Kronike iz Blackgravea I; Margaret Riddle i Pokal Iskonskih

Diana je bijesno bacila jastuk na pod. ''Ja ću poludjeti!'', uzviknula je iznerviranim glasom, dok joj je raščupana tamna kosa padala preko očiju.
Haley se promeškoljila. Začulo se škripanje dasaka s njezinog kreveta. ''I ja'', promrmljala je. ''Ovi kreveti su nabavljeni u doba Tutankamona! Ako ne i ranije.''
''Ranije, Hales'', reče Amanda. Na licu joj se pojavio izraz gađenja. ''Stoljećima ranije.''
''U ovoj jebenoj spavaonici sve se klima i škripi'', progunđa Melody, gurnuvši glavu pod jastuk koji je bio izgrižen od strane moljaca.
''Kao kuća duhova'', dodadoh, ustavši se iz kreveta.
Baš u tom trenu, profesorica McKorner pokuca na vrata naše spavaonice. Kao predstavnica Elvenpatha, po cijelu noć je stražarila na hodnicima kako bi nas spriječila da trčimo iz spavaonice u spavaonicu, da izvodimo gluposti i, naposlijetku, da dišemo. ''Evo!'', povika Melody, potrčavši da otvori.
No, McKornerica doviknu:''Nemoj ti meni; evo! M'rš na spavanje!''
Prigušeno se smijući, sve smo legle u naše krevete i pokušale zaspati. U jednom trenu, san mi je doista došao na oči. No, onda, Amanda uplašeno reče:''Ljudi, ovdje nešto struže. Čujete li?''
Osluhnula sam. Zvučalo je kao da netko grebe noktima o zid.
''Možda je miš!'', prepade se Melody, skočivši sa kreveta.
Frknula sam. ''Ne bi me čudilo i da je'', rekoh.
''Što ćemo sad?'', zakuka Diana.
''Ništa'', odvrati Haley, pokrivši se preko glave. ''Nastavit ćemo spavati.''
''Ali što ako je to zbilja miš?!'', uzviknu Amanda.
Diana joj je pokazala rukom da se stiša. ''Pssst! McKornerica je sigurno još na hodniku! Čut će te'', upozorila ju je.
Amanda se pridigla i sjela na rub kreveta. ''Ja ne smijem spavati'', zacvili ona, osvrćući se oko sebe i tražeći tog fantomskog miša, pretpostavljam.
''Dobro, idemo onda reći McKornerici'', reče Haley.
Nas pet smo izišle iz spavaonice. Nekoliko metara od naših vrata, stajala je McKornerica. Bila je više nalik na policijskog psa nego na profesoricu, ali dobro... ''Što hoćete?! Znate li koliko je sati?!'', zalaja.
''Profesorice, tamo nešto struže'', rekoh.
Ona me ljutito pogleda. ''Struže tebi u glavi! M'rš tamo!'', uzviknula je, pokazavši prstom prema našoj spavaonici.

***

''Ja cijele noći nisam spavala zbog onog miša'', požalila mi se Amanda idućeg jutra, na satu Obrane od sila svjetlosti koji smo imali sa Wanderlustom. Nije to ni morala govoriti; uspjela sam i sama primijetiti. Jutros je umalo odijenula pelerinu naopako, kosa joj je bila neočešljana, a ispod očiju je imala velike podočnjake.
''Vidim'', rekoh, prepisujući neke čarolije sa ploče.
McKornerica nije izgledala ništa bolje. ''Platit ćete vi meni'', zaprijetila nam je. Oči su joj se sklapale od umora. ''Imam osjećaj da ste se svi sinoć dogovorili da me izmučite. Nisam oka sklopila.''
''Nismo vas mi tjerali da nas vrijebate na hodniku kao jastreb poljske miševe'', dobacih ja. Svi su se nasmijali. Svi osim McKornerice. Ona se okrenula meni i povikala:''Zašto ti moraš svakom loncu biti poklopac?''
Slegnula sam ramenima. ''Onako'', rekoh.
''Pripazite se večeras. Svi vi'', zaprijeti McKornerica ponovno. ''Tko me probudi, dobit će šamar pa da sam ga ja na usta rodila!''
Mićko je predložio kompromis. ''Mi vas nećemo buditi, no ni vi nas nemojte tjerati na spavanje'', reče on.
''To je tiranija'', dodade David.
''Tako je'', složi se Amanda. ''A za slučaj da budemo preglasni, stavite vatu u uši. Vjerujte, pomaže.''
McKornerica lupi šakom o stol. ''Na vas četvoro ću posebno paziti'', reče ona, pokazavši prstom prema meni, Mićku, Amandi i Davidu. ''Vi ste najgori od najgorih. Propalice jedne!''
Nasmijala sam se. U ovakvim situacijama bi mi se javile uspomene... Uspomene na ono što sam nekoć bila. Nisam više bila ona ista vesela djevojka od prije, no duša mi još uvijek nije bila niti potpuno mračna. Još uvijek ne... Proživljavala sam onaj trenutak svog života kojeg sam se najviše bojala. Trenutak preobrazbe. Trenutak u kome će pasti konačna odluka. Ponekad bih se smijala i šalila kao ona stara Maggie koju su svi voljeli i poznavali. Ponekad bih osjetila kako se ona bori da i dalje živi u meni. No, mržnja bi često ovladala mojim umom, pokazujući mi da sam spremna. Pokazujući mi pravi put. Put crne magije, prepun mržnje i tame. Moj put... No jesam li doista spremna krenuti njime? Želim to. Znam da želim. No jesam li doista dovoljno jaka?
Istog dana, za večerom, k nama su pritrčale Maya, Lella, Lisbeth i Alex. Izgledale su prilično iznervirano. ''Nećete vjerovati što smo upravo čule!'', uzviknu Lella.
''Što?'', upitah, okrenuvši se njima.
Alex mi je pokazala časopis pod nazivom Crna magija danas. Preletjela sam očima preko naslovne strane i ugledala to lice... Lice sa ožiljkom. Lice koje sam toliko prezirala. Lice Harryja Pottera. Ispod je velikim masnim slovima pisalo: DJEČAK KOJI JE PREŽIVIO ŽELI OSVETU. Čvrsto sam stisnula šake, trudeći se da ne eksplodiram. Tresla sam se od bijesa.
''Mnogo Potterovih dobrih prijatelja je nedavno ubijeno'', objasni Maya. ''On smatra da su ubojice Gospodar i Gospodarica i... i...'' Tu je zastala.
''Uredu je, Maya'', rekoh joj. ''To smo bile mi.''
''Tako je'', složila se Amanda. ''Mi smo im pomogle.''
''Zbog toga, Potter je izjavio; kako je već jednom porazio onog idiota Voldemorta i da mu neće biti teško to ponovno učiniti'', reče mi Lisbeth.
''Što?!'', vrisnula sam bijesno. Osjetila sam val čudne moći kako prožima moje tijelo. Ponovno sam se tresla. Poželjela sam ga ubiti... Mržnja je postala još jača. Što on misli, tko je?! Tko je on da se naziva jačim od Gospodara Tame?! Tko je on da govori o Voldemortovu porazu?! Nisam mogla skinuti pogled sa njegova odvratnog lica. Nisam mogla skinuti pogled sa časopisa koji je Alex držala u ruci. I već idućeg trena, zahvatio ga je plamen koji sam prouzročila snagom svojih misli. Vatreni plamen je uništavao papirne stranice, kao što sam ja željela uništiti Harrya Pottera.
Alex je vrisnula i bacila časopis na pod. Svi su gledali u našem pravcu... Svi su gledali kako bjesnim. Plamen se proširio po cijeloj Blagovaonici. Sve je gorilo... Sve se uništavalo pod snagom vatre. I tad sam bila sigurna, trenutak preobrazbe je došao. Došao i prošao. Mračna strana je pobijedila. Nema više one dobre djevojke...
''Maggie, prestani!'', vrisnula je Amanda. Nije bila jedina koja je vrištala.
Uzdahnula sam. Bijes i ljutnja su polako počeli popuštati, no napetost u grudima je sve više rasla. Uz pomoć čarolije, Barbara je ugasila vatru.
''Možete ići na časove'', rekla je, gledajući u mene. ''A vi, gospođice Riddle, dođite u moj kabinet.''
''Sad sam najebala'', šapnula sam svojim prijateljicama, prije no što sam krenula sa ravnateljicom u njezin kabinet.

Nastavit će se...

P.S. Eto, nadam se da vam se sviđa post. Pretpostavljam da ste primijetili da sam se malo više koncentrirala na zabavu, te da u prvom dijelu posta nema mojih prepoznatljivih ''mračnih gluposti''. Ali u drugom dijelu sam to nadoknadila. Šalim se... Usput, htjela bih vas zamoliti da pogledate boxeve, jer sam u njih dodala opise domova u novoj školi, legendu o postanku a uskoto ću staviti i opise profesora. Neću imati vremena sve to razjašnjavati u postovima, pa sam zato sve stavila u box.
To bi bilo sve zasad...
Volim vas!

Učenje crne magije u školi Blackgrave je, pored svih svojih prednosti, imalo i poneke mane. Naime, kako cijelo prvo polugodište nismo bili na satovima, morali smo sami učiti gradivo koje smo propustili. Praktični dio, čarolije, sam već poznavala, ali su ipak ostajale teorija i definicije koje su bile sve, samo ne zabavne. Ali, ipak, moji prijatelji i ja smo gotovo svako veče učili u knjižnici. Imali smo posebnu dozvolu od Barbare. No, to nije bio naš najveći problem. Naš najveći problem je bila knjižničarka, Hope McBoring. Bila je to najdosadnija i najanestetičnija osoba u ljudskim bićima poznatom svemiru.
''Ne znam zašto ova misli da su nam zanimljive priče o njezinom odrastanju'', šapnuo mi je Draco jedne večeri, dok je Hope nadugo i široko pričala o dogodovštinama njezina ujaka iz Rusije.
''Ja samo znam da ću ju ubiti'', promrmljala sam, pokrivši uši rukama.
Melody i Enika su spavale naslonjene jedna na drugu, dok je Maricruz nezainteresirano crtala karikature po svojoj bilježnici. Draco i ja smo razmjenjivali užasnute poglede, a Amanda je jedina uspjevala nešto čitati... Ali, kako to obično biva, nije čitala nešto što bi doista trebala čitati. Pa čak nije čitala ni neki od svojih stripova, što je a) šokantno i b) zastrašujuće.
''Sis, što to čitaš?'', upitah, nagnuvši se preko četvrtastog drvenog stola.
''Oh, ovo je knjiga o osnivačima Blackgravea'', odgovori Amanda, podignuvši ju. Bila je to tvrdo ukoričena crna knjiga, na kojoj je velikim slovima pisalo; Najveći među najvećima; Ralph Nicolson i Tarja Van Aden.
Napravila sam grimasu i sjela natrag na stolicu. ''Što je toliko zanimljivo u vezi s njima?'', upitah, igrajući se sa olovkom.
Amanda zatvori knjigu i spusti ju na stol. ''Da li si znala da su Elbereth i Lorien, njihove kćeri, bile blizanke?'', uzvratila je pitanjem.
''Ne. I što s tim?'', upitah.
Negdje u daljini, čula sam knjižničarku kako govori:''I kažem ja lijepo mom ujaku, nemoj stavljati kokoši u svinjac. Ali ne, on je ipak...''
Amanda ju samo pogleda, a zatim se prekriži i okrenu se natrag meni. ''Ništa s tim'', odgovorila je. ''Samo kažem. Koliko je sati?''
''Pola jedanaest'', reče Draco, pretvarajući se da je umoran. ''Idemo u društveni.''
Probudili smo Melody i Eniku, a zatim smo se svi zajedno uputili prema Dvorani. Mrak je potpuno progutao sve hodnike koji su vodili do nje. Tek tu i tamo, na mjestima gdje su zastori bili bar malo razmaknuti, mogao se vidjeti poneki tračak svjetlosti. Rijetki tračak svjetlosti... Jedino nam je ona pomogla da pronađemo pravi put do dvorane.
Enika i Maricruz su prošle kroz tunel koji je vodio prema društvenom domu Wanderlusta, a mi smo nastavili dalje. Naposlijetku smo i stigli i do staklenih vrata. ''Yhden Enkelin Unelma'', izgovorila sam lozinku, naslonivši ruku na ugraviranu lobanju.
Vrata se treskom otvoriše, te mi uđosmo unutra. Većina Elvenpatha je bila unutra, dok su neki već i otišli na spavanje. Prije no što nastavim dalje, postavit ću vam jedno pitanje; da li vam se ikad činilo da ljudi razgovaraju o vama, i da taj isti razgovor naglo prekidaju kad se vi pojavite? Meni se to upravo tad desilo. I to nekih pedeset puta zaredom.
''Dana, što to radiš?'', upitah, naslonivši se na stol.
''Pišem zadaću za Proricanje sudbine'', odvrati ona. ''Jesi ju ti uradila?''
Kimnula sam glavom. ''Aha. Prepisala sam ju od Haley.''
Dana je glasno otpuhnula i zalupila korice knjige iz koje je prepisivala. ''Ne mogu više! Neka me Johnassonica ubije, ali ne mogu!'', uzviknula je.
Dok se ona nervirala, netko me je blago potapšao po ramenu. ''Hej, oprosti... da li je ovo tvoje? Pronašla sam ga ispod stola u Blagovaonici'', reče jedna prilično simpatična cura duge kose. Nasmiješila se i pružila mi lančić s medaljonom u obliku Tamnog znamena. Lančić koji mi je Voldemort poklonio prije gotovo dvije godine.
''Oh, jeste. Hvala ti...'', započela sam.
''Lisbeth'', reče ona. ''Lisbeth Grieg.''
Stavila sam lančić oko vrata. ''Drago mi je. Ja sam Maggie Riddle.''
''Znam. Vidjela sam te kad me je otac doveo na ceremoniju.'', reče ona. Tada sam se dosjetila... Njezin je otac bio Paukov sljedbenik, a majka smrtonoša. Otuda mi je poznato prezime. Zavrnula je rukav pelerine i pokazala mi Tamni znamen i žig pauka na podlaktici. Usne su mi se raširile u osmijeh. ''Dobrodošla u klub, Lis. Mogu te zvati Lis?'', upitah.
''Naravno'', nasmijala se ona.
''Maggs, možeš li doći na minut?'', pozvala me je Amanda.
''Eto me!'', doviknuh, a zatim se okrenuh Lisbeth. ''Vidimo se kasnije.''
''Svakako'', rekla je, kad sam potrčala prema stolu za kojem su sjedila Amanda, Haley, Diana, Melody i Draco.
''Maggs, daj mi da prepišem onu zadaću, čula sam da Johanssonica daje kečeve svima koji ju ne urade!'', paničarila je Amanda.
''Koliko ćeš mi platiti za to?'', upitah.
''Poštedjet će ti život'', reče Haley.
Pružila sam joj bilježnicu. ''Oh, to mi se svakako čini kao razumna cijena!''
I doista, ta je zadaća idućeg dana spasila moju sestru od sigurnog keca iz Proricanja Sudbine. Ionako će ih vjerojatno dobiti milijun iz Umjetnosti crne magije zbog onog incidenta sa nastavnikom Marinom ofarbanim u crveno.
''Pitam se što se dešava u Hogwartsu. Pitam se što je s Potterom...'', rekoh, dok smo žurile na ručak.
Amanda zastade. ''Maggs, mislila sam da si već zaboravila na njega.''
''Naravno da nisam'', rekoh, pogledavši u nju. ''Nemoguće je zaboraviti.''
''Ali više nemaš prilike da ga ubiješ. Suviše ste daleko'', objasni ona.
Uzdahnula sam. ''Znam. Ali ni ne sumnjaj da neću pronaći načina da ga se riješim jednom zauvijek. Izgubit će sve.''
''O'ladi malo'', reče ona. ''Uzgred, zvučiš kao Voldemort.''
''Znam'', odvratila sam.
Nastavile smo užurbano koračati prema Blagovaonici, no tada nam je jedna drška od metle u mini suknjici i sa kilu šminke na licu prepriječila put. Bila je to, pogađate, Scarlett Green. A iza nje su išle njezine prijateljice Meyli i Nicky.
''Dugo se nismo vidjele, Voldemortice. A sad si u društvu još jedne Voldemortice, vidim'', rekla mi je, prekriživši ruke.
''Slažem se. Da li si možda bila u pritvoru zbog kaznenog djela protiv života i tijela koje si počinila kad si u javnosti pokazala svoju pseću facu?'', upitah zlurado. Amanda se smijala, dok su me Meyli i Nicky promatrale s gađenjem.
''Pazi na jezik, mala. Ti si na mojoj teritoriji, znaš? Moj otac je ravnateljičin zaručnik. Mogla bi letjeti odavde ako samo to poželim. I ti i tvoja sestra!'', hvalila se, ispravivši se do svoje pune visine.
Amanda ju je prkosno pogledala. ''Ne bih rekla. Zaboravljaš tko su naši roditelji. Mogli bi srediti i Barbaru i tvog oca u tren oka. Zato bi ti bilo bolje da nas se kloniš, Scarlett'', prosiktala je.
Scarlett se nasmijala i pljesnula rukama. ''Ma nemoj! Kladim se da...''
Prekinula sam ju i izvadila štapić iz pelerine. ''Puno pričaš. No da te vidim kako se boriš! Suprotstavi mi se ako smiješ!'', uzviknula sam, uperivši štapić prema njoj.
Osmijeh sa njezina lica je nestao. ''Ne bi se usudila'', rekla je u nevjerici.
''Misliš? Toliko sam osoba u životu pobila da mi još jedna ne bi ništa značila'', rekoh s podsmijehom. Znala sam da joj neću ništa napraviti. Znala sam, no ipak sam uživala da ju mučim... Znala sam koliko me se doista boji, i to mi je prijalo.
''Ne smiješ koristiti čarolije na ovaj način'', rekla je.
Spremila sam štapić u pelerinu. ''U redu onda. Koristit ću nešto drugo.''
U trenu kad sam to izgovorila, udarila sam ju šakom posred lica. Vrisnula je.
''Jao! Moj novi nos!'', zaječa ona, kleknuvši na pod. ''Platit ćeš mi, Voldemortice!''
Urlajući od smijeha, Amanda i ja smo se okrenule i otišle niz hodnik. Kad se malo smirila, Amanda reče:''Znaš, seko, sad si me više podsjetila na Lujizu nego na Voldemorta.''
To nas je natjeralo u novi napad smijeha. Rijetko sam se smijala u posljednje vrijeme, no sad sam to svakako nadoknadila...

Hladnoća. Tijelo mi drhti. Napolju je užasno hladno, no u mome je srcu još hladnije. Stajala sam naslonjena na ogradu kamenog mosta, dok se oštri vjetar poigravao sa mojom raspuštenom kosom. U jezeru se kupao odsjaj punog mjeseca. Kroz zanosnu noć su se probijale njegove zrake, no nisu uspjele odagnati crnilo i tamu i iz mog srca. Bijesno sam vrisnula i bacila kamen na njegov odsjaj, na isti način na koji sam tjerala svaku svjetlost iz mog života. Mogla sam se vratiti na staro. Znam da sam mogla. No nisam željela. Nisam željela odustati od ove moći i mržnje koja mi je iz dana u dan davala snagu.
''Predivna noć, zar ne?'', izgovorio je glas iza mojih leđa.
Nisam se okrenula. Znala sam da je to Draco. Osjetila sam to. Stao je kraj mene i sklonio mi kosu s lica. Nismo ništa govorili. Nisu bile potrebne riječi. Tišina je govorila više od njih... Znao je kako se osjećam. Znao je da je ovo najteži period u mome životu. Znao je i trudio se da mi pomogne. No nitko mi ne može pomoći... Nitko osim mene same.
''Maggie, znam da ćeš jednog dana uzeti titulu Gospodarice. Znam da ćeš uspjeti. No što će biti s nama?'', upitao je, zagledavši se u daleke planine koje su se veličanstveno uzdizale izvan obala otoka Gravestonea.
Uzdahnula sam. Nisam znala što bih mu odgovorila. Volim li ga uopće? Volim li ikoga, osim sebe? Imam li snage voljeti nešto osim moći i smrti? Tko mi može odgovoriti na to pitanje?
''Ne znam'', rekoh naposlijetku. ''Nadam se da ćeš ostati uz mene.''
Nasmiješio se i zagrlio me. ''Zauvijek ću ostati uz tebe i ti to znaš. Volim te.''
''Volim i ja tebe'', odvratila sam, naslonivši glavu na njegovo rame. Ali nisam sigurna da sam bila iskrena...
Sljedećeg jutra, prvi sat smo imali metloboj skupa sa domom Wanderlusta. Dok smo se presvlačile u ženskoj svlačionici, netko nam je naglo otvorio vrata. Odskočila sam i vidjela Vladimira Prpiča. Ubacio je nečiju tenisicu u prostoriju, a zatim pobjegao natrag.
''Marš, idiote!'', doviknula sam za njim.
Melody je začepila nos. ''Fuj, što ova tenisica smrdi!''
''Da'', složi se Dana. ''Gotovo kao i zadah Vladimira Prpiča.''
U tom trenu, u svlačionicu je utrčao David. ''Vraćajte to!'', uzviknuo je, ali su ga Amanda i Marcruz izgurale napolje.
Duboko sam udahnula, zgrabila tenisicu i s njom otrčala do WC-a koji se nalazi u sklopu ženske svlačionice. Već u idućem trenu, ta ista tenisica je završila u WC-šolji. To joj je vjerojatno bio prvi susret s vodom u životu.
''Gotovo!'', rekoh, obrisavši ruke o metlobojsku pelerinu.
Sve cure prasnuše u smijeh. No, veselje nije dugo trajalo, jer je na vrata ušla profesorica Keira Death. ''Što se događa?'', upitala je.
Iza nje je išao David. ''Recite im da mi vrate tenisicu.''
''Neće ići'', reče Melany.
''Gdje je tenisica gospodina Taylora?'', upita profesorica Death.
''Na zahodu'', rekoh.
''Tko ju je tamo stavio?'', upita ona, prekriživši ruke.
Podbočila sam se. ''Ja, gospođice Death.''
Podigla je obrvu. ''Pripazite se, gospođice Riddle. Nećete se dovijeka tako izvlačiti'', promrmlja ona, a zatim se okrenu i izađe iz svlačionice. No, ipak me nije kaznila. Nije oduzela ni jedan bod Elvenpathu. Pretpostavljam da se plašila. Kao bivša smrtonoša, morala se plašiti... Doista ne znam kako se uspjela odvojiti od ostalih smrtonoša. Jer, kad se netkom žigoše Tamni znamen, on ostaje smrtonoša i služi silama Tame do kraja života... I nosi taj žig na jedini način kako bi se trebao nositi. Časno i ponosno.
''I nju si sredila'', šapnula mi je Melany. ''I nju i Davidovu tenisicu.''
''Čini se da jesam'', odgovorih.
S vremenom sam se uz sve te nove dogodovštine i nove prijatelje počela osjećati bolje. Počela sam se opet osjećati živom. Duboko u sebi sam potisnula svoju mračnu stranu, no nisam imala pojma da će ju to samo ojačati... Kako sam mogla znati da će se vratiti i preuzeti me u potpunosti, još okrutnija i jača nego ikada?
No, do tada...
''Danči, je l' mi sad imamo Umjetnost crne magije?'', upitah, pogledavši raspored sati koji je bio zakačen za moju knjigu.
Dana je kimnula glavom. ''Bojim se da da. Još pedeset minuta slikanja.''
Umjetnost crne magije je za mene bio potpuno novi predmet. A ako ćemo iskreno, radije bih da ga nisam ni upoznala. Evo i razloga...
''Oh, dobar dan, dječice!'', uzviknuo je profesor Marin Milutinovič. Do vraga, što jedan smiješni čovječuljak iz Rusije traži u Blackgraveu? Čekajte malo. Znam što traži. Traži načine kako da još više izmaltretira nas buduće crne čarobnjake.
Učionica Umjetnosti crne magije je prilično velika prostorija na čijim zidovima vise šarene slike, ''umjetnička djela'' učenika. To je ujedno i jedina prostorija u cijelom dvorcu gdje se mogu pronaći vesele boje. Nastavnik Marin je bio takav; veseo i poletan. Trudio se da dobro raspoloženje prenese i na nas, i lagala bih kad bih rekla da mu to nije uspjevalo...
''Dječice, danas ćete slikanjem izraziti svoje trenutačno raspoloženje. Sami birajte boje, jer su one odraz vaše osobnosti'', rekao je, podijelivši nam platna za slikanje.
Nagnula sam se prema Amandi i šapnula joj:''Seko, shvaćaš li ti zašto imamo satove likovnog vaspitanja u školi crne magije?''
''Ne shvaćam'', odgovorila je, raspremivši svoj pribor. ''A shvaćaš li ti da ću ja ubiti Voldemorta i Lujizu kad ih sljedeći put vidim? Oni me sistematski uništavaju! Mrzim slikanje!''
Nastavnik Marin u laganom skoku priđe našem stolu. ''Amanda, ne možeš ga mrziti. Možda jednostavno nisi imale prilike uživjeti se u ljepotu boja...''
Ona ga prekide. ''Oh, da, jesam! I to u tolikoj mjeri da sam morala i sama na kemijsko čišćenje, a ne samo moja odjeća.''
''Govorim ti o tome da se moraš usredotočiti. Uzmi svoj slikarski štapić i izgovori čaroliju'', reče Marin.
''Dobro. Ali ne odgovaram za svoje postupke. Paintus!'', uzviknu moja sestra, zamahnuvši štapićem.
Doduše, nije mnogo fulala. Čak joj je i uspjelo. Mada, boja nije završila na platnu nego na pelerini i licu nastavnika Marina. Tehnički rečeno, bio je crven od glave do pete.
''Profesore, sad se vi možete lijepo uživjeti u skidanje šarenih mrlja sa pelerine'', rekoh mu.
Obrisao je rukama boju sa očiju. ''Imaš pravo, Maggie. Dosta mi je slikanja za cijeli tjedan.''

Kad je došlo vrijeme da krenemo na doručak, potpuno sam zaboravila na događaj koji su se zbili posljednjih mjeseci mog života. Čekalo me je nešto mnogo važnije... Jedan veći izazov. Prvi dan u novoj školi...
Najprije sam se morala suočiti sa čudnim pogledima učenika dok sam prolazila glavnim hodnikom. Sa desne strane, nekoliko centimetara iza mene, koračala je Amanda, dok je s lijeva stajala Maricruz. Iza nas su išli Melody, Enika i Draco. Čuvali su mi leđa, kako rekoše.
''Pogledajte ju'', šapnuo je netko.
''Tako je moćna'', reče neki dečko.
''Ma dajte! Misli da je fora samo zato što je kći Voldemorta i Lujize!'', javila se jedna cura. Izgovorila je to poprilično glasno, tako da ju svi čuju. No, izgovorivši to, napravila je veliku grešku. I ja sam ju čula...
Okrenula sam se njoj i procjenjivački ju pogledala. Bila je to visoka plavuša krupnih tamnih očiju, nešto starija od mene. Na pelerini je imala grb Wanderlusta. ''Jesi li nešto rekla?'', upitala sam, podignuvši obrvu. Promatrala me je svojim tamnim očima u kojima su se očitovali mržnja i gađenje. U konačnici, ona reče:''Čula si, mala.''
Prkosno sam ju gledala. ''Ja jesam fora, ali ne zato što sam kći Voldemorta i Lujize. Inače, dala bih se kladiti da ti nikad u životu nisi uzela štapić u ruke kak spada, a tek da nisi izgovorila smrtonosne kletve. A ja...''
Njezina odvratna teleća pojava me prekide. ''Svi znamo za tvoje zasluge. A znamo i kako nisi uspjela ubiti Albusa Dumbledorea.''
''Mariana, sad bi bilo dosta! Idemo!'', reče jedan dečko, povukavši ju za pelerinu. Sudeći po pogledima koje su razmjenjivali, očito je bio njezin dečko. Njih dvoje se okrenuše i odoše niz hodnik obasjan svjetlošću svijeća.
''Majke mi moje, ubit ću ovu nakazu!'', prosiktala sam.
''Ja ću ti rado pomoći'', reče jedan glas iza mojih leđa. Okrenula sam se i ugledala curu mojih godina. Bila je jako slična Mariani, ali je djelovala mnogo mračnije. Bila je tiha i mirna, ali je u njoj postojala izvjesna crta zlobe. Imala je tu osobinu koju sam najviše cijenila kod ljudi...
''Ja sam Dana Thalia Parker, a ona šminkerica je moja starija sestra, Mariana Parker'', reče ona.
''Ja sam Maggie Riddle'', odgovorila sam. ''Drago mi je.''
Tog dana, prvi sat smo imali Obranu od sila svjetlosti. Dok smo Amanda i ja smo sjedile u klupi i pravile aviončiće od papira, profesorica Sharon McKorner, predstavnica Elvenpatha, nam je govorila o onome što ćemo učiti do kraja školske godine. Sve to mi se činilo smiješno. Znala sam sve to. Poznavala sam sve neverbalne čarolije i neoprostive kletve, tako da se nisam niti trudila da ju slušam... Sve dok se iznenada nije okrenula jednom poprilično debelom dečku iz prve klupe i urliknula:''Glavonja, umukni!''
Dečko kojeg je McKornerica počastila 'komplimentom' je, po Dianinim riječima, jedan od glavnih kršitelja javnog reda i mira u Hogwartsu, David Taylor. Čim je sat završio, David i njegovi prijatelji su prišli da se upoznaju sa mnom. Godila mi je sva ta pažnja, ali mi je i bilo pomalo neprijatno...
U tom trenu, netko me je potapšao po ramenu. ''Bok'', reče djevojka koja je to napravila.
''Bok'', odvratila sam.
''Ti si nova ovdje? Ja sam Scarlett Green iz doma Oceanborna'', reče ona, rukujući se sa mnom.
''Drago mi je'', rekoh joj.
''Ako se budeš fino ponašala, možda ti poklonimo članstvo u našoj ekipi'', nasmiješila se ona, pokazavši rukom prema svoje dvije prijateljice. ''Ipak si kći Voldemorta i Lujize. Ne bi se trebala družiti sa ovim luzerima.''
Ironično sam se nasmijala. ''Ma da. Čitav svoj život sanjam da se družim sa Scarlett Green i njezinim kokošima. Briši od mene dok ti ne poklonim jednu Avada Kedavru!'', odvratila sam, ošinuvši ju pogledom.
''Legendo'', šapnu mi Dean Coleman.
''Sredila si ju'', dodade Melany Banks.
Scarlett me je samo pogledala s visine. Taj pogled mi je govorio:''Srest ćemo se mi još.'' Potom se okrenula i otišla sa svojim prijateljicama.
Tog dana, upoznala sam još mnogo dečkiju i cura iz svih domova. Najviše iz Elvenpatha. A neki od njih su mi se posebno svidjeli. Međutim, bila sam svjesna da ih ne mogu smatrati prijateljima. Nisu mi mogli biti pravi prijatelji. Tko zna da li su uopće iskreni? Tko zna da li mi uopće žele pomoći? Svjesna sam da su svi osmjesi na licima koje viđam u hodnicima lažni. Gotovo svi se lažno osmjehuju, a iznutra me mrze... Svjesna sam da me neki doista poštuju jer sam kći njihovih budućih Gospodara, ali sam u životu naučila da nikome ne treba vjerovati. Nikog ne treba shvatiti. Nikog ne treba voljeti. Nikome ne treba praštati. Čovjek se rađa i umire sam. Tako je bilo, jeste i bit će. Dovijeka. Svjesna sam da postoje samo tri osobe u mom životu koje istinski volim. Čak ni ja nisam toliko prazna da mrzim sve. Čak i ja imam prijatelje. U meni i dalje postoji ljubav. Vrlo malo, ali ipak je tu... Postoji samo to malo ljubavi koju osjećam za svoje roditelje i svoju sestru. A sad... pitanje je hoće li i ona opstati uz ovoliku mržnju koja se svakim danom sve više i više gomila u mojoj duši?
No, dani koji su uslijedili su bili zaista izvrsni. Ponovno sam se smijala. Ponovno sam bila vesela. Upoznala sam se sa mnogo novih ljudi i zbilja mi je bilo lijepo u novoj školi. Ali ona crta zlobe je i dalje ostala u meni... Uživala sam zadirkivati one slabije od sebe, a bacanje uroka na Scarlett Green i njezine prijateljice mi je postalo omiljena zabava.
''Nemo sailing home...'', pjevušila sam, dok smo Amanda, Dana i ja žurile na sat Povijesti Blackgravea. Učionica je bila u najzabačenijem dijelu dvorca, u zapadnom krilu, i zbilja je trebalo dosta da se stigne do nje. A mi smo, kao i obično, kasnile. Taman smo prošle podzemni tunel i krenule da se penjemo uz stare kamene stube, kad je mene uhvatio napad pjevanja. Kao i obično.
''Maggie, jel' ti to opet tuliš? Ako da, reci mi da se objesim ovdje'', reče Amanda zadihano, naslonivši se na zid.
''Nemo letting go...'', nastavljala sam, ne obazirući se na svoju sestru. Čak nisam ni primijetila da su njih dvije zastale. Nastavila sam se penjati. Još uvijek sam pjevušila. Mislim, ako se pjevanje iz sveg glasa može nazvati pjevušenjem.
''Jebo te Nemo! Stani!'', uzviknu Dana, povukavši me za rukav pelerine. ''Mi ovdje crkavamo, a ti pjevaš! Vidjet ćemo kako ćeš pjevati McNeilu kad dođemo na sat sa petnaest minuta zakašnjenja!''
''Dvadeset minuta'', ispravih ju. ''Oh how I wish for scooting rain...''
''Umukni i penji se!'', uzviknu Amanda.
Nakon još nekoliko minuta penjanja, psovanja i pjevanja, napokon smo stigle do učionice. ''Ti idi prva! Tebe ne smije ubiti!'', reče Dana, uguravši me kroz napola otvorena vrata. Njih dvije su ušle za mnom.
''Jutro, profesore McNeil!'', uzviknuh veselim glasom.
Ispred mene je stajao nizak čovječuljak sa ogromnim naočarima na nosu i pomno me promatrao. Ličio je na lika iz crtanih filmova. Zbilja mi nije jasno zašto ga smatraju jednim od najstrožijih profesora u školi.
''Oh, gospođice Riddle, Harrison, Parker. Napokon ste odlučili da nam se pridružite!'', reče on tiho. Vidjela sam da me se i on boji...
''Strašno mi je žao što kasnim, ali, znate, imala sam prometnu nesreću. Okliznula sam se na koru od čokolade i pala u bazen, pa sam dobila temperaturu'', izrbrbljala sam. Željela sam samo vidjeti hoće li me kazniti. Hoće li mi išta reći...
''Khm... možete sjesti. Naime, kao što sam već rekao, Tarja Van Aden je uzela eliksir moći...'', nastavio je sa predavanjem, ali ga je Mariana Parker prekinula.
''Profesore, trebali ste im oduzeti bodove!'', uzviknula je.
Jedan moj oštar pogled bio je dovoljan da se McNeil okrene Mariani i kaže:''Oduzimam Oceanbornu dvadeset bodova zbog drskosti gospođice Parker prema nastavniku!''
''Maggie, ti si carica!'', dobacila mi je Maricruz.
''Znam'', odgovorih, prasnuvši u smijeh.

Sjela sam za stol svog novog doma, praveći se da ne primjećujem došaptavanja i čudne poglede koji su mi bili upućeni. Bilo mi je poprilično nelagodno, ali, istovremeno, sve to mi je prijalo. Sva ta pažnja... Svo to poštovanje... I, iznad svega, sav taj strah. Znala sam da me se neki boje, i to mi je prijalo. Nema ljepše spoznaje na svijetu od one da među ljudima širite taj ljupki osjećaj; strah. Strah koji je, nakon mržnje, najmoćniji osjećaj...
Nekoliko minuta kasnije, za stolom Elvenpatha su nam se pridružili Melody, Draco i Amanda. Enika i Maricruz su upale u Wanderlust, dok učenici iz Oceanborna nisu imali tu čast da im se pridruže neki od Voldemortovih mladih smrtonoša. Neki od pravih smrtonoša.
Lijevo od mene, sjedila je ljepuškasta djevojka krupnih plavih očiju koje su svjetlucale nekim čudnim sjajem. Blago mi se naklonila i rekla:''Čast mi je upoznati Vas. Moje ime je Diana Leal.''
Nasmiješila sam se i podigla obrvu. ''Pretpostavljam da se i ne moram predstavljati. Molim te, zovi me samo Maggie.''
''Maggs, meni je ovo malo...'', poče Amanda, ali se najednom zaustavi.
Okrenula sam se njoj. ''Što, Am?''
Otpuhnula je i odmahnula rukom. ''Ništa. Samo ću trebati vremena da se naviknem.''
Prevrnula sam očima i okrenula se natrag Diani. ''Ovo je, inače, moja sestra Amanda. A ova djevojka...'', rekoh, kimnuvši glavom prema Melody. ''... to je moja prijateljica Melody Jones. Smrtonoša.''
''Smrtonoša?'', prošaputala je Diana. Na nju je to ostavilo dubok utisak, koji se još više pojačao kad sam joj predstavila i ostale.
''Dakle, to bi bilo sve za večeras. Želim vam puno sreće u narednom polugodištu u školi Blackgrave! A sada možete napustiti Blagovaonicu i otići u vaše društvene domove'', bile su riječi kojima je Barbara zaključila tu večer. Kako nismo poznavali dvorac, Amanda, Draco, Melody i ja smo pratili ostale učenike do društvenog. Prošli smo kroz zamračene hodnike, a zatim se klimavim stepenicama spustili do jedne dvorane. U njoj uopće nije bilo pločica, tako da se činilo kao da ćete svakog trena propasti kroz beskonačnost crnila koje je činilo pod. Preko prozora, kojih je ionako bilo malo, bili su navučeni svileni zastori. Vladao je toliki mrak, koji su razbijale samo svijeće sa stola nasred dvorane.
Predstavnica doma Elvenpatha, profesorica Sharon McKorner, stala je ispred staklenih vrata i naslonila ruku na ugraviranu lobanju. ''Yhden Enkelin Unelma'', izgovorila je, a vrata se najednom otvoriše.
''Što je rekla?'', upitah, nagnuvši se prema jednoj curi koja je stajala do mene.
''Rekla je lozinku na jednom drevnom jeziku'', objasnila je ona, promatrajući Tamni znamen na mome ramenu. Ponovno sam se pravila luda, kao da ništa ne primjećujem.
''U redu. Znači, to je ta lozinka koju svi moramo upamtiti. A ti si?'', upitah, procjenjivački ju pogledavši. Bila je to vrlo draga i simpatična cura, ali mi uopće nije djelovala... zla. Bila je tako vesela i nasmijana. Takoreći, pravo osvježenje u svoj ovoj tami.
''Haley Joy Heron, drago mi je'', reče ona. ''Na usluzi.''
''E pa, i meni je drago'', odvratih.
McKornerica se naposlijetku pomjerila i dopustila nam da uđemo u društveni. Kako se samo razlikovao od društvenog doma Slytherina! Osjećao se miris zapaljenih svijeća, miris voska... I ova je prostorija bila zamračena, ali ne koliko i Dvorana. Kožni naslonjači su bili poredani uz stolove koji su bili nalik onima iz Blagovaonice, samo što su bili manji i stakleni. Barem ću imati što lomiti, pomislila sam, dok sam koračala po prašnjavoj tapiseriji koja je vodila do spavaonica. Bila sam u spavaonici sa Amandom, Melody, Haley i Dianom. Čim smo otvorile vrata, Haley me je upitala:''Smeta li ti ako razmaknem zastore? Živcira me ovaj mrak.''
''Ma samo izvoli'', odgovorila sam, svalivši se na udobni krevet presvučen sivom posteljinom. ''Uzred, Haley... nešto bih te pitala. Po čemu se razlikuju domovi u ovoj školi?''
Ona se naslonila na prozor i započela:''Pa, razlika u biti i nije prevelika. Legenda kaže; dvoje najvećih crnih čarobnjaka tog vremena, Tarja Van Aden i Ralph Nicolson podigli su školu Blackgrave na temeljima starog groblja. Osnovali su tri doma; Wanderlust, Elvenpath i Oceanborn. Wanderlust je bio dom u spomen na sve njihove sljedbenike i u taj dom idu samo oni koji se ne boje umrijeti. Oceanborn je simbolizirao sve one koji su pali pod njihovom moći, i primao je samo najsnalažljivije i najlukavije. I, na kraju, Elvenpath je bio simbol njihovog ljubavnog zavjeta i, u konačnici, njih samih. Kao i njihove moći... Zato Elvenpath prima samo one najmoćnije i najopakije.''
Bila sam impresionirana.''Wow'', rekoh. ''Lijepo.''
''I?'', upita Amanda. ''Što je bilo dalje? Mislim, što se desilo Tarji i Ralphu?''
Haley nas je zagonetno pogledala. ''Dvadeset godina godina nakon osnivanja Blackgravea i rođenja njihovih kćeri, Elbereth i Lorien, Tarja i Ralph su pali u jednoj borbi.''
''Koji užas, majko mila'', progunđala je Diana, bacivši svoje stvari na stolicu. ''Sad su nam dali još gore spavaonice''
Promijenila sam položaj na krevetu. ''Što im fali?''
''Ništa, osim što su u fazi raspadanja'', Amanda je odgovorila umjesto Diane.
''I što su glavno prebivalište mrava'', reče Melody, otpivši gutljaj soka iz flaše koju je očito ukrala iz kuhinje.
''Ma dajte. Nisu baš toliko loše'', rekla je Haley veselo. ''Dopadaju mi se.''
''A kako ti se dopada da ti nabijem ovu flašu u grlo?'', upita Melody.
Pokazala sam im rukom da se stišaju, a zatim zaneseno rekla:''Cure, ako želite postati netko, ako želite da vas pamte kao moćne crne magove, morate biti spremne na sve. Na rizik, na probleme, a naposlijetku i na ubojstvo. Koje je ravno boravku u ovoj spavaonici.''
Amanda je sjela kraj mene i stisnula mi ruku. ''Seko, kad te slušam, imam osjećaj da razgovaram s nekim drugim. Kao da te ne poznajem.''
''Postoji još mnogo toga od mene što ne poznaješ. Ali ne brini, ja sam u biti ona ista Maggie od prije'', rekoh joj. ''Vidjet ćemo tko će držati rekord u dobijanju kazni u ovoj školi.''
''I da li će itko srušiti tvoj rekord u Hogwartsu'', dodade Melody.
Sve smo prasnule u smijeh, ali sam negdje duboko u sebi bila svjesna da ništa nije isto. Krenula sam na put bez povratka... U vječnu borbu gdje je sve na kocki. Ili dobijaš, ili gubiš. Nema trećeg rješenja. Ili ću dobiti moć, ili izgubiti život... Ili oboje. Moć bi bila vrijedna toga.

P.S. Ispričavam se zbog glupog posta, ali u pitanju je bio nedostatak vremena. Iskucala sam ovaj post jedne večeri i uopće ga nisam prepravljala. I htjela bih samo reći da nisam uspjela ubaciti sve likove, ali u sljedećem postu ću to svakako uraditi.