Preporuka uz čitanje: Tarja Turunen feat. Martin Kesici - Leaving you for me
Get this widget | Track details | eSnips Social DNA
Još jednom, pažljivo sam promotrila dvoranu. Iznutra nije izgledala toliko mračno, čak štaviše. Zidovi bijahu iskrzani i stari, poput onih u ukletim dvorcima - istim onim na koje je Blackgrave toliko sličio. Prozori, kojih je ionako bilo malo, činili su se poput nasumice načinjenih šupljina na zidovima. A tamo, u kut5u prostorije, nalazio se veliki kameni oltar. Nisam morala ni pogledati Amandino lice, a već sam znala kako ono izgleda. Razrogačene oči kao u stanju hipnoze, isplažen slinavi jezik, kao i široki osmijeh. ''Gledaj...'', izustila je, pokazujući rukom k oltaru. Primila me je za ruku i krenula prema njemu, ne prestajući sa uzvicima divljenja. Zaokrenula sam očima i slijedila ju, premda se nisam osjećala baš najugodnije. Taj napeti osjećaj u mojim grudima pojačao se onog trena kad sam stala naspram oltara. Na njemu su stojale četiri zapaljene svijeće, s kojih se širio ugodan miris. Na sredini neprobojnog kamena od kojeg bijaše načinjen, nalazile su se četiri pukotine čudnih oblika. Jedna je bila u obliku malenog zmaja, druga u obliku mača, treća u obliku kruga, i, u konačnici, četvrta u obliku većeg i tanjeg polukruga. Demonstrativno sam skrenula pogled na Amandu, iščekujući da nešto kaže. ''Mislim da znam što je ovo!'', izjavila je naposlijetku. ''Ovdje su se držali Predmeti moći. Vidiš, ovo je mjesto za Tarjin medaljon sa privjeskom na zmaja.'' Pokazala je na jednu od pukotina. ''Ovo ovdje je za Ralphov mač, a ova dva su valjda za misteriozne Predmete koje su posjedovale Elbereth i Lorien.'' Uzdahnula je.
''Am, shvaćam da ti težiš da doznaš koje su predmete njih dvije imale, ali meni je prilično neugodno ovdje.'' Cimnula sam ju za ruku i uputila joj molećiv pogled. ''Hajde, idemo.''
Pokušala sam ju odvući van, ali sam tada shvatila da je njezin pogled prikovan za gornji dio oltara. ''Pogledaj...'', izustila je, ne obazirući se na moje vapaje. Pokazala je rukom na kamenu ploču i urezani tekst na istoj. Pisala je samo jedna jednostavna, a opet tako složena rečenica; do vječnosti... Nisam shvaćala kakvo ona značenje ima za moju sestru, te sam samo neodređeno slegnula ramenima. ''Pa? Što s tim?'', upitala sam ju. Teatralno sam zamahnula pelerinom, ali je tada iz mog donjeg džepa ispao jedan srebrni prsten. Sagnula sam se i dohvatila ga, stavljajući ga na ruku. ''Otkud meni ovo?'', promrmljala sam, pokušavajući se prisjetiti da li sam ikad ranije vidjela taj neobični prstem sa dijamantom u obliku zmaja, ali nisam uspijevala. Amanda je slegnula ramenima, na isti način na koji sam ja to učinila.
''Ne znam, Maggs. No, imaš pravo; bit će bolje da se izgubimo odavde. Što prije'', izgovorila je smeteno. Ne čekajući moj odgovor, povukla me je za rub pelerine. Izišle smo na hodnik, zalupivši visokim vratima koja su odvajala tu misterioznu dvoranu od ostatka dvorca. S razlogom... Taj sam isti razlog dugo pokušavala razumjeti i shvatiti, ali sam u konačnici odustala. Što sam drugo mogla i trebala učiniti?
***
Nekoliko dugih i napetih minuta kasnije, Amanda i ja smo krenule stepenicama u prizemlje škole, želeći se što prije susresti sa svojim prijateljima, te na taj način zaboraviti ono što smo vidjele. Moja sestra je bila vidno uznemirena, a ja sam šizila samo zato što je i ona šizila. Možda mi se, na neki način, sve to činilo zabavnim. Zato sam se smijala. Zato sam se smijala čak i kad smo, u dvorištu, naletjele na Lexy, Finnertyicu, Blackovu i McKornericu. Sjedile su u sjeni starog hrasta, prelistavale neke novine i razgovarale, ali je taj razgovor naglo prestao kad smo im Amanda i ja prošle kraj njih. ''Cure, što ste radile?'', zapitala je Blackova.
''Šetale smo'', rekoh.
''A što ste radile sinoć?'', upitala je McKornerica, nešto strožim glasom. Ugrizla sam se za usnicu, misleći da će nam prigovoriti nešto u vezi našeg sinoćnjeg prelaženja u susjedne spavaonice preko balkona. Amanda mi je, izgleda, čitala misli, te je namjestila svoj najslađi osmijeh. ''Spavale smo čvrstim snom'', rekoh, čineći isto. Finnertyica me pogleda, a potom mi pruži posljednje izdanje časopisa Crna magija danas. Primila sam ga i pomno proučila naslovnu stranu, gdje je, krupnim crnim slovima, stajao ispisan naslov; KRVOPROLIĆE U HOGWARTSU. ''Koji vrag...'', započela sam, listajući stranice koje su savršeno ležale pod mojim prstima.
U ponoć, između devetnaestog i dvadesetog travnja, dogodio se najveći pokolj u povijesti Hogwartsa. Ubijeno je približno pedeset učenika, te troje profesora, među kojima i zamjenica ravnatelja, Minerva McGonagall. Albus Dumbledore, ravnatelj škole, teško je ranjen. ''Bili su to lord Voldemort i Lujiza Brown. Oni su napali Hogwarts'', izjavio je. I drugi svjedoci tvrde kako su vidjeli Gospodare Tame, ali i njihove petnaestogodišnje kćeri na mjestu zločina. Naime, njih četvoro su, uz pomoć nekih neobičnih drevnih čarolija, uspjeli sve učiniti sami - bez podrške svojih sljedbenika. ''Zbog ovog incidenta, Hogwarts će privremeno biti zatvoren'', dodao je Dumbledore.
Aurorski ured je alarmiran istog trena, te je započela potraga. Stariju kći, Margaret, aurori traže već neko vrijeme, zbog nekolicine hladnokrvnih ubojstava koje je počinila. Postoji sumnja da se ona i njezina sestra skrivaju u jednoj od tri najpoznatije škole crne magije u svijetu - u Blackgraveu, u Tourniquetu, ili pak u Sleepwalkeru. ''Ovaj put ćemo ih pronaći. Sve četvoro'', tim su riječima aurori najavili bitku koja slijedi .
Nekoliko puta sam pročitala gore navedeni tekst, a potom, iznenađena i šokirana, pogledala u McKornericu. ''Ali... ali... mi nismo...'', promucala sam. ''Mi smo bile ovdje. Dumbledore laže!''
''Ti lažeš, Maggie!'', reče Lexy. ''Zašto ste to napravili? I zar ne shvaćaš da si se sad još više uvalila?! Aurori će te uloviti, živu ili mrtvu!''
McKornerica je položila ruku na njezino rame. Bilo je pomalo neobično vidjeti nju kako nekoga tješi, ali je svejedno bila dobra u tome. ''Smiri se, Lex'', rekla joj je, na što ova uzdahnu i nasloni se na nju. ''Ne mora značiti da će se to desiti.'' Zatim skrenu pogled na mene. ''Ali, zašto nas niste obavijestili? Pomogle bismo vam.''
Amanda je glasno otpuhnula. ''Kažem vam, to nismo bili mi!'', ubjeđivala ih je, ali se na njihovim licima vidjelo da joj ne vjeruju. Zapravo, šutile su i razmjenjivale značajne poglede, što je natjeralo mene i moju sestru da odustanemo, te da se jednostavno okrenemo i odemo dalje. Ali ni to ''dalje'' nije pomoglo. Nije bilo bolje. Postajalo je sve lošije i lošije. U svakom pogledu, u svakom koraku, u svakoj riječi, u svakom smislu... Znate kako sam često znala reći da mi se činilo da svi gledaju u mene, da svaki šapat koji razmijene govori o meni? Možete li uopće znati, ili barem pretpostaviti, kako sam se osjećala tada, dok sam koračala po vrtu, lijepeći sve poglede za sebe, i to nenamjerno? Samom svojom pojavom sam, ponovno, činila da se sve promijeni. Ovog puta, Amanda je činila isto. Neki su nam čak i prilazili. Čestitali. Divili se. Drugi su nas pak promatrali iz daljine, došaptavajući se. Zašto sam uopće kriva? Kriva sam zato što sam kći Voldemorta i Lujize, kriva sam zato što sam ubojica, kriva sam zato što sam zla... To su osobine kojima sam se, najviše od svega, ponosila. Sviđala mi se ta krivnja, poput svih tih grijehova, zbog kojih ću jednog dana vjerojatno gorjeti u Paklu. Ni to mi nije smetalo. Ono sam što jesam, i bit ću to dovijeka. Znate li što mi je jedino smetalo? To što sam bila kriva za nešto što nisam počinila... Ni ja, niti Amanda, niti naši roditelji. Ipak, bilo je prijatno znati da te se svi, pomalo, plaše. Zato sam se samo nasmiješila i krenula dalje, uzdignute glave. Kao i uvijek...
Na kraju dvorišta, kraj jezera, spazila sam Thomasa. Sjedio je na klupi, sa onim istim izrazom lica. Sjedio je udaljen od drugih, posve sam, zureći u zemlju. Ne znam zašto sam mu prišla. Ne znam zašto sam sjela kraj njega, ali znam da mi je uputio jedan pogled, kakav nikad ranije nisam vidjela. ''Maggie... otkud ti?'', tiho je postavio jedino pitanje na koje tada nisam znala odgovor. Slegnula sam ramenima i nasmiješila mu se. ''Kako si?'', upitah ga. Prekrižila sam noge i naslonila se, gledajući u pravcu jezera. ''Dobro... valjda'', reče Thomas. ''Ti?''
''Isto'', odgovorih.
''Nisi uzbuđena?'', upita me on, sad već nešto glasnije. Dala bih se, čak, i zakleti da se nakratko nasmiješio.
Podigla sam obrvu. ''Zašto bih bila?'', zapitah.
''Sutra će biti proglašen prvak Blackgravea'', objasni on. Vjerojatno sam mu uputila čudan pogled, jer je iskrivio lice u grimasu. ''Znaš... za Turnir.''
''Ah, to... pa, u svakom slučaju, čisto sumnjam da će mene izabrati'', rekoh.
''Sigurno hoće. Ti si savršena osoba za jedan takav turnir'', reče on. Uzdahnula sam, ali ništa nisam rekla. U jednu ruku, slagala sam se s njim, ali nisam bila sigurna da to doista želim...
***
Te noći, legla sam još kasnije nego obično, nekoliko minuta iza ponoći. Večer sam provela izvodeći neke gluposti sa Mićkom, Deanom i Davidom, tako da sam bila prilično iscrpljena. Zaspala sam gotovo istog trena kad sam se ušuškala među tople pokrivače i mekane jastuke. Da, zaspala sam... I sanjala... Sanjala sam da ležim na nečemu hladnom, nečemu tvrdom... Kad sam se promeškoljila i otvorila oči, uvidjela sam da se nalazim u onoj istoj dvorani koju smo Amanda i ja otkrile prethodnog popodneva. Bio je tu i onaj oltar, tako da više nije bilo sumnje. Bila je to ta dvorana. A tamo, nekoliko metara dalje od mene, kraj oltara, stajali su njih dvoje... Isprva sam mislila da su to Lujiza i Voldemort. Doista jesam. Ali, kad sam malo bolje pogledala, kad sam primijetila onaj čudan sjaj u njihovim očima, kad sam vidjela žigosan simbol zmaja na njezinim leđima, uvidjela sam da sam u krivu – uvidjela sam da su to Tarja i Ralph. Sklopila sam oči, poželeći se probuditi, ali to se, nažalost, nije desilo. Tarja je izvadila iz haljine nož optočen draguljima, te njime zarezala svoj desni dlan. Stisnula je zube u agoniji slatke boli, a onda pružila nož Ralphu. On je učinio isto. Nekoliko kratkih sekundi kasnije, isprepleo je prste sa njezinima, dopuštajući njihovim dlanovima da se spoje. ''Sad smo zauvijek povezani...'', prošaputao je on, ljubeći ju po licu i usnama. Uzdahnuo je. ''Volim te.''
''I ja tebe...'', uzvratila je Tarja, još tiše. ''Do vječnosti...''
Post je objavljen 28.10.2007. u 10:36 sati.