|
Kafić Midwinter Tears bio je prepun učenika koji se očito htjeli odmoriti od višesatnog obilaženja Swanhearta. Glazba je tiho svirala. Neka lagana i romantična pjesmica, čini mi se. Gotovo da ju nisam ni čula od veselih razgovora koji su se vodili za susjednim stolovima. Amanda je sjedila naspram mene, lupkajući noktima o svoju čašu, ali nisam obraćala previše pažnje na to. Bila sam isuviše zaokupljena ogromnim sladoledom od Nutelle koji je stajao preda mnom. ''Da rezimiramo; upetljali smo se sa prastarim kretenima koji su ustali iz mrtvih. Lujiza je pošizila i plačući istrčala iz Mračne kule, te će Voldy morati uložiti nadljudski napor da ju smiri, je li tako?'', upitah u konačnici, ližući kašiku.
''Tako je.'' Amanda kimnu glavom.
''I sad smo u nevolji. Ponovno. Je li tako?''
''Tako je.''
''Dobro.'' Frknula sam. ''Dalje. Ovaj prsten na mojoj ruci je jedan od Predmeta moći i zbog njega bih vrlo lako mogla izgubiti ovu glavu što mi ju je Bog greškom stavio među ramena, je li tako?'', nastavih, gledajući u srebrni prsten koji se presijavao pod blagom svjetlošću svijeća. Kad sam shvatila da mi Amanda neće ništa reći, sama sam si dala odgovor na pitanje. ''Naravno da je tako. S moje točke gledišta; kuku nama.'' Uzdahnula sam, vraćajući se sladoledu. Amanda je nekoliko dugih trenutaka netremice gledala u mene kao da me želi podsjetiti da joj nisam vjerovala i da je, u konačnici, ipak imala pravo. ''Znala sam da će se ovakvo što desiti. Točno sam znala. Ali, naravno, ti...''
Nisam imala snage da se prepirem. Ne tu. Ne tada. Zato sam ju prekinula blagim povišenjem tona. ''Am! Nemoj filozofirati. Radije mi donesi još jedan sladoled'', rekoh joj. Zanjihala je glavom i ustala se od stola. Gledala sam ju kako se mrzovoljno probija kroz gužvu i prilazi šanku, sve dok nisam osjetila nečiji blagi stisak na ramenu. Okrenula sam se. ''Thomas?'', upitah, ne skrivajući iznenađenje. Zagledala sam se u njegove krupne oči što su isijavale nevinom i iskrenom ljubavlju koju je osjećao prema meni. ''Maggie, neću ti mnogo dosađivati...'' Iz njegovog glasa jasno sam čitala izvjesnu zabrinutost. Sjeo se na stolicu i primio moju ruku. ''Samo te moram zamoliti jednu stvar. Odustani od Turnira, Maggie.''
Ošinula sam ga jednim od svojih najledenijih pogleda iako sam svjesna da je to bila samo krinka kojom sam željela skriti šok i blagu jezu što me je podilazila od njegovih riječi. ''Molim?'', upitala sam, podignuvši obrvu.
''Moraš odustati. To je za tvoje dobro. Molim te.'' Zvučao je gotovo očajno. Kao da me preklinje. Pustila sam njegovu ruku na kojoj je ostao trag moje hladnoće. ''Objasni mi to...'', rekoh tiho. Zaustio je da mi nešto kaže, ali se u posljednjem trenu predomislio. Kao da ga je nešto presjeklo. ''Obećaj mi samo da ćeš razmisliti o tome.'' Ustao se sa stolice.
''Dobro. Obećajem'', odgovorila sam. Nisam bila sigurna da li me je čuo, jer je već bio okrenut leđima, hodajući nekoliko metara dalje od mene. Možda je tako i bilo bolje. Svakako, niti u jednom trenu nisam razmišljala o odustajanju. Ne samo zato što sam bila suviše ponosna i odlučna da bih od nečega odustala... nego, jednostavno, radoznalost je bila prejaka. Želja da se još jednom dokažem je bila prejaka. Čar borbe se nije gubio. Nikad. Možda ove rečenice vama nemaju nekog prevelikog smisla, ali ja znam o čemu govorim. Znam čemu težim. Znam za što se borim. Iako to, možda, sad nije trebala biti moja najveća briga.
''Maggie.'' Amandin glas me trže iz razmišljanja. Spustila je još jednu porciju sladoleda pred mene i sjela se natrag na svoje mjesto. Pogled joj odleti u istom pravcu u kojemu je Thomas otišao. ''Što je ovaj konj htio?''
''Ništa, Am. Baš ništa'', odvratih nemarno, bacajući se na sladoled.
***
Pripreme za Turnir podzemlja u potpunosti su obilježile sljedećih nekoliko dana u Blackgraveu. Profesori su većinu vremena provodili po sjednicama i u zbornici, gdje su se dogovarali oko najsitnijih detalja vezanih za ceremonije koje su predstojale. Ipak, trebalo je primjereno dočekati i ugostiti predstavnike sve tri druge škole, kao i njihove ravnatelje i profesore. A činilo se kao da su i ispitivanja i ostale provjere znanja pale u drugi plan. Iako je McKornerica pored svega stizala i propitati nekoga, učenici su novonastalu situaciju sa oduševljenjem prihvatilii. Tako smo Mićko, Dean, Prpič, David, Zemljotres i ja sve naše slobodno vrijeme provodili u smišljanju nekih novih, neobičnih spački. Nije mi bio cilj ometati pripreme. Cilj mi je bio zaboraviti. Cilj mi je bio smetnuti s uma sve što ima bilo kakve veze sa osnivačima Blackgravea. Bilo je neopisivo teško. U svakom zvuku koji bi se prolomio u mojoj blizini čula sam nijanse njihovih pobjedonosnih osmijeha. U svakom svom odrazu, bilo na zrcalu ili na najobičnijoj staklenoj čaši, vidjele sam Elbereth. U svakom Amandinom pogledu prepoznavala sam boju Lorieninih očiju. Čak ni u snu nisam bila mirna. Noćima nisam spavala. Jer, kad god bih sklopila oči, vidjela bih njihova lica. Zato je valjda i razumljivo što sam tražila način da učinim ono što je trebalo biti najlakše; pobjeći... A kad mi ni to ne bi uspjelo, onda bih jednostavno otišla prošetati i razbistriti misli. Baš kao što sam to činila i sada. Sjedila sam na kamenu. Stijeni, zapravo... Posve sama. Sjedila sam i gledala u valove Jezera Istine što su se mreškali pod svjetlošću popodnevnog sunca. Lagani povjetarac mi je mrsio kosu. Prevrtala sam svoj štapić među prstima, kao da se spremam nekoga napasti. Nisam sigurna koliko je vremena prošlo dok sam bila tamo... Nije me ni bilo briga. Pokušavala sam razmisliti što mi je činiti, ali niti jedna razumna stvar nije dolazila do mojih misli. Zbunjenost. Strah. Nevjerica. Ni sama ne znam što sam osjećala. Bila sam svjesna činjenice da se nešto dešava, nešto opako i nezamislivo, ali još uvijek sam se mogla samo pitati - kako? I zašto? Odgovor se nije nazirao. Nigdje. Oteo mi se uzdah. Ustala sam se i stresla prašinu sa pelerine, u namjeri da se vratim u dvorac.
''Maggie. Baš sam te tražila.'' Do mene dopre poznati ženski glas. Podigoh pogled. U sjeni bijele vrbe stajala je McKornerica. Nježno me je pogledala krupnim smeđim očima što su krasile njezino lijepo lice.
''Profesorice, otkud vi?'', upitala sam, iznenađena.
Ona se nasmiješi. ''Rekla sam ti da me zoveš Sharon.''
''Dobro. Sharon, otkud vi?'', ponovila sam svoje pitanje. Bez riječi, prebacila je ruku preko mojih ramena i povela me stazom popločanom crnim kamenjem, što je vodila do prekrasnog vrta. ''Došla sam ti reći nešto'', izjavila je u konačnici. Glas joj je bio blaži nego ikad prije. ''Došla sam ti reći istinu o Thomasu Holopainenu.''
Podigoh obrvu. ''Istinu? Kakvu istinu?''
Lice joj se najednom smrači. ''Thomas nema onoliko godina koliko se predstavlja. On je mnogo stariji. On ima trideset pet godina... baš kao i ja. Jer, on je išao u školu sa mnom. Bio u domu Salazara Slytherina, baš kao i mi ostali. Barbara Wieners, Lexy Slytherin, Thanya Black, Tara Finnerty, Thomas Holopainen, Lujiza, Voldemort i ja. Svih sedam godina svog školovanja Thomas je bio zaljubljen u Lujizu. Ali, ona nikad nije obraćala pažnju na njega....'' Uzdahnula je, zagledavši se u otpale latice ruža koje su se, nošene povjetarcem, spuštale po vlasima njezine crne kose. Uprkos blagoj zabrinutosti kojom su njezine oči isijavale, izgledala je kao da joj je upravo pao veliki kamen sa srca.
A ja? Ja sam nekoliko trenutaka samo nepomično stajala. Kao da sam sleđena. ''Molim? Nemoguće...'', promrmljala sam, šokirana. Ona suosjećajno kimnu glavom. Nisam znala što bih rekla. Možda i nije bilo potrebe za tim... Jer, pogledi su ponekad govorili više i smislenije nego što to ijedna riječ može učiniti. Tisuće pitanja i neosnovanih pretpostavki su igrale po mojim mislima. Možda je posredi bilo nešto sasvim drugo, a možda sam Thomasa, kao Lujizina kći, podsjetila na nju u mladim danima. Možda se zato zaljubio u mene. No, sve i da je bilo tako, postojale su neke stvari koje mi se jednostavno nisu uklapale.
''Čekajte malo... Barbara je išla u školu s vama, zar ne? Ona je onda morala znati tko je Thomas. Zašto bi ga primila u školu? Morala je znati istinu'', dosjetila sam se.
McKornerica se gorko nasmija. ''Maggie, ona ga je i dovela u školu. Ni sama ne znam zašto se sve to desilo. Barbara je oduvijek bila naša prijateljica, ali sada... Svi znamo da njih dvoje nešto mute, ali nitko ne zna o čemu je riječ.''
''A znaju li i Voldemort i Lujiza za ovo?'', upitah, nakon još par sekundi pod okriljem tišine. Pogled mi je bio prikovan za kamenčiće štu su ležali nemarno razbacani oko vrhova mojih crnih cipela.
''Ne. Nismo im ništa rekle. No, obavijestili smo Lexy istog trena kad je Thomas kročio u školu i pokušao te zavesti. Ja sam ubila profesora Halliwella, kako bi ona mogla zauzeti njegovo mjesto za Promjenu izgleda i pomogla nam da otkrijemo prljavu igru koju Thomas i Barbara igraju.'', objasnila je. Gorčina i bijes u njezinom glasu postajali su sve jači i izraženiji.
''Zašto mi to prije niste rekli?!'', upitala sam. Blago sam povisila ton, ali se činilo kao da ona ne mari za to. Kao da shvaća kako se osjećam. U konačnici, slegnula je ramenima. ''Mislile smo da si zaljubljena u Thomasa i da nam nećeš vjerovati. A uostalom, nismo ni smjele nikome reći. Barbara je zaprijetila da će otkriti aurorima da se ti skrivaš u njezinoj školi.'' Sjele smo se na jednu kamenu klupicu što nam se našla na putu. Oko nas se širio jak opijajuć miris cvijeća u kojem je preovladavao predivan miris ruža.
''Nisam zaljubljena u Thomasa. Ali mislim da je on doista zaljubljen u mene...''
Tada sam joj ispričala svaki detalj vezan za odnos koji je postojao između mene i Thomasa. Ispričala sam joj kako sam ga ostavila, ispričala sam joj kako sam čula razgovor između njega, Eddieja i Amy u kojem je rekao da im više ne želi pomagati, ispričala sam joj kako me je molio da odustanem od Turnira... Ispričala sam joj sve.
Pažljivo me je saslušala. Sad je došao red na nju da bude šokirana. ''Ovdje se mijenja puno stvari...'', promrmljala je. ''Možda Thomas nije toliko loš. Možda se doista kaje. Ali, Barbara...'' Ponovno je uzdahnula. Ja također. Obje smo pognule poglede. Nije postojalo ništa što smo si mogle reći, a da time ne učinimo situaciju još kompliciranijom. Ako je to uopće bilo moguće, naravno. I sjedile smo tako, u tišini, sve dok topli zrak oko nas nije proparao jedan užasnuti vrisak što se prolomio iz pravca u kojem su se uzdizale zidine škole. Vrisak bola. Vrisak patnje. Vrisak razaranja. Vrisak koji mi je zaledio krv u žilama.
Nastavit će se...
P.S. Svjesna sam činjenice da je došlo do greške u vremenu, te da je Voldemort pohađao Hogwarts prije pedeset a ne prije dvadeset godina, ali to je namjerno tako napravljeno. Jer, niti jedna od mojih priča uopće nije u skladu sa onom od J.K.Rowling. Nadam se da vam to ne smeta. Inače, malo ću poraniti sa sljedećim nastavkom, tako da on dolazi u subotu!
P.P.S. Danas se desilo novo svjetsko čudo. Ja, potpuni duduk za prirodne nauke, dobila sam peticu iz matematike! Halo, ljudi! Što se dešava sa ovim svijetom????!!! LOL
|
