Kronike iz Blackgravea I; Margaret Riddle i Pokal Iskonskih

(*ono što mi pruža zadovoljstvo, to će me i uništiti)

Voldemort je bio u pravu kad je rekao da škola Blackgrave nije ni nalik Hogwartsu. Shvatila sam to čim sam se, zajedno sa njim, Lujizom, Amandom i još nekim smrtonošama apartirala na otok Gravestone i vidjela ju izdaleka. Bila je to visoka utvrda izgrađena od teškog, tamnosivog kamena. Podsjećala je na utvrde koje su nekada davno gradili stari Rimljani. Lijevo od nje je ležao beskraj hrastove šume, dok je na desnoj strani bilo staro groblje. Bio je to prizor iz filmova, jeziv i strašan, ali istovremeno tako lijep... Tako privlačan.
''Pa... kako vam se čini?'', upitala je Lujiza.
''Fantastično'', odgovorila sam, očarana ljepotom te crne magije koja je izbijala iz kamnih zidova Blackgravea.
''Jezivo'', reče Amanda i na brzinu se prekriži.
Nekoliko dana ranije, Voldemort je predložio Lujizi da pošalju neke od njihovih mladih sljedbenika u školu zajedno s nama. ''Samo želim biti siguran da će njih dvije biti dobro. I da se aurori neće približiti Maggie'', rekao je. Na kraju su odlučili da će moji ''tjelohranitelji'' biti Melody Jones, Draco Malfoy, Enika Gryffindor i Maricruz Lestrange, Bellatrixina kći.
Uzdahnula sam i nastavila promatrati Blackgrave. Tek sad mi je postalo jasno zašto sam oduvijek voljela crnu magiju... Već sam dokazala da sam spremna nekome oduzeti život. Već sam ih dosta oduzela. I u budućnosti ću vjerojatno poslati još mnogo bezjaka, mutnjaka, ali i čarobnjaka u bolni zagrljaj smrti. No ne kajem se. Nikad se neću pokajati. Nikad. Ne peče me savjest i sve bih ponovila kad bih imala priliku vratiti vrijeme. Nikad se neću kajati što sam postala ovakva. Ja sam ona koja jesam, i to mi nitko neće oduzeti... Nadam se da će mi ova nova škola pomoći da usavršim svoje poznavanje crne magije.
''Gospodaru, Gospodarice... što sad čekamo?'', upitala je Bellatrix, naklonivši se Voldemortu i Lujizi.
''Čekamo našu staru prijateljicu'', odvratila je Lujiza.
Nekoliko minuta kasnije, iz tame je izišla žena odjevena u crno. Žena duge valovite kose i očiju boje čokolade. Žena koja je djelovala moćno i neustrašivo, a istovremeno i tako pokorno... Upravo onakva kakva je trebala biti.
''Voldemorte! Lujiza!'', uzviknula je ona i poklonila im se. ''Počašćena sam.''
Lujiza se nasmiješila. ''Ma daj, Barbara... ne glupiraj se.''
Ta žena, koja se očigledno zvala Barbara, je pogledala u mene i Amandu. Promatrala nas je par sekundi, a zatim je oduševljeno upitala: ''Ovo su vaše kćeri?''
''Da. To su naše kćeri'', reče Voldemort, zagrlivši Lujizu preko ramena.
Barbara se okrenula nama. ''Kako se vas dvije zovete?'', upitala je.
Am i ja smo odgovorile u isti glas. ''Maggie'', rekoh.
''Amanda'', reče ona.
''Maggie i Amanda'', reče Lujiza naposlijetku.
Dante je dugo gledala u mene, kao da je željela reći:''A, ti si Maggie!''
''Pa, drago mi je. Ja sam Barbara Wieners, ravnateljica škole Blackgrave'', rekla je. ''Pohađala sam Hogwarts sa vašim roditeljima.''
''Barbara, vjerujem da već znaš što se dogodilo u Hogwartsu'', poče Lujiza. ''Moramo skloniti naše kćeri, a pogotovo Maggie, što dalje od aurora i Dumbledorea. Pomislili smo da bi tvoja škola bila savršeno mjesto za to.''
Barbara se nasmiješila. ''Naravno. Ništa ne brinite, vaše će kćeri biti na sigurnom kod nas'', reče ona.
''Hvala ti'', rekao je Voldemort. ''Znao sam da se možemo osloniti na tebe.''
Pola sata kasnije, moji prijatelji i ja smo sjedili u Barbarinom kabinetu. Bila je to visoka prostorija sa mnogo prozora, preko kojih su bili navučeni zastori. Posvuda su gorjele svijeće. Na zidovima obojenim u tamnoplavo su visile slike bivših ravnatelja, što me je jako podsjetilo na kabinet Albusa Dumbledorea. Vjerujem da mu se ona na taj način rugala. Ipak, pomno smo ju slušali dok nam je objašnjavala kako ćemo učiti crnu magiju u Blackgraveu.
''U Blackgraveu se na prvu godinu i inače kreće u dobi od petnaest godina, tako da niste mnogo propustili. Upravo danas su se završili zimski blagdani, a vi ćete se za večerom predstaviti svojim kolegama učenicima. Oni bi svaki čas trebali stići'', rekla je Barbara, dok joj je kosa padala niz tamno lice.
''Kakav je uopće princip rada ovdje?'', upitala je Enika.
Barbara se ustala iz naslonjača i otvorila prozor. ''Vjerujem da je dosta drugačiji od onog na koji ste navikli. Ocjene dobijate tokom cijele godine, a na kraju se sve sabiraju i izvodi se srednja ocjena. Takođe prikupljate bodove za svoj dom. Imamo tri doma; Wanderlust, Elvenpath i Oceanborn.''
Iz daljine se začuo prodoran zvuk truba. Začepila sam uši. ''Što je ovo?!''
''Učenici su stigli'', reče Barbara zagonetno, zaogrnuvši se svojom plavom pelerinom. ''Došlo je vrijeme da odredimo u kojemu ćete biti domu.''
I zaista, već idućeg trena, stajali smo u redu, zajedno sa ostalim novim učenicima. Svi oni su mi izgledali pomalo zastrašeni, kao da ne znaju što ih očekuje. A ja... ja sam bila drugačija. Na ovo sam gledala kao na savršenu priliku da poboljšam svoje poznavanje crne magije.
''Margaret Annabell Revenge Riddle'', prozvala me je jedna profesorica. Izgovorila je moje ime sa nekim strahopoštovanjem. Prijalo mi je to.
Ušla sam u blagovaonicu i sigurnim korakom krenula prema profesorici. Dok sam prolazila kroz tu prostoriju, začula sam šaputanja sa svih strana. Svi su me čudno gledali. Nije to bio prezir. Nije to bio čak niti strah. Bilo je to poštovanje. Poštovanje pomiješano sa nevjericom.
''To je Maggie Riddle'', reče netko.
''Da, to je ona'', šapnuo je netko drugi.
''Ne mogu vjerovati!''
''Ona je ovdje!''
Nisam se obazirala na komentare. Nisam ih čak niti udostojila pogledom. Prišla sam stolu i pogledala profesoricu ravno u oči. ''Što trebam napraviti?'', upitah.
Profesorica mi je rukom pokazala na srebrnkasti nož. ''Tvoja krv će govoriti umjesto tebe'', prošaputala je, pruživši mi jednu staklenu ploču.
Dohvatila sam nož i zarezala si nadlanicu. Crvenilo slatke krvi je poteklo niz moju ruku. Bol pomiješan sa zadovoljstvom je prostrujao mojim tijelom. Spustila sam dlan na ploču. No, umjesto otiska moje ruke, na ploči je krvlju bila ispisana jedna riječ, ime doma u koji sam upala; Elvenpath...

Uzdahnula sam i podigla pogled. Iz ogledala me je promatrala djevojka koju nisam poznavala. U njezinim sam očima vidjela ljutnju, mržnju i iscrpljenost, ali i neku ludu odlučnost. Neću odustati... Jedna izgubljena bitka ne znači izgubljen rat. Krenut ću dalje, uzdignute glave. Neće me poraziti. Nikad. Ne mogu se mjeriti sa mnom u punoj snazi moje mržnje...
No, još uvijek se pitam, kako sam si mogla dozvoliti da prokleti Hagrid vidi moje lice?! Bila sam nadomak toga da ubijem Albusa Dumbledorea. Falilo je samo malo... Djelić sekunde. Bio je već bez svijesti, a ja sam se spremala izgovoriti tu riječ smrti. Riječ moći, Avada Kedavra... Ali, tada je uletio Hagrid... vidio je moje lice, jer sam skinula kukuljicu. Prokleta neopreznost!
Idućeg dana u Hogwartsu, svi su me čudno gledali. Očigledno je onaj debeli matori manijak Hagrid sve rekao Potteru, koji je to rastrubio po cijeloj školi. Dumbledore se ponašao normalno, čak i previše ljubazno. Ali Hogwarts za mene više nije bio siguran...
Barem su moji roditelji, lord Voldemort i Lujiza Brown, tako mislili. I zato su mene i moju sestru blizanku Amandu odveli u njihov dvorac u Rusiji. Ne znam zašto su mislili da su hladne šume Rusije savršeno mjesto za skrivanje, ali se nisam htjela petljati u to. Radije bih išla tamo nego u Azkaban. Ili možda ipak...
''Maggie! Maggie! A, Maggie!'', zaurlala je Amanda, a zatim je snažno lupila šakom o vrata kupatila. Nisam ništa odgovorila. Jednostavno sam nastavila promatrati svoj odraz u ogledalu i nervirati svoju sestru.
''Što lupaš, stoko?!'', začula sam Lujizin glas.
''Lujiza, ja ću da se upiškim. Nemoj se čuditi ako jednog dana likvidiram ovog morona!'', uzviknu moja sestra. Ponovno je lupila po vratima, ovog puta još jače.
Čula sam Lujizu kako nešto mrmlja, a zatim se proderala:''Maggie, nemoj da ustajem!''
Zavezala sam kosu u rep, a zatim izišla iz kupatila. Sa crnih zidova hodnika promatrali su me portreti najvećih mračnih čarobnjaka svih vremena; Salazara Slytherina, Carmen Black, Innocent, Anastazije Andore... Željela sam postati kao netko od njih. Željela sam da me svi čarobnjaci zapamte kao što pamte njih... Željela sam biti moćna kao i oni. Lexy i Lucius su često znali reći da duhovi svih njih ponovno žive u meni. Iako mi je to laskalo, znam da nije dovoljno. Moram dokazati da sam spremna i sposobna uzdići se iznad svih. Ali prije toga...
''Ja bih se ponekad zapitala što moja kći radi u kupatilu po tri sata!'', reče Amanda, odgurnuvši me i utrčavši u to isto kupatilo.
''Crkni mi, dasko!'', doviknula sam za njom.
Otvorila je vrata i gađala me četkom za kosu, ali je, naravno, promašila.
''Lujiza!'', uzviknuh. ''Ona me...''
''Amanda, nemoj da ustajem!'', zaprijeti Lujiza.
Nešto kasnije, Amanda i ja smo sjedile na krevetu i prelistavale jedan modni magazin. Bila je već večer, gotovo noć. Napolju je padala kiša. Iz daljina se čulo zavijanje šakala, a vjetar bi nam pokatad donio i žalosni huk sove.
''Jao, vidi ove... izgleda kao lilihip u gaćama'', rekoh, pokazavši rukom na djevojku koja je reklamirala Dolce & Gabanna kupaće kostime.
Moja sestra je nekoliko trenutaka šutila. Dohvatila je čašu soka sa stola i otpila gutljaj, a zatim upita:''Je li, Maggs, da li ja imam dovoljno velike grudi za svoje godine?''
''Ne'', odgovorih, okrenuvši stranicu.
Ona se zagrcnu. ''Pa... kad će da mi porastu?''
''Nikad. To je takva građa, na Voldemorta'', rekoh.
''Da li je loše što nosim cipele broj četrdeset na ovu visinu?'', upitala je, sada već nervoznim glasom.
''Užas!'', rekoh joj. ''Koliki nosiš?''
Baš u tom trenutku, netko je pokucao na vrata sobe.
''Da?'', rekoh.
''Maggie, Amanda... možemo li ući?'', upitao je Voldemort.
''Ako morate'', odgovorila je moja sestra.
Voldemort i Lujiza su nam prišli i stali naspram nas. Predosjetila sam da nas opet čeka neko dosadno predavanje. Po Amandinom izrazu lica (izgledala je kao da će povraćati) mogla sam zaključiti da misli isto.
''Moramo razgovarati o nečemu vrlo važnom'', reče Lujiza, uvrćući pramen svoje crne kose oko prsta.
''Što?'', upitah. ''Napokon ste mi odlučili dati pare za novu šminku?''
Voldemort je odmahnuo glavom. ''Ne, nego...''
Prekinula sam ga. ''Oh, onda ćete mi kupiti nove cipele?''
Njih dvoje se pogledaše. Oboje su imali isti izraz lica kao i Amanda prije nekoliko sekundi. Naposlijetku, Lujiza reče:''Ne, Maggie. Ovo se ne tiče ni tvog izgleda, ni tvoje odjeće.''
''Što je drugo na ovom svijetu važno?'', rekoh i vratih se čitanju magazina.
''Ovo se tiče škole i, naposlijetku, crne magije...'', poče Voldemort.
Amanda je okrenula stranicu. ''Pogledaj Brada Pitta na ovoj slici!''
''Presladak je!'', ciknula sam. ''Blago Angelini Jolie!''
Voldemort izgleda nije ni primijetio da ga uopće ne slušamo, te je dva i pol stoljeća propovijedao o stvarima koje slušamo otkako smo došle u Rusiju. O tome kako Hogwarts nije siguran, kako ovo, kako ono... I zaista nisam obraćala pažnju na njega, sve dok nije rekao nešto u stilu: nova škola.
Ustala sam se sa kreveta, odjednom potpuno zainteresirana. ''Molim?''
Am me je povukla natrag. ''Maggs, nemoj ga prekidati. Sad će da krene ispočetka!''
''Što si to rekao?'', upitah, ne obazirući se na nju. ''Nova škola?''
''Riječ je o školi Blackgrave u Kanadi'', odgovori Voldemort.
''Wow'', rekoh. ''Kakva je to škola? Nešto nalik na Hogwarts?''
''Ne baš'', odgovorila je Lujiza. ''U Blackgraveu se podučavaju samo budući crni čarobnjaci. Dakle, škola crne magije. I samo da znate, ovo je bila Voldemortova ideja. Vidite da je zapeo ko pijan na sprovodu.''
Okrenula sam se prema svojoj sestri, očekujući njezinu rekaciju. No, umjesto očekivanog odbijanja, usne su joj se raširile u osmijeh. ''To dobro zvuči. Jedva čekam da vidim tu školu.''

P.S. Nisam još ubacila likove u box, ali sam odlučila tko upada u priču:
Amanda Harrison, Maricruz Lestrange, Dana Thalia Parker, Haley Joy Heron, Melany Banks, Enika Gryffindor i Melody Jones. Žao mi je zbog svih ostalih, ali ovako sam izvukla opise onih likova koji bi mi najbolje odgovarali uz priču. To bi bilo to što se tiče primanja likova, jedino ću napraviti izuzetak i naknadno ubaciti Silvera. A ovi koje nisam ubacila, mogli bi se javiti na Maggie Armstrong, jer tamo trebam likove :=)
Usput, zamolila bih Haley, Melany, Eniku i Melody da mi ostave neki opis, jer zbilja ne želim da ga sama izvlačim sa blogova. Radije bih da mi vi napišete onako kako želite. To je sve za sada...
Pozdrav svima!

Evo, opet me je ulovilo pisanje i odlučila sam otvoriti još jedan blog o Maggie Riddle. Što ja mogu, kad mi je taj lik jako drag :=)-
Samo bih htjela napomenuti da će ova priča biti usko povezana sa pričom na blogu Izabranica Tame, ali neće biti nastavak iste. Bit će malo mračnija od one :=)... Priča na Izabranici se, naravno, nastavlja... Vjerujem da ćete sve skužiti kad počnem pisati.
I htjela bih još reći da trebam likove, pa zato otvaram ovaj konkurs... Trebam tri ženska lika koja imam i četiri ženska lika koja nemam u priči na Izabranici. A primam i sve dečke koje mi se jave...
Molim vas, ostavite opise i recite čiju sliku želite, ali nemojte stavljati koji ste dom jer se radnja ne odvija u Hogwartsu. Evo, već sam se malo odala...
Za par dana dolazi novi post i tada se zatvara konkurs. I poslije više ne primam likove. Naravno, ja ću odabrati likove koji će upasti u priču...
Nadam se da vam je sad sve jasno...

Sve vas puno voli
Vaša Maggie :=)

P.S. Boxevi i dizajn bloga su u izradi.