
Vještine se vježbaju odmalena. Ja sam svoju kaskadersku scenu prevrtanja autom pretprošle zime završio u jarku s napuklim rebrom, a jučer gledam što rade profesionalci. Voze na dva kotača, voze bez ruku i na stotinu drugih načina. Palež gume, miris benzina i guma, baš mi povremeno godi, kao da me vodi u djetinjstvo, kad sam se igrao s malim replikama automobila i motora. Dakle bilo je kao u akcijskom filmu, razne vrste motocikala (pa i onih od 600 i 900 kubika), neobični automobili u neobičnim ulogama, a sve skupa na parkiralištu Kauflanda, po sunčanom vremenu pred nekoliko stotina posjetitelja na montažnim tribinama.
Sjetio sam se gledanja kaubojskih i akcijskih filmova u velikoj kino dvorani. Otvorenih očiju, ušiju i usta gledali smo scene s velikog platna, a poslije toga pravili vratolomije na biciklima i ostajali poderanih i krvavih koljena i laktova. Kad smo kod igara, obožavao sam čitati crtane romane, pa bih sate provodio u osami s brdom romana. Ja sam uvijek volio i anti-heroje poput onih iz romana „Alan Ford“. Katkad bih nešto patentirao kao Grunf, bio stidljiv kao Alan, simpatizirao sam lopuže poput Sir Olivera, živčanio kao Bob, bolovao poput Jeremije, a kasnije pametujem kao Broj Jedan. To nisu kužili moji vršnjaci koji zapravo nisu shvaćali poruke iz tog crtanog romana u kojom smo se kasnije, u godinama kad smo odrasli, zapravo svi našli. Kao da smo u onoj siromašnoj cvjećarnici iz predgrađa pomalo izgubljeni u svijetu materijalizma kojem nije stalo do pojedinaca i njihovih naizgled banalnih i bizarnih sudbina. Superhik je krao siromašnima da bi dao bogatima. Pa pogledajte što se sada radi? Evo dolaze nam sad i pravi pravcati kaskaderi. Sve ćemo izgleda vidjeti uživo, kao što smo nekad samo čitali u crtanim romanima.
|