|
Preporuka uz čitanje: Within Temptation - Somewhere
''Thomas?'', upitah po drugi put, osjećajući kako mi u grlu zastaje knedla. Uputila sam mu upitan pogled, kojim sam mu dala do znanja da želim da mi objasni ono što je izrekao nekoliko trenutaka ranije. Ili sam to barem pokušala. Jednim jednostavnim pogledom i blagim izvijanjem obrve. Njegov stisak na mojim ramenima je popustio, te sam se odmakla od njega. Odmakla sam se nekoliko koraka unatrag, prema napola otvorenim vratima. Nije mi namjera bila da odmah odem. Nikad nisam ostavljala stvari nedovršenima niti misli neizrečenima, pa tako ni ovaj put.
''Govori!'', vrisnula sam, ovog puta s dozom bijesa i nestrpljenja u boji svoga glasa. ''Kako to misliš; opet?!''
Thomas je ugrizao svoju donju usnicu. Izgledao je kao da je napravio nešto što nije trebao. Kao da je rekao nešto što nije smio. ''Gledaj, Maggie... kad smo se tek upoznali, bilo ti je teško odlučiti se između mene i Malfoya'', počeo je mrmljati, izbjegavajući odgovor na moje pitanje. ''No, na kraju si ipak odabrala mene. Rekla si da me voliš.''
Ošinula sam ga pogledom. Lagao mi je. Znam da je. Muljao, petljao, lagao... nazovite to kako želite. Skrivao mi je nešto. Možda isto ono zbog čega ga Lexy i McKornerica nisu podnosile. Možda to ima neke veze sa onim razgovorom između njega i njegovih prijatelja kojim sam slučajno načula. A možda i nešto sasvim drugo... Doista nisam znala. A ta zaljubljenost koju sam vidjela u njegovim očima me je samo još više zbunila.
''Što hoćeš od mene?'', zapitala sam, iako nisam očekivala odgovor i premda sam i sama sebi zazvučala glupo. Ruka mi je mahinalno poletjela prema džepu pelerine u kome sam držala štapić. Nije to bio strah... Nije to bila čak ni mržnja. Bilo je to samo upozorenje. Upozorenje upućeno njemu. I tada sam se, pogledavši ga još samo jednom, ipak okrenula i istrčala van.
''Maggie, stani! Ne možeš mi to uraditi! Ne i ti!'', vikao je Thomas, ali se nisam obazirala. Nisam se čak niti okrenula, premda sam čula njegove vapaje sve do kraja hodnika. Možda mi je u tom trenutku ipak bilo najlakše pobjeći.
***
''Sharon McKorner je reinkarnacija Adolfa Hitlera. Dam se kladiti'', mrmljala je Haley, vraćajući se čitanju lekcije iz Obrane. Nervozno je cupkala nogom o popločani pod u spavaonici, predosjećajući što nam slijedi poslije doručka. Za razliku od nje, Diana je ležala na svome krevetu i lakirala nokte na nogama, potpuno nezainteresirana za učenje. Amanda je uspaničeno mrmljala nekakve definicije sebi u bradu, šetkajući se po sobi. A ja? Ja sam sjedila u naslonjaču i promatrala... Slušala. Razmišljala. Moram priznati da meni to ispitivanje koje je McKornerica najavila za prvi dan poslije praznika nije pričinjavalo prevelike muke. Obrana od sila svjetlosti je bila nešto u čemu sam naprosto briljirala. Sve što je bilo vezano za Tamu i za crnu magiju... svaki taj pojam je činio dio mene. Bili su to oni sitni djelići koji su me izgrađivali kao ličnost. Oni djelići mene koje su mnogi mrzili, a ja toliko voljela...
''Maggie, kojom se kletvom poništava djelovanje Avada Kedavre?'', upita me Haley u jednom trenutku, bilježeći nešto u uglu stranice.
''Sanctus Sator'', odgovorih istog trena, ustavši se sa stolice. Nisam imala namjeru ostati dulje u spavaonici, jer sam već unaprijed znala da će me Haley i Amanda uskoro početi ispitivati o drugim pojmovima koje nisu razumjele. Ionako sam bila već dovoljno loše volje, te se nisam željela istresati na njih. Izišla sam na hodnik, na onaj u kojem su su Mićko i David već od ranog jutra izvodili gluposti, i zaputila se prema društvenom. Gotovo svi učenici iz Elvenpatha su bili tamo. Svi oni su ponavljali posljednje lekcije iz Obrane i veselo zbijali šale na McKorneričin račun. No, sav smijeh, svi veseli razgovori... sve je utihnulo kad sam ja stupila unutra. Ponovno. Ponovno su započela šaputanja i ogovaranja... Šaputanja i ogovaranja na moj račun. Inače se nisam obazirala. Inače nisam imala običaj da se svađam s njima. Jednostavno, nisam se željela spuštati na nivo svih tih idiota. Ali, ovog puta, bilo je drugačije...
Izvadila sam štapić iz pelerine i lagano mahnula njime kroz vazduh. ''U čemu je vaš problem?'', upitala sam, trudeći se da moj glas zvuči mirno. Svi najednom utihnuše, pribijajući se jedni uz druge. Strijeljala sam ih svojim ledenim pogledom, sve dok se jedna djevojka, djevojka imena Deena Cray, nije izdvojila iz grupe.
''Ovaj... Maggie... gospođice... Gospodarice...'', počela je mrmljati, grizući se za usnicu. Vidjela sam da joj je neugodno... Čak - rekla bih - plašila se. A to mi je doista godilo...
''Maggie. Zovi me Maggie'', rekoh joj.
''Pa, znate... mi smo se pitali... da li ćete se prijaviti za Turnir Podzemlja?'', upita Deena, s blagim olakšanjem u glasu. Preletjela je pogledom preko lica nekih svojih prijatelja, koji su joj se nasmiješili u znak podrške.
''Ja...'', izustila sam. Tada zastadoh. Nisam znala što bih joj rekla. Niti u jednom trenu nisam razmišljala o prijavljivanju, ali sad... Ideja mi se i nije činila toliko lošom. ''Možda'', rekoh zagonetno, a potom se graciozno okrenuh i izađoh iz društvenog, dopuštajući dugim vlasima kose da mi se raspu po ramenima. I dalje sam razmišljala, pokušavajući donijeti ispravnu odluku. To je mogla biti prilika da još jednom pokažem koliko vrijedim - koliko sam sposobna i moćna. To je mogla biti šansa da, po tisućiti put, pokažem da mi nitko nije do koljena. Dok sam koračala mračnim prolazima škole, gledajući starije učenike iz Oceanborna kako se sa strahopoštovanjem razmiču u dva reda da bi mi napravili mjesta za prolaz, shvatila sam da tu šansu moram i iskoristiti.
***
''Što lupetaš, magare jedno?! Mućni malo tom glavom! Za što ti služi, osim za šminkanje?!'', vrištala je McKornerica na Danu dok je ova odgovarala. Zapravo, dok je stajala i uzvraćala blijedim pogledima i sleganjem ramena na svako McKorneričino pitanje. ''Ne znam, profesorice'', ponavljala je.
Prekrasno bijelo lice naše profesorice se ponovno izvi u nezadovoljnu grimasu. Nekoliko trenutaka je lupkala o rub stola svojim dugim noktima koji bijahu nalakirani crnim lakom. ''Ne znaš ti ništa otkako si kao malo dijete pala sa šljive na glavu!'', prosikta, a zatim primi imenik i u njega upisa nešto.
''Ćiribu-ćiriba, eto Danchi jedinica!'', zapjevušila sam, na što se McKornerica ljutito okrenu, ne ispuštajući imenik i pero iz ruku.
''Tko se to tamo vrpolji?! Hoćete li još snijeti i jaje?!'', upitala je, podignuvši lijevu obrvu. Činila je to na isti način kao i ja - polako, sa prijetnjom u pogledu, ali opet i graciozno i dojmljivo u svakome smislu. Činila je to svaki put kad bi bila ljuta, iznervirana ili kad bi željela nekoga upozoriti na nešto. Osmijehnula sam joj se, onim najslađim osmijehom koji sam rijetko koristila... jer sam se rijetko i smijala. Ali, McKornerica je ipak bila osoba uz koju niste mogli ostati ozbiljni.
''Pripazite se, gospođice Riddle!'', zaprijetila je ponovno. ''Kad vas ja opajdarim, nećete se izvući pa ni da vam je Ralph Nicolson ujak.''
Nisam se prestajala smiješiti sve dok nije zazvonilo za kraj sata. Svi su istog trena pojurili prema vratima, a i ja skupa s njima. U biti, Mićko i ja smo bili glavni predvodnici skupine ''divljaka'', kako nas je profesor McNeil volio nazivati. ''Ne dižite mi prašinu u učionici!'', doviknula nam je McKornerica, ali mi se u trenu učinilo da sam bila jedina koja ju je čula.
***
''Maggs, jesi li sigurna da je to dobra ideja? Znaš, dešavalo se da učenici poginu na ovakvim Turnirima. Jesi li sigurna da želiš prihvatiti taj rizik?'', upitala me je Lella pomalo zabrinuto, kad sam joj saopćila kako se namjeravam prijaviti za Turnir. Sjela se na rub stola u mojoj spavaonici i prekrižila noge, njišući glavom u znak negodovanja. Prije no što sam zarezala ruku nožem za otvaranje pisama, uputila sam joj jedan pogled. ''Naravno da sam sigurna. Smrt je moja jako dobra prijateljica'', odgovorih, više sama za sebe. Istog trena, zabola sam sječivo u svoj dlan. Duboko... Možda i dublje no što sam trebala. Nekoliko kapi krvi je skliznulo na bijeli papir koji sam držala ispred sebe. A potom je ista ta krv počela liti... Liti poput vode, poput kiše... Slatka bol mi je prostrujala kroz cijelo tijelo, u toj mjeri da sam osjećala neko neprirodno zadovoljstvo. Namazala sam kažiprst druge ruke crvenilom krvi, i istime ispisala svoje ime na papir. Lella me je gledala sa nekim preneraženjem, a potom mi je pružila maramicu da očistim ranu. Odbila sam ju laganim zamahom ruke, a potom se zaputila prema Dvorani sjena gdje sam, par minuta kasnije, ubacila papirić sa svojim imenom u stakleni pokal.
***
Večera je, za promjenu, prošla poprilično mirno. Blagovaonica je, ove noći, izgledala ljepše nego ikad. Ne znam zašto, ali... Odisala je nečim. Nečim neopisivo snažnim. Nečim doista čarobnim. Posvuda su bile zapaljene mirisne svijeće, koje su jedine razbijale monotono crnilo zidova, koje je svejedno bilo prekrasno. Strop je izgledao poput prolaza između kamenih spomenika nekog starog groblja. Zbilja prekrasno... Čak ni Barbara nije bila u stanju za držanje govora, što se činilo kao pravi blagoslov. Sjedila je za profesorskim stolom, s licem sakrivenim u šake, dok je pred njome stajao tanjur sa netaknutom hranom. Nekoliko puta je pogledavala prema stolu Elvenpatha, prema dijelu gdje su sjedili Thomas, Amy i Eddie, ali bi naposijetku ponovno prekrile lice rukama. Primijetila sam da i Chloe gleda u nju, a potom skreće pogled na Finnertyicu i Blackovu i namiguje im. Jasno sam vidjela i njihove osmijehe. Pravila sam se da mi to nije bitno, te sam se okrenula Eniki i Amandi. Dok smo razgovarale o nekim sitnicama vezanim uz napad na aurorski ured, osjetila sam Thomasov pogled na sebi. Krajičkom oka sam spazila kako se htio ustati i krenuti prema meni, ali su ga Amy i Eddie naglo povukli dolje. Dala bih se zakleti da sam začula Amy kako govori:''Ni ne pomišljaj na to.''
Zapitala sam se što se tu dešava. Bilo je očito da nešto mute. Tada sam se, sasvim slučajno prisjetila njihovog razgovora koji sam čula u spavaonici...
Flashback
''Slušaj me, Thomas... ne možeš tek tako odustati! Neću ti dopustiti!'', vikala je Amy. Zvučala je stvarno bijesno.
''Žao mi je, Amy! Neću vam više pomagati'', rekao je Thomas mirno. ''Ja nju volim.''
''Ne možeš ju voljeti!'', povika sad i Eddie. ''Ne smiješ ju voljeti!'
''Žao mi je'', ponovi Thomas. ''Morat ćete dalje sami.''
End of flashback
Nervozno sam prebacila kosu preko ramena, dok su mi njihove riječi odzvanjale u mislima. Sve u školi je, u posljednje vrijeme, postalo čudno. Previše čudno. Najprije ravnateljičino čudno ponašanje, potom čudni razgovori između Lexy, McKornerice, Finnertyice i Blackove, i sad, na kraju, ovo... Čak sam i počela misliti da su profesorice i moja prijateljica Chloe u nekoj vrsti sukoba sa ravnateljicom. Sukob, svađa, rat... Što god da je to bilo, imala sam osjećaj da je ozbiljno... Jako, jako ozbiljno.
***
''Gospođice Riddle!'', pozvala me je McKornerica, dok sam išla ka društvenom sa svojim prijateljima. Zastala sam i okrenula se, dobacivši joj upitan pogled. ''Da, profesorice?'', upitah.
''Dođite u moj kabinet'', odvratila je blagim glasom. Bez pogovora sam ju slijedila kroz hodnik, pitajući se što mi ima reći. Djelovala je uznemireno, nervozno i uspaničeno. Ili, u konačnici, samo uplašeno. Bilo je teško riječima opisati to njezino stanje.
''Što nije u redu, profesorice?'', upitah naposlijetku, sjednuvši se u naslonjač preko puta njezinog. ''Zovi me Sharon, molim te'', rekla je, nasmiješivši se. I ja sam se nasmiješila, premda malo zbunjeno, iščekujući njezin odgovor.
Naglo se uozbiljila. ''Maggie, moram razgovarati s tobom'', rekla je.
''O čemu?'', upitala sam, podignuvši obrvu.
''O Thomasu Holopainenu'', odgovori McKornerica glasom koji mi je sledio krv u žilama. Ako je uopće i mogla postati ledenija...
Nastavit će se...
P.S. Oprostite... Oprostite što dugo nisam kommala vaše postove niti pisala nešto na svome blogu. Idućeg tjedna ću imati više vremena... I, nadam se da vam se sviđa post, iako je dug.
|
