Nova Politika

Autor: toluen

Danas je dan kada se prije gotovo dvadeset godina jedan grad heroj konačno umorio od svoje vrlo nezahvalne uloge koja se sastojala i u tome da potomci ove zemlje imaju ljepšu i sretniju budućnost. Mnogo ljepšu i bolju nego što je bila njihova tadašnja vrlo zlosretna sudbina. Ovo nije direktna priča o tom gradu heroju i ljudima kojih se naši lideri i vođe sjete kada im zatrebaju za političke i druge poene. Oni svjesni neizrecivih napora ovih istinskih heroja ne moraju pokazivati što o tome misle jer to svakodnevno nose u vlastitim srcima u sjećanju na one koji više nisu s nama, a utkali su svoju volju, vjeru, krv i meso u povijest koja je trebala biti nešto što nažalost nije. San o Lijepoj Našoj koji se nažalost opet nije ostvario. I sasvim izvjesno još neko vrijeme niti neće.

Naravno vrlo teško i nezahvalno je predviđati budućnost, ali nekako promatrajući što se događa čini se da se može uočiti određeni obrazac - obrisi puta kojim kročimo. Odmah treba reći da to ne mora nužno biti tako. Ali svakako ostati će gorak okus ove slobode koju naizgled imamo, ali je zapravo nećemo imati ukoliko po tome pitanju ne osvjestimo nekoliko stvari u kojima možemo svojim djelom napraviti mnogo više nego se to sada čini. Kako god okrenemo ne čeka nas put posut ružama.

Možda ste ovih dana bili svjedocima otvaranja čak nekoliko novih ogromnih trgovačkih centara u nekoliko većih gradova. Novi krasni veliki surogat-rajevi za šopingholičare. Hrana, sport, zabava, šoping, druženje sve kao da smo već u raju - tamo gdje nam kažu da ćemo ići kada ovdje u ovome životu završimo svoj "posao" naravno uz uvjet da smo "bili dobri".

Prije nekoliko dana prošetao sam famoznim zagrebačkim trgovačkim Arena centrom, velebnim zdanjem koji nastoji svojom veličinom i raskoši namamiti radoznale i one željne trošenja vremena i novca. Jer to je jedan od razloga zbog kojeg postoji. I doista sve unutra odiše svježinom, mirisima, bogatstvom, bojama, umjetnim ukrasima, rasvjetom i masom znatiželjnih ljudi - svime što si čovjek može poželjeti da ima na jednom mjestu.

Ali samo uz jedan uvjet - ako ima to "zadovoljstvo" čime i platiti. Naravno samo razgledavanje ne košta ništa. I tu završava svaka sličnost sa rajem.

Kako ne spadam u one koji novcem raspolažu u neograničenim količinama (a niti mi on previše znači svjestan njegove stvarne uloge u našim životima) zadovoljio sam se isključivo razgledavanjem i pomnim promatranjem ljudi koju se nalaze sa obje strane tezgi. Iako je kao u košnici sve puno svega i svačega, ono što sam primjetio i nije me previše iznenadilo. Da li zbog besparice, krize i nedostatka novca, da li zbog nekih drugih razloga velikom većinom su sva ta lica bila iznutra prazna, bez stvarne radosti, sa maskama i ponekim lažnim osmjehom baš kao što je i lažna slika ovog raja koji nam nudi naizgled nešto za zapravo jedno veliko ništa.

To ništavilo je zapravo utoliko veće jer su zadovoljstva koja pruža dizajnirana tako da se osjećaj ništavila i unutrašnje praznine još više produbljuje dovodeći onoga tko ima imalo senzibiliteta do toga da se zapita: Pa kakav je uopće smisao čitave ove lažne predstave?

Vrlo brzo sam otišao ne razmišljajući previše o utiscima koji je na mene ovo mjesto ostavilo kao i sva vrlo slična armiranobetonska zdanja koji imaju sličnu ulogu. To definitivno nisu mjesta na kojima se moguće osjećati stvarno dobro. Ali usred najžešće krize oni rastu kao gljive poslje kiše. Mora biti da ima neki dobar razlog zašto je tako? I čini se da ima.

Ne može se reći da se vlasnici i investitori centra nisu potrudili. U gradnju Arene (ako su te informacije točne) utrošeno je oko 320 milijuna eura ili 2,4 milijarde kuna koji se trebaju očekivano vratiti kada se trgovina zahuta onako kako se planovima i očekuje. A to je JAKO puno novaca kojeg treba vratiti i zaraditi. Nećemo sada raspravljati kako su za taj novac mogli napraviti nešto mnogo mnogo korisnije što bi stvarno našoj napaćenoj republici donosilo i neke druge prihode osim pukog poreza na promet robom koja nije proizvedena kod nas. No što je tu je. Ta razina svijesti će vjerojatno doći do nas kada konačno shvatimo opseg akcije u koju smo kao i ostatak sličnih banana republika uvučeni bez znanja i shvaćanja što se zapravo događa.

Ne mora nužno to što se sprema biti tako loše jer po svemu sudeći Lijepu Našu se namjerava pretvoriti u turističku oazu u kojoj će turisti iz svih krajeva planete dolaziti na odmor, zabavu i naravno što veću potrošnju. Za to postoje svi preduvjeti, a oni su sada vrlo dobra prometna povezanost (imamo trenutno najbolje autoceste i tunele u EU po kojima se može voziti i preko 250 km/h ako vas ne uhvate), U to spadaju i sređeni uvjeti za otvaranje još najmanje 20 još i većih trgovačkih megacentara koji očito niju dimenzionirani samo za trošenje građana Lijepe Naše.

Osim toga otvoren je i otvara se zakonski prostor za gradnju sasvim dovoljnog broja golf terena i pratećih hotelskih kompleksa, resorta, zabavnih parkova i sličnih sadržaja u kojima se očekuje mnogo bogatija klijentela od onih koji nas sada pohode, a također je i krizom i lošom vlašću totalno devastiran proizvodni kapacitet i još nedirnuta poljoprivredna zemljišta i šume pa se tako širom otvaraju vrata budućim vlasnicima ovih prostora tako da neće imati previše briga oko toga u što ulažu svoje novce. Ako pratite vijesti sada Njemačka nudi sve što treba za razvoj i investiranje samo da se još dovrše neki preduvjeti za to uglavnom iz domene zakonodavstva koje još "ne funkcionira kako treba". Druga informacija kaže da više od 500 investitora čeka sa desetinama milijarda eura da nastupe tamo gdje je sve naizgled totalno propalo. Kakve "izvrsne" vijesti.

Samo je jedan "sitan" problem u toj priči. Oni koji će to graditi i posjedovati nisu oni ljudi koju su dali svoje živote za domovinu, niti su to njihova djeca niti uglavnom itko iz toga sloja ljudi. Nažalost oni nisu dorasli igrama koje se tu na tom planu vode. Jer osim ponekog lukavog tajkuna koji još nije propao u ovoj krizi svi investitori dolaze iz prostora najbogatijih ljudi na planeti. Nije tajna da Bill Gates ljetuje već nekoliko godina u Hrvatskoj i da sličnu praksu u tajnosti provode neki od najmoćnijih ljudi ove planete. Niti su rijetkost 100+ metarske jahte američkih, britanskih, njemačkih, ruskih, arapskih i ostalih multimilijardera. I biti će ih sve više. Kao i njihovih posjeda i naravno profitnih centara u kojima će stanovnici ove zemlje moći pronaći posao uz uvjet da znaju pošteno konobariti i raditi za kasom trgovine megacentra.

Naravno sadašnji prividni problem je što se i ovi centri suočavaju sa nedostakom dovoljnog broja kupaca i zapravo zjape prazni. Arenu trenutno iako je IN obilazi samo 25% onih na koje se očekivalo da će u startu dolaziti. No za velike investitore to nije ni najmanji problem. Očekivano stanje koje vrijedi za sve krize. A krize prolaze i dolaze baš kao i godišnja doba. Ono što oni zapravo sada rade je priprema za bum koji će usljediti onda kada kriza prođe. Jer tako je dizajniran ekonomski sustav naše planete.

Inače čitajući informacije o investitorima Arene Zagreb pažnju mi je privuklo jedno vrlo zvučno i vrlo prepoznatljivo prezime. Naime među trojicom investitora koji su vlasnici mađarske tvrtke Trigranit koja je gradila centar nalazi se i ime Nathaniela Rotschilda jednog od četiri sina poznate loze koja sasvim očigledno nastavlja svoju zasada iznimno uspješnu investicijsko bankarsku tradiciju staru stoljećima. O toj obitelji je bilo već prije riječi na ovome blogu tako da ako koga zanima može malo prekopati po starim postovima.

Kako god čini se da je politička opcija koja je još na vlasti, a pod vodstvoj sada bivšeg premijera napravila doista sve da se ova zemlja zaista bez ikakvih problema preda u ruke onih koji su čitavu ovu priču možda negdje daleko i davno osmislili. Sasvim dovoljno da se svi oni koji su nesebično dali svoje živote za ono što se sada zove Lijepa Naša zapitaju tamo negde na nekom drugom svijetu što im je sve to trebalo. Jer da su znali...

Budimo realni. Previše je novaca izvana uloženo u ovu državu i još će biti uloženo da bi se sada dozvolilo da ova priča izmakne kontroli jer njen narod možda predosjeća što mu se sprema i nije baš voljan pristati na tu priču. Kako god vidjeti ćemo što će se sve događati oko procesa ulaska u EU jer je to doista samo jedna najobičnija formalnost. Osim ukoliko ljudi ne shvate kakve su im zapravo opcije na raspolaganju. A one ni sa jedne strane ne izgledaju sjajno niti u su stvarnu u njihovom interesu.

Paradoksalno nije to ništa što se ne može promijeniti. Sve se može kada se hoće. Ali za takvu promjenu trebamo vrstu ljudi koji ne samo da znaju što rade i u tome su dovoljno stručni nego to doista i rade u interesu onih koji na ovom prostoru žive stoljećima. Ne znam kako vi, ali osobno ne poznajem mnogo takvih ljudi iako oni definitivno postoje i u principu su međusobno izolirani i nepovezani tako da ne mogu napraviti ništa stvarno efektivno korisno. A kako njih povezati i mobilizirati na organizirano djelovanje - doista ne znam.

Budimo do kraja iskreni.

Naš neulazak u EU nije uopće opcija ako to promatrate iz perspektive krupnog kapitala. Mreže su postavljene i samo je pitanje trenutka kada će pljen upasti u ruke lovaca. A čak i ako se plijen nekako izmakne onda budite svjesni činjenice da je sudbina koju su proživljavali gradovi heroji u domovinskom ratu i ova kriza koju sada osjećamo neznatna u odnosu na ono što ćemo možda morati prolaziti kada nas se ekonomski bude nastojalo zgaziti jer smo se uopće i drznuli živjeti svoje živote u slobodi na način kako mi to želimo. No poznajući kako su zapravo slabe volje i već do kraja izmučeni i iscrpljeni ljudi mala je vjerojatnost da će se to i dogoditi.

Dakle sasvim je moguće da predstojeći referendum o pristupanju u EU propadne, ali tada će se provesti takav oblik ekonomskog pritiska (a to krupnom kapitalu nije ni najmanji problem s obzirom da već posjeduju 90% bankarskog - znači financijskog srca države) tako da će većina onih koji su prvo rekli NE drugi puta reći DA. Jedan od dobrih preduvjeta za to je što se RH i dalje zadužuje jer zbog predstojećih izbora vladajuća opcija ne smije dirati postojeće mirovine i plaće, a to znači i oko 23 milijarde novog duga samo za 2011 i to duga uloženog u nešto što ne može stvoriti novu vrijednost nego samo još veći trošak kada se dodaju i kamate.

Ako toga niste svjesni i niste na to spremni, onda budite spremni raditi ono što će nam novi gazde ponuditi. Vjerojatno će neke stvari naizgled biti bolje jer će biti manje domaćih sitnih lopova koji su uništili većinu poduzeća za nekakve sitne profite. Multinacionalni megakoncerni nemaju problem sa uvozom one radne snage koja će im raditi ono što domaće stanovnoštvo neće tako da će i uloga sindikata kao takva postati još manje djelotvorna nego je to danas. U praksi (osim za izuzetke) neće biti ništa više od mrvica sa stola na što nas sada navikavaju jer logika događanja ukazuje na to da nam treba oduzeti svaku sposobnost da možemo biti samostalni i samodostatni i pri tome nas natjerati da radimo ono što neki nepoznati gazda (čije ime ne možemo niti izgovoriti) vidi u svojem planu. A taj plan obuhvaća uglavnom profite, ali ne i stvarno zadovoljne ljude.

Možda vam to posluži kao utjeha, ali isti proces proživljavaju doslovno sve države koje se nalaze u zagrljaju moćnih financijkih lobija i obitelji bez obzira zvali se SAD, Rusija, Kina ili Bangladeš. U tom smislu neki od tih prostora neće imati sudbinu Lijepe Naše jer će biti prostori na kojima se neće paziti na to da priroda ipak ostane netaknuta i čista kao što je to ovaj dragulj i raj na zemlji koji se još zove Republika Hrvatska. Zar doista mislite da tajkuni i bogataši imaju namjeru živjeti u prostoru koji će biti zagađen obogaćenim uranom i otpatcima svih vrsta kao što je to slučaj sa velikim ostatkom svijeta ? Naravno da ne.

Eto imamo i "sreće" u svemu tome. A mozda i nisam u pravu. Kamo sreće da nisam.