25.11.2006., subota
Pomognite zlostavljanim ženama!
 Danas se diljem svijeta obilježava Dan borbe protiv nasilja nad ženama. Zgrozio sam se nad statističkim pokazateljima. U Francuskoj svaka tri dana neku ženu ubije njen partner, U Australiji, Kanadi, SAD, Izraelu i Južnoj Africi od 40 do 70 % ubijenih žena bile su žrtve svojih partnera. U Brazilu svakih 15 sekundi jedna žena je izložena batinama, što je 2,1 milijun žena na godinu. U Africi su djevojčice izložene genitalnom sakaćenju i najviše ih je zaraženo AIDS-om, u Afganistanu gdje ima od 60 do 80% prisilnih brakova povećava se broj samoubojstava među djevojčicama. U kakvom mi to svijetu živimo? Žene se često tretiraju samo kao seksualni objekti, nezaštićene su i u materijalističkom svijetu bezobzirnog marketinga. Od najranije dobi bivaju žrtve porno- industrije koja primjerice samo u SAD zarađuje milijarde dolara. Bivaju prisiljavane na prostituciju kada zbog neimaštine žele promijeniti sredinu u kojoj su živjele. Neke vjere potiču omalovažavanje žena i tretiraju ih kao bića drugog reda. Teže se zapošljavaju i u Hrvatskoj što potvrđuju statistički podatci Zavoda za zapošljavanje. U obitelji često preuzimaju obvezu odgajanja djece daleko češće nego muškarci. Zaposlene žene uz sve svoje obveze nerijetko su i domaćice, kuharice, dadilje. U Hrvatskoj je u porastu nasilje nad ženama. Mnoge u anonimnosti godinama trpe gotovo svakodnevno psihičko i tjelesno maltretiranje, a šute zbog djece i zbog mogućeg skandala kojemu bi obitelj bila izložena kada bi se sve saznalo u javnosti. Onaj muškarac koji digne ruku na ženu treba znati da je bijedni jadnik koji sramoti sav muški rod. Ako mu je do fizičkog obračuna neka si nađe protivnika muškarca svojih fizičkih predispozicija (ali neće jer je kukavica). Posebno može biti sram onih koji su u stanju udariti ženu pred djecom ili kad se napiju i misle da mogu činiti što ih je volja. Za sve njih zlostavljane i omalovažavane osim velikog razumijevanja, molitve i istinskog razumijevanja evo i jedne od najljepših ruže iz moje male foto kolekcije. |
Dock je skroz cool
 „S kim si takav si“-kaže stara izreka. Moram priznati volim kad sam u mogućnosti birati društvo i družiti se s ljudima koji zrače neku pozitivnu energiju koja i mene pokreće. Strašna mi je gnjavaža imati posla s pesimistima, smutljivcima, kojekakvim sitnim ljudskim zlobnicima koji bi se dali prodati za kunu. Nažalost primjerice kad je u pitanju sviranje, tu sam upoznao jako puno ovih drugih, pa mislim da je vrijeme da se svega toga okanim jer opet se svađaju. Što gori svirač to veća baba smutljivica. Kad je u pitanju ljubav prema prirodi, životinjama, Slavoniji, našim starim običajima, tu sam sreo toliko divnih i zanimljivih osoba da ih je teško i nabrojati. Jedan od njih je i „Dock“ kojeg vidite na fotki. Ako ste pomislili da je on radnik gradskog komunalnog poduzeća, prevarili ste se. To je dr. Antun Tucić predsjednik „Eko-etno udruge Stara Kapela“. Po zanimanju je liječnik opće prakse, no mislim da su u njegovim mislima više od recepata i kojekakvih boleština i pacijenata, zelene travnate površine, uređeni stari slavonski ambari, muzejski primjerci, rukotvorine,… Dock je sav eko-etno. Kad ga nema u ordinaciji, svi znaju gdje je, opet u svojoj Staroj Kapeli gdje se nešto gradi, obnavlja, … Već sam pisao o toj oazi u kojoj želimo očuvati Slavoniju u malom. Mog virtualnog prijatelja blogera Baća Ivu (kad smo se nedavno upoznali) ondje sam odveo, da bi u tom miru mogli razgovarati o Slavoniji. Tamo su i mobiteli mrtvi, a tišina fascinira. Ovih dana u tom selu je pravo gradilište, a neuobičajeno lijepo vrijeme za ovo doba godine razlog je što će se toliko toga napraviti ove zime, što sve veseli. Mislim da ću se sutra ondje malo odvesti da „napasem“ živce u tom zelenilu. Dock sigurno ima opet nekih novih planova. Idem ih čuti. |
24.11.2006., petak
Auto za mene
 „Džungla na asfaltu“- odnekud mi je u glavi. To baš odgovara situaciji na našim cestama. Svaki dan ljudi ginu kao muhe. U prometu je svakakvih vozača (da te glava zaboli), a istovremeno je sve više i više dobrih novih jakih automobila u rukama mladih neiskusnih vozača. Neki dan sam povezao ženu koja je stopirala. Rekla je da već dvije godine pokušava položiti vozački, ali joj ne polazi za rukom. Ipak kaže, bit će uporna, a novac joj nije problem jer to muž plaća. Ne čudi me što ljudi koji imaju novaca kupuju i voze terence. U njima si sigurniji. Već sam pisao da bih volio voziti Mack-ove američke kamione, no ne bi bio loš ni ovaj „autić“ s fotografije. I ovaj naziv na vratima izazivao bi strahopoštovanje okoline prema meni (mada bi po tome više odgovarao nekim aktualnim hrvatskim političarima). On bi bio dobar i za vožnju po našim slavonskim poljima, a mogao bih s njim i na pecanje (sad po zimi blinkerčić pod ruku pa „na štuku“). Baš bi bila fora da se ovako što može voziti po našim cestama, koje su i onako vrlo loše (izuzev nekih novijih). Doista su ponegdje „sama jama“. Zasigurno je nelagodno stajati na semaforu, čekati da se uključi zeleno, a da iza vas nailazi ovako nešto. |
23.11.2006., četvrtak
Svinjarija (kolinje)
 Slavonci smo, pa ovih dana usprkos globalnom zatopljenju obavljamo svinjokolje. Taj pomalo pogani čin oduzimanja života živim bićima, i način na koji to radimo, sigurno nam ne pomaže prije ući u Europu ( državnu zajednicu u Hrvatskoj usporedivu jedino sa rajem na Zemlji). Oni svoje svinje i krave ubijaju tako da ih mesari omamljene (ali žive) režu u manje dijelove. To mi je, uz niz stravičnih detalja opisao poznanik mesar koji već godinama radi u Njemačkoj i tvrdi da mu „mrtve“ svinje još dugo poskakuju na traci(!?!). Kad je čovjek sit onda je i zadovoljan, a kad je sit svega onda mu bude i muka i odbija hranu. Ovih dana neki su na dijeti, neki kažu da neće više nikad imati kolinje, a neki da smo mi Slavonci najbolji ljudi na svijetu. Privatizacija Plive nas sekira jer strahujemo da neće biti lijekova kad se razbolimo ( a nismo baš nešto zdravi). Željeli bi imati dionice Ine da bi bili sigurni da ćemo zarađivati na gorivu koje poskupljuje i za koje nam ode pola plaće mjesečno, a ne slušamo ekonomske eksperte poput pjevača Vuce koji u „Piramidi“ galami da je to sve laž i prevara. „Vuco je primitivac!“-reći će neki, i sjetiti se kako je sa pečenim prasetom na ražnju svojedobno pozirao promovirajući svoja glazbenička ostvarenja. Merla i Željka baš dobro „uvaljuju“ HRT-u s ovakvim emisijama u kojima marginalci „opliću“ po svemu iz svih oružja, a sve pod krinkom zabave i zafrkancije. Merla je radio „Slikom na sliku“ tijekom rata i nezaboravan je njegov intervju s jednim bivšim novogradiškim gradonačelnikom, a Željka ima veliko iskustvo svoje „Gostionice“ sa „Radija 101“. Vratimo se na moje kolinje. Dakle „Hej vi voda vri!“ - zatim hopla, hopla i evo nas nakon pregleda mesa na trihinelu do faze mljevenja mesa i proizvodnje kobasica. „Daj upali radio, da nam bude veselije!“-kaže mladi priučeni mesar dodavši: “Ne mećite toliko slatke paprike, tako nećemo nikad otići u Evropu(!?!)!“. I što dijete zna, daš mu radio, ono ga upali i eto ti frke. Dobili smo više nego što smo tražili. 6-to satni prijenos sjednice Gradskog vijeća NG. Umjesto pjesme eto ti priče i mudrovanja. Izgleda da u predvorju vijećnice ima neka kanta s pepelom (možda od cigareta vijećnika pušača), jer stalno se njime posipaju, pa u stilu „držanja prodika drugima“. Neki zaboravljaju što su prije radili i govorili. Staviti sebe drugima za primjer je uvijek hrabrost ali i ludost. Računa se na kolektivno pamćenje koje je bi trebalo biti slabo i krhko, a kad ono,svi smo ko' slonovi, pamtimo sve dobro i loše koje nam je nekad netko učinio. „Mali smo, ali smo nikakvi!“-reče rezač čvaraka pored mene komentirajući prijenos, aludirajući kako se mi više međusobno mrzimo umjesto da se volimo (ide meni pričati starom utopistu). Ja mu „spustim“ pa mu kažem: „Pa ti si utopist i htio bi da svi budu svingeri, da se vole svi odjednom bez obzira na vlastitu političku orijentaciju?“. Od odgovori:“Zapaprit ću ti krvavice i zagorit ću ti mast, pa ćeš ti vidjet tko je svinger!“. „Mala, de prebaci na neku muziku!“- reagirah žurno uz pomisao kako je širenje vibracija s radija loše utjecalo na moju rabotu. Odjednom vjetrić donese riječi: „Još trava nije nikla,…“ Ma Seve je zakon i na kolinju i inače, samo ovi novi Ameri to ne kuže. Vrati se Seve ma gdje bila! Evo baš danas probavam čvarci su super, kobasica još bolja (na vrijeme smo prebacili skalu na radiju). Što se tiče mojih svinjarija (ovogodišnjih proizvoda s kolinja), već smo u Europi.. |
20.11.2006., ponedjeljak
Batman
 Evo još jednog junaka iz mog djetinjstva. Iz mraka, niotkud, samo za Dančija i ekipu s Peščenice pojavio se i Batman.Da sam Rip Kirbi, nosio bih naočale s crnim okvirima i riješio bih sve začkuljice s hrvatskim kriminalcima. Nema tog goblena kriminalističke intrige kojeg ne bih razmrsio. Da sam Blek Stena, Komadant Mark, Mirko i Slavko, Žalosna Sova, itd., prevodio bih crtane romane i ijekavicom a ne same ekavicom. Da sam Talični Tom strpao bih u zatvor korumpirane političare, a prije toga ih namazao smolom i perjem te ih na željezničkoj tračnici pronio kroz naseljena mjesta da ih se nagledaju. Čamili bi oni meni u zatvoru kao Braća Dalton. Da živim kao obitelj Simpson, vjerojatno bih imao slične probleme kao i oni (a možda ih i imam). Ovi novi živčani japanski i kineski crtići me uopće ne zanimaju, pa se čudim kako se neki novi klinci na to uopće mogu „paliti“. Nije vrag da im netko pokušava i imaginaciju totalno smrdati? Pa mi smo barem kao djeca imali toliko herojskih uzora da smo jednostavno morali postati borci za pravdu. Zar ne? |
Kaskaderi
 Vještine se vježbaju odmalena. Ja sam svoju kaskadersku scenu prevrtanja autom pretprošle zime završio u jarku s napuklim rebrom, a jučer gledam što rade profesionalci. Voze na dva kotača, voze bez ruku i na stotinu drugih načina. Palež gume, miris benzina i guma, baš mi povremeno godi, kao da me vodi u djetinjstvo, kad sam se igrao s malim replikama automobila i motora. Dakle bilo je kao u akcijskom filmu, razne vrste motocikala (pa i onih od 600 i 900 kubika), neobični automobili u neobičnim ulogama, a sve skupa na parkiralištu Kauflanda, po sunčanom vremenu pred nekoliko stotina posjetitelja na montažnim tribinama. Sjetio sam se gledanja kaubojskih i akcijskih filmova u velikoj kino dvorani. Otvorenih očiju, ušiju i usta gledali smo scene s velikog platna, a poslije toga pravili vratolomije na biciklima i ostajali poderanih i krvavih koljena i laktova. Kad smo kod igara, obožavao sam čitati crtane romane, pa bih sate provodio u osami s brdom romana. Ja sam uvijek volio i anti-heroje poput onih iz romana „Alan Ford“. Katkad bih nešto patentirao kao Grunf, bio stidljiv kao Alan, simpatizirao sam lopuže poput Sir Olivera, živčanio kao Bob, bolovao poput Jeremije, a kasnije pametujem kao Broj Jedan. To nisu kužili moji vršnjaci koji zapravo nisu shvaćali poruke iz tog crtanog romana u kojom smo se kasnije, u godinama kad smo odrasli, zapravo svi našli. Kao da smo u onoj siromašnoj cvjećarnici iz predgrađa pomalo izgubljeni u svijetu materijalizma kojem nije stalo do pojedinaca i njihovih naizgled banalnih i bizarnih sudbina. Superhik je krao siromašnima da bi dao bogatima. Pa pogledajte što se sada radi? Evo dolaze nam sad i pravi pravcati kaskaderi. Sve ćemo izgleda vidjeti uživo, kao što smo nekad samo čitali u crtanim romanima. |
17.11.2006., petak
Zatočenici
 Kad si na slobodi možeš promatrati primjerice vrevu gradske ulice čekajući tramvaj, ili možeš na stadionu gledati utakmicu, itd. U zatočeništvu ili uzništvu navodno čovjeku se poprilično promijeni pogled na svijet. Neki se odluče mijenjati, i odluče biti poslušniji po standardima sistema koji ih je utamničio, ili pak biti još gori. Čovjek se može, mora ili treba prilagoditi novim uvjetima ili se opirati uglavnom na vlastitu štetu i teret? Tu je namjerno upitnik na kraju jer ovisi do koje mjere to može ići i što se u konačnici smatra isplativim ili korisnim. Kažu da neki mafijaški šefovi vode posao iz zatvora i imaju sve moguće blagodati poput korištenja PC-a, satelitskih antena, posjeta, a neki su u samicama, maltretirani i bez bilo kakve zaštite minimuma ljudskog dostojanstva. Od trnja do zvijezda (ili obrnuto) katkada proživi čovjek zbog svojih životnih stavova. Od sjećanja na glodavce koji po noći plaze po nogama do sunčanja na Brijunima, prošli su neki naši aktualni visoki državni dužnosnici. Katkada „prospu“ pokoju mudrost svojstvenu indijskim mudracima, ili pak demonstriraju veliko teorijsko znanje (kojeg su stjecajem bizarnih životnih okolnosti imali prigodu steći). Ipak oni pripadaju marginalnim skupinama jer velika većina običnog puka pripada lojalistima i „običnim“ ljudima koji se nastoje klonuti nevolja, pa u tom duhu odgajaju i svoju djecu buduće populiste. Velika većina ljudi ipak za života nikada ne vidi zatvora i ne prebiva u njemu. Ipak, otrgne se jedinka kontroli i suprotstavi se sistemu (katkad nažalost, katkad nasreću). Da su svi uvijek bili svime zadovoljni nikada se ništa ne bi promijenilo. Čovjek u ulozi mijenjanja svijeta postaje izazov generacija, nemoć pojedinca rađa apatiju i uzrokuje nazadovanje i želju za promjenom okoline. U zatočeništvu čovjek ili životinja mora biti prijatelj samom sebi, a tako i cijelom svijetu. „Vrijeme je na mojoj strani!“- mogu reći oni koji imaju vremenski limit kazni i koji znaju što im je činiti kad izađu na slobodu. Borba s vremenom postaje smisao života. Navečer pred spavanje „lupaš recke“ i kažeš:“Još jedan dan manje, još jedan dan bliže slobodi“. „A što ću učiniti sa svojom slobodom jednog dana?“- pitaš se, jer nikada do tada nisi imao razloga tako što se upitati. „A kakav je to život kojeg živim na slobodi?“, ta i slična pitanja uvijek i iznova u mislima dobiju druge odgovore. Sloboda se navodno mora zaslužiti i ne dobiva se na poklon da ti ju netko da? Zatvor je odmazda prema pojedincu. Šetnja u zatvorskom krugu kao mrkva obješena na štapu. Ljude dovode u sudnice i pokazuju kao rijetke zvijeri pred očima njihove djece. Zatvorenici katkada postaju heroji i uzori generacijama? Cijena koju plaćaju je vrlo visoka. „Da li je bila nevina?“ pita se mladić nakon prve noći sa djevojkom, pitaju se to i babe tražeći malu mrlju od krvi na čistoj bijeloj posteljini, da bi mogle okolo razglasiti. Koliko će to njemu značiti? Da li će tome pridavati pozornost ili će mu to biti nevažno? |
16.11.2006., četvrtak
Specijalni teret
 Iz Belišća je ovih dana i kroz novogradiški kraj, na povelikom kamionu s prikolicom, prevezen ogromni valjak (dio iz tvornice papira) koji je prema pisanju tiska prodan u Indiju. Naši nabavljaju novu tehnologiju a Indijcima je to još super. Teret je bio toliko velik da je jedva prošao cestama novogradiškog kraja, a bila je tu i jaka pratnja policije i cestara. Pomislih na to kako bi i nekim ljudima trebala specijalna pratnja s obzirom na nevidljivi teret koji nose sa sobom. Psihički bolesnici, alkoholičari, oboljeli od PTSP-a, kronični bolesnici oboljeli od nekih bolesti koji su svakodnevno pod jakim sedativima, narkomani, mladi vozači, oni koji imaju ograničenja u vozačkoj dozvoli, oni koji su do sada prouzrokovali više teških prometnih nesreća, i slični, nisu isti kao ljudi koji su zdravi i savjesni vozači. Normalno da život kreira nepredvidive okolnosti i situacije u kojima stradavaju i oni najvještiji i najpametniji, no ipak u zadnje vrijeme strašno je i čuti da je primjerice psihički bolesnih prešao na lijevu stranu, vozio velikom brzinom suprotnim smjerom i izravno se sudario sa vozilom iz suprotnog smjera, pa je smrtno stradala gotovo cijela obitelj. I sam sam doživio nekoliko puta da moram s automobilom bježati s ceste zbog tuđih grešaka. Alkoholizirani vozači gotovo svakog vikenda u smrt odvedu tolike osobe. Doista je nevjerojatno i da oboljeli od PTSP-a imaju pravo posjedovanja oružja, no ipak najopasnije oružje u ovom vremenu bez rata su njihovi automobili. Nekada je, za vrijeme postojanja starog autoputa, novogradiški kraj bio crna točka gdje su stradavali brojni vozači iz drugih država (Turske, Bugarske, Albanije,…). Govorilo se da je to zbog loših cesta? Sada kad su kvalitetnije prometnice i bolja i brža vozila, gine se više na lokalnim prometnicama i to u svim mogućim, pa i najbizarnijim situacijama. Mislim da policija nije jedina, a možda bi trebala biti i tek zadnja u cijeloj priči oko toga kako riješiti taj problem. Stručnjaci prometne znanosti, zakonodavstvo, itd, itd. Možda opet ne bi smo trebali izmišljati toplu vodu nego primijeniti nečija dobra iskustva, uvažavajući sve specifičnosti pojedinih specifičnih skupina i pojedinaca. Specijalni teret na neki način nosi svatko od nas dok je za volanom automobila. To su brige, problemi, sekiracije. Katkada gledam lica vozača koji mi dolaze u susret. U ogromnom broju slučajeva smrknuta su i ozbiljna. Da li zbog koncentracije na vožnju ili iz drugih razloga? |
15.11.2006., srijeda
Publika
 Političari govore o poštenju i borbi protiv kriminala, intelektualci glasno šute, studenti kao stado bijelih ovčica na točkice jedu po kantinama, umirovljeni generali osnivaju stranke, u bescjenje se rasprodaju državna dobra, zadovoljni ne skreću pozornost na sebe, luđaci ubijaju po autocestama, u medijima crnilo, sivilo, na TV krvi do koljena i bezbroj policijskih serija i forenzičara. Iznova i iznova vraćamo se u prošlost, njome se opterećujemo i zbog tog utega ne možemo slobodni naprijed. Obični ljudi sa svojim obiteljima i problemima postali su publika u toj drami apsurda. Imati djecu? Živjeti od socijale, oboljeti od briga i brljati po kontejnerima u stambenim blokovima privilegirani? Što je smisao postojanja, zbog čega smo željeli bolji život i kakvo smo to čudovište stvorili? Psihijatri daju potvrde sposobnim političarima da nisu normalni i s odvjetnicima katkad umanjuju kazne višestrukim ubojicama zbog tobožnje neubrojivosti. Sistem jede svoju djecu. Vrijeme međusobnog obračuna odvjetnika i njihovih basnoslovnih zarada na patnjama marginalaca. Novinari u ulozi isljednika, kriminalista, policije i sudstva, svake večeri iz dana u dan. Mediji se hrane neograničenim količinama negativnosti koju i sami mogu otkriti ako tek malo ogrebu i nasumce odabrane teme, ipak ne moraju, to im biva servirano po potrebi od interesnih grupa. Žutilo, sivilo, progresija novih tehnologija, velike zarade i sveopća globalizacija. Kao iz izloga jeftinih slatkiša, uzmi, zaduži se, telefoniraj, sve je naizgled free i svi smo naizgled budale za marketinške stručnjake koji su jučer diplomirali i obukli prvo odijelo pa šeću gradom s laptopom u torbi na ramenu. Grupa je više nego skup pojedinaca. Publika pravi nerede na stadionima, ali i uživa u koncertima inozemnih zvijezda. Ponekad, slučajno, ružičasti reflektor obasja dio publike i učini ju posebno sretnom. Kao iz svemira odabrani dobiju moć da misle svojom glavom. Sve je dobro izrežirana drama. Kad napuste te glumci, ostati ćeš sama. |
14.11.2006., utorak
Portretiranje
 On nije sekirljiv, blago rečeno ima vrlo fleksibilno poimanje vremena, voli i živi rock, ima obitelj i dvije prekrasne djevojčice i suprugu. Živi u centru grada, čita crtane romane i piše pjesme. Kao da je iz nekog prošlog vremena kada se nije gledalo tko je tko, nego samo kad će i gdje kakav dobar koncert ili svirka. Svi ga znaju, društvenjak je i osobenjak i fura se na band-ove iz bivše Yuge. Voli Čorbu, Bajagu, Orgazam, Atomce, svirao je bubnjeve i pjevao u nekoliko grupa, a svojedobno sa Calipsom i Meteorima odradio stotine svatova i plesnjaka. S njim sam prije godinu, dvije, surađivao na jednom rock-projektu, no sada svira s drugom ekipom. Za potrebe promidžbenih materijala za album, zamolio me da mu napravim par fotki. Neke su mi se svidjele jer mislim da imaju malo rockerske mistike. Kad se sretnemo odemo na kavu i pričamo o glazbi. U nekim temama imamo potpuno oprečna gledišta, no Bože moj pa tako i treba, zašto bi smo svi mislili isto. Svirali smo zajedno u onim svatovima kada su se u crkvi na Goricama vjenčali mladić iz Dragalića i djevojka iz Nove Gradiške. Nakon nekoliko mjeseci ona je svog supruga poslije obiteljske svađe ubila nožem i sad je na odsluživanju kazne u zatvoru. Organizirali smo odličnu gitarijadu u Davoru prošle zime i imali planove dovoditi neke stare velike rockerske bandove u naš kraj. Mišo uvijek ima nekih fix-ideja i zato mi je simpatičan. Pomogao mi je na prvom „Novogradiškom ljetu“ javno izvesti jednu moju pjesmu koju sam sam snimio u studiju. Zvala se: „Uvrijedio sam te“. Proveli smo nekolicinu noći u zadimljenim lokalima i dvoranama od Zagreba do Nove Gradiške (i šire). On pije Cedevitu i kavu, a ja uglavnom pivo sa i bez alkohola. Najbolje se razumijemo kad on sjedne za bubnjeve a ja uzmem bass ili električnu gitaru. Tu se nekako najbolje skužimo, a drugdje nam se putovi razilaze. Nakon foto seanse s Mišom, poželio sam fotografirati i druge rock-ere u maglovita slavonska predvečerja. |
13.11.2006., ponedjeljak
Skrivena sjećanja
 Netko je primijetio da boravak kraj mora ljudima pobuđuje lijepe misli, a da se važne odluke o moru donose negdje u birokratskim uredima daleko od njega. Opet je ovih dana šire novogradiško područje u žiži interese zbog ružnih događaja. Čedomorstva, ubojstva nedužnih ljudi, razni oblici kriminala, zvuci policijskih sirena i hitne, postali su naša svakodnevica kao da živimo u Americi.Bilo bi dobro distancirati se od svega na duži vremenski period i odmoriti se od tih grozota.Jedan moj rođak ovih dana se vratio s Lastova i kaže da je njemu i njegovoj djevojci dojadila ta otočka samoća i zaželjeli su se civilizacije i svijeta. Ipak su oni mladi i željni društva pa i provoda, a ne samo mira, mora i zdrave hrane i meditacije. Ljetna zarada ima svoju cijenu, pa tako se i njima tamo i svidjelo, a s druge strane jedva su dočekali da dođu natrag u Slavoniju. More obično mistificiraju i nerijetko mu pridaju nadnaravna svojstva. Nije to samo velika količina vode na jednom mjestu, nego doista nešto što krije brojne tajne, a možda čak i one vezane uz postanak svega. Ne mogu pojmiti snagu i veličinu mora, jer primjerice nikada nisam nikuda dalje plovio, doživio oluju, prenoćio na plovilu i slično, a da budem iskren nisam baš ni avanturista takve vrste. Ja mu se divim onako s kraj, s obale, sa kopna po kojem se može hodati, a ne s dasaka čamca koji mi može izmaći ispod nogu. Mi se na kopnu davimo u svojim problemima i ponekad znamo reći da nam je „došla voda do vrata“. Ja sam kao dječak jednom umalo stradao, roneći u moru. Kako bizarno, banalno i glupo sam mogao poginuti. Izranjali smo boce piva koje smo pobacali na dno u jednoj uvali gdje smo se kupali. Jedna je bila bačena malo dalje. Izvlačili smo šibice tko će ju izroniti. To sam trebao učiniti ja. Zaronio sam, dohvatio ju, no povratak prema površini i pogled u Sunce iz mora trajao je cijelu vječnost. Gadno sam grebao u zadnjim zaveslajima izlazeći iz mora. Od tada ne ronim i respektiram morske dubine više nego netko tko je lakomislen. Primjećujem u zadnje vrijeme da se sve manje sjećam nekih lijepih trenutaka kao što su ljetovanja na moru iz učeničkih i studentskih dana, stopiranja, kampiranja,.. Gdje su se sakrile uspomene do kojih mi je nekad toliko bilo stalo? Čim mi se ukaže prva prigoda sjest ću na klupu kraj mora i neću žuriti, gledat ću u more i prelistavati sjećanja dok se ne umorim. |
11.11.2006., subota
Pramac
 Ići uvijek ispred i biti prvi prije svih je dobro, ali ne i kad je riječ o bolesti ili smrti. Čemu mi to težimo za života? Zašto volimo živjeti i ne želimo umrijeti? Čim se rodimo zaplačemo, kao da nam je sudbinski predodređena bol? Rađanje je divno, no ne i za trudnicu koja se porađa. Nema ljepše scene nego vidjeti majku s tek rođenim djetetom. Da li je njoj i djetetu bilo lako odigrati tu ulogu? Kosti se razmiču i žensko tijelo u tim trenutcima doživljava jedinstvenu transformaciju.Dijete iz sigurnosti posteljice izlazi na svijet koji nije tako siguran i udoban, Nismo mi ljudi tu nešto posebni. Rađa se i psić, malo prase, tele,... Svako živo biće prođe proces dolaska, no nažalost dođe vrijeme i kada moramo otići. Svjetlost Sunca dotakne nas prvi puta kada nas u jastuku iznesu na svjetlost dana. Ona će nas dotaći jednom pred naš odlazak, pred kako ćemo klonuti u starosti ili nenadano dočekati trenutak sudbine, tko zna kad i gdje.Bolest je bolni proces koji neki također sudbinski prolaze između rađanja i smrti. Ona kao pramac ide ispred smrti. Dolazi prije nje a zapravo je dio nje na moru našeg života. Teško bolesni ljudi na život gledaju drugačije od zdravih. Njihove misli su ozbiljnije i sa sebi dragim osobama često razgovaraju tako kao da je to zadnji put. Pamtim poglede koji govore više od tisuću riječi, pamtim riječi jače od tisuću dugih govora. Bolesni traže odgovore koji još nisu odgonetnuti, ali oni i pomažu odgonetnuti istinu ne samo zbog sebe nego i zbog drugih. Dan zdravima donese Sunce i niz radosti koje niti ne primjećuju. Bolesni se raduju svakom danu i bez Sunca. Teško bolesni su na odlasku kojeg su često vrlo svjesni. Oni koji su ogroman dio života utrošili za druge i nisu se štedjeli, ne bivaju nagrađeni razumijevanjem okoline.To je besmisleno kao i toliko toga oko nas. Za neke je život besmislica, a za neke je to smrt. Iz krajnosti u krajnost. Na pravcu beskonačnosti u svom tako minornom intervalu nešto postignemo i onda naizgled nestanemo. Ništa ne može nestati, to je dokazano i fizikalnim zakonima. Sjetim se kad sam jednom umirućem čovjeku ispunjavao zadnju želju. Išao sam po gradu tražiti po trgovinama gorkasti sok „Inka-tonic“. Uvijek ću se toga sjećati. Trgovci su me čudno gledali kada sam kroz suze jedva izgovarao što želim kupiti. Život je gorak kao i taj sok. |
Apel za život
 Dragi kolege blogeri, danas sam na web-portalu ALERT pročitao nešto što me nije ostavilo ravnodušnim, a vjerujem da neće i vas. Odlučio sam u cijelosti to prenijeti na ovaj post. Poštovane čitateljice i čitatelji, kolegice i kolege novinari, ovaj put ne objavljujemo vijesti iz okoliša, nego, na žalost apel za pomoć teško bolesnoj kolegici novinarki u Hrvatskoj. Nadamo se da nećete zamjeriti, nego pomoći, makar proslijeđivanjem apela dalje. U nastavku objavljujemo dijelove njenog pisma: "Želim živjeti! Ja sam Ana Rukavina, rođena sam i živim u Zagrebu, uskoro ću 30, novinarka sam političkog dnevnika Vjesnik, i na žalost to je za sad sve lijepo od mene. Moja prava osobna karta zapravo je nešto drugačija, od svibnja 2005. godine bolujem od leukemije... Liječila sam se 6 mjeseci, do listopada 2005., na Odjelu za transplantaciju koštane srži na KBC Rebro, kod profesora Borisa Labara i njegovog liječnickog tima. Obavila sam kemoterapije i potom sam transplantirana. Sve je išlo nekim polaganim tokom, svakim danom sam bivala bolja. Konačno, pomislila sam ljetos, lagano vraćam život u prave tračnice i ostavljam sve ružno iza sebe. No, onda je stigao rujan i prve glavobolje koje su ubrzo prerasle u danonoćne migrene, izgubila sam vid na desno oko, trpila nesnosne bolove i otežano hodala. Sredinom listopada nakon odrađenih pretraga potvrđeno je da su pronašli leukemijske stanice u likvoru... Beskrajno volim život i ljude, znam i imam za koga živjeti... Ipak, došla sam do točke kad više ne mogu sama i kad mi treba pomoć dobrih ljudi. U razgovoru s liječničkim timom o daljnjem tijeku liječenja, kemoterapijama, zračenju mozga, i na poslijetku vrlo riskantnoj transplantaciji koštane srži od nesrodnog donora koja me očekuje oko Nove godine, otvorena je mogućnost odlaska na liječenje u SAD, i(li) nabavka skupih lijekova, imunosupresiva koji nisu dostupni našem tržištu, a mogli bi pomoći da se izvučem iz ove priče, da ona dobije sretan kraj... Zapravo mi je teško sročiti što Vas točno želim zamoliti, ali želim živjeti. Apsolutno vjerujem svojim liječnicima, ali znam gdje živim, stoga Vas najljubaznije molim da mi pomognete. Jedino što Vama, i sebi moram obećati jest da ću se truditi biti hrabra, vedra i kad bude teško..." ANA RUKAVINA Žiro račun: Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb: 2484008 – 3109402577 Mob: 091 515 3809 |
10.11.2006., petak
U Očevom zagrljaju
 Ovih dana dovršio sam glasoviti (zid između mene i susjeda). Zazidali smo i dvoja vrata na kući sa sjeverne strane (da ne puše i ne ulazi hladnoća). Drva smo riješili i sve ostalo, pa zima može doći. Pomogao mi je pašo Branko kojeg vidite kako nosi svog sina Dominika (to je bilo ljetos dok smo provodili večeri s obiteljima na „novogradiškom glazbenom ljetu“). Ne može čovjek živjeti sam na ovom svijetu. Kažu da su Bosanci, Hercegovci, pa i Srbi, puno društveniji i da se više rodbinski potpomažu nego mi Slavonci. Mi smo postali više kao Slovenci ili Istrijani, nekako smo više zatvoreni, rezervirani i sve više pritisnuti brigama i problemima. Gledamo kako preživjeti u sveopćoj besparici i materijalnoj, pa i duhovnoj i svekolikoj društvenoj krizi. Kažu ljudi da smo se svi nekako isprokletili, da smo gramzljiviji i bezobzirniji nego prije. Da smo jalni to znamo (o tome sam već nešto švrljao). Teško mi je katkada kad moram biti zidar, električar, vodoinstalater, dimnjačar, itd. i mislim si uvijek kako bih volio da mi te poslove rade ljudi koji su te struke, da ih platim i imam profi-uslugu. Ovako ja petljam i bivam svestran mada to ne želim, no nužda zakon mijenja. Sinoć sam popravljao svjetlo u kupaonici, pa si mislim kako mi je već pun kufer održavanja velike stare kuće i uvijek mislim kako je lijepo živjeti ljudima u novim stanovima ili malim novim kućama. Da imam takvu, mislim da bi bila „ko bombončić“. Pomislih i na to, što bi moj pokojni otac rekao da me vidi sad. On nije bio sklon promjenama i više je živio po onoj „dok sam ja živ meni je dobro“. Tu se definitivno nismo slagali i bez obzira što sam u nekim stvarima tvrdi „ziheraš“, ipak kad je riječ o poboljšanju životnog standarda obitelji, uvijek sam za promjene. Pomislih i na to kako smo svi mi u zagrljaju Oca kojem se katkada pomolimo. Što bi li On rekao na naše muke i probleme? Jednom sam ostao skroz „švorc“, dijete je bilo skroz malo i nismo imali niti za kupiti mu pelene. Te noći sam teško zaspao, jer sam brinuo, što ću i kako ću sutra. Od koga posuditi novac? Nećete vjerovati po izlasku iz kuće negdje oko 5 i 30 na pločniku sam našao novčanicu od 50 kuna i nešto malo drugog sitniša. Bilo je rano jutro i nigdje nikoga. Pokupio sam taj novac i kupio što je trebalo. Tih dana dobio sam i nekakav honorar i sve se pomaklo u pozitivnom smislu.Uvijek se toga sjetim i vjerujem u onu da se Bog ipak brine za sirotinju. Mi ljudi trebamo pomagati jedni drugima i pomoći im kada su u teškoj situaciji i ne gledati sve kroz novac. Mi koji smo hvala Bogu u ulozi roditelja, imamo drugačije odgovornosti, ali smo zbog toga ponosni jer uživamo u tom daru. Dođu kušnje, ali i prođu, kao i ratovi, neimaština i druga zla. Ipak divno je vidjeti dijete na očevom ramenu. Toliko se osjeća sigurno da može i malo odspavati. |
07.11.2006., utorak
U očekivanju "zakrpe"
 „U očekivanju Godoa“. Doći će? Neće doći? Kad padneš i podereš hlače na koljenu, proštepaš na šivaćoj mašini par puta i tepi dalje. Kad se polomiš, stave te u gips, malo pokrpaju i možeš dalje. Kad se nešto zablesita s programima aktiviraj zakrpu i tjeraj dalje. Dakle u očekivanju rješavanja problema da ostavljam komentare kao sav ostalii blogerski svijet, smišljam čudesa. Na Dančijevu preporuku prostudirao sam Forum na Blogu i skužio da je puno ljudi u istoj frci kao i ja, pa im administrator savjetuje i ovo i ono. Instalirao sam i Firefox 2,0 i sada čekam da postavi zakrpu kraj komentara, pa da se svi iznova „podignemo iz pepela“ kao ptica Fenix. Tumaram po bespućima blogerske zbiljnosti i dajem si kreativnosti na volju, što znači da kemijam i klikam i ovo i ono, ne bi li što ostalo u komentarima. I gle čuda postadoh ponovno anonimac (što i jesam na svom blogu) jer u podsvijesti i jesam skeptičan prema Internetu i nepovjerljiv prema ljudima. Kad se opečeš jednom, pušeš i na hladno kažu ljudi. Tako i ja ne vjerujem katkada niti najrođenijima. Jučer me posjetio kolega programer u jednoj od najboljih novogradiških tvrtki koje se bave informatičkim uslugama. I on je blenuo kad je vidio kakav imam problem i ustvrdio da je to „do administratora“. Pokušali smo koješta, no nije išlo. Danas sam ja nastavio s fantaziranjima i eto nešto malo je krenulo. Kad si totalni anonimac i kad krećeš od nule imaš prednost jer si neopterećen prošlošću. Ja imam problem što su me ti strojevi i uređaji negdje krivo zapamtili i eto ti frke. Umjesto kao novogradiščanina možda me pamte kao žutog mrava ili šarenog tetrijeba? Tko bi znao? Sad sam se već malo odljutio, no nekoliko dana imao sam izraz lica kao ovaj žestoki njemački rock-er kojeg sam fotografirao na ovogodišnjem „Novogradiškom glazbenom ljetu“. Sutra nastavljam s eksperimentima. Tko zna što ću izmisliti? U pričuvi imam još jednog jakog aduta iz rukava, kolegu Antu dipl ing elektronike koji mi je nešto kao jedna od zadnjih „slamki spasa“ kada dođe do „kuršlusa“. S njim inače redovito mozgam oko softwera za digitalne satelitske sisteme. Sramota me, maltretirati ga za svaku sitnicu, pa ću najprije iscrpiti vlastite logičke i para-intelektualne sposobnosti da pokušam riješiti enigmu u vezi komentara. Na kraju će možda biti:“Ante, Ante, svi smo za te!“. Pozdrav uvažena blogerska ekipo! |
06.11.2006., ponedjeljak
Povuci potegni s komentarima
 I dalje sam izopćen iz svijeta komentiranja postova. Na moje brojne upite administratoru www.blog.hr nikakvog odgovora. Ili nisu uopće pročitali mail ili me jednostavno ignoriraju. Vidim većina poznatih mi blogera uspješno komentira i tako komunicira s ostalima, no ova moja nova originalna posebnost me frustrira do te mjere da mislim da ću prestati pisati postove i započeti nešto novo na posve drugom mjestu. Dakle kad napišem komentar i kliknem da želim komentirati kao bloger, piše mi da sam unio krive podatke. Ne prima komentar niti u slučaju da želim komentirati kao anonimac. U postavkama sam promijenio lozinku, no ni to nije pomoglo. Ako mi je iz ne znam kojih razloga zabranjeno, pa mogli su me barem o tome izvijestiti. Ako netko ima nekakvo rješenje, molim ga da mi pomogne i objasni što mi je činiti. Ista stvar se događa i kada želim komentirati s nekog drugog kompjutora. Otkad su nedavno čačkali na „poboljšanju“ komentara, ja sam izgleda iz svega izvukao najgoru korist. I trebali su mi onda zabraniti i postavljanje novih postova na blog, pa mi me totalno ušutkali. Poprilično sam deprimiran zbog svega toga, pa mislim da ću se posve posvetiti drugim stvarima i na duže vremena se od blogova distancirati. Dosta mi je žao, ali ovo više nema smisla. |
04.11.2006., subota
Strpljen - spašen
 Evo dok gledate ljepšu stranu ovog goluba koji me neki dan posjetio, da se malo izjadam svom blogerskom društvu (vama). Dakle izgleda da sam obilježen kao prenositelj SPAM-a (pretpostavljam) jer ne mogu komentirati niti na jednom blogu. Stvarno mi nije jasno što se to događa (stalno mi piše da sam upisao krive podatke u autorizaciji komentara). Žao mi je jer ispada da ne posjećujem i ne čitam postove mojih posjetitelja, a i nekolicine drugih blogera, pa se eto ispričavam svima i nadam se da ćete imati razumijevanja. Tu sam ali me nema. Nemam puno slobodnog vremena, no razmišljam da možda otvorim još jedan blog, pa tako doskočim ovoj nevolji. Eto javio mi se Bać Iva koji je ovih dana imao puno privatnih obveza, a prije toga smo proveli jedan zanimljiv dan u mom novogradiškom kraju. Evo prošli su i blagdani, pao je prvi snijeg i ja sam kao prava lola (bekrija) noćas „vilovao“ na svirci do 1 sat, pa se vrijedno ustao u 5 (kao da nije ništa bilo). Jučer popodne zatvorio sam tavanski prozor na kući da nam ne puše sa sjevera. Automobilska stakla su mi se noćas zaledila, a i sam se nisam osjećao puno bolje. „Otkravilo“ me malo crnog vina kojeg sam popio u svojoj toploj sobi prije spavanja. Moramo kupiti toplu zimsku obuću, još nešto malo zidati sa pašom i organizirati klanje svinja (to mi je opterećujuća obveza) i dok si rekao „keks“ evo nam i Božića. Vrijeme leti kao ludo i kad se zaradim s nečim na to ne mislim. Kao da je bilo jučer kad smo kemijali da li ćemo moći ove godine na more (nismo mogli), a sad u podsvijesti borove iglice i kuglice. Ipak najdraža scena s mora je plaža kod autokampa u Pakoštanama lanjskog ljeta. Bijeli sitni pijesak, miris mora, jedrilice u daljini i obiteljsko izležavanje i kupanje u mirnoj uvali. S prijateljem glazbenikom noćas sam po povratu sa svirke razgovarao o tome kako vjerojatno nisu slučajne neke stvari koje nam se događaju. Pričali smo o brizi za djecu i obiteljima i njegovoj teoriji da nam se životinje jave kada im nešto treba. I on se malo čudio što mi se sinoć oko nogu pleo nekakav debeli lijepi mačak, koji se iz mraka odnekud pojavio i mazio mi se oko nogu. On misli da je susjedov, ali svejedno mu je čudno kako to da mi je tako bez bojazni prišao. Ja sam prokomentirao riječima „znaš mene to više ne čudi, jer mi se toliko toga sličnog (mačke, psi, golubovi) dogodilo da sam se već navikao“. On je rekao zanimljivu misao da životinje prepoznaju osobe koje su se odrekle novca(?) (ja sam po toj teoriji izgleda vrlo podoban). Neki dan sam bio i dimnjačar (da ste me vidjeli trebali bi ste se uhvatiti za dugme), pa sam se sad sjetio da moram danas vratiti onu sajlu za čišćenje dimnjaka koju sam posudio. Dok sam to radio došao je kum Mario. On je sjedio na dvorištu i pio pivo dok sam ja čačkao na visinama. Rekao je (gledajući me iz dvorišta)„Nemoj žuriti, dobro to napravi, ja imam vremena pa ću te sačekati.“ Bio mi je baš simpatičan s pivom u ruci i tom mudrom porukom. |
02.11.2006., četvrtak
Znak ljubavi umjesto znaka sjećanja
 Jučer sam obišao nekoliko groblja, da bih obišao vječna počivališta preminulih članova obitelji, kako s moje, tako i sa suprugine strane. Opet smo se prisjetili nekoliko meni dragih osoba s kojima sam prove svojedobno podosta vremena. Zapalili smo im lampione i kratko se pomolili. Sjetim se pokojnog djeda koji me dočekivao primjerice „u sitne sate“ kad sam se vraćao sa sviranja, tetka Rođe koji me poznavao tek nekoliko godina pred smrt, ali kod kojeg sam rado svraćao onako usput „na čašicu razgovora“ jer je bio dobričina. Puno je osoba kojih se s radošću sjećam, a koji nisu više s nama u ovozemaljskom životu. Cijeli dan je jučer bilo ružno vrijeme, a danas je tako vjetrovito. Osjećam zapravo nekakvu emocionalnu prazninu jer sam se naslušao priča o groblju, o pokojnicima, pa je vrijeme da ih pustimo na miru, a mi se vratimo u ove svoje frke. S obzirom koliko se katkad živciramo za nekakve banalnosti, izgleda kao da ćemo živjeti vječno, a onda nas kakva bolest ili nemili događaja vrate „na zemlju“ i kao stari ljudi kažemo „najvažnije je zdravlje“. Baš sam rekao supruzi da me sve više nešto smeta. Kad vidim koliko novaca svake godine ljudi bace na svijeće, lampione i cvijeće izgleda da nema nikakve krize? Kad se sjetim koliko ljudi živi u bijedi, koliko bolesne djece nema sredstava za adekvatno liječenje, kolike su socijalne razlike, a onda jednom godišnje „svi pošize“ i nadmeću se tko će kupiti bogatiji buket i zapaliti veće lampione. Onda cvijeće uvene( smeća je sve više), svijeće dogore (globalno zatopljenje sve veće), i ispada da smo svi bili bezrazložno rasipni. Kad bi smo računali koliko je novca „bačeno“ samo na jednom groblju i pomnožili to sa svim mjestima i gradovima u Hrvatskoj, dobili bi basnoslovne cifre i iznose novca kojim bi se zasigurno puno toga dobrog moglo napraviti. Ovih dana moji (sin i supruga) su bili u dječjoj bolnici u Klaićevoj u Zagrebu gdje su sreli Janicu Kostelić i njenog dečka. Te večeri sam na TV vidio prilog da je ona toj bolnici donirala nekakav medicinski uređaj vrijedan više stotina tisuća kuna. Zamislite, ona još nema djecu (ali je nažalost od najmlađe dobi toliko vremena provela po bolnicama) ali je senzibilizirana za potrebe djece. Svaka joj čast. Vidite mediji su toga dana to tek sporedno spomenuli? To nije u redu, takva djela treba „na sva zvona“. Zamislite što bi se za sve dječje bolnice u Hrvatskoj moglo nabaviti od novaca za lampione i svijeće? Mi si njima samo zavaravamo savjest da mislimo i da nam je stalo do pokojnika. Zapravo ih se, u velikoj većini slučajeva, sjećamo sve manje, kao što će se jednog dana neko nas tako sjećati. Umjesto lampiona i cvijeća, kad ja umrem bolje neka se samo pomole, i neka uplate barem 10 kuna za bolnicu u Klaićevoj. Divim se liječnicima i bolničkom osoblju te bolnice i zahvaljujem im što se trude oko naše djece, a Janici još jednom beskrajno divljenje i hvala. |
| < | studeni, 2006 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | ||
| 6 | 7 | 8 | 9 | 10 | 11 | 12 |
| 13 | 14 | 15 | 16 | 17 | 18 | 19 |
| 20 | 21 | 22 | 23 | 24 | 25 | 26 |
| 27 | 28 | 29 | 30 | |||
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Opis bloga
Što se to događa u malom gradu daleko od metropole?Da li smo provincija? Da li nam je stalo do glazbe, kulture, umjetnosti, informacija?
Kad će nam biti bolje?
Što je bitak?
"život na sjeveru" na slavonski način
Linkovi
Blog.hrForum.hr
Monitor.hr