subota, 29.09.2007.

Your love to me now has to die…

Preporuka uz čitanje: Epica - The last crusade
Get this widget | Track details | eSnips Social DNA


Turnir Podzemlja... Turnir Podzemlja... Taj naziv, to ime, taj pojam progonio me je do kraja dana. Pokušavala sam shvatiti o čemu je riječ, ali nisam mogla... Dobro, bilo mi je jasno da se ove godine u Blackgraveu održava nekakav turnir, ali nisam imala pojma kakav. Nikad ranije nisam čula za Turnir Podzemlja. Nisam znala ništa o njemu. A još manje sam znala kakve veze Lexy, teta Aicha i moje profesorice imaju s njegovim organiziranjem...
''Vjerojatno ćemo sve saznati kad se vratimo u Blackgrave'', pretpostavila je Amanda. Ležala je na mom krevetu i slinila nad nekim sportašem u časopisu, dok sam ja isprobavala novu šminku pred zrcalom. Kratko sam kimnula glavom, a potom nastavila nanositi sjajilo na usne. Vani se polako spuštao noćni ogrtač, spreman da nas sve začara. Vjetar je nanosio opojan miris ruža kroz širom otvoreni prozor naše sobe. Sve je bilo tako tiho i mirno, ali istovremeno i tako tajanstveno. Tako misteriozno. Toliko sam se uživila u svu tu ljepotu da gotovo nisam ni primijetila da je kroz prozor doletjela jedna vrana i bacila dva pisma na noćni stolić. Amanda je, naravno, odmah pohitala da vidi tko nam piše. Čak sam se i ja s znatiželjom okrenula.
''Hej! Ovo su pisma iz Blackgravea!'', povika Amanda, trgajući omotnicu crne boje sa školskim žigom na njoj. Odložila sam sjajilo i maskaru u ladicu, a potom se ustala sa stolca i uputila Amandi upitan pogled.
''Ovo su formulari za Swanheart. Idemo tamo 20. travnja'', objasnila je, s uzbuđenjem u glasu. ''A sad idemo do Voldemorta i one njegove... njegove...''
''Am!'', upozorih ju.
Prevrnula je očima. ''...njegove ljupke supruge. Moraju potpisati ove papire, inače ćemo ja i ti ostati čamiti u Blackgraveu'', završila je, krenuvši prema vratima sobe. Nasmiješila sam se, prisjećajući se svega što nam je McKornerica govorila o Swanheartu. Prekrasno mračno mjesto na otoku Gravestone, nekoliko kilometara dalje od Blackgravea. Nešto kao Hogsmeade u Hogwartsu, samo mnogo, mnogo mračnije... Savršeno mjesto za učenike koji su sve učenike koji su se priklonili mračnoj strani.

***

Povratak u Blackgrave me je razveselio više nego što me je ikad razveselio Hogwarts za onih pet godina koliko sam provela u njemu. Ne znam, valjda sam Blackgrave smatrala svojim drugim domom. Istina, provela sam samo dva tjedna proljetnih praznika van nje, ali ipak mi je dosta falila... Sviđalo mi se sve u vezi te škole. Sviđali su mi se predmeti, sviđali su mi se nastavnici, sviđala mi se energija koju su oslobađali njezini kameni zidovi. Sve mi se sviđalo, pa čak i legenda o osnivačima. Legenda koja mi je istovremeno i utjerivala strah u kosti... Legenda koju Amanda nije prestajala spominjati čak ni kad smo stigle na postaju odakle je kretao vlak.
''Am, molim te'', rekoh joj u jednom trenutku. ''Smiri se. Idemo se pozdraviti sa prijateljima, a ti ćeš morati glumiti da si normalna. OK?''
Isplazila mi je jezik, promatrajući kako idem prema Dracu, Maricruz, Melody i Eniki koji su stajali kraj dućana sa slatkišima, smrdobombicama i ostalim sitnicama neophodnim za život. Nisam imala izbora. Morala sam im prići, inače bi oni prišli nama. Bila je to Voldemortova naredba. ''Pazite da im se nešto ne dogodi'', rekao im je. Ili, drugim riječima:''Neprestano ih slijedite.'' Mrzila sam to, ali se ipak nisam usprotivila. Bilo je tu, u konačnici, i nekih dobrih strana...
''Maggie! Amanda!'', reče Melody pomalo ljutito. ''Napokon ste došle!''
''Čekamo vas već pola sata'', dopuni ju Enika, nervozno vrteći svoj štapić u rukama. Amanda joj se nevino nasmiješila. ''Ma baš mi je drago što vas vidim!'', povikala je oduševljeno, znajući da će na taj način smiriti situaciju.
''Hej, ljepotice!'', rekao je Draco čim me je ugledao. ''Jako si mi falila.''
Nasmiješila sam se. ''Ti si meni još više'', rekla sam, prije no što sam ga poljubila. Ostali smo zagrljeni nekoliko dugih trenutaka. I tada sam, sasvim slučajno, preko njegovog ramena ugledala Thomasa. Stajao je okrenut leđima, tako da me nije primijetio. Oteo mi se uzdah. Znala sam da ću ga se morati riješiti što prije. Znala sam da sam jako pogriješila kad sam se spetljala s njim. I, premda sam bila jako sretna što sam se pomirila s Dracom, jedva sam čekala da kažem Thomasu da me ostavi na miru. Na onaj hladan, okrutan i bezosjećajan način. Onako kako samo ja to umijem...
''Maggie, hoćeš li nešto pojesti?'', zapitala me je Melody, kad smo zauzeli mjesto u jednom odjeljku. Sve unutar vlaka je bilo prekrasne crne boje. Zastori, sjedala, tepisi... Sve je bilo potpuno crno. Prebacila sam kosu preko ramena i zavalila se u udobno sjedalo, a potom sam se zločesto nasmiješila.
''Da, molim. Kupi mi tri čokoladne jabuke na štapiću, dva pakovanja karamela sa okusom ljutih papričica...'' Nakon nekoliko minuta izmišljanja i izvoljevanja, napokon sam završila s nabrajanjem. Melody i Enika su poslušno izašle iz odjeljka i uputile se prema onom dijelu vlaka gdje su se prodavale sve te sitnice, premda se na njihovim licima nije očitavalo neko pretjerano zadovoljstvo. ''Ne zaboravite kupiti i neki sok!'', doviknula je Amanda za njima, prije no što smo prasnule u smijeh i veselo se pljesnule rukama.

***

Vlak se zaustavio tek u večernjim satima. Svi smo već bili umorni i iscrpljeni kad je lovočuvar Stephen došao po nas sa Ukletim kočijama i njima nas prevezao na Gravestone. Bio je stvarno dobar osjećaj lebdjeti u tim skupocjenim kočijama preko mora koje je sa svih strana okruživalo otok.
Na vratima škole dočekali su nas predstavnici domova; McKornerica za Elvenpath, Marin za Wanderlust i Johanssonica za Oceanborn. Tada sam i se susrela sa svojom ekipom koju su činili Zemljotres, Chloe, David, Mićko, Dean, Prpič, Dana, Haley, Diana i Meg, ali nismo stigli mnogo razgovarati. Samo smo razmijenili pozdrave, a potom smo slijedili profesore u tamu glavnog školskog hodnika. Nakon što smo ušli u Blagovaonicu, McKornerica je, na onaj uobičajen način, ljutito povikala:''Svako za svoj stol! Odmah! I ako nekog uhvatim da ždere prije no što se svečanost završi, dobit će šamar pa sve i da sam ga ja na usta rodila!''
''Dobra stara Sharon'', promrmlja Diana pomalo cinično, sjedajući se za stol Elvenpatha. Nasmiješila sam se, a potom sjela između nje i Davida. Preletjela sam pogledom po cijeloj Blagovaonici, od stola Oceanborna za kojim su Alex i Lella zavitlavale onu šminkericu Scarlett Green, pa sve do profesorskog stola komu je upravo prilazila Barbara Wieners. Naša cijenjena ravnateljica. Sklonila je nekoliko pramenova svoje duge kose sa lica, a potom se diskretno nakašljala. To je bilo dovoljno da se svi utišamo i pogledamo u njezinu pravcu.
''Dobra večer. Dobrodošli natrag u Blackgrave. Nadam se da ste se lijepo zabavili na proljetnim praznicima, pošto nas do kraja školske godine očekuje mnogo posla'', rekla je, pomalo srdito i nervozno. Nisam razumjela zašto se tako ponaša. Bila je i previše čudna u posljednje vrijeme. Nastavila nam je držati predavanje o redu, radu i disciplini, spominjući neke spačke koje smo David, Mićko, Dean i ja izveli prije praznika. Veoma dosadno, ako mene pitate. Zato ju nisam ni slušala, sve dok nije izgovorila:''... održavanje Turnira Podzemlja.'' Istog trena, sa interesiranjem sam pogledala u Barbaru. Nisam bila jedina. Svi učenici su ju napeto promatrali, iščekujući objašnjenje. Krajičkom oka sam spazila Lexy i McKornericu kako izmjenjuju zadovoljne osmijehe. U trenu kad sam se htjela zapitati što njih dvije stalno mute, Barbara reče:''Turnir Podzemlja je najpoznatiji turnir u svijetu crne magije koji se održava svakih dvadeset godina. Ove godine, naša škola bit će domaćin. Na turniru učestvuju četiri škole za crne čarobnjake, a svaka od njih bira svog predstavnika. Pravila ćete saznati nakon što Blackgrave odabere svog predstavnika.''
''A kad će to biti?'', upitah ju.
''Možete se prijavljivati od sutra ujutru. Ispisat ćete svoje ime vlastitom krvlju i ubaciti papirić u pokal koji će biti postavljen u Dvorani sjena. Ostalo je moja briga'', odbrusila mi je. Bila sam pomalo iznenađena njezinom reakcijom. Pomislila sam kako bi trebala biti sretna što je njezina škola izabrana za domaćina jednog tako važnog turnira.
Ali, ne... Ona je bila sve, samo ne sretna. Bila je bijesna, nervozna i ljuta.
A ja i dalje nisam shvaćala zašto...

***

''Maggie, jesi li sigurna da ne želiš da idem s tobom?'', upitao je Draco, kad smo ušli u društveni. Čvrsto je primio moju ruku i privukao me blizu sebi. Nasmiješila sam mu se i cmoknula ga u obraz.
''Da. Želim nasamo razgovarati s njim'', odgovorila sam. Osvrnula sam se oko sebe, pogledom tražeći Thomasa. Čim sam ga ugledala kako sjedi na kauču sa Amy i Eddiejem, pustila sam Dracovu ruku i krenula prema njima.
''Thomas, možemo li razgovarati?'', upitala sam. Amy i Eddie su me strijeljali pogledom, kao da sam im najveća neprijateljica. Iz njihovih očiju je izbijala samo mržnja... I nezamislivi bijes.
''Naravno, mila'', odgovorio je Thomas. Pokušao me je zagrliti, ali sam se izmakla i pošla prema njegovoj savaonici. On je, pomalo zbunjeno, krenuo za mnom. Nekoliko puta me je upitao što se događa, ali mu nisam odgovorila dok nismo stigli u spavaonicu.
''Sjedni!'', rekla sam, pokazavši mu rukom na krevet.
Uputio mi je začuđen pogled. ''Maggs, u čemu je problem?'', zapita.
''Shvatila sam da sam jako pogriješila kad sam prekinula s Dracom kako bih bila s tobom. I upravo ispravljam tu grešku'', rekoh hladno.
''Maggie...'', promuca Thomas. Širom je otvorio oči, kao da ne može da vjeruje... Kao da ne može prihvatiti to što mu govorim. Ustao se sa kreveta, oslanjajući se na svoj noćni stolić. Na licu sam mu vidjela strah i zaprepaštenje. ''Ne govori to. Ne govori mi da je gotovo.''
Ignorirala sam ga. ''Vidimo se u nekom drugom životu!'', rekoh, krenuvši prema vratima. No, nije mi dopustio... Nije mi dopustio da odem. Pritrčao je i grubo me privukao k sebi. ''Neću ti dopustiti da me opet ostaviš!'', povika zatim.
Zinula sam, ne skrivajući iznenađenje. ''Molim? Kako to misliš; opet?!''

Nastavit će se...

P.S. Evo, jedna štafeta... mojih top 10 naj glazbenika...
1.Cradle of Filth
2.Tristania
3.London after midnight
4.Epica
5.Aesma Daeva
6.Nightwish
7.AC/DC
8.Nirvana
9.Linkin Park
10.Evanescence
11:20 - Komentari (28) - Isprintaj

subota, 22.09.2007.

My loving heart lost in the dark...

Preporuka uz čitanje: Evanescence - My immortal
Get this widget | Track details |eSnips Social DNA


Ponoć. Stari zidni sat je otkucao ponoć. Sve je bilo zagrnuto ljepotom tame. Sve je gorjelo crnom vatrom. Zagledala sam se u prozor na kome su se skupljala zrnca noćne magle, sve gušća i gušća. Uzdahnula sam. Amanda, koja je sjedila pribijena uz mene, me je i dalje promatrala. Promatrala me je kao da mi nešto želi reći, ali ne zna kako bi se izrazila. Pravila sam se da to ne primjećujem, te sam skrenula pogled na drugu zanimljivu scenu koja se odigravala nekoliko metara dalje od nas.
''Blijed si kao polarni medvjed, imaš kese ispod očiju koje su toliko velike da bi u njima mogao nositi klokane, ne spavaš već treću noć zaredom...'', nabrajala je Lujiza, nadvijajući se nad Voldemorta poput sjene.
''Znam'', promrmlja on umorno, ne skidajući pogled s stranica Drevne Knjige. Uprkos tomu, Lujiza je nastavila. ''Stalno buljiš u tu glupu knjigu, a na sve ostalo si zaboravio'', požalila se, lupkajući svojim dugim noktima o zid. Nakon nekoliko trenutaka tišine, okrenula se i pošla prema vratima. A onda iznenada, tek na pola puta, zastade. ''Dobro, kad ti svi naši sljedbenici okrenu leđa, na mene nemoj računati.''
Ne osvrćući se, ponovno je zakoračila prema vratima, dok se iza nje vijorila duga pelerina i tako otkrivala rubove prekrasne crvene haljine. Bila sam pomalo iznenađena time što je rekla, ali sam ju donekle i shvaćala. No, istovremeno, toliko stvari nisam shvaćala. Priča o Tarji, Ralphu, Elbereth i Lorien je u posljednja tri dana postala centar svih zbivanja. Amanda i Voldemort nisu prestajali pričati o tome. Neprestano su tražili nešto među stranicama Knjige, a da ni sami nisu znali što traže. Trag? Razlog? Istinu? Tko bi znao... Stvari su ionako bile već dovoljno komplicirane.
''Lujiza, čekaj!'', povikao je Voldemort tada, odjednom potpuno budan i priseban. Oslonio se na svoj radni stol, trudeći se ostati na nogama uprkos umoru koji ga je preplavio. Poslije tri neprospavane noći, to se dalo i očekivati. Njegove napola sklopljene oči su odavale neki čudan sjaj pod svjetlošću upaljenih svijeća. Prošaputao je nešto, mislim da je to ponovno bilo njezino ime. Ili nešto tako... Govorio je toliko tiho, tek toliko da može čuti sam sebe. Lujiza je stala kraj vrata i upitno ga promotrila. ''Što je bilo?'', izigravala je uvrijeđenost, premda sam na rubovima njezinih krupnih usana jasno vidjela blagi smiješak.
Voldemort je pružio ruku k njoj. ''Ne glupiraj se. Dođi...'', rekao je, na što se Lujiza široko osmjehnula i primila njegovu ruku. Približili su se jedno drugome želeći se poljubiti, ali ih je u tome zaustavila Amanda svojim diskretnim kašljanjem.
''Mislim da sad imamo važnija posla'', rekla je potom, ustavši se. Pogledala je Voldemorta. ''Jesi li išta doznao? Znaš li zašto su Tarja i...''
''Oh, ne opet!'', zakukale smo Lujiza i ja u isto vrijeme, razmjenjujući bolne poglede.
Voldemort nas je ignorirao i dohvatio Knjigu sa stola. ''Amanda, mislim da polako shvaćam što se ovdje dešava'', rekao je, a zatim pročistio grlo i počeo čitati. ''Tarja, Ralph, Elbereth i Lorien su imali svoje Predmete Moći, u kojima su istovremeno bili sadržani i sitni djelići njihovih duša. Tarjin Predmet je bio medaljon, kod Ralpha je to bio srebrni mač, dok je ostalo zagonetka koje su Predmete imale njihove kćeri. ''
''Da, sjećam se...'', promrmljala je Amanda zamišljeno. Igrala se pramenom kose. ''Kad smo nakratko otputovali prošlost, vidjeli smo kako ih koriste.''
''I što s tim?'', upitah ja.
''Ništa. Samo sam mislio da bi vas to moglo interesirati'', reče Voldemort, listajući Knjigu sve do posljednjih stranica. ''A otkrio sam još zanimljivih činjenica.''
''Jedva čekam da i to čujem'', promrmlja Lujiza zlovoljno, sjednuvši se na kauč do mene.
''Poslije krvavog obračuna sa Nemo Bloodworth i aurorima, Gospodari Tame su zatočeni u najzloglasnije tamnice; Bastillu i Azkaban. Istina, time su možda spašene tisuće čarobnjačkih života i zaustavljeno prolijevanje krvi nevinih. Možda je to bio jedini način da se prekine teror koji je čarobnjački svijet godinama trpio. Zlo je u konačnici bilo zaustavljeno, ali je i prekinuta jedna ljubav. Nezamisliva ljubav, oličenje sve moći koju su Tarja i Ralph posjedovali. Upravo zbog te ljubavi, njih su dvoje odlučili riskirati. Nisu imali izbora. Ili smrt ili ovo. A ovako je bar postojala šansa da će jednog dana opet biti skupa. Naime, začarali su sami sebe drevnom kletvom imena Amor E Morte. Kletvom koja bi im u budućnosti mogla pomoći da ustanu iz Podzemnog svijeta... I ponovno zavladaju... ali samo ako njihova zaljubljena srca ponovno zakucaju u tijelima njihovih Nasljednika'', pročitao je Voldemort, a potom preletio pogledom preko naših lica. Nisam znala što bih rekla. Mislim, bilo mi je jasno da neka veza postoji, ali cijela priča mi se i dalje činila potpuno besmislenom...
Lujiza je blijedo zurila u Voldemorta. ''I? Što s tim?'', upitala je.
''Pa, što ako smo mi Nasljednici?'', reče on drhtavim glasom.
''Mislim da to sve objašnjava!'', povika Amanda pametno.
Frknula sam. ''To ne objašnjava ništa!'', uzvratih prkosno. Kad sam shvatila da sam pretjerala, snizila sam ton. ''A i da nekim pukim i apsolutno nemogućim slučajem imate pravo; kako onda objašnjavate činjenicu da se Tarja i Ralph nisu vratili?''
''Pa...'', poče mrmljati Amanda. No, naposlijetku je samo uzdahnula. ''Ne znam.''
''Čini se da smo se možda previše zanijeli'', reče Voldemort nervozno.
''Eto, vidiš!'', rekla je Lujiza. ''Rekla sam ti tisuću puta da nema razloga za brigu. Oni su su prošlost. Samo sjećanja izblijedjela u vjetru vremena.''

***

''Maggie, ti se doista slažeš sa onom glupačom?'', zapitala je Amanda, kad smo se spremale za spavanje.
''Ne zovi ju tako!'', povikala sam na nju, vežući kosu u rep.
Namjestila si je jastuk ispod glave i posprdno se nasmijala. ''Naravno. Uvijek braniš svoju milu majčicu'', rekla je cinično. Glas joj je bio prepun mržnje, baš kao i svaki put kad bismo razgovarale o Lujizi.
Bacila sam četku na noćni stolić. ''Am, molim te'', rekoh, odmahnuvši rukom. ''Suviše sam umorna da bih se sad raspravljala s tobom.''
''Dobro. Oprosti'', promrmljala je, promatrajući me kako liježem u krevet. Ušuškala sam se među tople pokrivače i naslonila glavu na jastuke. San mi je već poigravao na kapcima, ali sam nastojala ostati budna.
''Nemoj poslije reći da te nisam upozorila'', šapnula je Amanda, prije no što je primila svoje plišano svinjče i sklopila oči u namjeri da zaspe. A ja? Ja se nisam mogla ni pomjeriti. Ležala sam na leđima i zurila u mrak... Čekala sam. I čekala... A da ni sama nisam znala što. Možda mi je ta Amandina luda sigurnost ulijevala ledeni strah u kosti, a možda je to ipak bio i Voldemortov uplašeni pogled kad je izgovorio te riječi... Mi smo njihovi Nasljednici. Po prvi put, kroz glavu mi je prošla zastrašujuća misao; što ako je imao pravo?

***

U toku narednih nekoliko dana, više nismo spominjali osnivače Blackgravea. Vjerovali smo da ćemo tako lakše zaboraviti. Ako je to uopće bilo moguće. Kako zaboraviti osobe koje su živjele stoljećima prije tebe, a opet su toliko slični kao ti? Čak isti... Ako je bilo moguće, željela sam znati način. Više od svega sam željela zaboraviti...
''Maggs...'', zazvala me je Amanda. ''Hoćemo li prošetati?''
Ustala sam se iz naslonjača i odložila svoju knjigu iz Obrane od sila svjetlosti na stol. ''Da, naravno'', rekoh. ''Dobro će mi doći malo svježeg zraka.''
Već je bilo kasno poslijepodne. Predvečer... Tako lijep dan, iako sam oduvijek više voljela noć. To je bilo moje vrijeme, moja istinska snaga. Miris sinoćnje kiše se još uvijek osjećao u oštrim talasima vjetra koji su neobuzdano mrsili moju kosu. Amanda i ja smo razgovarale i hodale kroz vrt plavih ruža koji je okruživao visoki kameni dvorac. Poneki trn bi pomilovao moju bijelu kožu, ali mi se svidjela ta bol koju mi je pružalo. Bila je tako ugodna... ta bol... Uživajući u njoj, nastavila sam hodati za svojom sestrom i govoriti joj o zadaći koju nam je McKornerica zadala preko praznika. Sve dok se ispred nas nije našao jedan čudnovat prizor...
''Maggs, što oni rade ovdje?'', šapnu Amanda, pogledavši u Lexy, McKornericu, Finnertyicu i Blackovu koje su sjedile na jednoj klupici nasred vrta i razgovarale. Nisam znala što bih odgovorila, jer je i mene mučilo isto pitanja. Znala sam da je Lexy često bila u dvorcu, ali što Sharon McKorner, Tara Finnerty i Thanya Black tu rade? Što tri profesorice iz Blackgravea rade u Voldemortovu dvorcu? Znala sam da su sve tri smrtonoše, ali ih nikad ranije nisam vidjela ovdje...
''Ima da ju zadavim kao zeca kad se pojavi!'', gunđala je McKornerica.
Finnertyica je, kao i obično, pokušavala smiriti situaciju. ''Smiri se, Sharon. Sad će onda'', rekla je.
''Ponavljaš mi to već dva sata!!!'', zavrišta McKornerica.
Prije no što je uspjela nastaviti sa svojim ispadima bijesa, niotkuda se pojavila ona.... Aicha Marvolo Riddle. Apartirala se u vrt i krenula k njima. Njezina pojava me uopće nije iznenadila, jer je kao sestrična mog oca i jedna od najmoćnijih smrtonoša često posjećivala dvorac. Iznenadilo me je nešto posve drugo...
McKornerica pljesnu rukama. ''Hvala Bogu!'', prosiktala je, dok su ju Blackova i Finnertyica spriječivale da ne nasrne na Aichu.
''Jesi li uspjela? Jesi li ju nagovorila, Aicha?'', upitala je Lexy, ne obazirući se na McKornericu koja je i dalje šizila.
''Da, Alexandra. Uspjela sam'', osmjehne se Aicha. ''Ove godine, u Blackgraveu će biti održan Turnir Podzemlja.''
12:02 - Komentari (27) - Isprintaj

petak, 14.09.2007.

Over the hills and far away...

Preporuka uz čitanje:Nightwish – Over the hills and far away
Get this widget | Share | Track details


PART TWO

''Izvrsno'', nasmiješila se Tarja. ''Koliko vremena imamo?''
''Očekujemo da će napasti oko ponoći. Dakle, imamo još nekoliko sati'', odgovorila je Elbereth, zabacivši kosu. Njezine duge crne vlasi presijavale su se pod svjetlošću mjeseca koja je provirivala kroz prozore Dvorane sjena.
Ralph je kimnuo glavom. ''Došlo je vrijeme za konačan obračun sa Nemo Bloodworth'', reče on. Odlučnost i hrabrost u njegovom glasu neodoljivo su podsjećali na Voldemorta. A ta prokleta sličnost između nas i osnivača Blackgravea je bila upravo ono što me je toliko zbunjivalo...
''Amanda, ne želim više ovo gledati!'', rekoh. ''Vadi nas odavde!''
Slegnula je ramenima i uputila mi začuđen pogled. ''Maggie, ja nisam...'', započela je, ali tu rečenicu nije nikad završila. Nije ni imala priliku. Naime, u tom trenu, Dvorana sjena se zatresla. Prozorska stakla su popucala i sručila se na zemlju skupa sa kamenjem koje je otpalo sa visokih zidova. Bila je to naznaka katastrofe... Naznaka ljepote u kaosu Smrti...
''Što se ovo dešava?! Ralph?!'', povikala je Tarja, uhvativši se za njega.
''Čini se da je Nemo krenula ranije...'', prošaputa Lorien bojažljivo.
Kad je to izgovorila, svi Sljedbenici su izvadili svoje štapiće i poredali se po Dvorani, iščekujući svoje protivnike. Tarja, Ralph i njihove kćeri stajali su na sredini prostorije. Djelovali su tako složno. Tako neustrašivo. Vidjela sam da se nemaju namjeru povući, iako ih je Nemo iznenadila.
''Spremni?!'', povikala je Lorien, okrenuvši se sljedbenicima.
''Spremni, Vaša Visosti!'', odvratile su Sluge Pakla uglas, prije no što su se vrata Dvorane treskom otvorila. To je bilo to. Unutra je utrčala žena sa bijelom kukuljicom ispod koje je virila svijetlosmeđa kosa. Nemo Bloodworth. Po Amandinim riječima, jedna od najvećih crnih vještica svog vremena. I nije bila sama... Iza nje su stajali njezini sljedbenici. Svi su imali identične kukuljice, tako da nikome nisam mogla vidjeti lice. Iskreno, nisam to ni željela...
''Jeste li iznenađeni, dragi prijatelji?'', nacerila se Nemo.
''Ne baš. Očekivao sam nešto slično od tebe'', odbrusi Ralph.
U njegovoj desnoj ruci se stvorio srebrni mač. Drugom rukom je primio Tarjinu i čvrsto ju stisnuo. Tarja je istovremeno položila svoju drugu ruku na blijedi vrat. Tek tad sam skužila da ima isti medaljon kao Lujiza.
''Ma daj, ne može tako! Ova krava me kopira!'', povika Lujiza. ''Ona...''
No, srebrnkasta svjetlost koja je ispunila prostoriju natjerala ju je da zašuti. Ralphov mač i Tarjin medaljon zasvijetlili su u isto vrijeme. Primijetila sam da i njihove kćeri imaju neke slične predmete u rukama, ali nisam uspjela vidjeti što. Činilo se kao da su ih zaklonile svojim pelerinama. No, svi su zasvijetlili očaravajućim mlazovima svjetlosti, koji su se spojili u jedan i formirali oblik zmaja. Tada je i zvanično započela borba. Finalna borba. Konačni obračun. Kletve su letjele na sve strane, srebrni zmaj je rigao neobičnu vatru, a mrtva tijela su padala po kamenitom podu. Imala sam osjećaj kao da je sve prošlo u jednom trenu. Tarja i Ralph su se izvrsno borili, baš kao i Elbereth i Lorien. Sve četvoro su bili neopisivo složni. Činilo se da se u toj slozi nalazi oličenje njihove moći. No, uprkos tomu, nisu uspjeli dobiti ovu borbu. Nemo možda nije bila moćnija od njih, ali je koristila prljave trikove. Naime, Amanda mi je ranije rekla kako je u jednoj od svojih silnih knjiga pročitala da je Nemo sklopila savez sa aurorima. I sad smo svi imali priliku uvjeriti se u to... Osnivači Blackgravea su bili nadomak pobjede, kad su među zidine dvorca upali aurori. Nemo i njezini preživjeli sljedbenici su se apartirali brzinom vjetra, a aurori su u svojoj punoj snazi navalili na već iscrpljene Sluge pakla. Tada smo otkrili i da su neki od Sluga pakla izdali svoje Gospodare, pomogavši onim prokletim aurorima. I naravno da su tadašnji Gospodari izgubili... Naravno da je to bio kraj njihove vladavine kraljevstvom Tame. Ujedno, to je bio i kraj vizije koju nam je prikazala Drevna Knjiga. No, ipak, prije no što smo se vratili u stvarnost, prikazala nam se još jedna scena. Scena koja je značila više od svih ostalih do sad; scena rastanka.
Lorien je bila u nesvijesti dok su ju aurori vodili u tamnicu; Nemo ju je dugo mučila cruciom. Gotovo do Smrti. No, činilo se da ni sama Smrt nije bila jača od unutarnje snage koju je ta djevojka imala. Baš poput Amande...
A Elbereth... ona je bila jaka i agresivna poput mene. Čak i u porazu. Opirala se do zadnjeg trenutka, ali su aurori ipak bili brojniji. No, meni je u tom trenu jedan drugi prizor privukao pažnju; dvojica aurora su držali Tarju, a druga dvojica Ralpha. Zapravo, nisu ih držali; divljački su ih vukli na različite strane.
''Tarja!'', povikao je Ralph. Izgledao je kao da se grči od bolova.
''Ralph, volim te... '', šapnula je Tarja. Njiz njezino lice slijevale su se suze; suze straha, suze nemoći, suze očaja i, naposlijetku, suze ljubavi.
''I ja tebe. Bit ćemo opet skupa jednog dana! Obećajem!'', odvratio je Ralph, prije no što je prizor iščeznuo...
Pred mojim očima je ponovno zabljesnula ona ista svjetlost. Ponovno sam imala onaj isti osjećaj. Kao da lebdim... Kao da gubim kontrolu... Baš poput sna. Poput košmara. Bila sam potpuno prepuštena vjetrovima vremena koji su se uvijali oko mene.
I tada, u jednom djeliću sekunde, Amanda, Lujiza, Voldemort ja smo se ponovno našli u dnevnom boravku našeg dvorca. Osjetila sam neopisivo olakšanje. Ponovno smo stajali okupljeni oko stola. I oko drevne Knjige, na čijim su se stranicama sada pojavila slova. No, činilo se da sad nitko nije mario za to.
''Ja ću doživjeti srčani udar!'', obavijestila nas je Lujiza, svalivši se u naslonjač. Ruke su joj drhtale.
''Eh, da smo mi te sreće'', šapnu Amanda.
''Ljudi, hoće li netko biti ljubazan i objasniti mi što se upravo desilo?'', nacerila sam se, sjednuvši se na rub stola. Srce mi je i dalje lupalo kao ludo.
Za to vrijeme, Voldemort je odsutno promatrao pukotine na plafonu. ''Amanda, imala si pravo. Postoji neka veza. Mislim, jeste li vidjeli njihova lica?'', oglasio se naposlijetku.
''Ne. Ja sam vidjela naša lica'', rekoh mu. ''I vjeruj mi da nisam nešto pretjerano oduševljena time.''
''Znala sam da će se ovako nešto desiti. Ali, naravno, meni nitko nije vjeruje!'', nakezila nam se Amanda.
''Stani malo, skote!'', umiješala se Lujiza. ''Dobro, sad je već i očito da postoji neka veza. Ali, ti su moroni živjeli prije nekoliko stotina godina. Nema potrebe da se sad zabrinjavamo oko njih.''
''Lujiza ima pravo'', složila sam se.
Voldemort je odmahnuo glavom. ''Ne znam baš. Sjećate li se koje su bile posljednje riječi koje je Ralph uputio svojoj voljenoj?'', zapitao je.
Nekoliko trenutaka je vladala napeta tišina. ''Bit ćemo opet skupa jednog dana! Obećajem!'', ponovila sam zamišljeno.
''To zvuči kao neka vrsta zakletve'', reče Amanda.
Lujiza je prasnula u smijeh. ''Možeš si mislit!'', rekla je cinično. A potom je zapjevušila:''Over the hills and far away, she prays he will return one day, as sure as the rivers reach the seas, back in his arms again she'll be...''
I ja sam joj se pridružila.
''Over the hills and far away, he swears he will return one day, far from the mountains and the seas, back in her arms again he'll be...'', pjevale smo uglas, dok nas je Amanda gledala kao da nismo normalne. Za razliku od nje, Voldemort je pomno slušao našu pjesmu. Pomno je slušao svaku riječ, svaki stih... i činilo se kao da su mu misli usredotočene samo na to.
''Upravo o tome govorim. Zakletva...'', promrmljao je, uzevši Knjigu sa stola. ''Pregledat ću ju malo u narednih nekoliko dana. Možda saznamo još nešto.''
Uz bolni uzdah, sjeo se u naslonjač odmah kraj Lujize. Nije više ništa rekao. Zapravo, možda i je... No, nisam ga slušala. Gledala sam kroz širom otvoreni prozor. Gledala sam u brda prekrivena gustim oblacima, prisjećajući se svih onih prizora koji su i dalje bili u mojoj glavi. Činilo mi se da još uvijek mogu vidjeti njihova lica. Naša lica. U pozadini sam čula Amandin glas, ali nisam se obazirala. Moje misli su bile daleko. Jako daleko. Tamo gdje naviru uspomene. Tamo gdje je sve počelo. Među zidinama Blackgrave. Daleko iza brda. Iza brda i još dalje...
14:13 - Komentari (26) - Isprintaj

subota, 08.09.2007.

Over the hills and far away

Preporuka uz čitanje: Epica - Dance of fate:
Get this widget | Share | Track details


PART ONE

''Što se to desilo?'', zapitao je Voldemort, pridignuvši se s poda.
''Jedva čekam da vidim što piše u knjizi!'', povikala je Amanda, ne obazirući se na njega. Nije uopće zvučala uplašeno. Njezin glas i njezin blagi smješak otkrivali su samo oduševljenje i znatiželju. Za razliku od nje, ja nisam bila sposobna ni da se ustanem. Da me Voldemort i Lujiza nisu podigli, vjerojatno bih ostala sjediti na tepihu i buljiti u jednu zamišljenu točku na zidu. Tisuće pitanja su se rojile po mojim mislima, tako da gotovo nisam ni primijetila da smo u idućem trenu sve četvoro stajali okupljeni oko stola. I Knjige. Knjige čije su trošne stranice sada bile otvorene. I potpuno prazne...
''Čekaj malo...'', reče Lujiza, prekriživši ruke. ''Tko je sad ovdje lud?''
''Očito je da smo svi ludi'', rekoh ja. Skrenula sam pogled na Amandu. ''Mislim da znam što ćemo'', dosjetila se. A potom je podigla pogled. ''Svi položite jednu ruku na Knjigu.''
Lujiza i ja smo se pogledale, a potom smo obje prasnule u smijeh.
''Ma daj, skote...'', nacerila se Lujiza.
''Otkud ti ta ideja?'', dopunila sam ju, također se cereći.
Isplazila nam je jezik. ''Slušajte me, vi glupe tvrdoglave tikve; vjerujem da će se na taj način pojaviti slova. Baš kao što se na Knjizi pojavila molitva pomoću koje smo ju otvorili'', objasnila je.
''Amanda ima pravo'', složio se Voldemort. ''Moramo barem pokušati.''
''Ako će te to ušutkati, onda dobro'', promrmljala sam, položivši desnu ruku na bijelu stranicu. Kad su Lujiza, Amanda i Voldemort učinili isto, osjetila sam neobičnu energiju kako prožima moje cijelo tijelo. Ponovno se pojavila ona ista srebrnkasta čarolija... Ona ista svjetlost, koja me je natjerala da sklopim oči. Imala sam osjećaj kao da će me svakog trena progutati. Kao da se stapamo i postajemo jedno.
Ali pravo ludilo je nastalo tek kad sam otvorila oči...
Nismo više bili u dnevnom boravku našeg dvorca. Zidovi koji su nas okruživali bili su zidovi škole Blackgrave. Hodnici su djelovali očuvanije i svjetlije od onih kakve ja poznajem, ali je u njima ipak bila ona izvjesna doza Zla. Onaj tračak Tame koji ih je uvijek činio veličanstvenim.
''Gdje smo mi?'', upitao je Voldemort. Čvrsto je držao Lujizinu ruku.
''Čini se da smo u Blackgraveu'', odvratila sam, gledajući oko sebe. Ali i dalje nisam razumjela kako. I zašto...
Svi smo pogledali u Amandu. ''Zašto me tako gledate?'', upitala je, nabacivši svoj najslađi osmjeh na lice. Ali, ovaj put, to joj nije upalilo.
''Zašto si nas ovdje uvalila?'', zacvilih, pograbivši ju za ramena.
''Nisam ja kriva!'', branila se.
Lujiza je frknula. ''Tko je onda?! Jazavac Vinko?!'', povikala je na Amandu, prije no što je izvadila svoj štapić iz pelerine. I sigurno bi ju urekla, da Voldemort nije uskočio i razdvojio ih.
''Smirite se!'', rekao je. ''Jednostavno ćemo se apartirati i to je to.''
Prije no što smo uspjeli taj plan provesti u djelo, vidjeli smo desetak prelijepih dama kako nam idu u susret. Bile su odjevene u haljine i pelerine sa simbolom srebrnog zmaja koje su se vukle po mramornom podu. Oči su im bile zaklonjene krvavo crvenim maskama. Bile su poput princeza iz bajke. Prekrasne i misteriozne u svakom pogledu. Iza njih koračali su mladići sa istim takvim maskama i pelerinama. Svi su hodali skladno i pokorno, te su neopisivo podsjećali na smrtonoše i Paukove sljedbenike.
A znate li što je bilo najčudnije od svega? Prošli su kraj nas, bez da su nam uputili i jednu jedinu riječ. Bez da su nam uputili i jedan jedini pogled.
''Halo, kretenčine! Što smo mi; optičke varke?!'', povikala je Lujiza na njih, no ovi i dalje se nisu obazirali.
Amandi se oteo uzdah. ''Ne mogu nas čuti. Ne mogu nas čak ni vidjeti'', rekla je, spustivši pogled na pod. Zvučala je jako uznemireno.
''Molim?'', upita Voldemort u nevjerici.
Moja sestra je zaustila da nešto kaže, ali je idućeg trena zatvorila usta. Nekoliko momenata je samo neodređeno zurila, a potom je prošaputala:''Okrenite se...''
Na kraju hodnika, sada su stajali muškarac i žena. Muškarac i žena koji su nevjerojatno bili nalik na Voldemorta i Lujizu. Stajali su kraj jednog stupa, priljubljeni jedno uz drugo. Ona je nosila dugu crnu haljinu, nalik na one iz doba renesanse, koja je otkrivala simbol srebrnog zmaja na njezinim leđima. Svilena crna kosa bila joj je skupljena u staromodnu punđu. On je, pak, na sebi imao usko crno odijelo ispod kojeg se naziralo njegovo mišićavo tijelo. Usnama je nježno milovao jarkocrvene usne svoje žene. Premda su po odjeći i pokretima bili potpuno drukčiji od mojih roditelja, imali su identična lica... Ta je sličnost bila poprilično zastrašujuća, ako mene pitate.
''Lujiza...'', promucao je Voldemort šokirano, prebacivši ruku preko njezinog ramena. Ona se privila uz njega. Iako nije ništa rekla, na licu sam joj mogla pročitati užas i iznenađenje.
''Tko su ovi moroni?'', upitala sam glasno, jer sam znala da me ne mogu čuti.
''Ovi izvrsni crni čarobnjaci su Tarja Van Aden i Ralph Nicolson, osnivači Blackgravea'', rekla je Amanda s divljenjem.
Prasnula sam u smjeh. ''Ma daj, Am. To je logički nemoguće jer...'', započela sam, premda nisam baš bila sigurna u to. No, šapat koji se tada proširio hodnikom razbio mi je sve sumnje. ''Tarja, volim te...''
''I ja tebe volim, Ralph'', odvratila je ona.
Srce mi je počelo udarati kao ludo. Kao nikad do sad. Nisam mogla shvatiti. Nisam mogla razumjeti... Amandin pogled mi je govorio:''Jesam li ti rekla?''.
''Ljudi, ja sad ništa ne kužim'', oglasila se Lujiza.
''Ja, nažalost, mislim da kužim'', reče Voldemort, ne skidajući pogled sa Tarje i Ralpha, koji su se u tom trenu okrenuli i zagrljeni pošli niz hodnik. Nas četvoro smo krenuli za njima. Nismo ništa govorili. Samo smo ih slijedili... Slijedili smo ih sve do Dvorane sjena...
Tarja je prošaputala neku drevnu čaroliju i staklena vrata Dvorane su se lagano otvorila. Tarja i Ralph su kročili unutra. Mi smo kročili za njima. Prostorija je bila prepuna muškaraca i žena sa crvenim maskama preko lica. Istih onih koje smo vidjeli na hodniku. Svi oni su se poklonili Tarji i Ralphu. Bilo je očito da su oni njihovi sljedbenici. Sluge Pakla, kako su ih zvali.
''Maggie, pogledaj...'', reče Amanda razrogačenih očiju, povukavši me za ruku. ''Eno Elbereth i Lorien.''
Dvije djevojke su prišle Tarji i Ralphu. Elbereth i Lorien. Njihove kćeri. Kćeri koje su izgledale baš kao Amanda i ja, samo što su imale crnu kosu. Kosu ugljeno crne boje, baš kakva je bila i kosa njihove majke.
''Majko, oče... sve je spremno'', rekla je Elbereth. Imala je mnogo dublji i snažniji glas od mene. Ali, lice... Njezino lice je bilo isto kao i moje. Zadrhtala sam i pribila se uz Amandu.
''Pa, izgleda da nismo samo Voldemort i ja u sosu'', zaključila je Lujiza.
Nisam reagirala na njezinu dosjetku. Pažnju mi je zaokupila mlađa blizanka, Lorien, koja je objašnjavala svojim roditeljima kako su spremni za borbu protiv Nemo.
''Nemo?'', upitah. ''Am, tko je ta?''
''To je čarobnica koja je porazila Tarju i Ralpha'', odvratila je Amanda. Njezin odgovor me je natjerao da ponovno zadršćem. Da li nas je Knjiga odvela u prošlost kako bismo vidjeli konačnu borbu? I ako je, koji je razlog tomu? Kakve veze mi imamo sa osnivačima Blackgravea?

Nastavit će se...

P.S. Znam da ovo malo podsjeća na Harry Pottera i Odaju tajni (tj. onaj dio kad Potter uz pomoć dnevnika vidi prošlost), ali jedino sam tako mogla napisati ovo što trebam napisati.

12:11 - Komentari (20) - Isprintaj

nedjelja, 02.09.2007.

I can't live without you...

Preporuka uz čitanje: Nightwish - Wish I had an angel
Get this widget | Share | Track details


''Ne mogu vjerovati da sutra počinju proljetni praznici!'', ushićeno je rekla moja prijateljica Gabrielle Mandrake, dok smo žurile prema staklenicima na sat Otrovnih biljaka. To je ujedno bio posljednji sat tog dana. Vrijeme je bilo neobično lijepo i sunčano. Možda i suviše lijepo... Ali, ovaj put, čak ni sva ta svjetlost nije bila dovoljna da mi pokvari raspoloženje. Spoznaja da dva tjedna neću trpiti McKorneričinu galamu, McNeilove glupe komentare i Finnertyicine prodike činila mi se kao blagoslov. Ljepši blagoslov i od same Smrti...
''Da li Finnertyica danas ispituje teoriju?'', upitala me je Gabrielle, kad smo sjele u klupu ispred Amande i Melody.
Prije no što sam joj uspjela potvrdno odgovoriti, vrata staklenika se otvoriše i unutra stupi profesorica Tara Finnerty. Namrgođena, kao i uvijek.
''Ponavljajte gradivo pet minuta, jer ispitujem cijeli sat'', objavila je, dohvativši imenik sa svog stola. Otvorila ga je u namjeri da pronađe prvu žrtvu i...
''Gospođice Riddle!'', vrisnula je uspaničeno, ispustivši imenik na pod.
Podigla sam pogled sa svoje knjige. ''Da, profesorice?'', upitah nevino.
''Kako se usuđujete?! Mičite mi ovo!'', zaurlala je, prije no što se popela na stol. Nisam mogla povjerovati da je tolika kukavica.
''Ali to je samo Sparky'', nasmiješila sam se, primivši svoju tarantulu u ruke. Lagano sam ju položila na svoju bilježnicu.
''To čudo se zove Sparky?'', upita Finnertyica, kad se napokon smirila i sjela na stolicu. Gotovo da sam mogla čuti brze otkucanje njezinog srca.
''Tako je. Lujiza joj je darovala tu stvar'', odgovorila je Amanda zlovoljno, prisjećajući se sinoćnjeg incidenta ''pauk-u-salati''. Isplazila sam joj jezik, a potom ponovno pogledala u svoju preslatku tarantulu.
''Sparky, ona se samo šalila'', šapnula sam.
Finnertyica me ošinu pogledom. ''Gospođice Riddle, nećete vi meni rušiti autoritet pod stare dane! U moje vrijeme...'', započela je sa svojim uobičajenim prodikama. Sa svih strana su se čuli bolni uzdasi. No, na kraju se ipak sve dobro završilo; Finnertiyca nije stigla nikog ispitati jer je cijeli sat pričala o redu, radu i disciplini.
''Maggie, svaka ti čast'', rekao mi je Draco.
''Oh, pa... hvala ti'', odvratila sam, ubrzavši korak prema društvenom. Bilo mi je pomalo nelagodno u njegovom društvu. Ne znam zašto, ali nisam željela razgovarati s njim. Nisam ga čak ni željela vidjeti...
Možda sam se samo plašila svojih osjećanja... Znala sam da osjećam nešto prema njemu, ali nisam mogla sama sebi objasniti što. Je li to bila ljubav? Je li to bila ista ona ljubav koju smo imali prije nego što sam upoznala svog sadašnjeg dečka, Thomasa? Je li ljubav ponovno oživjela? Ili nikad nije niti umrla?
''Kamo se tako žuriš?'', upita Draco. Povukao me je za ruku. Zadrhtala sam kad sam osjetila njegov dodir. Poželjela sam mu reći da me pusti, ali ipak nisam...
''U društveni'', promrmljala sam.
''Sjajno. I ja idem u društveni'', nasmijao se on. Zagledao se u moje oči. ''Neću ti dopustiti da mi opet pobjegneš, Maggie.''
Glasno sam otpuhnula i prevrnula očima. ''Dobro, što hoćeš?'', upitah.
''Hoću razgovarati s tobom'', odgovorio je.
Dopustila sam mu da me vodi. Išla sam za njim kao hipnotizirana. A uopće nisam znala kamo me vodi... Sve dok nisam osjetila opijajući miris ruža. Tada sam shvatila da se nalazimo u vrtu kraj jezera.
''Molim te, vrati mi se'', šapnuo mi je na uho. ''Ne mogu živjeti bez tebe.''
''Žao mi je... ali Thomas je sada moj dečko'', rekoh mu.
''Znam. Ali isto tako znam da ga ne voliš'', odvratio je.
Nisam ništa odgovorila. Nisam ništa mogla reći. Ali znala sam da ima pravo. Nježno sam ga dodirnula po licu, a potom prislonila usne uz njegove. Ne znam što mi je bilo. Ne znam zašto sam to učinila. Ali, moram vam priznati, ovo je bio najslađi poljubac u mom životu...
''Vidiš?'', nasmiješio se on. ''Da ga stvarno voliš, ne bi me poljubila.''
''Ne znam. Nisam sigurna'', prošaputala sam. ''Ma, zapravo, jesam...''
Privukla sam ga sebi i ponovno ga poljubila. I tada sam bila potpuno sigurna da je on taj kojeg volim...

***

''Maggs, vidjele smo te s Dracom!'', ciknula je Meg.
Svalila sam se na kauč između Chloe i Haley, ali nisam ništa rekla.
''Ispričaj nam sve sočne pojedinosti!'', zakikotala se Haley.
Podigla sam obrvu. ''Kakve pojedinosti?'', upitah.
''Jeste li se pomirili?'', upita Chloe.
''Možda.''
''To smo htjele čuti'', nasmiješila se Meg. ''Pametan potez.''
Preletjela sam pogledom po društvenom, u nadi da ću ugledati Thomasa. Morala sam se suočiti s njim. No, nije ga bilo na vidiku. ''Ljudi, zna li netko gdje je Thomas?'', upitala sam.
''Maloprije je otišao u spavaonicu'', reče Amanda.
Ustala sam se sa kauča. ''Hvala, Am'', odvratila sam, prije no što sam krenula u pravcu muških spavaonica. Prošla sam kroz jedan zamračeni hodnik, a potom se uspela uz mramorne stepenice. Nije mi trebalo dugo da stignem do Thomasove spavaonice. Primijetila sam da su vrata odškrinuta, a glasovi koji su dopirali iznutra uvjerili su me da nije sam. S njim su bili njegovi prijatelji Eddie Smith i Amy Nettles.
''Slušaj me, Thomas... ne možeš tek tako odustati! Neću ti dopustiti!'', vikala je Amy. Zvučala je stvarno bijesno.
''Žao mi je, Amy! Neću vam više pomagati'', rekao je Thomas mirno. ''Ja nju volim.''
''Ne možeš ju voljeti!'', povika sad i Eddie. ''Ne smiješ ju voljeti!'
''Žao mi je'', ponovi Thomas. ''Morat ćete dalje sami.''
Krenuo je prema vratima, što me je natjeralo da se brzo udaljim. Sakrila sam se iza jednog kamenog stupa i promatrala ga kako se vraća u društveni. U glavi mi je sve bilo pomiješano. Da li je govorio o meni? I od čega je odustao? Kome više neće pomagati?
No, onda sam se odlučila vratiti i prisluškivati razgovor između Amy i Eddieja. Morala sam... Osjetila sam da ću nešto doznati. I doista jesam...
''Smiri se, Amy'', reče Eddie. ''Njega ćemo poslije srediti. Sad moramo smisliti kako ćemo doći do medaljona.''
''Nema načina za to. Jedino da ju ubijemo. A i sam znaš da to ne smijemo. Bar ne još...'', rekla je zagonetno.
''Ali mora postojati neki drugi način da skinemo medaljon sa vrata Lujize Brown. Budala ionako ne zna za što on služi'', usprotivio se Eddie. ''No, prije toga, treba nam knjiga. Je li Barbara otkrila kod koga je?''
''Ne. Nije još'', odvrati Amy.
Nastavili su pričati o knjizi, ali ih više nisam slušala. Medaljon? Kod Lujize? Medaljon kojim se otvara Drevna knjiga o osnivačima Blackgravea se nalazi oko vrata moje majke? Ali kako? I zašto?
Što se ovdje dešava?

***

''Am, ne mogu ti opisati koliko sam se poželjela Lujize i Voldemorta'', rekla sam svojoj sestri, kad smo se skupa sa Lexy apartirale do njihovog dvorca.
''I ja'', nasmiješila se Amanda. Kad sam već pomislila da je luda, dodala je šapatom:''Ali samo zbog medaljona. Nadam se da ćemo uspjeti otvoriti knjigu.''
Na ulazu u dvorac dočekali su nas Bella, Lucius, Snape (?!) i Peter. Lucius i Lexy su odmah počeli razmjenjivati slinu, a Amanda i ja smo se pozdravljale sa ostalima. Premda sam ja jedva čekala vidjeti Voldemorta i Lujizu... Zato sam nagovorila Am da odmah odemo do njih.
''Ajme, kako ste mi falili!'', rekla sam, zagrlivši ih.
''I ti si nama zbilja falila. A ti, Amanda, zar nisi mogla otići negdje drugdje za praznike?'', zajaukala je Lujiza, kad ju je vidjela.
''Ne obraćaj pažnju na nju, Am'', nasmiješio se Voldemort.
Amanda ovaj put nije reagirala. Pogled joj je bio prikovan za Lujizin vrat. I njezin medaljon... Medaljon u obliku srebrnog zmaja. Zmaja koji predstavlja zaštitni znak Blackgravea.
''Jako ti je lijep medaljon. Otkud ti?'', upitala je zaneseno.
''Nemam pojma'', reče Lujiza, slegnuvši ramenima. ''Zašto?''
I tada im je Amanda objasnila sve... Sve vezano za osnivače Blackgravea, sve vezano za Drevnu knjigu i taj medaljon. Lujizi je, baš kao i meni, sve to bilo poprilično smiješno, dok je Voldemort bio smrtno ozbiljan.
''Moramo bar pokušati'', rekao je, prije no što je skinuo medaljon sa Lujizinog vrata. Potom je utisnuo poljubac na njezin obraz.
''Nemojte se sad pipkati'', reče im Amanda s gađenjem, izvadivši Knjigu iz svoje torbe. Položila ju je na stol ''Imamo posla.''
''Pogledajte ono'', reče Voldemort. ''U knjizi ima neko udubljenje koje je istog oblika kao i medaljon.''
Amandi nije trebalo dva puta govoriti. Zgrabila je medaljon iz Voldemortovih ruku i lagano ga položila u već spomenuto udubljenje. Ali, ništa se nije desilo. Baš ništa...
''Daj da ja probam. Ti si smotana'', reče Lujiza, posegnuvši za Knjigom.
''Pusti mene!'', ubacio se Voldemort, učinivši isto. ''Ti si smotana.''
Amanda se povukla, predosjećajući što slijedu. I ja sam već pomislila da će se posvađati, ali to se nije desilo... Naime, kad su oboje položili ruke na Knjigu, ona je zasvijetlila. Zasvijetlila je nekim neprirodnim srebrnkastim sjajem. I na tvrdim koricama su se, kao čarolijom, ispisala neka slova...
''Kakvo je ovo sranje?'', upita Lujiza pomalo uplašeno.
''Čitaj!'', naredi Amanda.
''My home is far but the rest it lies so close
With my long lost love under the black rose
You told I had the eyes of a wolf
Search them and find the beauty of the beast… ma daj, kakve su ovo gluposti?'', napravila je grimasu.
''All of my songs can only be composed of the greatest of pains
Every single verse can only be born of the greatest of wishes
I wish I had one more night to live'', završio je Voldemort.
Kad je izgovorio posljednju rečenicu, cijela se prostorija zatresla... Osjetio se jak nalet ledenog vjetra. A potom su niotkuda počele sijevati iskre čudne moći. Jedna od njih je pogodila prozor, koji se idućeg trena raspao na komadiće. Ostale su poletjele prema nama...
''Brzo! Dolje!'', povikao je Voldemort, prije no što nas je sve povukao na pod. Sve se odigralo u djeliću sekunde. Potres je prestao... Vjetar je prestao. Čak je i ona čarolija nestala. Sve je bilo isto kao i prije. Osim što je sad na stolu stajala otvorena Knjiga...

Nastavit će se...
12:09 - Komentari (17) - Isprintaj

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.