljiva kategorija). Njega su „odlično skrpali“(malo crnog humora), a ozbiljno govoreći spasili mu život i pružili izvanrednu pomoć (s obzirom na uvjete koji su tada bili u bolnici). Liječio se kasnije u drugim bolnicama i svi su rekli kako mu je u Novoj Gradiški odlično „odrađen“ onaj prvi, možda najvažniji zahvat. Ovom prigodom neću nabrajati koliko sam i u kojim prigodama vidio ozlijeđenih osoba, ali ću samo reći da su me posebno fascinirali primjerice vatrogasci koji su pod granatama u našem gradu za vrijeme rata gasili požare koje su izazvale granate, a također svaka čast ekipama hitne koje su također u istim uvjetima obavljale svoj posao kao danas (kao da je to bilo sasvim normalno). Da li znate da mnogi od njih nisu ostvarili braniteljski status, a onima kojima je to uspjelo vode se kao „drugorazredni“, kao „neborbeni sektor“? To je nepravda prema hrabrim ljudima medicinarima za vrijeme rata (nezahvalnost je također zanimljiva kategorija). Novogradiška ratna bolnica bila je po učinkovitosti odmah iza legendarne vukovarske. To niste i nećete nigdje pročitati u medijima, a to je živa istina. Malo je tim ljudima (od kojih mnogi i danas rade tu) reći hvala. Život ide dalje i svatko brine svoju brigu i misli si. „Ma najbolje je dok sam ja od bolnica što dalje, pa i u mislima“. Kao što kaže aktualni ravnatelj novogradiške bolnice: "Sada kada s vremenske distance gledamo na te događaje tijekom rata, sve nam izgleda pomalo patetično i lirski, a onda nam nije bilo baš tako."
Post je objavljen 31.05.2008. u 13:50 sati.