Marketing
Znak ljubavi umjesto znaka sjećanja
Jučer sam obišao nekoliko groblja, da bih obišao vječna počivališta preminulih članova obitelji, kako s moje, tako i sa suprugine strane. Opet smo se prisjetili nekoliko meni dragih osoba s kojima sam prove svojedobno podosta vremena. Zapalili smo im lampione i kratko se pomolili. Sjetim se pokojnog djeda koji me dočekivao primjerice „u sitne sate“ kad sam se vraćao sa sviranja, tetka Rođe koji me poznavao tek nekoliko godina pred smrt, ali kod kojeg sam rado svraćao onako usput „na čašicu razgovora“ jer je bio dobričina. Puno je osoba kojih se s radošću sjećam, a koji nisu više s nama u ovozemaljskom životu. Cijeli dan je jučer bilo ružno vrijeme, a danas je tako vjetrovito. Osjećam zapravo nekakvu emocionalnu prazninu jer sam se naslušao priča o groblju, o pokojnicima, pa je vrijeme da ih pustimo na miru, a mi se vratimo u ove svoje frke. S obzirom koliko se katkad živciramo za nekakve banalnosti, izgleda kao da ćemo živjeti vječno, a onda nas kakva bolest ili nemili događaja vrate „na zemlju“ i kao stari ljudi kažemo „najvažnije je zdravlje“. Baš sam rekao supruzi da me sve više nešto smeta. Kad vidim koliko novaca svake godine ljudi bace na svijeće, lampione i cvijeće izgleda da nema nikakve krize? Kad se sjetim koliko ljudi živi u bijedi, koliko bolesne djece nema sredstava za adekvatno liječenje, kolike su socijalne razlike, a onda jednom godišnje „svi pošize“ i nadmeću se tko će kupiti bogatiji buket i zapaliti veće lampione. Onda cvijeće uvene( smeća je sve više), svijeće dogore (globalno zatopljenje sve veće), i ispada da smo svi bili bezrazložno rasipni. Kad bi smo računali koliko je novca „bačeno“ samo na jednom groblju i pomnožili to sa svim mjestima i gradovima u Hrvatskoj, dobili bi basnoslovne cifre i iznose novca kojim bi se zasigurno puno toga dobrog moglo napraviti. Ovih dana moji (sin i supruga) su bili u dječjoj bolnici u Klaićevoj u Zagrebu gdje su sreli Janicu Kostelić i njenog dečka. Te večeri sam na TV vidio prilog da je ona toj bolnici donirala nekakav medicinski uređaj vrijedan više stotina tisuća kuna. Zamislite, ona još nema djecu (ali je nažalost od najmlađe dobi toliko vremena provela po bolnicama) ali je senzibilizirana za potrebe djece. Svaka joj čast. Vidite mediji su toga dana to tek sporedno spomenuli? To nije u redu, takva djela treba „na sva zvona“. Zamislite što bi se za sve dječje bolnice u Hrvatskoj moglo nabaviti od novaca za lampione i svijeće? Mi si njima samo zavaravamo savjest da mislimo i da nam je stalo do pokojnika. Zapravo ih se, u velikoj većini slučajeva, sjećamo sve manje, kao što će se jednog dana neko nas tako sjećati. Umjesto lampiona i cvijeća, kad ja umrem bolje neka se samo pomole, i neka uplate barem 10 kuna za bolnicu u Klaićevoj. Divim se liječnicima i bolničkom osoblju te bolnice i zahvaljujem im što se trude oko naše djece, a Janici još jednom beskrajno divljenje i hvala.
Post je objavljen 02.11.2006. u 13:11 sati.