Marketing
Stazama moga sjećanja
Kad imam koji sat vremena, a nalazim se u SB, krenem stazama svoga sjećanja na nekad vrlo lijepe školske dane. U parku kraj Save smo kao maturanti malo tulumarili u crvenim majicama na kojima sam upravo ja svima ispisao „4-c – programeri“. Tek sam kasnije shvatio koliko su bili lijepi ti bezbrižni trenutci daleko prije rata koji je kasnije kulminirao u svoj svojoj ružnoći. U tom parku s gitarom u ruci, s prijateljicama i prijateljima iz razreda i s pjesmom na usnama, danima smo uživali. „I kad više nikog od nas ne bude sjat će Sunce nad oranicama“-piše na spomeniku našeg Tadije, kojeg mu je u spomen 100-tog rođendana svojedobno kasnije podigao Grad Slavonski Brod. On fizički više nije s nama ali njegove pjesme držat će ga na životu još dugo, dugo. Umjesto bivših školskih prijatelja, kao da šećem lijepim grobljem i gledam biste zaslužnih osoba. Evo mene živog među mrtvima, među sjećanjima na likovne umjetnike i pjesnike. I sam se katkada ne osjećam odveć živo, već kao da sam duh iz prošlosti koji lista po onim sjećanjima (koja nikome uglavnom ne znače ništa osim meni). Dragutin Tadijanović, Vladimir Filakovac, Ivan Domac, Vladimir Becić i moja malenkost. Umjetnici su često neshvaćeni (pa kao da i sam nosim u sebi dio te kletve), ali to je dobro jer bunt u njima je stvaralački, a ne interesni. Glumac dobije pljesak na otvorenoj sceni, a pjesnik ili umjetnik razumijevanje u trenutcima nečije intime, (možda u noći kada se ljubav rađa ili nestaje ili kada se spašava ili urušava nečiji život). Dobro je što većina teži ka estetski lijepom i urednom, pa je tako i park lijepo pokošen i održavan, a i žene s malom djecom tu rado šeću, ljube se i grle mladi u sjenama drveća kraj Save. Tadija ih gleda i kao da se smješka. On koji nam je dozvolio da mu zavirimo u dušu i da podijelimo s njim dio njegovog časnog i poštenog života, i tu nas s pravom čeka. Tu gdje je rijeka, a prolaznost tako očita i nezaustavljiva.
Post je objavljen 19.05.2008. u 12:06 sati.