Marketing
Bojati se?
Ljudski je bojati se, ali nije moguće neprekidno zbog nečeg živjeti u strahu. Trebamo li se bojati života ili smrti? Mislim da odgovor nije nimalo lak. Smrt je percepciji većine, nešto grozno što prekida sve druge tijekove, bolno i strašno. Da li je baš tako? A kakav nam je život? Strahujemo primjerice za svoju i budućnost svoje obitelji, pa kažemo eto sve poskupljuje, djeci sve više treba a novaca je sve manje. Trebamo se dakako svaki dan radovati životu, ali to neće ići ako ste gladni ili dijete treba za užinu a vi mu nemate za dati. U zadnje vrijeme, priznajem i sam pomalo sa zebnjom gledam što se događa i kalkuliram kako ću se u svemu snaći. Gdje da „istepem koju dodatnu kunu“. Ima stvari koje su mi se zgadile i zamjerile, pa mi se više nekako ne da baviti se nekim nezahvalnim poslovima, no izgleda da ću morati. Kad se čovjek zatvori, otuđi i odmakne od okoline, još teže će riješiti probleme. Jedan prijatelj (prilično sposoban poslovan čovjek) mi je rekao da je sve svoje poslovne dogovore „sklopio u birtiji“. Nije on nikakav „kroner“, no činjenica je da ako nešto trebaš, samo razglasi na takvim i sličnim mjestima i već se dokolica pretvori u pomoćno sredstvo. Jedan direktor, jedne firme koja je otišla u stečaj je rekao uoči kraha, nešto u stilu“: „Kad propadamo, učinimo to kraljevski“. Jelo se i pilo, iznajmljivalo filmove iz videoteke, a na kraju „odnijelo gaće na štapu“. Nakon toga svi su se više-manje snašli, pa opet i oni i njihove obitelji nešto rade i već nekako žive. U nedjelju sam bio opet na misi na Gospinom polju pored Bilog Briga i zapamtio dio riječi iz propovjedi: „Ptice ne siju i ne žanju, a opet žive, biljka izraste i poživi svoj vijek. Kad su (prema Bibliji) krenuli u planinu prinijeti žrtvu, imali su samo nož i pitali se:“Pa što ćemo žrtvovati kad ništa nemamo?“. Na kraju je ispalo da se Bog pobrinuo za sve i da nije trebalo ni strahovati ni paničariti. Nije me zahvatio defetizam, i ravnodušnost, već nekako mislim da će se i za mene i moje, a i za sve ostale već Bog pobrinuti i da ne trebamo biti u strahu. I kada smo u bolesti, velikim problemima, naizgled bezizlaznim situacijama moramo imati plan i pokušati se pripremiti se za ono što dolazi. I ja ću se tako pokušati prilagoditi i potruditi. Šake su mi pune sitnog trnja jer su me ovih dana izbole divlje ruže u vrtu. Fizički rad me relaksira a osama idealna za promišljanje i donošenje odluka.
Post je objavljen 27.05.2008. u 17:55 sati.