Kronike iz Blackgravea I; Margaret Riddle i Pokal Iskonskih

''Sjednite, gospođice Riddle'', reče mi Barbara. Sjela sam se u kožni naslonjač preko puta njezinog. Procjenjivački me je promatrala. Nisam željela skrenuti pogled, te sam i ja nju promatrala na isti način.
''I?'', upita ona, lupkajući noktima o drveni stol.
Napravila sam grimasu. ''Što i?'', uzvratih pitanjem.
''Kako objašnjavate to da ste mi umalo zapalili školu?'', reče ona ljutito.
''Nisam ja kriva'', rekoh, slegnuvši ramenima. ''Nisam se mogla kontrolirati.''
Ravnateljica nije ništa odgovorila. Dugo me je promatrala, kao da očekuje da joj nešto kažem... Kao da sumnja da lažem. No govorila sam istinu. Mržnja je nadjačala čak i mene samu.
Naposlijetku, Barbara kimnu glavom. ''U redu, gospođice. Vjerujem vam. Možete sada ići'', reče ona neuvjerljivo.
Izašla sam iz njezina kabineta, uz popriličan tresak vratima. Čula sam ju kako gunđa, no nisam se pretjerano obazirala. Zaokupile su me druge misli. I druga pitanja... Pitala sam se što je očekivala da joj kažem. Da li je htjela da joj priznam kako sam namjerno prouzročila požar u blagovaonici? Što ona uopće želi od mene? Nisam se previše zabrinjavala oko toga. Navikla sam da me čudno gledaju. Navikla sam da me smatraju čudakinjom.
''Ljudi, je l' vi čujete ovo?'', promrmljala je Amanda te noći. Ponoć je već odavno prošla i sve smo spavale. Zapravo, mi smo pokušavale spavati ali nam Amanda nije dopustila. Kao da je na sve načine htjela ostati budna...
''Koje?'', upitah, a potom zavukoh glavu pod jastuk.
''Ovaj glupavi sat'', reče Amanda.
Osluhnula sam. Začuli su se otkucaji starog zidnog sata. Tik...tak...tik...tak... da čovjek pošizi!
''Što s njim?'', upita Haley, upalivši svjetlo na svome štapiću.
''Nervira me. Ne mogu spavati'', objasni moja sestra.
Ustala sam se iz kreveta, skinula sat sa zida i bacila ga kroz otvoreni prozor. Čuo se jak tresak. Dok su me moja sestra i moje prijateljice zaprepašćeno promatrale, pljesnula sam rukama i rekla:''Sat je upravo preminuo. Primamo sućut u spavaonici.''
''McKornerica će te ubiti'', upozorila me je Melody.
''Neće ona ni skontati. Suviše je glupa'', odgovorila sam sa zlobnim smiješkom na licu.

***

''Ne obaziri se na onu budalu Barbaru. Samo gleda kako će maltretirati nas učenike'', rekla mi je Maricruz, dok smo išli u staklenike na sat Otrovnih biljaka koji smo imali sa domom Oceanborna. Bilo je prilično jezivo kretati se po vrtu prepunom trnja i uvelog cvijeća. Hladan vjetar je zavijao i duvao, noseći sve pred sobom. Posvuda se osjetio miris cvijeća.
Naposlijetku smo kročile na zemljani put koji vodi do staklenika u kojem se održava sat. Za divno čudo, stigle smo na vrijeme. I to nekoliko sekundi prije profesorice Tare Finnerty.
Čim je ušla unutra, okrenula se k meni. ''Drago mi je da ste nam se napokon odlučili pridružiti, gospođice Riddle. I potrudite se da ovaj put nešto ne zapalite'', reče ona, spustivši saksije na svoj stol.
''Možda, a možda i ne'', odvratila sam.
Kad se sagnula da dohvati vreću sa zemljom, snagom svojih misli sam učinila da se tepih ispod nje izmakne. Pala je na pod.
''Dobro... tko je to napravio?!'', vrisnu Finnertyica bijesno, ustavši se. Pogledala je u mene.
''On je'', reče Dana, pokazavši rukom ka Michaelu. Michael je progutao slinu i počeo da se trese kao drhtavac na tabletama za drhtanje. Sad mi je jasno otkud mu nadimak Zemljotres.
Finnertyica se užasno nasmiješila. ''Ne vjerujem. Znam tko je to napravio. Gospođice Riddle, nećete vi meni...'', poče ona.
No, u tom trenu, vrata staklenika se treskom otvoriše i unutra uleti McKornerica. ''Aha, vas tražim!'', uzviknu, uperivši prstom k meni, Amandi, Haley i Melody. Progutala sam slinu.
''Rekla sam ti'', prosikta Melody.
Finnertyica je zbunjeno pogledala u McKornericu. ''Sharon... što se desilo?'', upitala je. Umjesto da joj odgovori, McKornerica je prišla k nama. ''Gospođice Riddle, sjebali ste mi sat!'', uzviknula je bijesno.
''Ali titko nam je iznad glave!'', branila sam se.
''Dat ću ja vama titkanje!'', zaprijetila je. ''Dvadeset bodova manje za Elvenpath.''
''Zašto oduzimate bodove svome domu?!'', uzviknu Lisbeth.
''Zato što moram preduzeti hitne mjere protiv ovog čudovišta'', odvrati McKornerica, a potom istrča napolje. Oceanborni su se zlobno smiješili. Dobro, ne svi... Samo oni koji su me mrzili. A poslije onog incidenta u blagovaonici, činilo se da me gotovo svi mrze.
Kad je sat Otrovnih biljaka završio, imali smo Drevne kletve i čarolije kod profesorice Thanye Black. Zapravo, trebali smo imati sat kod nje, ali ona se nije pojavila. Često je kasnila, tako da nas to i nije pretjerano iznenadilo.
Zato sam, u želji da ubijem vrijeme, otišla prošetati hodnikom. Odlično sam se zabavila bacanjem uroka na sve koji su me barem jednom krivo pogledali... Premda su bili u istom domu kao i ja, mučila sam ih. Uživala sam u tome. Uživala sam mučiti ljude. Uživala sam u spoznaji da nekome nanosim bol... Željela sam da me svi mrze. Mržnja mi je bila najljepši osjećaj. Voljela sam mrziti, a voljela sam i da me mrze... Osjetila sam čak i nagon za ubijanjem. Poželjela sam još nekome oduzeti život, ali sam bila svjesna da ću morati još pričekati prije nego što mi neki auror padne šaka. Možete me slobodno nazvati čudovištem. Možda to i jesam...
''Gospođice Riddle, odmah idite u Barbarin kabinet!'', uzviknuo je profesor Zamjene izgleda, Julius Halliwell.
''Razumijem, profesore'', rekoh s podsmijehom, a potom krenuh u pravcu Barbarina kabineta. No, profesor Halliwell ne bi sad trebao biti na satu? Što uopće traži na hodniku?
Pokucala sam na vrata kabineta. ''Tko je?!'', uzviknu Barbara nervozno.
''Vaš redoviti posjetitelj'', rekoh.
''Oh, gospođice Riddle. Uđite'', odvratila je s olakšanjem.
Gurnula sam vrata i ušla u zamračenu prostoriju. Barbara je stajala kraj prozora, a za njezinim stolom je sjedio jedan dečko i popunjavao nekakve papire za upis u školu. Mogao je biti nekoliko godina stariji od mene.
''Zašto ste me trebali?'', upitah.
Barbara nije ništa odgovorila. Dečko je odložio olovku i pogledao u mene. Ugrizla sam se za usnicu. Srce mi je počelo lupati. Imao je najljepše oči koje sam u životu vidjela. Duga smeđa kosa mu je padala preko ramena. Oduvijek sam voljela dečke s dugom kosom. Nasmiješio se. Pokušala sam se i ja nasmiješiti, no jedva sam disala... Što mi se to događa?
''Ja sam Thomas Holopainen'', rekao je, pruživši mi ruku. Rukovali smo se.
''Ja... ja sam... Margaret Riddle'', odvratila sam.
Barbara se nakašljala. ''Gospođice, možete li mi objasniti zašto ste uništili sat?'', upitala je.
''Titkao mi je iznad glave'', rekoh, ne skidajući pogled sa Thomasa.
''Što je radio?''
''Titkao.''
Odmahnula je glavom. ''Dobro onda. Možete se vratiti na satove, a za večerom ćete imati priliku razgovarati sa gospodinom Holopainenom. On je novi učenik'', objasni Barbara.
''Onda, vidimo se'', rekoh mu, istrčavši iz kabineta.
''Vidimo se!'', doviknuo je za mnom.
Zbilja sam se nadala da će biti tako...