Marketing
Samostalnost
„Hoćeš to napraviti sam ili ćemo skupa?“- to je pitanje. Odgovor je:„Pa sam ću, sam sam se i rodio!“. I sam sam od onih koji vole samostalno rješavati situacije ( primjerice na poslu), a slažem se s onom izrekom „puno baba kilavo dite“. Inače mišljenja sam da mi baš nisu u djetinjstvu, a niti kasnije u životu pomagali niti roditelji niti najbliža rodbina, a to je u jednu ruku jako dobro jer se ne osjećam nešto posebno dužan nikome, a ne moram „niti polagati račune“. I onako u velikim životnim dvojbama bivamo sami i sami moramo riješiti kada dođe „stani – pani“. Mišljenja sam da nije dobro kad se od malena stvara ovisnost o roditeljima, ili o nekim drugim autoritetima. I roditelji griješe kada se posesivno vežu za svoje dijete, pa mu kasnije nakon adolescentske dobi biraju odjeću, i sve ostalo. Neki roditelji bi rado svome djetetu odabrali (a i promijenili ako treba) i bračnog partnera i stil života i stan i auto. Žalosno je kad se dijete (čovjek) već u odrasloj dobi mora boriti za svoja prava i slobodu, pored obiteljskih autoriteta koji po svaku cijenu žele biti dominantni. Kažu da je u zapadnim zemljama normalno da se dijete što prije osamostali, ode u drugi stan, zaposli i počne biti samostalno. Kod nas to baš nije slučaj, mada ne treba generalizirati. Muškarci (neženje) žive sa svojim starim roditeljima (koji im peru odjeću i hrane). I djevojke se znaju vezati previše za roditelje, pa se (iako u godinama) znaju ponašati ovisno o roditeljima. I u ljubavi prema roditeljima i u roditeljskoj ljubavi prema djeci se može pretjerati, ali dakako tu mislim ne na neke perverzije nego na posesivnosti koja onda biva razlogom brojnih problema. E zato je najbolje biti što više samostalan i neovisan. I svoju djecu treba tome učiti i naučiti, a vezano uz to je i odgovornost prema drugima i sebi. Kad je u pitanju odgoj nisam za strogoću ali niti za anarhiju. One roditelje koji su „digli ruke“ od svoje djece nikako ne podržavam. Kao i u svemu, ništa nije jednostavno, a najmanje je to s našim životima u kojima se isprepleću milijuni specifičnih situacija koje na svakoga od nas utječu. Za kraj nešto što ima indirektnu vezu s ovim promišljanjima. Sjetio sam se ovih dana pokojnog dide Franje koji nas je konjskom zapregom a kasnije i u traktorskoj prikolici vozio u polje gdje smo u ovo doba brali bijele trešnje ( Kojih više nema). U subotu smo dovezli malog psića Bobija ( sin mu je nadjenuo ime). To je mali ljepotan (brak jazavčar-gonič) koji je po prvi put odvojen od svoga malog crnog brata i mame brak-jazavčarke. Zavija, laje, ljuti se i pravi probleme (dok se ne osamostali, nema mu druge). Ovaj motiv s fotografija snimljen je u NG. Ako se ne varam veseli djedica iz Starog Petrovog Sela za svog unuka priredio je ova mala simpatična kola. Ako treba , glumit će i konjića da bi mu „njegovo malo zlato“ bilo veselo. I to je dakako dokaz velike ljubavi.
Post je objavljen 12.05.2008. u 10:48 sati.