Kronike iz Blackgravea I; Margaret Riddle i Pokal Iskonskih

''Nemojte da vas večeras vidim kako vilenite po školi, inače će biti grdnih posljedica!'', bile su riječi kojima nas je McKornerica ispratila u društveni. Nastavila sam užurbano hodati kroz hodnik. Čvrsto sam privijala pelerinu uz tijelo, iako mi nije bilo hladno. Drhtala sam. Pod okriljem sablasne svjetlosti svijeća nazirale su se sjene učenika koji su veselo trčkarali oko mene. Njihov smijeh i McKorneričine psovke nisu dopirali do mene... Ništa nije dopiralo do mene. Stegnula sam svoj medaljon najčvršće što sam mogla, u nadi da ću tako spriječiti suze koje su mi navirale na oči.
U glavi mi se neprestano ponavljala ista scena... Sjedili smo u blagovaonici i mirno večerali, a tada je kroz prozor doletjela moja vrana Carmilla. Bacila je jedno pismo na stol za kojim smo se Amanda, Lisbeth i ja prežderavale krafnama. Na kuverti je, Voldemortovim rukopisom, bilo ispisano moje ime. Isprva mi to nije bilo čudno. Voldemort mi je često pisao. No, ovaj put, sadržaj pisma je bio drugačiji...

Draga moja Margaret,
Moram ti saopćiti loše vijesti. Harry Potter je sinoć upao u dvorac skupa s aurorima. Iznenadio nas je. Nismo bili spremni. No nisam mogao dopustiti ni da se povučemo. I sad se kajem zbog toga. Iako smo na kraju pobijedili, nisam uspio ubiti prokletog Pottera. No, to nije najgore od svega. Lujiza je u jednom trenu ostala sama s njim i on ju je teško ranio. Uspio sam joj spasiti život samo zahvaljujući jednoj drevnoj čaroliji, ali i dalje izgleda jako loše. Volio bih kad bi došla da ju posjetiš. Nemaš pojma koliko te trebamo u ovom trenutku.
Tvoj otac,
Lord Voldemort

Svaki put kad bih se prisjetila tih riječi, osjetila bih neku čudnu bol. Neopisivu bol. I mržnju. Mržnju koja je sad postala još jača. Još ubojitija. Zašto si je Potter uzeo za obvezu uništavati moj život?! Najprije je Voldemort izgubio moći zbog njega, a sad je zamalo ubio Lujizu. Zašto ga jednostavno nisam ubila još u Hogwartsu, dok sam imala priliku?!
Suze su mi počele kliziti niz obraze. Bijes je iznenada uminuo. Samo sam željela da Lujiza bude dobro... Nisam ni primijetila da je kaos na hodniku iznenada prestao. Nisam ni primijetila da svi gledaju u mene.
''Maggie, jesi li dobro?'', šapnula je Amanda i nježno me pomilovala po kosi. Njezin dodir mi je došao kao hladan oblog na užareno čelo. ''Plačeš.''
Nisam joj ništa odgovorila dok nismo ušle u društveni.
''Ne, nisam dobro'', rekoh naposlijetku, svalivši se u naslonjač. Moji prijatelji su se okupili oko mene, misleći da će mi tako biti bolje. Poželjela sam ih sve odgurnuti i reći da gledaju svoja posla.
''Maggie, bit će ona dobro'', Haley se trudila da bude optimistična. Uzela je maramicu i obrisala mi suze s lica.
Megan Nadia Fitzgerald je položila ruku na moje rame. ''Gospodar je rekao da joj je uspio spasiti život. Vidiš, nema razloga za brigu'', ohrabrivala me je.
''Lako je vama reći'', promrmljala sam.
Draco mi je pružio čašu vode i posudu sa šećerom. ''Od ovoga će ti biti bolje'', rekao je nježno, sjednuvši se do mene u naslonjač. A potom me je sa istom nježnošću poljubio u čelo.
''Nosi tu vodu, ali ostavi šećer'', rekoh mu.
Lisbeth se nasmiješila. ''Ma, njoj je već bolje'', rekla je vedro. ''Čim traži slatkiše.''
Amanda je prevrnula očima i promeškoljila se na šarenim jastucima. ''Doista ne kužim zašto pravite toliku dramu oko ovog. Dobila je što je zaslužila'', prosikta ona.
Krv mi je jurnula u glavu. ''Molim?!'', vrisnula sam, ustavši se.
''Gledaj, sis... naša voljena mamica je poubijala pola svijeta. Sad joj se to vratilo. Premda nedovoljno'', reče Amanda. No, nije se usudila pogledati mi u oči.
Znala sam koliko mrzi Lujizu... Znala sam i koliko Lujiza mrzi nju. No, to nije bio razlog da joj želi smrt. Ne na ovakav način. I, koliko god da sam se trudila, nisam mogla shvatiti... Nisam se mogla kontrolirati. Osjetila sam onu istu moć kao i na dan kad sam prouzročila plamen u blagovaonici. Isti bijes... Istu neopisivu silu koja me je natjerala da zamahnem rukom prema svojoj sestri. Iz mog ledenog dlana poletio je mlaz nemilosrdne crne svjetlosti. Ubojite svjetlosti…
Na svu sreću, u zadnji tren sam ju uspjela skrenuti na drveni stol koji se idućeg trena raspukao na tisuće komadića. Poput stakla…
Svi su gledali u mene. Začuđeno. Šokirano. Uplašeno. Odmakli su se od mene, kao da su se plašili da će se i njima isto desiti.
''Maggie...'', prošaputa Amanda, pruživši drhtavu ruku k meni.
Nisam ju prihvatila. Nisam mogla. Okrenula sam se i otrčala na sprat, u pravcu spavaonica. Svi su mi se sklanjali s puta, na isti način kako su se i smrtonoše sklanjale Voldemortu i Lujizi. U njihovim pogledima je bilo strahopoštovanje... Nije bilo mržnje. Više ne. Samo strahopoštovanje.
Jureći uz mramorne stepenice, začula sam nečiji glas.
''Maggie!'', pozvao me je.
Zastala sam. Na dnu stepenica stajao je Thomas. Promatrao me je onim njegovim prelijepim očima, kao da mi želi reći da će sve biti u redu...
''Hej'', pozdravila sam ga.
''Jesi li dobro?'', upita on, prišavši mi.
Slegnula sam ramenima. ''Valjda'', promrmljala sam.
''Što se desilo? Čuo sam da se nešto loše dogodilo'', rekao je zabrinuto. Nastavio se penjati uz stepenice skupa sa mnom.
Uzdahnula sam. ''Tako je. Aurori su provalili u naš dvorac, i onaj... onaj... onaj prokletnik Harry Potter je ranio moju mamu'', objasnila sam, naslonivši se na ogradu. Ni sama ne znam zašto mi je bilo tako teško...
Thomas je spustio ruku na moje rame. ''Žao mi je'', rekao je. ''Oprosti što se miješam, no kako ju je ranio?''
''Ne znam'', odvratila sam. ''Voldemort mi je napisao u pismu da joj je uspio spasiti život samo zahvaljujući nekoj čaroliji. Pa, onda pretpostavljam da je u pitanju bila neka jaka kletva.''
''Strašno. Baš me zanima koja je to kletva bila'', reče Thomas.
''I mene'', odvratila sam. ''Pošto ću istu demonstrirati na Potteru čim ga dohvatim.''
Nasmiješio se. ''Želiš li malo prošetati sa mnom prije nego što McKornerica krene u potragu za žrtvama koje nisu u krevetu?'', upitao je.
''Naravno'', odvratila sam.

***

''Hej, Maggs, dobro je da si došla!'', viknula je Amanda, kad sam se vratila u našu spavaonicu. Ponašala se kao da se ništa nije desilo,
''McKornerica je dolazila da provjeri da li smo u spavaonici, pa smo joj morale reći da se tuširaš'', dopuni ju Diana.
Nasmijala sam se. ''Uh, doista je dobro da sam došla'', rekoh.
''Gdje si bila?'', upitala je Melody.
''Šetala sam s Thomasom'', odgovorih.
Diana, Haley i Amanda su se nasmiješile i počele razmjenjivati one svoje čuvene poglede. Melody je samo odmahivala glavom.
''Maggie, ne zaboravi da još uvijek hodaš s Dracom!'', pametovala je.
''Nisam zaboravila. A Thomas i ja smo samo prijatelji'', rekla sam.
Amanda se nakezila. ''Zasad.''
Sjela sam se kraj nje. ''Seko, oprosti mi'', šapnula sam.
''Ma, oprosti ti meni. Pretjerala sam'', reče ona.
Čvrsto smo se zagrlile. Odjednom mi je bilo lakše. Njezin zagrljaj je učinio da se osjećam bolje... Tako mi je pokazala da je, uprkos svemu, ipak na mojoj strani. A to doista nema cijenu...


***

''Ljudi, meni nije dobro'', rekla sam, dok smo išli na sat Umjetnosti crne magije.
Amanda je frknula. ''Ni meni. Sad će nas nastavnik Marin opet smarati o tome kako slika nikad nije završena i da su boje odraz naših osjećanja'', cvilila je.
''Ma ne zato. Boli me trbuh'', rekoh.
''Naravno da te boli kad si doručkovala kao majmun'', podsjeti me Maricruz.
''Kao majmun?'', upita Draco. ''Blaga riječ.''
''Pojela je onoliko krafni koliko bi bilo dovoljno da nahraniš jedno afričko pleme'', dopuni ju Enika.
Odmahnula sam glavom i okrenula se prema Melany. ''Hej, kad vi Oceanborni imate Obranu od sila svjetlosti?'', upitala sam.
''Prvi sat'', odvrati ona. ''Vi imate treći, zar ne?''
Kimnula sam glavom. ''Možeš li reći McKornerici da ću ja biti samo na prva dva sata, pošto moram otići do Voldemortova dvorca?'', zamolila sam ju.
''Nema frke'', reče ona.
''Otići ćeš do dvorca?'', upita me Amanda.
''Ne'', rekoh. ''Otići ćemo do dvorca.''
''Tko?'', upita ona.
''Ja i ti'', odvratila sam.
Zaustila je da mi odgovori, no na kraju je samo nešto promrmljala sebi u bradu. Pretpostavljam da je bila zaokupljena smišljanjem izgovora kojim bi izbjegla slikanje na satu Umjetnosti. Tu joj doista nisam mogla pomoći, jer ju je Marin tjerao da ''stvara umjetnička djela'' čak i kad je pala s metle i uganula ruku.
''Ona će tebe jednog dana ubiti, znaš?'', nasmiješila se Haley.

PART TWO

''Ahhh...'', uzdahnu Melody, kad sam završila s čitanjem. ''Ovo je tako...''
''...dirljivo!'', reče Amanda.
''...odvratno!'', rekoh ja.
Haley je uzela pismo iz moje ruke i pročitala ga još nekoliko puta. Na licu sam joj vidjela da je zabrinuta. ''Slušajte, mislim da bi ovo pismo moglo biti iz perioda kad su Tarja Van Aden i Ralph Nicolson pali u borbi, tj. dvadeset godina nakon osnivanja ove škole'', objasni ona.
''I što je poslije bilo?'', upitah, grickajući ušećerenu lizalicu od jagode. ''Da li su se vratili?''
Haley se napokon nasmiješila. ''To im nikad nije pošlo za rukom'', rekla je. A potom me je skeptično pogledala. ''Maggs, ti opet jedeš?''
''Ma ona stalno jede'', reče Amanda. ''No, zar vama ova priča ne zvuči poznato? Malo previše poznato?''
Uputila sam joj zbunjen pogled. ''Kako ti misliš, sis?'', upitah.
''Gospodari Tame, njihov pad, ljubavni zavjet, kćeri blizanke...'', počela je nabrajati Amanda. ''Ne podsjeća li vas to na priču o Voldemortu i Lujizi?''
Diana, Haley, Melody i ja se pogledasmo.
''Am, ne lupetaj'', rekoh, odmahnuvši rukom.
''Ti si mentol pa ništa ne razumiješ'', odvrati moja sestra. ''Ali sve se poklapa. Tarja i Ralph su bili...''
Prekinula sam ju. ''Vladari dimenzije Moron'', rekoh.
''Dobro, dosta!'', prekide nas Melody. ''Bilo bi bolje da idemo na spavanje, jer sutra imamo prvi sat metloboj.''
''Kako bih to mogla zaboraviti?'', promrmlja Diana zlovoljno.

***

''Koja je svrha ovog sranja?'', jadikovala sam, dok smo se presvlačile u ženskoj svlačionici poslije sata metloboja. Bolio me je svaki dio tijela, pošto nas je profesorica Keira Death tjerala da radimo vježbe od kojih bi i najbolji sportaši dobili upalu mišića. A tek mi, koji ne znamo ni držati metle u rukama kako treba...
Maricruz je zakopčala dugmad na svojoj pelerini. ''Hoćeš li da ti kažem koja je svrha?'', upitala je, dok su joj se kapljice znoja slijevale niz blijedo čelo.
''Naravno'', rekoh, pokušavajući da ispravim leđa.
''Samo žele da nas maltretiraju'', zaključi ona.
Nasmijala sam se i skrenula pogled na Amandu. Još uvijek je sjedila na klupici u svojoj metlobojskoj pelerini. Naslonila je glavu na koljena. Njezin pogled je bio tako čudan i odsutan... Tako dalek...
Sjela sam se kraj nje i položila ruku na njezino rame. Blizanke smo i lako sam osjetila da nešto nije u redu. ''Hej, Am... kaj je bilo?'', upitah ju.
Uzdahnula je. ''Sve je u redu. Samo sam malo umorna'', odvratila je, odmahnuvši rukom.
Nije bila jedina. Nakon one psiho-fizičke torture od strane Keire Death, i ja sam bila umorna. I to ne malo.
''Požurite se'', reče Lisbeth. ''Zakasnit ćemo na sat Povijesti Blackgravea.''
Maricruz, Lisbeth, Amanda i ja smo uzele naše stvari i krenule prema učionici Zamjene izgleda. Maricruz je imala sat Umjetnosti crne magije, pa je krenula u drugom pravcu. Hodnici su bili prepuni učenika koji su se naguravali kao da im život zavisi od toga da li će doći u učionicu za minut ili minut i pol. To me je toliko podsjetilo na Hogwarts, pogotovo zato što je McKornerica, baš poput McGonagallice, patrolirala hodnikom i urlala:''U red! Dvoje po dvoje! Gadovi jedni, stanite u red!''
Dok ona nije gledala, prišla sam Mariani Parker i isprobala nekoliko uroka na njoj i njezinom dečku Randyju Scottu. Još bih se ja zabavljala s njima, da me Amanda nije zgrabila za pelerinu i odvukla na drugu stranu hodnika.
''Uništavačice zabave!'', rekoh joj.
''Uništit ću ja tebe šakom u glavu'', odvrati ona, stegnuvši pesnicu.
Dok smo se žurile k učionici, spazila sam Thomasa na hodniku. Mahnuo mi je, nasmješivši se. Mahnula sam i ja njemu, no Amanda me je nastavila vući.
Taj sat smo imali skupa s domom Oceanborna, što je značilo da punih pedeset minuta moram gledati onu idiotkinju Scarlett Green. Poslije onog incidenta sa slomljenim nosom, nije me uznemiravala ali mi se ipak gadila. Sjela sam se u klupu kraj Draca, trudeći se da ne gledam u Scarlettino plastično lice. Morala sam se posvetiti drugim stvarima. Dakle, dok sam prepisivala zadaću od Melany, Dean me je povukao za pelerinu.
''Maggie...'', reče on. ''Danas je Dan mačaka.''
Draco i Melany se pogledaše.
Ignorirajući ih, kimnula sam glavom. ''Računajte na mene.''
Završila sam sa pisanjem zadaće baš u trenu kad je McNeil ušao na vrata.
Spustio je knjige na stol, pročistio grlo i počeo:''Dobro jutro, dragi učenici. Ja danas ispitujem, što znači da bi vam bilo pametnije da ponavljate gradivo.''
''Ajme, ja ništa nisam učila!'', zakukala sam.
Draco se nakezio. ''Ja sam ti rekao da ispituje'', šapnuo je.
''Ej, Draco... umukni!'', rekoh mu.
Dok nas je McNeil sve procjenjivački promatrao žedan krvi i loših ocjena, sa drugog kraja učionice začuo se čudan zvuk nalik na mjaukanje. Dean, znala sam.
McNeil se nakašljao, a zatim nastavio listati imenik. Jedino što mi se više sviđalo kod Hogwartsa je bio način ocjenjivanja. U Hogwartsu smo jednostavno polagali ispite na kraju godine, no u Blackgraveu se ocjene dobijaju tokom čitave godine. Melany mi je rekla da je to kao u bezjačkim školama, i to je razlog zašto mi se još manje sviđalo...
Nakon što su Dean, Mićko i David zamjaukali nekoliko puta, došao je red na mene. Pokrila sam usta rukama i počela proizvoditi zvukove kao mačka. Bilo je još zanimljivije i komičnije kad smo sve četvoro mjaukali u isti glas. Doduše, nije bilo svima zanimljivo...
McNeil se sada već bijesno okretao svuda oko sebe, lomeći olovke i stežući pesnice. ''Dosta!'', zaurlao je, kad je shvatio tko se glupira. ''Riddle, Rains, Taylor, Coleman... ustanite.''
Sad smo najebali, pomislih, uputivši zabrinut pogled Davidu.
''Dosta mi je vašeg bezobrazluka!'', uzviknu McNeil. ''Samo razmišljate kako ćete mi spržiti živce, a knjige niti ne primate u ruke. Ništa vi ne učite! Mozgovi će vam zahrđati i svi ćete se pretvoriti u čudnovate kljunaše!''
''Nije istina da ne primamo knjige u ruke!'', branio se Mićko.
''Tako je'', složila sam se. ''Primamo ih kad ih stavljamo u torbe!''
Bijesno me je pogledao. ''Sad ću ja vidjeti koliko vi učite. Zapravo, dokazat ću da nemate pojma'', procijedio je kroz zube. ''Gospođice Riddle, evo jedno jako lagano pitanje: recite mi nešto o osnivačima Blackgravea.''
Progutala sam slinu. Kad smo to učili, ja i Prpič smo se dobacivali lopticom za tenis. A nisam ni pročitala tu lekciju iz knjige. Samo znam onaj dio koji mi je Haley ispričala... a čak se ni tog dijela ne sjećam kako treba!
''Ralph Nicolson i Tarja Van Aden su bili najveći crni čarobnjaci tog doba, a možda i svih vremena. Osnovali su školu crne magije Blackgrave, a u njoj tri doma, Elvenpath, Oceanborn i Wanderlust'', rekoh.
Zašutila sam. To je bilo sve što sam znala. Doduše, sjećala sam se i što je svaki dom predstavljao, no pitanje je bilo što znam o osnivačima, a ne o školi. McNeil me je zainteresirano promatrao i lupkao polovicom olovke po stolu. Paničareći, sjetila sam se Amandinih riječi:''Ne podsjeća li vas to na priču o Voldemortu i Lujizi?''
OK, ovo mora upaliti, rekoh sebi. Osmjehnula sam se McNeilu i pročistila grlo. ''Dakle, Tarja i Ralph su se zavjetovali jedno drugome na ljubav još u mladosti. Iz te ljubavi su se rodile dvije kćeri blizanke... khm...''
''Elbereth i Lorien'', šapnu Amanda.
''... Elbereth i Lorien'', rekoh. ''Njih dvije su postale njihove Nasljednice, i tako su sve četvoro krenuli u pohod na svijet. No, dvadeset godina nakon osnivanja škole, pali su u borbi i izgubili svoje moći. Tarja je zatočena u Bastillu, a Ralph u Azkaban. I... khm...
''Na njih je bačena drevna grčka kletva'', šapnu moja sestra.
''... na njih je bačena drevna grčka kletva. No, nikad se nisu prestali voljeti. Zakleli su se na vječnu ljubav. Zakleli su se da će se jednog dana vratiti, a njihovi sljedbenici još uvijek čekaju taj dan'', rekoh, prekriživši ruke.
McNeil me je promatrao otvorenih usta. ''Pa, gospođice Riddle... moram priznati da se ovome nisam nadao od vas. Možete sjesti, dobili ste peticu.''
Sjela sam na svoje mjesto i okrenula se prema klupi za kojom su sjedile Amanda i Melody. ''Svaka čast'', šapnu Melody. ''Kad si ti to stigla naučiti? Jučer si cijeli dan provela igrajući pikado s Potterovom slikom.''
Slegnula sam ramenima. ''Nisam učila. Samo sam se sjetila kad je Amanda rekla da ju ta priča podsjeća na priču Voldemorta i Lujize i onda sam prepričala njihovu priču'', odvratih šapatom. Melody, Draco i ja smo se počeli smijati, dok je McNeil ispitivao Davida.
Amanda je odmahnula glavom. ''Možete se smijati, ali ja se nisam šalila'', reče ona, a potom nastavi čitati knjigu koju je prije par tjedana uzela iz knjižnice.

P.S. Eto, napokon novi post. Nadam se da vam se sviđa.

PART ONE

''Maggs, je l' tebi dobro?'', upitala je Amanda za večerom.
''Da. Naravno'', odgovorih, punih usta. Po tisući put sam pogledalaBarbaru, iščekujući da najavi dolazak novog učenika. Osjetila sam nervozu u trbuhu, koju sam pokušavala umanjiti proždiranjem čokoladica i lupetanjem gluposti.
''Tebi će se smučiti od te čokolade'', reče mi moja sestra.
''Neće'', odvratih.
U tom trenu, Barbara se ustala sa stolice i pljesnula rukama. Svi smo pogledali u nju. ''Molim za tišinu! Imam jednu vrlo važnu obavijest. Naime, jutros je u školu došao novi učenik, Thomas Holopainen. Molim vas, pozdravite ga jednim pljeskom!'', reče ona, pokazavši rukom prema velikim vratima koja se tada treskom otvoriše. I unutra je ušao on... Thomas. Svi su zapljeskali. Zar trebam pljeskati? Kako da plješćem kad sam se sva pretvorila u žele?
No, taj lijepi osjećaj se naglo prekinuo. I to onog trena kad sam ugledala lica profesorice Black i profesorice Finnerty. Preblijedile su. Ne znam da li je to imalo neke veze sa Thomasom, no doista su bile iznenađene. Ili preplašene. Možda čak i bijesne... Ne znam. Teško je bilo riječima opisati ono što sam pročitala sa njihovih blijedih lica. Blackova je nešto šapnula Finnertyici, a potom je istrčala napolje. Činilo se kao da nitko osim mene nije to primijetio. Sve moje prijateljice su bile zaokupljene nečim drugim...
''Ajme, kak je zgodan!'', uskliknula je Melody.
''Mmm... prilično'', dodala je Haley, uvrćući pramen kose oko prsta.
''Ima dobru frizuru'', reče Dana, ugrizavši se za usnu.
No, Thomas je preko svih njih pogledao u mene. Kao da sam ja ta koju je čitavo vrijeme tražio. Nasmiješila sam se i uzvratila mu pogled.
''Maggie, zašto ga tako gledaš?!'', prosikta Draco, povukavši me za pelerinu.
Okrenula sam se, otresavši njegovu ruku. ''Ne gledam ga, što je tebi?'', upitah, glumeći da sam iznenađena.
McKornerica je pružila Thomasu nož i staklenu ploču, koja će ga za nekoliko trenutaka razvrstati u jedan od tri doma. Elvenpath, Oceanborn ili Wanderlust... Sklopila sam oči i poželjela da ga razvrsta u Elvenpath. Željela sam da bude u istom domu kao i ja...
Thomas je zarezao svoj dlan i prislonio ga uz ploču, na kojoj se u idućem trenu pojavila krvlju ispisana riječ; Elvenpath... Blagovaonicom se zaorio pljesak. Srce mi je počelo lupati toliko jako da sam pomislila da će mi iskočiti iz grudi. Sve je postalo još gore kad je sjeo za naš stol... odmah kraj mene...
Možete se začuditi što taj osjećaj koji je sličio ljubavi nazivam groznim... Možete se začuditi što zazirem od svega toga. No, jednostavno sam takva... Mrzim ljubav. Mrzim voljeti, a volim mrziti... Bar je dosad tako bilo. Ljubav je bila samo jedna prazna riječ bez značenja... Samo riječ za pjesnike.
''Bok, Maggie'', reče Thomas.
''Bok'', rekoh, spustivši pogled. ''Kako si?''
Nasmiješio se. ''Dobro sam. A sad, otkako sam vidio tebe, još bolje...'', rekao je. Zagledala sam se u njegove prelijepe oči i osjetila kako mi obrazi gore.
''Maggs... hoćeš li nas predstaviti svom prijatelju?'', upita Prpič, pritrčavši našem stolu. Nekoliko minuta kasnije, upoznala sam Thomasa sa svim svojim prijateljima iz Elvenpatha, Oceanborna i Wanderlusta, i čini mi se da im se svidio... To jeste, svidio se svima osim Dracu. On ga je čitavo veče gledao s nekim prezirom. Dobro sam znala taj pogled... No, iskreno, nije me bilo briga za njega...
U jednom trenutku, Lisbeth je upitala:''Pa, Thomas... na kojoj ćeš biti godini?''
''Dok sam bio u školi Lansbury, bio sam na trećoj godini, ali ću sada biti na petoj'', odgovori Thomas. Dakle, ima dvadeset godina. Nije mnogo stariji od mene, pomislih. Osmijeh mi je titrao na licu čitavo veče. Doduše, bila sam vesela dok mi se nije smučilo od silne čokolade koju sam pojela.
''Am, daj mi malo soka, očokoladilo mi se grlo!'', rekla sam.
''Neću da ti kažem da sam ti rekla, ali rekla sam ti!'', odvrati ona, pruživši mi čašu soka od jabuke.

***

''K vragu, Am!'', uzviknuh, dok smo stajale pred vratima naše spavaonice skupa s Melody, Haley i Dianom. ''Ulazi!''
''Ne smijem'', zakuka Amanda. ''I sinoć sam čula struganje!''
Melody je zadrhtala. ''Doista?'', promucala je.
''Da!'', uzviknu Amanda. ''Unutra ima miš!''
''Jebo vas miš!'', uzviknu Haley iznervirano, a potom nas sve ugura kroz stara drvena vrata. Da nije imala štapić u ruci, vjerojatno bih prasnula u smijeh.
''Smiri se, Am'', rekoh svojoj sestri, koja se već od straha popela na stol. ''Nema miša.''
Diana se zagledala u moj krevet. ''Možda nema miša... ali zasigurno ima nešto na tvom krevetu'', reče ona.
Imala je pravo. Na mome je krevetu doista bio neki stari komad hartije. Barem je tako izgledalo na prvi pogled. No, kad sam ga primila ruke, ustanovila sam da je riječ o pismu. Sjela sam se na krevet i počela čitati naglas:

Najdraža moja Tarja,
Ne očajavaj. Ponovno ćemo biti zajedno. Ponovno ćemo vladati. Ne znam koliko će vremena proći, no kunem ti se da će biti tako. Zato izdrži. Bori se. Ne dopusti da prokleti okovi tamnice unište ratnicu u tebi. Ne dopusti da unište tvoju moć. Sve smo u životu dijelili, a sad dijelimo i isti pakao. Znam da nam najteža bol tek predstoji. Znam koliko ćemo se morati potruditi da izdržimo. No, ne zaboravi jednu stvar: koliko god milja da nas razdvaja, mi smo skupa. Oduvijek i zauvijek. Drži se, ljubavi, jer uskoro ćemo opet pokoriti svijet. I svi oni koji su nas izdali ugušit će se u krvi. U vlastitoj krvi...

Ralph

Nastavit će se...

P.S. Post je malo kraći nego uobičajeno, ali me inspiracija zaobilazi u širokom luku. Usput, da biste razumjeli sam kraj posta, morate pročitati legendu o osnivanju Blackgravea...
Kissam vas sve!!!

''Sjednite, gospođice Riddle'', reče mi Barbara. Sjela sam se u kožni naslonjač preko puta njezinog. Procjenjivački me je promatrala. Nisam željela skrenuti pogled, te sam i ja nju promatrala na isti način.
''I?'', upita ona, lupkajući noktima o drveni stol.
Napravila sam grimasu. ''Što i?'', uzvratih pitanjem.
''Kako objašnjavate to da ste mi umalo zapalili školu?'', reče ona ljutito.
''Nisam ja kriva'', rekoh, slegnuvši ramenima. ''Nisam se mogla kontrolirati.''
Ravnateljica nije ništa odgovorila. Dugo me je promatrala, kao da očekuje da joj nešto kažem... Kao da sumnja da lažem. No govorila sam istinu. Mržnja je nadjačala čak i mene samu.
Naposlijetku, Barbara kimnu glavom. ''U redu, gospođice. Vjerujem vam. Možete sada ići'', reče ona neuvjerljivo.
Izašla sam iz njezina kabineta, uz popriličan tresak vratima. Čula sam ju kako gunđa, no nisam se pretjerano obazirala. Zaokupile su me druge misli. I druga pitanja... Pitala sam se što je očekivala da joj kažem. Da li je htjela da joj priznam kako sam namjerno prouzročila požar u blagovaonici? Što ona uopće želi od mene? Nisam se previše zabrinjavala oko toga. Navikla sam da me čudno gledaju. Navikla sam da me smatraju čudakinjom.
''Ljudi, je l' vi čujete ovo?'', promrmljala je Amanda te noći. Ponoć je već odavno prošla i sve smo spavale. Zapravo, mi smo pokušavale spavati ali nam Amanda nije dopustila. Kao da je na sve načine htjela ostati budna...
''Koje?'', upitah, a potom zavukoh glavu pod jastuk.
''Ovaj glupavi sat'', reče Amanda.
Osluhnula sam. Začuli su se otkucaji starog zidnog sata. Tik...tak...tik...tak... da čovjek pošizi!
''Što s njim?'', upita Haley, upalivši svjetlo na svome štapiću.
''Nervira me. Ne mogu spavati'', objasni moja sestra.
Ustala sam se iz kreveta, skinula sat sa zida i bacila ga kroz otvoreni prozor. Čuo se jak tresak. Dok su me moja sestra i moje prijateljice zaprepašćeno promatrale, pljesnula sam rukama i rekla:''Sat je upravo preminuo. Primamo sućut u spavaonici.''
''McKornerica će te ubiti'', upozorila me je Melody.
''Neće ona ni skontati. Suviše je glupa'', odgovorila sam sa zlobnim smiješkom na licu.

***

''Ne obaziri se na onu budalu Barbaru. Samo gleda kako će maltretirati nas učenike'', rekla mi je Maricruz, dok smo išli u staklenike na sat Otrovnih biljaka koji smo imali sa domom Oceanborna. Bilo je prilično jezivo kretati se po vrtu prepunom trnja i uvelog cvijeća. Hladan vjetar je zavijao i duvao, noseći sve pred sobom. Posvuda se osjetio miris cvijeća.
Naposlijetku smo kročile na zemljani put koji vodi do staklenika u kojem se održava sat. Za divno čudo, stigle smo na vrijeme. I to nekoliko sekundi prije profesorice Tare Finnerty.
Čim je ušla unutra, okrenula se k meni. ''Drago mi je da ste nam se napokon odlučili pridružiti, gospođice Riddle. I potrudite se da ovaj put nešto ne zapalite'', reče ona, spustivši saksije na svoj stol.
''Možda, a možda i ne'', odvratila sam.
Kad se sagnula da dohvati vreću sa zemljom, snagom svojih misli sam učinila da se tepih ispod nje izmakne. Pala je na pod.
''Dobro... tko je to napravio?!'', vrisnu Finnertyica bijesno, ustavši se. Pogledala je u mene.
''On je'', reče Dana, pokazavši rukom ka Michaelu. Michael je progutao slinu i počeo da se trese kao drhtavac na tabletama za drhtanje. Sad mi je jasno otkud mu nadimak Zemljotres.
Finnertyica se užasno nasmiješila. ''Ne vjerujem. Znam tko je to napravio. Gospođice Riddle, nećete vi meni...'', poče ona.
No, u tom trenu, vrata staklenika se treskom otvoriše i unutra uleti McKornerica. ''Aha, vas tražim!'', uzviknu, uperivši prstom k meni, Amandi, Haley i Melody. Progutala sam slinu.
''Rekla sam ti'', prosikta Melody.
Finnertyica je zbunjeno pogledala u McKornericu. ''Sharon... što se desilo?'', upitala je. Umjesto da joj odgovori, McKornerica je prišla k nama. ''Gospođice Riddle, sjebali ste mi sat!'', uzviknula je bijesno.
''Ali titko nam je iznad glave!'', branila sam se.
''Dat ću ja vama titkanje!'', zaprijetila je. ''Dvadeset bodova manje za Elvenpath.''
''Zašto oduzimate bodove svome domu?!'', uzviknu Lisbeth.
''Zato što moram preduzeti hitne mjere protiv ovog čudovišta'', odvrati McKornerica, a potom istrča napolje. Oceanborni su se zlobno smiješili. Dobro, ne svi... Samo oni koji su me mrzili. A poslije onog incidenta u blagovaonici, činilo se da me gotovo svi mrze.
Kad je sat Otrovnih biljaka završio, imali smo Drevne kletve i čarolije kod profesorice Thanye Black. Zapravo, trebali smo imati sat kod nje, ali ona se nije pojavila. Često je kasnila, tako da nas to i nije pretjerano iznenadilo.
Zato sam, u želji da ubijem vrijeme, otišla prošetati hodnikom. Odlično sam se zabavila bacanjem uroka na sve koji su me barem jednom krivo pogledali... Premda su bili u istom domu kao i ja, mučila sam ih. Uživala sam u tome. Uživala sam mučiti ljude. Uživala sam u spoznaji da nekome nanosim bol... Željela sam da me svi mrze. Mržnja mi je bila najljepši osjećaj. Voljela sam mrziti, a voljela sam i da me mrze... Osjetila sam čak i nagon za ubijanjem. Poželjela sam još nekome oduzeti život, ali sam bila svjesna da ću morati još pričekati prije nego što mi neki auror padne šaka. Možete me slobodno nazvati čudovištem. Možda to i jesam...
''Gospođice Riddle, odmah idite u Barbarin kabinet!'', uzviknuo je profesor Zamjene izgleda, Julius Halliwell.
''Razumijem, profesore'', rekoh s podsmijehom, a potom krenuh u pravcu Barbarina kabineta. No, profesor Halliwell ne bi sad trebao biti na satu? Što uopće traži na hodniku?
Pokucala sam na vrata kabineta. ''Tko je?!'', uzviknu Barbara nervozno.
''Vaš redoviti posjetitelj'', rekoh.
''Oh, gospođice Riddle. Uđite'', odvratila je s olakšanjem.
Gurnula sam vrata i ušla u zamračenu prostoriju. Barbara je stajala kraj prozora, a za njezinim stolom je sjedio jedan dečko i popunjavao nekakve papire za upis u školu. Mogao je biti nekoliko godina stariji od mene.
''Zašto ste me trebali?'', upitah.
Barbara nije ništa odgovorila. Dečko je odložio olovku i pogledao u mene. Ugrizla sam se za usnicu. Srce mi je počelo lupati. Imao je najljepše oči koje sam u životu vidjela. Duga smeđa kosa mu je padala preko ramena. Oduvijek sam voljela dečke s dugom kosom. Nasmiješio se. Pokušala sam se i ja nasmiješiti, no jedva sam disala... Što mi se to događa?
''Ja sam Thomas Holopainen'', rekao je, pruživši mi ruku. Rukovali smo se.
''Ja... ja sam... Margaret Riddle'', odvratila sam.
Barbara se nakašljala. ''Gospođice, možete li mi objasniti zašto ste uništili sat?'', upitala je.
''Titkao mi je iznad glave'', rekoh, ne skidajući pogled sa Thomasa.
''Što je radio?''
''Titkao.''
Odmahnula je glavom. ''Dobro onda. Možete se vratiti na satove, a za večerom ćete imati priliku razgovarati sa gospodinom Holopainenom. On je novi učenik'', objasni Barbara.
''Onda, vidimo se'', rekoh mu, istrčavši iz kabineta.
''Vidimo se!'', doviknuo je za mnom.
Zbilja sam se nadala da će biti tako...