nedjelja, 28.10.2007.

Remains of a dark passion play

Preporuka uz čitanje: Tarja Turunen feat. Martin Kesici - Leaving you for me
Get this widget | Track details | eSnips Social DNA


Još jednom, pažljivo sam promotrila dvoranu. Iznutra nije izgledala toliko mračno, čak štaviše. Zidovi bijahu iskrzani i stari, poput onih u ukletim dvorcima - istim onim na koje je Blackgrave toliko sličio. Prozori, kojih je ionako bilo malo, činili su se poput nasumice načinjenih šupljina na zidovima. A tamo, u kut5u prostorije, nalazio se veliki kameni oltar. Nisam morala ni pogledati Amandino lice, a već sam znala kako ono izgleda. Razrogačene oči kao u stanju hipnoze, isplažen slinavi jezik, kao i široki osmijeh. ''Gledaj...'', izustila je, pokazujući rukom k oltaru. Primila me je za ruku i krenula prema njemu, ne prestajući sa uzvicima divljenja. Zaokrenula sam očima i slijedila ju, premda se nisam osjećala baš najugodnije. Taj napeti osjećaj u mojim grudima pojačao se onog trena kad sam stala naspram oltara. Na njemu su stojale četiri zapaljene svijeće, s kojih se širio ugodan miris. Na sredini neprobojnog kamena od kojeg bijaše načinjen, nalazile su se četiri pukotine čudnih oblika. Jedna je bila u obliku malenog zmaja, druga u obliku mača, treća u obliku kruga, i, u konačnici, četvrta u obliku većeg i tanjeg polukruga. Demonstrativno sam skrenula pogled na Amandu, iščekujući da nešto kaže. ''Mislim da znam što je ovo!'', izjavila je naposlijetku. ''Ovdje su se držali Predmeti moći. Vidiš, ovo je mjesto za Tarjin medaljon sa privjeskom na zmaja.'' Pokazala je na jednu od pukotina. ''Ovo ovdje je za Ralphov mač, a ova dva su valjda za misteriozne Predmete koje su posjedovale Elbereth i Lorien.'' Uzdahnula je.
''Am, shvaćam da ti težiš da doznaš koje su predmete njih dvije imale, ali meni je prilično neugodno ovdje.'' Cimnula sam ju za ruku i uputila joj molećiv pogled. ''Hajde, idemo.''
Pokušala sam ju odvući van, ali sam tada shvatila da je njezin pogled prikovan za gornji dio oltara. ''Pogledaj...'', izustila je, ne obazirući se na moje vapaje. Pokazala je rukom na kamenu ploču i urezani tekst na istoj. Pisala je samo jedna jednostavna, a opet tako složena rečenica; do vječnosti... Nisam shvaćala kakvo ona značenje ima za moju sestru, te sam samo neodređeno slegnula ramenima. ''Pa? Što s tim?'', upitala sam ju. Teatralno sam zamahnula pelerinom, ali je tada iz mog donjeg džepa ispao jedan srebrni prsten. Sagnula sam se i dohvatila ga, stavljajući ga na ruku. ''Otkud meni ovo?'', promrmljala sam, pokušavajući se prisjetiti da li sam ikad ranije vidjela taj neobični prstem sa dijamantom u obliku zmaja, ali nisam uspijevala. Amanda je slegnula ramenima, na isti način na koji sam ja to učinila.
''Ne znam, Maggs. No, imaš pravo; bit će bolje da se izgubimo odavde. Što prije'', izgovorila je smeteno. Ne čekajući moj odgovor, povukla me je za rub pelerine. Izišle smo na hodnik, zalupivši visokim vratima koja su odvajala tu misterioznu dvoranu od ostatka dvorca. S razlogom... Taj sam isti razlog dugo pokušavala razumjeti i shvatiti, ali sam u konačnici odustala. Što sam drugo mogla i trebala učiniti?

***

Nekoliko dugih i napetih minuta kasnije, Amanda i ja smo krenule stepenicama u prizemlje škole, želeći se što prije susresti sa svojim prijateljima, te na taj način zaboraviti ono što smo vidjele. Moja sestra je bila vidno uznemirena, a ja sam šizila samo zato što je i ona šizila. Možda mi se, na neki način, sve to činilo zabavnim. Zato sam se smijala. Zato sam se smijala čak i kad smo, u dvorištu, naletjele na Lexy, Finnertyicu, Blackovu i McKornericu. Sjedile su u sjeni starog hrasta, prelistavale neke novine i razgovarale, ali je taj razgovor naglo prestao kad smo im Amanda i ja prošle kraj njih. ''Cure, što ste radile?'', zapitala je Blackova.
''Šetale smo'', rekoh.
''A što ste radile sinoć?'', upitala je McKornerica, nešto strožim glasom. Ugrizla sam se za usnicu, misleći da će nam prigovoriti nešto u vezi našeg sinoćnjeg prelaženja u susjedne spavaonice preko balkona. Amanda mi je, izgleda, čitala misli, te je namjestila svoj najslađi osmijeh. ''Spavale smo čvrstim snom'', rekoh, čineći isto. Finnertyica me pogleda, a potom mi pruži posljednje izdanje časopisa Crna magija danas. Primila sam ga i pomno proučila naslovnu stranu, gdje je, krupnim crnim slovima, stajao ispisan naslov; KRVOPROLIĆE U HOGWARTSU. ''Koji vrag...'', započela sam, listajući stranice koje su savršeno ležale pod mojim prstima.

U ponoć, između devetnaestog i dvadesetog travnja, dogodio se najveći pokolj u povijesti Hogwartsa. Ubijeno je približno pedeset učenika, te troje profesora, među kojima i zamjenica ravnatelja, Minerva McGonagall. Albus Dumbledore, ravnatelj škole, teško je ranjen. ''Bili su to lord Voldemort i Lujiza Brown. Oni su napali Hogwarts'', izjavio je. I drugi svjedoci tvrde kako su vidjeli Gospodare Tame, ali i njihove petnaestogodišnje kćeri na mjestu zločina. Naime, njih četvoro su, uz pomoć nekih neobičnih drevnih čarolija, uspjeli sve učiniti sami - bez podrške svojih sljedbenika. ''Zbog ovog incidenta, Hogwarts će privremeno biti zatvoren'', dodao je Dumbledore.
Aurorski ured je alarmiran istog trena, te je započela potraga. Stariju kći, Margaret, aurori traže već neko vrijeme, zbog nekolicine hladnokrvnih ubojstava koje je počinila. Postoji sumnja da se ona i njezina sestra skrivaju u jednoj od tri najpoznatije škole crne magije u svijetu - u Blackgraveu, u Tourniquetu, ili pak u Sleepwalkeru. ''Ovaj put ćemo ih pronaći. Sve četvoro'', tim su riječima aurori najavili bitku koja slijedi .

Nekoliko puta sam pročitala gore navedeni tekst, a potom, iznenađena i šokirana, pogledala u McKornericu. ''Ali... ali... mi nismo...'', promucala sam. ''Mi smo bile ovdje. Dumbledore laže!''
''Ti lažeš, Maggie!'', reče Lexy. ''Zašto ste to napravili? I zar ne shvaćaš da si se sad još više uvalila?! Aurori će te uloviti, živu ili mrtvu!''
McKornerica je položila ruku na njezino rame. Bilo je pomalo neobično vidjeti nju kako nekoga tješi, ali je svejedno bila dobra u tome. ''Smiri se, Lex'', rekla joj je, na što ova uzdahnu i nasloni se na nju. ''Ne mora značiti da će se to desiti.'' Zatim skrenu pogled na mene. ''Ali, zašto nas niste obavijestili? Pomogle bismo vam.''
Amanda je glasno otpuhnula. ''Kažem vam, to nismo bili mi!'', ubjeđivala ih je, ali se na njihovim licima vidjelo da joj ne vjeruju. Zapravo, šutile su i razmjenjivale značajne poglede, što je natjeralo mene i moju sestru da odustanemo, te da se jednostavno okrenemo i odemo dalje. Ali ni to ''dalje'' nije pomoglo. Nije bilo bolje. Postajalo je sve lošije i lošije. U svakom pogledu, u svakom koraku, u svakoj riječi, u svakom smislu... Znate kako sam često znala reći da mi se činilo da svi gledaju u mene, da svaki šapat koji razmijene govori o meni? Možete li uopće znati, ili barem pretpostaviti, kako sam se osjećala tada, dok sam koračala po vrtu, lijepeći sve poglede za sebe, i to nenamjerno? Samom svojom pojavom sam, ponovno, činila da se sve promijeni. Ovog puta, Amanda je činila isto. Neki su nam čak i prilazili. Čestitali. Divili se. Drugi su nas pak promatrali iz daljine, došaptavajući se. Zašto sam uopće kriva? Kriva sam zato što sam kći Voldemorta i Lujize, kriva sam zato što sam ubojica, kriva sam zato što sam zla... To su osobine kojima sam se, najviše od svega, ponosila. Sviđala mi se ta krivnja, poput svih tih grijehova, zbog kojih ću jednog dana vjerojatno gorjeti u Paklu. Ni to mi nije smetalo. Ono sam što jesam, i bit ću to dovijeka. Znate li što mi je jedino smetalo? To što sam bila kriva za nešto što nisam počinila... Ni ja, niti Amanda, niti naši roditelji. Ipak, bilo je prijatno znati da te se svi, pomalo, plaše. Zato sam se samo nasmiješila i krenula dalje, uzdignute glave. Kao i uvijek...
Na kraju dvorišta, kraj jezera, spazila sam Thomasa. Sjedio je na klupi, sa onim istim izrazom lica. Sjedio je udaljen od drugih, posve sam, zureći u zemlju. Ne znam zašto sam mu prišla. Ne znam zašto sam sjela kraj njega, ali znam da mi je uputio jedan pogled, kakav nikad ranije nisam vidjela. ''Maggie... otkud ti?'', tiho je postavio jedino pitanje na koje tada nisam znala odgovor. Slegnula sam ramenima i nasmiješila mu se. ''Kako si?'', upitah ga. Prekrižila sam noge i naslonila se, gledajući u pravcu jezera. ''Dobro... valjda'', reče Thomas. ''Ti?''
''Isto'', odgovorih.
''Nisi uzbuđena?'', upita me on, sad već nešto glasnije. Dala bih se, čak, i zakleti da se nakratko nasmiješio.
Podigla sam obrvu. ''Zašto bih bila?'', zapitah.
''Sutra će biti proglašen prvak Blackgravea'', objasni on. Vjerojatno sam mu uputila čudan pogled, jer je iskrivio lice u grimasu. ''Znaš... za Turnir.''
''Ah, to... pa, u svakom slučaju, čisto sumnjam da će mene izabrati'', rekoh.
''Sigurno hoće. Ti si savršena osoba za jedan takav turnir'', reče on. Uzdahnula sam, ali ništa nisam rekla. U jednu ruku, slagala sam se s njim, ali nisam bila sigurna da to doista želim...

***

Te noći, legla sam još kasnije nego obično, nekoliko minuta iza ponoći. Večer sam provela izvodeći neke gluposti sa Mićkom, Deanom i Davidom, tako da sam bila prilično iscrpljena. Zaspala sam gotovo istog trena kad sam se ušuškala među tople pokrivače i mekane jastuke. Da, zaspala sam... I sanjala... Sanjala sam da ležim na nečemu hladnom, nečemu tvrdom... Kad sam se promeškoljila i otvorila oči, uvidjela sam da se nalazim u onoj istoj dvorani koju smo Amanda i ja otkrile prethodnog popodneva. Bio je tu i onaj oltar, tako da više nije bilo sumnje. Bila je to ta dvorana. A tamo, nekoliko metara dalje od mene, kraj oltara, stajali su njih dvoje... Isprva sam mislila da su to Lujiza i Voldemort. Doista jesam. Ali, kad sam malo bolje pogledala, kad sam primijetila onaj čudan sjaj u njihovim očima, kad sam vidjela žigosan simbol zmaja na njezinim leđima, uvidjela sam da sam u krivu – uvidjela sam da su to Tarja i Ralph. Sklopila sam oči, poželeći se probuditi, ali to se, nažalost, nije desilo. Tarja je izvadila iz haljine nož optočen draguljima, te njime zarezala svoj desni dlan. Stisnula je zube u agoniji slatke boli, a onda pružila nož Ralphu. On je učinio isto. Nekoliko kratkih sekundi kasnije, isprepleo je prste sa njezinima, dopuštajući njihovim dlanovima da se spoje. ''Sad smo zauvijek povezani...'', prošaputao je on, ljubeći ju po licu i usnama. Uzdahnuo je. ''Volim te.''
''I ja tebe...'', uzvratila je Tarja, još tiše. ''Do vječnosti...''
10:36 - Komentari (26) - Isprintaj

subota, 20.10.2007.

The evil power always will reveal…

Preporuka uz čitanje: Epica - The obssesive devotion
Get this widget | Track details | eSnips Social DNA


Ne znam što je ime Thomas Holopainen značilo za McKornericu, ali sam po njezinom izrazu lica jasno vidjela da je u pitanju nešto ozbiljno. Kimnula sam glavom, davajući joj do znanja da želim da nastavi.
Ne znam... možda sam u tom trenu očekivala da će mi saopćiti neku važnu vijest ili možda, čak, otkriti neku tajnu. Ali nije. Umjesto toga, čvrsto me je primila za ramena i približila mi se. Približila mi se toliko da su nam se lica gotovo dodirivala. Iz grudi joj se, u tom trenu tišine, oteo isprekidani uzdah. ''Maggie...'', izustila je u konačnici, gledajući me svojim krupnim očima. ''Možeš li mi učiniti jednu uslugu?''
''Ako će mi to spasiti od odgovaranja, vrlo rado'', odgovorila sam. Nasmijala se. Zainteresirano sam ju pogledala, iščekujući da mi kaže o čemu je riječ. Sudeći po njezinom izrazu lica, shvatila je moju poruku. ''U redu...'', šapnula je. Još jednom je uzdahnula, prije no što je dovršila rečenicu. ''Maggie, moraš otkriti što planiraju. Moramo ih zaustaviti, prije no što bude prekasno!''
Podigla sam obrvu. ''Ali kome govorite?'', upitah.
''O Barbari Wieners i Thomasu Holopainenu'', objasnila je, naslonivši se na rub svog radnog stola. Nekoliko pramenova tamne kose je palo na njezino pomalo ispijeno lice, ali se nije ni potrudila da ih skloni. ''Njih dvoje, skupa sa Amy Nettles i Eddieom Smithom, planiraju nešto protiv Voldemorta i Lujize.''
''Molim?! Thomas i ravnateljica?!'', vrisnula sam šokirano.
''Tiše!'', povikala je, hitro se obazirući oko sebe, kao da želi biti sigurna da nitko ne prisluškuje naš razgovor. Zatim se ponovno okrenula meni, snizivši ton. ''Možeš li to učiniti, Maggie?''
''M-mogu, ali...'', promucala sam.
Prekinula me je. ''Hvala ti'', nasmiješila se. No, taj isti osmijeh je iščeznuo sa njezinog lica kad se odaljila od mene. Pokazala mi je rukom prema zaključanim vratima svog kabineta. ''Idi sad. I, molim te, dobro se čuvaj. Ipak, nije se šaliti sa Barbarom.''
Ponovno sam kimnula glavom, već na izlazu iz prostorije. Njezine riječi su mi odzvanjale u glavi dok sam išla kroz mračne prolaze, pokušavajući se sabrati i naći put do društvene. Rukom sam rastjerala miris voska i dima koji se širio sa svijeća, jedinih izvora istinske svjetlosti u dvorani kojom sam upravo prolazila. Tisuće nedoumica i pitanja su mi letjele kroz misli u tim trenutcima. Otprije sam sumnjala u Barbaru, bila mi je jako čudna, ali... Nisam mogla povjerovati da je ona protiv mojih roditelja. Bila im je jako dobra prijateljica - vjerna sljedbenica, zapravo. Išli su u školu skupa. Ona me je spasila od aurora, primivši me u školu... pod svoju zaštitu. Zašto bi ona, k vragu, imala nešto protiv njih, protiv nas... I baš tada, dok sam zurila u zamišljene tačke na crnim zidovima, shvatila sam da se nešto ipak dešava. Nešto jako čudno. Neobično, valjda. A možda čak i... opasno. Nisam smjela isključiti jednu takvu mogućnost, iako sam to željela najviše od svega.

***

Jutro je osvanulo kišovito i ogrnuto maglom. Sve je djelovalo tako prazno i nerealno, poput nekog neostvarenog košmara. Sjedila sam na kamenoj klupi na predvorju. U pratnji svih mladih smrtonoša, naravno. Tada sam, po prvi i posljednji put, osjetila neku čudnu nostalgiju za Hogwartsom, za prošlim vremenima... Za vremenima u kojima sam mogla bezbrižno hodati okolo, bez pratnje, bez čudnih pogleda i tračeva koji su me svakodnevno pratili u stopu. Za periodom dok sam bila u stanju sakrivati svu eleganciju svoje mračnosti pod krinkom nasmiješene djevojke. Zidine Blackgravea su mi se za tren učinile strane i tijesne... Potpuno drugačije nego što su bile onog dana kad sam ih po prvi put spoznala. Ustala sam se sa klupe, kako bih mogla bolje osmotriti ono što me je okruživalo. Mračni hodnici prepuni učenika od glave do pete uvijenih u crno, slike crnih čarobnjaka posvuda, tajni prolazi, visoki zidovi, beskonačnost magle koja je okruživala otok Gravestone... Da, to je ono čemu sam težila. Ono čemu i sada težim. Sviđalo mi se. Sviđalo mi se više nego Hogwarts. Ali sad, pored časti, počela sam osjećati i teret odgovornosti koji nosi položaj Nasljednice...
''Maggie? Idemo li na doručak?'', upitao je Draco, tiho i oprezno, kao da mi čita misli. Ustao se i stao kraj mene. Kimnula sam glavom, nakon čega su se ustali i svi ostali, te krenuli za mnom putem Blagovaonice. Dok je trajao doručak koji se, uzgred rečeno, sastojao od svježih peciva i čokoladnih preliva, nisam si mogla pomoći... Ponovno sam počela vući crte sa Hogwartsom. Možda ubjeđujući sebe da mi je ovdje bolje, ne znam. Odložila sam vilicu i šalicu punu vrućeg čaja, te pomno proučila cijelu prostoriju. Promatrajući profesorski stol i sve profesore koji su za njim sjedili, najednom sam osjetila kako me netko vuče za donji rub pelerine, a potom i nečiji snažni stisak na ramenima. Okrenula sam se.
''Chloe?'', upitah.
Sjela se na klupicu, između mene i Melody. ''Bok, Maggie'', pozdravila me je, dohvativši si jednu praznu šalicu sa sredine stola. Nasula si je u nju podosta čokoladnog mlijeka sa aromom jednorogove krvi. Prijekorno sam ju pogledala. ''Chloe... da li tebi nedostaje nešto što nisam primijetila? Neki dio mozga, možda?'', promrmljala sam. ''Zašto tako skačeš na mene?''
Slegnula je ramenima. ''Onako. Došlo mi je'', rekla je. ''Zašto?''
''Zaboravi. Da li mi prvi sat imamo Otrovne napitke?'', upitah, pogledavši u Amandu. Ona podiže pogled sa rasporeda koji je upravo proučavala. ''Da, tako je. Sat kod profesora Wilcoxa. Potom Drevne kletve i čarolije kod profesorice Black, onda Povijest Blackgravea kod McNeila'', na spomen Povijesti Blackgravea, lice joj se ozarilo. ''Četvrti sat imamo Crnu magiju kroz stoljeća kod profesora Charlestona, te metloboj...'', nastavila je čitati spisak predmeta, ali ju dalje nisam slušala. Pogled mi je, možda sasvim planirano, odletio na Thomasa koji je sjedio podalje od nas i listao neku knjigu. Povijest goblina, mislim da se tako zvala. Lice mu je izgledalo starije i ispijenije kraj plamenja svijeća koje su krasile stol. Primijetila sam jedan njegov uzdah, prije no što sam pročitala strah i bol u očima kojima je bezvoljno zurio u jednu stranicu knjige...

***

Prvi sat smo imali Otrovne napitke sa Oceanbornima. Zanimljivo iskustvo, moram priznati. Amanda, Mićko, Draco, Dean, David i ja prvi smo utrčali u učionicu na samom kraju sedmog kata, formirajući grupu oko jednog od stolova u posljednjim redovima. Profesor Wilcox je stigao nekoliko minuta poslije nas, noseći neke bočice u rukama. ''Dobro jutro, djeco'', pozdravio nas je, sjedajući se za svoj stol. Uzeo je pero i njime zapisao nešto u imenik. ''Danas ćemo govoriti o napitcima koji izazivaju momentalnu smrt i o njihovom spravljanju'', objasnio je, primivši jednu od onih bočica u ruke. Tekućina u njoj bila je crvene boje, poput krvi. Podrugljivo sam se nasmijala. I to prilično glasno. Činilo se da profesor nije bio upoznat sa činjenicom da znam sve o tomu, jer se naglo okrenuo i procijedio kroz zube:''Gospođice Riddle... sat je počeo prije dvije minute, a već me je zaboljela glava od vas. Smirite se ili ćete letjeti naglavačke, i to ne kroz vrata nego kroz prozor.'' Značajno je prekrižio ruke, misleći da će me to natjerati da ga poslušam. Nisam ništa odgovorila. Naslonila sam se i nastavila ga promatrati, izigravajući znatiželju.
''Dakle, postoje dva napitka ove vrste...''
Prekinuh ga. ''Stargazers i Gethsemane.''
''Erhm... da, gospođice. Stargazers i Gethsemane'', ponovio je, strijeljajući me pogledom. Ignorirala sam ga i vratila se pravljenju aviončića od papira sa Melany i Mićkom. ''Iako oba ova napitka izazivaju smrt, među njima postoje velike razlke. Stargazers ubija istog trena kada osoba okusi njegovu slad, dok osoba koja okusi Gethsemane umire tek nakon nekoliko minuta, ali u najjačoj i najstrašnijoj agoniji. Judecca je napitak koji se koristi još od davnina, dok je Gethsemane spravljen tek prije tisuću godina.''
''Meni se Gethsemane više sviđa. Ja svoje žrtve uvijek ubijam polako...'', šapnula sam Amandi, na što je ona samo zanjihala glavom i vratila se crtanju po svojoj bilježnici, potpuno nezainteresirana za nastavak sata. U biti, imala sam osjećaj da su jedini predmeti koji su doista interesirali moju sestru metloboj i, naravno, Povijest Blackgravea. Kad bi profesor Peter McNeil pričao o osnivačima škole ili pak o bitkama koje su oni dobijali, Amanda bi se sva pretvarala u uho. Njezine oči bi se širom otvarale, i u njima bi se redovito pojavljivao znak pitanja, kao u crtanim filmovima.
Premda, iako to nisam nikome htjela priznati, i mojim tijelom bi katkad prošla jeza na spomen osnivača Blackgravea...

***

Kad se i posljednji sat završio, zaputili smo se prema društvenom. Hodala sam na čelu grupe. S moje desne strane koračali su Amanda i Draco, dok su meni slijeva išle Melody i Diana. Da sam gledala sa strane, poput svih onih koji su se razmicali u redove kako bi nas propustili naprijed, vjerojatno bih pomislila da izgledamo zastrašujuće. Uobraženo. Opasno. Hladnokrvno. Ili samo dostojanstveno? Nisam imala vremena odlučiti, jer nas je kraj staklenih vrata dočekala McKornerica. Stajala je oslonjena leđima na zid i nervozno lomila nokte. Prije no što smo ju uspjeli bilo što pitati, rekla nam je da je ravnateljica objavila da će lovočuvari i ona lično pregledati sve društvene i spavaonice, zbog sumnje da je netko od učenika ukrao Drevnu knjigu, te da nam nije dozvoljeno da uđemo unutra do večeras. Bilo mi je pomalo neugodno kad sam to čula, iako sam znala da je Knjiga na sigurnom, u Voldemortovu dvorcu. Amanda i ja smo razmijenile jedan pogled, pogled koji je govorio više od samih riječi.
''Znala sam da će se nešto ovako desiti'', rekla sam joj, dok smo, nekoliko minuta kasnije, besciljno šetale hodnicima. Zaokrenula je očima. ''Ma daj, Maggie. Ne pretjeruj'', odvratila je bezbrižno, gledajući u svoje nokte. ''Nema šanse da otkriju da smo ju nas dvije posudile.''
''Posudile?!'', siknula sam, penjući se uz kamene stepenice koje su vodile do dijela dvorca u koji učenici nisu smjeli zalaziti. Zapravo, na deseti kat nije nitko zalazio. Ni profesori, ni učenici... čak ni Mićko i David, čija je omiljena zabava bila istraživanje dvorca. Kad sam zašla tamo, imala sam osjećaj kao da hodam kroz neki drevni hram. Prokletno mračan drevni hram. Sve je bilo u stilu arhitketure Stare Grčke. Stupovi, zidovi, vrata, prozori... Apsolutno sve. Uživala sam u pogledu, kad me Amanda cimnu za rukav. ''Maggs... pogledaj tamo...'', prošaputala je, pokazujući rukom na velika crna vrata koja su zaklanjala gotovo cijeli jedan zid. Razlikovala su se od svih ostalih koja sam dosada viđala u ovoj školi, a i uopće, što me je posebno zaintrigiralo. Zato se nisam bunila kada je Amanda stala pred njih i čvrsto primila kvaku, pokušavajući ju povući prema sebi. Ali nije išlo. Nekoliko trenutaka je zamišljeno stajala i gledala u pod, a onda pobjedonosno izvadi štapić, uperi ga k vratima i prozbori neku čudnu čaroliju.
''She's finding out the secrets full of taunting lies
Hidden in the night time skies
With black magic she allies
She came to touch the wizard's magic wand
To break the spell that frees him from his cell
The evil power always will reveal…''
Teška vrata se polako otvoriše, otkrivajući nam tajne mraka koji je vladao s druge strane. Privlačeći nas k sebi... Dozivajući... Dozivajući nerealnom čarolijom sve svoje postojanosti.
Zadrhtala sam. ''Am...'', izustih, ne skidajući pogled sa dvorane koja se sada našla pred nama. ''Kako si znala...''
Nasmiješila se. ''Pa, to doznaš kad čitaš dodatnu literaturu iz Povijesti Blackgravea. Naime, ovo je prostorija u kojoj su se, navodno, u vrijeme vladavine Tarje i Ralpha, držali legendarni Predmeti moći'', objasnila je. Kad je to izgovorila, lice joj se ozarilo. ''Hajde, idemo pogledati.'' Nisam imala namjeru raspravljati se, te sam ju, bez riječi, slijedila u tamu...

Nastavit će se...
11:29 - Komentari (43) - Isprintaj

subota, 06.10.2007.

There's something wrong with everything I see...

Preporuka uz čitanje: Within Temptation - Somewhere
Get this widget | Track details | eSnips Social DNA


''Thomas?'', upitah po drugi put, osjećajući kako mi u grlu zastaje knedla. Uputila sam mu upitan pogled, kojim sam mu dala do znanja da želim da mi objasni ono što je izrekao nekoliko trenutaka ranije. Ili sam to barem pokušala. Jednim jednostavnim pogledom i blagim izvijanjem obrve. Njegov stisak na mojim ramenima je popustio, te sam se odmakla od njega. Odmakla sam se nekoliko koraka unatrag, prema napola otvorenim vratima. Nije mi namjera bila da odmah odem. Nikad nisam ostavljala stvari nedovršenima niti misli neizrečenima, pa tako ni ovaj put.
''Govori!'', vrisnula sam, ovog puta s dozom bijesa i nestrpljenja u boji svoga glasa. ''Kako to misliš; opet?!''
Thomas je ugrizao svoju donju usnicu. Izgledao je kao da je napravio nešto što nije trebao. Kao da je rekao nešto što nije smio. ''Gledaj, Maggie... kad smo se tek upoznali, bilo ti je teško odlučiti se između mene i Malfoya'', počeo je mrmljati, izbjegavajući odgovor na moje pitanje. ''No, na kraju si ipak odabrala mene. Rekla si da me voliš.''
Ošinula sam ga pogledom. Lagao mi je. Znam da je. Muljao, petljao, lagao... nazovite to kako želite. Skrivao mi je nešto. Možda isto ono zbog čega ga Lexy i McKornerica nisu podnosile. Možda to ima neke veze sa onim razgovorom između njega i njegovih prijatelja kojim sam slučajno načula. A možda i nešto sasvim drugo... Doista nisam znala. A ta zaljubljenost koju sam vidjela u njegovim očima me je samo još više zbunila.
''Što hoćeš od mene?'', zapitala sam, iako nisam očekivala odgovor i premda sam i sama sebi zazvučala glupo. Ruka mi je mahinalno poletjela prema džepu pelerine u kome sam držala štapić. Nije to bio strah... Nije to bila čak ni mržnja. Bilo je to samo upozorenje. Upozorenje upućeno njemu. I tada sam se, pogledavši ga još samo jednom, ipak okrenula i istrčala van.
''Maggie, stani! Ne možeš mi to uraditi! Ne i ti!'', vikao je Thomas, ali se nisam obazirala. Nisam se čak niti okrenula, premda sam čula njegove vapaje sve do kraja hodnika. Možda mi je u tom trenutku ipak bilo najlakše pobjeći.

***

''Sharon McKorner je reinkarnacija Adolfa Hitlera. Dam se kladiti'', mrmljala je Haley, vraćajući se čitanju lekcije iz Obrane. Nervozno je cupkala nogom o popločani pod u spavaonici, predosjećajući što nam slijedi poslije doručka. Za razliku od nje, Diana je ležala na svome krevetu i lakirala nokte na nogama, potpuno nezainteresirana za učenje. Amanda je uspaničeno mrmljala nekakve definicije sebi u bradu, šetkajući se po sobi. A ja? Ja sam sjedila u naslonjaču i promatrala... Slušala. Razmišljala. Moram priznati da meni to ispitivanje koje je McKornerica najavila za prvi dan poslije praznika nije pričinjavalo prevelike muke. Obrana od sila svjetlosti je bila nešto u čemu sam naprosto briljirala. Sve što je bilo vezano za Tamu i za crnu magiju... svaki taj pojam je činio dio mene. Bili su to oni sitni djelići koji su me izgrađivali kao ličnost. Oni djelići mene koje su mnogi mrzili, a ja toliko voljela...
''Maggie, kojom se kletvom poništava djelovanje Avada Kedavre?'', upita me Haley u jednom trenutku, bilježeći nešto u uglu stranice.
''Sanctus Sator'', odgovorih istog trena, ustavši se sa stolice. Nisam imala namjeru ostati dulje u spavaonici, jer sam već unaprijed znala da će me Haley i Amanda uskoro početi ispitivati o drugim pojmovima koje nisu razumjele. Ionako sam bila već dovoljno loše volje, te se nisam željela istresati na njih. Izišla sam na hodnik, na onaj u kojem su su Mićko i David već od ranog jutra izvodili gluposti, i zaputila se prema društvenom. Gotovo svi učenici iz Elvenpatha su bili tamo. Svi oni su ponavljali posljednje lekcije iz Obrane i veselo zbijali šale na McKorneričin račun. No, sav smijeh, svi veseli razgovori... sve je utihnulo kad sam ja stupila unutra. Ponovno. Ponovno su započela šaputanja i ogovaranja... Šaputanja i ogovaranja na moj račun. Inače se nisam obazirala. Inače nisam imala običaj da se svađam s njima. Jednostavno, nisam se željela spuštati na nivo svih tih idiota. Ali, ovog puta, bilo je drugačije...
Izvadila sam štapić iz pelerine i lagano mahnula njime kroz vazduh. ''U čemu je vaš problem?'', upitala sam, trudeći se da moj glas zvuči mirno. Svi najednom utihnuše, pribijajući se jedni uz druge. Strijeljala sam ih svojim ledenim pogledom, sve dok se jedna djevojka, djevojka imena Deena Cray, nije izdvojila iz grupe.
''Ovaj... Maggie... gospođice... Gospodarice...'', počela je mrmljati, grizući se za usnicu. Vidjela sam da joj je neugodno... Čak - rekla bih - plašila se. A to mi je doista godilo...
''Maggie. Zovi me Maggie'', rekoh joj.
''Pa, znate... mi smo se pitali... da li ćete se prijaviti za Turnir Podzemlja?'', upita Deena, s blagim olakšanjem u glasu. Preletjela je pogledom preko lica nekih svojih prijatelja, koji su joj se nasmiješili u znak podrške.
''Ja...'', izustila sam. Tada zastadoh. Nisam znala što bih joj rekla. Niti u jednom trenu nisam razmišljala o prijavljivanju, ali sad... Ideja mi se i nije činila toliko lošom. ''Možda'', rekoh zagonetno, a potom se graciozno okrenuh i izađoh iz društvenog, dopuštajući dugim vlasima kose da mi se raspu po ramenima. I dalje sam razmišljala, pokušavajući donijeti ispravnu odluku. To je mogla biti prilika da još jednom pokažem koliko vrijedim - koliko sam sposobna i moćna. To je mogla biti šansa da, po tisućiti put, pokažem da mi nitko nije do koljena. Dok sam koračala mračnim prolazima škole, gledajući starije učenike iz Oceanborna kako se sa strahopoštovanjem razmiču u dva reda da bi mi napravili mjesta za prolaz, shvatila sam da tu šansu moram i iskoristiti.

***

''Što lupetaš, magare jedno?! Mućni malo tom glavom! Za što ti služi, osim za šminkanje?!'', vrištala je McKornerica na Danu dok je ova odgovarala. Zapravo, dok je stajala i uzvraćala blijedim pogledima i sleganjem ramena na svako McKorneričino pitanje. ''Ne znam, profesorice'', ponavljala je.
Prekrasno bijelo lice naše profesorice se ponovno izvi u nezadovoljnu grimasu. Nekoliko trenutaka je lupkala o rub stola svojim dugim noktima koji bijahu nalakirani crnim lakom. ''Ne znaš ti ništa otkako si kao malo dijete pala sa šljive na glavu!'', prosikta, a zatim primi imenik i u njega upisa nešto.
''Ćiribu-ćiriba, eto Danchi jedinica!'', zapjevušila sam, na što se McKornerica ljutito okrenu, ne ispuštajući imenik i pero iz ruku.
''Tko se to tamo vrpolji?! Hoćete li još snijeti i jaje?!'', upitala je, podignuvši lijevu obrvu. Činila je to na isti način kao i ja - polako, sa prijetnjom u pogledu, ali opet i graciozno i dojmljivo u svakome smislu. Činila je to svaki put kad bi bila ljuta, iznervirana ili kad bi željela nekoga upozoriti na nešto. Osmijehnula sam joj se, onim najslađim osmijehom koji sam rijetko koristila... jer sam se rijetko i smijala. Ali, McKornerica je ipak bila osoba uz koju niste mogli ostati ozbiljni.
''Pripazite se, gospođice Riddle!'', zaprijetila je ponovno. ''Kad vas ja opajdarim, nećete se izvući pa ni da vam je Ralph Nicolson ujak.''
Nisam se prestajala smiješiti sve dok nije zazvonilo za kraj sata. Svi su istog trena pojurili prema vratima, a i ja skupa s njima. U biti, Mićko i ja smo bili glavni predvodnici skupine ''divljaka'', kako nas je profesor McNeil volio nazivati. ''Ne dižite mi prašinu u učionici!'', doviknula nam je McKornerica, ali mi se u trenu učinilo da sam bila jedina koja ju je čula.

***

''Maggs, jesi li sigurna da je to dobra ideja? Znaš, dešavalo se da učenici poginu na ovakvim Turnirima. Jesi li sigurna da želiš prihvatiti taj rizik?'', upitala me je Lella pomalo zabrinuto, kad sam joj saopćila kako se namjeravam prijaviti za Turnir. Sjela se na rub stola u mojoj spavaonici i prekrižila noge, njišući glavom u znak negodovanja. Prije no što sam zarezala ruku nožem za otvaranje pisama, uputila sam joj jedan pogled. ''Naravno da sam sigurna. Smrt je moja jako dobra prijateljica'', odgovorih, više sama za sebe. Istog trena, zabola sam sječivo u svoj dlan. Duboko... Možda i dublje no što sam trebala. Nekoliko kapi krvi je skliznulo na bijeli papir koji sam držala ispred sebe. A potom je ista ta krv počela liti... Liti poput vode, poput kiše... Slatka bol mi je prostrujala kroz cijelo tijelo, u toj mjeri da sam osjećala neko neprirodno zadovoljstvo. Namazala sam kažiprst druge ruke crvenilom krvi, i istime ispisala svoje ime na papir. Lella me je gledala sa nekim preneraženjem, a potom mi je pružila maramicu da očistim ranu. Odbila sam ju laganim zamahom ruke, a potom se zaputila prema Dvorani sjena gdje sam, par minuta kasnije, ubacila papirić sa svojim imenom u stakleni pokal.

***

Večera je, za promjenu, prošla poprilično mirno. Blagovaonica je, ove noći, izgledala ljepše nego ikad. Ne znam zašto, ali... Odisala je nečim. Nečim neopisivo snažnim. Nečim doista čarobnim. Posvuda su bile zapaljene mirisne svijeće, koje su jedine razbijale monotono crnilo zidova, koje je svejedno bilo prekrasno. Strop je izgledao poput prolaza između kamenih spomenika nekog starog groblja. Zbilja prekrasno... Čak ni Barbara nije bila u stanju za držanje govora, što se činilo kao pravi blagoslov. Sjedila je za profesorskim stolom, s licem sakrivenim u šake, dok je pred njome stajao tanjur sa netaknutom hranom. Nekoliko puta je pogledavala prema stolu Elvenpatha, prema dijelu gdje su sjedili Thomas, Amy i Eddie, ali bi naposijetku ponovno prekrile lice rukama. Primijetila sam da i Chloe gleda u nju, a potom skreće pogled na Finnertyicu i Blackovu i namiguje im. Jasno sam vidjela i njihove osmijehe. Pravila sam se da mi to nije bitno, te sam se okrenula Eniki i Amandi. Dok smo razgovarale o nekim sitnicama vezanim uz napad na aurorski ured, osjetila sam Thomasov pogled na sebi. Krajičkom oka sam spazila kako se htio ustati i krenuti prema meni, ali su ga Amy i Eddie naglo povukli dolje. Dala bih se zakleti da sam začula Amy kako govori:''Ni ne pomišljaj na to.''
Zapitala sam se što se tu dešava. Bilo je očito da nešto mute. Tada sam se, sasvim slučajno prisjetila njihovog razgovora koji sam čula u spavaonici...

Flashback

''Slušaj me, Thomas... ne možeš tek tako odustati! Neću ti dopustiti!'', vikala je Amy. Zvučala je stvarno bijesno.
''Žao mi je, Amy! Neću vam više pomagati'', rekao je Thomas mirno. ''Ja nju volim.''
''Ne možeš ju voljeti!'', povika sad i Eddie. ''Ne smiješ ju voljeti!'
''Žao mi je'', ponovi Thomas. ''Morat ćete dalje sami.''

End of flashback

Nervozno sam prebacila kosu preko ramena, dok su mi njihove riječi odzvanjale u mislima. Sve u školi je, u posljednje vrijeme, postalo čudno. Previše čudno. Najprije ravnateljičino čudno ponašanje, potom čudni razgovori između Lexy, McKornerice, Finnertyice i Blackove, i sad, na kraju, ovo... Čak sam i počela misliti da su profesorice i moja prijateljica Chloe u nekoj vrsti sukoba sa ravnateljicom. Sukob, svađa, rat... Što god da je to bilo, imala sam osjećaj da je ozbiljno... Jako, jako ozbiljno.

***

''Gospođice Riddle!'', pozvala me je McKornerica, dok sam išla ka društvenom sa svojim prijateljima. Zastala sam i okrenula se, dobacivši joj upitan pogled. ''Da, profesorice?'', upitah.
''Dođite u moj kabinet'', odvratila je blagim glasom. Bez pogovora sam ju slijedila kroz hodnik, pitajući se što mi ima reći. Djelovala je uznemireno, nervozno i uspaničeno. Ili, u konačnici, samo uplašeno. Bilo je teško riječima opisati to njezino stanje.
''Što nije u redu, profesorice?'', upitah naposlijetku, sjednuvši se u naslonjač preko puta njezinog. ''Zovi me Sharon, molim te'', rekla je, nasmiješivši se. I ja sam se nasmiješila, premda malo zbunjeno, iščekujući njezin odgovor.
Naglo se uozbiljila. ''Maggie, moram razgovarati s tobom'', rekla je.
''O čemu?'', upitala sam, podignuvši obrvu.
''O Thomasu Holopainenu'', odgovori McKornerica glasom koji mi je sledio krv u žilama. Ako je uopće i mogla postati ledenija...

Nastavit će se...

P.S. Oprostite... Oprostite što dugo nisam kommala vaše postove niti pisala nešto na svome blogu. Idućeg tjedna ću imati više vremena... I, nadam se da vam se sviđa post, iako je dug.
09:50 - Komentari (34) - Isprintaj

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.