Ponoć. Stari zidni sat je otkucao ponoć. Sve je bilo zagrnuto ljepotom tame. Sve je gorjelo crnom vatrom. Zagledala sam se u prozor na kome su se skupljala zrnca noćne magle, sve gušća i gušća. Uzdahnula sam. Amanda, koja je sjedila pribijena uz mene, me je i dalje promatrala. Promatrala me je kao da mi nešto želi reći, ali ne zna kako bi se izrazila. Pravila sam se da to ne primjećujem, te sam skrenula pogled na drugu zanimljivu scenu koja se odigravala nekoliko metara dalje od nas.
''Blijed si kao polarni medvjed, imaš kese ispod očiju koje su toliko velike da bi u njima mogao nositi klokane, ne spavaš već treću noć zaredom...'', nabrajala je Lujiza, nadvijajući se nad Voldemorta poput sjene.
''Znam'', promrmlja on umorno, ne skidajući pogled s stranica Drevne Knjige. Uprkos tomu, Lujiza je nastavila. ''Stalno buljiš u tu glupu knjigu, a na sve ostalo si zaboravio'', požalila se, lupkajući svojim dugim noktima o zid. Nakon nekoliko trenutaka tišine, okrenula se i pošla prema vratima. A onda iznenada, tek na pola puta, zastade. ''Dobro, kad ti svi naši sljedbenici okrenu leđa, na mene nemoj računati.''
Ne osvrćući se, ponovno je zakoračila prema vratima, dok se iza nje vijorila duga pelerina i tako otkrivala rubove prekrasne crvene haljine. Bila sam pomalo iznenađena time što je rekla, ali sam ju donekle i shvaćala. No, istovremeno, toliko stvari nisam shvaćala. Priča o Tarji, Ralphu, Elbereth i Lorien je u posljednja tri dana postala centar svih zbivanja. Amanda i Voldemort nisu prestajali pričati o tome. Neprestano su tražili nešto među stranicama Knjige, a da ni sami nisu znali što traže. Trag? Razlog? Istinu? Tko bi znao... Stvari su ionako bile već dovoljno komplicirane.
''Lujiza, čekaj!'', povikao je Voldemort tada, odjednom potpuno budan i priseban. Oslonio se na svoj radni stol, trudeći se ostati na nogama uprkos umoru koji ga je preplavio. Poslije tri neprospavane noći, to se dalo i očekivati. Njegove napola sklopljene oči su odavale neki čudan sjaj pod svjetlošću upaljenih svijeća. Prošaputao je nešto, mislim da je to ponovno bilo njezino ime. Ili nešto tako... Govorio je toliko tiho, tek toliko da može čuti sam sebe. Lujiza je stala kraj vrata i upitno ga promotrila. ''Što je bilo?'', izigravala je uvrijeđenost, premda sam na rubovima njezinih krupnih usana jasno vidjela blagi smiješak.
Voldemort je pružio ruku k njoj. ''Ne glupiraj se. Dođi...'', rekao je, na što se Lujiza široko osmjehnula i primila njegovu ruku. Približili su se jedno drugome želeći se poljubiti, ali ih je u tome zaustavila Amanda svojim diskretnim kašljanjem.
''Mislim da sad imamo važnija posla'', rekla je potom, ustavši se. Pogledala je Voldemorta. ''Jesi li išta doznao? Znaš li zašto su Tarja i...''
''Oh, ne opet!'', zakukale smo Lujiza i ja u isto vrijeme, razmjenjujući bolne poglede.
Voldemort nas je ignorirao i dohvatio Knjigu sa stola. ''Amanda, mislim da polako shvaćam što se ovdje dešava'', rekao je, a zatim pročistio grlo i počeo čitati. ''Tarja, Ralph, Elbereth i Lorien su imali svoje Predmete Moći, u kojima su istovremeno bili sadržani i sitni djelići njihovih duša. Tarjin Predmet je bio medaljon, kod Ralpha je to bio srebrni mač, dok je ostalo zagonetka koje su Predmete imale njihove kćeri. ''
''Da, sjećam se...'', promrmljala je Amanda zamišljeno. Igrala se pramenom kose. ''Kad smo nakratko otputovali prošlost, vidjeli smo kako ih koriste.''
''I što s tim?'', upitah ja.
''Ništa. Samo sam mislio da bi vas to moglo interesirati'', reče Voldemort, listajući Knjigu sve do posljednjih stranica. ''A otkrio sam još zanimljivih činjenica.''
''Jedva čekam da i to čujem'', promrmlja Lujiza zlovoljno, sjednuvši se na kauč do mene. ''Poslije krvavog obračuna sa Nemo Bloodworth i aurorima, Gospodari Tame su zatočeni u najzloglasnije tamnice; Bastillu i Azkaban. Istina, time su možda spašene tisuće čarobnjačkih života i zaustavljeno prolijevanje krvi nevinih. Možda je to bio jedini način da se prekine teror koji je čarobnjački svijet godinama trpio. Zlo je u konačnici bilo zaustavljeno, ali je i prekinuta jedna ljubav. Nezamisliva ljubav, oličenje sve moći koju su Tarja i Ralph posjedovali. Upravo zbog te ljubavi, njih su dvoje odlučili riskirati. Nisu imali izbora. Ili smrt ili ovo. A ovako je bar postojala šansa da će jednog dana opet biti skupa. Naime, začarali su sami sebe drevnom kletvom imena Amor E Morte. Kletvom koja bi im u budućnosti mogla pomoći da ustanu iz Podzemnog svijeta... I ponovno zavladaju... ali samo ako njihova zaljubljena srca ponovno zakucaju u tijelima njihovih Nasljednika'', pročitao je Voldemort, a potom preletio pogledom preko naših lica. Nisam znala što bih rekla. Mislim, bilo mi je jasno da neka veza postoji, ali cijela priča mi se i dalje činila potpuno besmislenom...
Lujiza je blijedo zurila u Voldemorta. ''I? Što s tim?'', upitala je.
''Pa, što ako smo mi Nasljednici?'', reče on drhtavim glasom.
''Mislim da to sve objašnjava!'', povika Amanda pametno.
Frknula sam. ''To ne objašnjava ništa!'', uzvratih prkosno. Kad sam shvatila da sam pretjerala, snizila sam ton. ''A i da nekim pukim i apsolutno nemogućim slučajem imate pravo; kako onda objašnjavate činjenicu da se Tarja i Ralph nisu vratili?''
''Pa...'', poče mrmljati Amanda. No, naposlijetku je samo uzdahnula. ''Ne znam.''
''Čini se da smo se možda previše zanijeli'', reče Voldemort nervozno.
''Eto, vidiš!'', rekla je Lujiza. ''Rekla sam ti tisuću puta da nema razloga za brigu. Oni su su prošlost. Samo sjećanja izblijedjela u vjetru vremena.''
***
''Maggie, ti se doista slažeš sa onom glupačom?'', zapitala je Amanda, kad smo se spremale za spavanje.
''Ne zovi ju tako!'', povikala sam na nju, vežući kosu u rep.
Namjestila si je jastuk ispod glave i posprdno se nasmijala. ''Naravno. Uvijek braniš svoju milu majčicu'', rekla je cinično. Glas joj je bio prepun mržnje, baš kao i svaki put kad bismo razgovarale o Lujizi.
Bacila sam četku na noćni stolić. ''Am, molim te'', rekoh, odmahnuvši rukom. ''Suviše sam umorna da bih se sad raspravljala s tobom.''
''Dobro. Oprosti'', promrmljala je, promatrajući me kako liježem u krevet. Ušuškala sam se među tople pokrivače i naslonila glavu na jastuke. San mi je već poigravao na kapcima, ali sam nastojala ostati budna.
''Nemoj poslije reći da te nisam upozorila'', šapnula je Amanda, prije no što je primila svoje plišano svinjče i sklopila oči u namjeri da zaspe. A ja? Ja se nisam mogla ni pomjeriti. Ležala sam na leđima i zurila u mrak... Čekala sam. I čekala... A da ni sama nisam znala što. Možda mi je ta Amandina luda sigurnost ulijevala ledeni strah u kosti, a možda je to ipak bio i Voldemortov uplašeni pogled kad je izgovorio te riječi... Mi smo njihovi Nasljednici. Po prvi put, kroz glavu mi je prošla zastrašujuća misao; što ako je imao pravo?
***
U toku narednih nekoliko dana, više nismo spominjali osnivače Blackgravea. Vjerovali smo da ćemo tako lakše zaboraviti. Ako je to uopće bilo moguće. Kako zaboraviti osobe koje su živjele stoljećima prije tebe, a opet su toliko slični kao ti? Čak isti... Ako je bilo moguće, željela sam znati način. Više od svega sam željela zaboraviti...
''Maggs...'', zazvala me je Amanda. ''Hoćemo li prošetati?''
Ustala sam se iz naslonjača i odložila svoju knjigu iz Obrane od sila svjetlosti na stol. ''Da, naravno'', rekoh. ''Dobro će mi doći malo svježeg zraka.''
Već je bilo kasno poslijepodne. Predvečer... Tako lijep dan, iako sam oduvijek više voljela noć. To je bilo moje vrijeme, moja istinska snaga. Miris sinoćnje kiše se još uvijek osjećao u oštrim talasima vjetra koji su neobuzdano mrsili moju kosu. Amanda i ja smo razgovarale i hodale kroz vrt plavih ruža koji je okruživao visoki kameni dvorac. Poneki trn bi pomilovao moju bijelu kožu, ali mi se svidjela ta bol koju mi je pružalo. Bila je tako ugodna... ta bol... Uživajući u njoj, nastavila sam hodati za svojom sestrom i govoriti joj o zadaći koju nam je McKornerica zadala preko praznika. Sve dok se ispred nas nije našao jedan čudnovat prizor...
''Maggs, što oni rade ovdje?'', šapnu Amanda, pogledavši u Lexy, McKornericu, Finnertyicu i Blackovu koje su sjedile na jednoj klupici nasred vrta i razgovarale. Nisam znala što bih odgovorila, jer je i mene mučilo isto pitanja. Znala sam da je Lexy često bila u dvorcu, ali što Sharon McKorner, Tara Finnerty i Thanya Black tu rade? Što tri profesorice iz Blackgravea rade u Voldemortovu dvorcu? Znala sam da su sve tri smrtonoše, ali ih nikad ranije nisam vidjela ovdje...
''Ima da ju zadavim kao zeca kad se pojavi!'', gunđala je McKornerica.
Finnertyica je, kao i obično, pokušavala smiriti situaciju. ''Smiri se, Sharon. Sad će onda'', rekla je.
''Ponavljaš mi to već dva sata!!!'', zavrišta McKornerica.
Prije no što je uspjela nastaviti sa svojim ispadima bijesa, niotkuda se pojavila ona.... Aicha Marvolo Riddle. Apartirala se u vrt i krenula k njima. Njezina pojava me uopće nije iznenadila, jer je kao sestrična mog oca i jedna od najmoćnijih smrtonoša često posjećivala dvorac. Iznenadilo me je nešto posve drugo...
McKornerica pljesnu rukama. ''Hvala Bogu!'', prosiktala je, dok su ju Blackova i Finnertyica spriječivale da ne nasrne na Aichu.
''Jesi li uspjela? Jesi li ju nagovorila, Aicha?'', upitala je Lexy, ne obazirući se na McKornericu koja je i dalje šizila.
''Da, Alexandra. Uspjela sam'', osmjehne se Aicha. ''Ove godine, u Blackgraveu će biti održan Turnir Podzemlja.''