|
Preporuka uz čitanje: Epica - The obssesive devotion
Ne znam što je ime Thomas Holopainen značilo za McKornericu, ali sam po njezinom izrazu lica jasno vidjela da je u pitanju nešto ozbiljno. Kimnula sam glavom, davajući joj do znanja da želim da nastavi.
Ne znam... možda sam u tom trenu očekivala da će mi saopćiti neku važnu vijest ili možda, čak, otkriti neku tajnu. Ali nije. Umjesto toga, čvrsto me je primila za ramena i približila mi se. Približila mi se toliko da su nam se lica gotovo dodirivala. Iz grudi joj se, u tom trenu tišine, oteo isprekidani uzdah. ''Maggie...'', izustila je u konačnici, gledajući me svojim krupnim očima. ''Možeš li mi učiniti jednu uslugu?''
''Ako će mi to spasiti od odgovaranja, vrlo rado'', odgovorila sam. Nasmijala se. Zainteresirano sam ju pogledala, iščekujući da mi kaže o čemu je riječ. Sudeći po njezinom izrazu lica, shvatila je moju poruku. ''U redu...'', šapnula je. Još jednom je uzdahnula, prije no što je dovršila rečenicu. ''Maggie, moraš otkriti što planiraju. Moramo ih zaustaviti, prije no što bude prekasno!''
Podigla sam obrvu. ''Ali kome govorite?'', upitah.
''O Barbari Wieners i Thomasu Holopainenu'', objasnila je, naslonivši se na rub svog radnog stola. Nekoliko pramenova tamne kose je palo na njezino pomalo ispijeno lice, ali se nije ni potrudila da ih skloni. ''Njih dvoje, skupa sa Amy Nettles i Eddieom Smithom, planiraju nešto protiv Voldemorta i Lujize.''
''Molim?! Thomas i ravnateljica?!'', vrisnula sam šokirano.
''Tiše!'', povikala je, hitro se obazirući oko sebe, kao da želi biti sigurna da nitko ne prisluškuje naš razgovor. Zatim se ponovno okrenula meni, snizivši ton. ''Možeš li to učiniti, Maggie?''
''M-mogu, ali...'', promucala sam.
Prekinula me je. ''Hvala ti'', nasmiješila se. No, taj isti osmijeh je iščeznuo sa njezinog lica kad se odaljila od mene. Pokazala mi je rukom prema zaključanim vratima svog kabineta. ''Idi sad. I, molim te, dobro se čuvaj. Ipak, nije se šaliti sa Barbarom.''
Ponovno sam kimnula glavom, već na izlazu iz prostorije. Njezine riječi su mi odzvanjale u glavi dok sam išla kroz mračne prolaze, pokušavajući se sabrati i naći put do društvene. Rukom sam rastjerala miris voska i dima koji se širio sa svijeća, jedinih izvora istinske svjetlosti u dvorani kojom sam upravo prolazila. Tisuće nedoumica i pitanja su mi letjele kroz misli u tim trenutcima. Otprije sam sumnjala u Barbaru, bila mi je jako čudna, ali... Nisam mogla povjerovati da je ona protiv mojih roditelja. Bila im je jako dobra prijateljica - vjerna sljedbenica, zapravo. Išli su u školu skupa. Ona me je spasila od aurora, primivši me u školu... pod svoju zaštitu. Zašto bi ona, k vragu, imala nešto protiv njih, protiv nas... I baš tada, dok sam zurila u zamišljene tačke na crnim zidovima, shvatila sam da se nešto ipak dešava. Nešto jako čudno. Neobično, valjda. A možda čak i... opasno. Nisam smjela isključiti jednu takvu mogućnost, iako sam to željela najviše od svega.
***
Jutro je osvanulo kišovito i ogrnuto maglom. Sve je djelovalo tako prazno i nerealno, poput nekog neostvarenog košmara. Sjedila sam na kamenoj klupi na predvorju. U pratnji svih mladih smrtonoša, naravno. Tada sam, po prvi i posljednji put, osjetila neku čudnu nostalgiju za Hogwartsom, za prošlim vremenima... Za vremenima u kojima sam mogla bezbrižno hodati okolo, bez pratnje, bez čudnih pogleda i tračeva koji su me svakodnevno pratili u stopu. Za periodom dok sam bila u stanju sakrivati svu eleganciju svoje mračnosti pod krinkom nasmiješene djevojke. Zidine Blackgravea su mi se za tren učinile strane i tijesne... Potpuno drugačije nego što su bile onog dana kad sam ih po prvi put spoznala. Ustala sam se sa klupe, kako bih mogla bolje osmotriti ono što me je okruživalo. Mračni hodnici prepuni učenika od glave do pete uvijenih u crno, slike crnih čarobnjaka posvuda, tajni prolazi, visoki zidovi, beskonačnost magle koja je okruživala otok Gravestone... Da, to je ono čemu sam težila. Ono čemu i sada težim. Sviđalo mi se. Sviđalo mi se više nego Hogwarts. Ali sad, pored časti, počela sam osjećati i teret odgovornosti koji nosi položaj Nasljednice...
''Maggie? Idemo li na doručak?'', upitao je Draco, tiho i oprezno, kao da mi čita misli. Ustao se i stao kraj mene. Kimnula sam glavom, nakon čega su se ustali i svi ostali, te krenuli za mnom putem Blagovaonice. Dok je trajao doručak koji se, uzgred rečeno, sastojao od svježih peciva i čokoladnih preliva, nisam si mogla pomoći... Ponovno sam počela vući crte sa Hogwartsom. Možda ubjeđujući sebe da mi je ovdje bolje, ne znam. Odložila sam vilicu i šalicu punu vrućeg čaja, te pomno proučila cijelu prostoriju. Promatrajući profesorski stol i sve profesore koji su za njim sjedili, najednom sam osjetila kako me netko vuče za donji rub pelerine, a potom i nečiji snažni stisak na ramenima. Okrenula sam se.
''Chloe?'', upitah.
Sjela se na klupicu, između mene i Melody. ''Bok, Maggie'', pozdravila me je, dohvativši si jednu praznu šalicu sa sredine stola. Nasula si je u nju podosta čokoladnog mlijeka sa aromom jednorogove krvi. Prijekorno sam ju pogledala. ''Chloe... da li tebi nedostaje nešto što nisam primijetila? Neki dio mozga, možda?'', promrmljala sam. ''Zašto tako skačeš na mene?''
Slegnula je ramenima. ''Onako. Došlo mi je'', rekla je. ''Zašto?''
''Zaboravi. Da li mi prvi sat imamo Otrovne napitke?'', upitah, pogledavši u Amandu. Ona podiže pogled sa rasporeda koji je upravo proučavala. ''Da, tako je. Sat kod profesora Wilcoxa. Potom Drevne kletve i čarolije kod profesorice Black, onda Povijest Blackgravea kod McNeila'', na spomen Povijesti Blackgravea, lice joj se ozarilo. ''Četvrti sat imamo Crnu magiju kroz stoljeća kod profesora Charlestona, te metloboj...'', nastavila je čitati spisak predmeta, ali ju dalje nisam slušala. Pogled mi je, možda sasvim planirano, odletio na Thomasa koji je sjedio podalje od nas i listao neku knjigu. Povijest goblina, mislim da se tako zvala. Lice mu je izgledalo starije i ispijenije kraj plamenja svijeća koje su krasile stol. Primijetila sam jedan njegov uzdah, prije no što sam pročitala strah i bol u očima kojima je bezvoljno zurio u jednu stranicu knjige...
***
Prvi sat smo imali Otrovne napitke sa Oceanbornima. Zanimljivo iskustvo, moram priznati. Amanda, Mićko, Draco, Dean, David i ja prvi smo utrčali u učionicu na samom kraju sedmog kata, formirajući grupu oko jednog od stolova u posljednjim redovima. Profesor Wilcox je stigao nekoliko minuta poslije nas, noseći neke bočice u rukama. ''Dobro jutro, djeco'', pozdravio nas je, sjedajući se za svoj stol. Uzeo je pero i njime zapisao nešto u imenik. ''Danas ćemo govoriti o napitcima koji izazivaju momentalnu smrt i o njihovom spravljanju'', objasnio je, primivši jednu od onih bočica u ruke. Tekućina u njoj bila je crvene boje, poput krvi. Podrugljivo sam se nasmijala. I to prilično glasno. Činilo se da profesor nije bio upoznat sa činjenicom da znam sve o tomu, jer se naglo okrenuo i procijedio kroz zube:''Gospođice Riddle... sat je počeo prije dvije minute, a već me je zaboljela glava od vas. Smirite se ili ćete letjeti naglavačke, i to ne kroz vrata nego kroz prozor.'' Značajno je prekrižio ruke, misleći da će me to natjerati da ga poslušam. Nisam ništa odgovorila. Naslonila sam se i nastavila ga promatrati, izigravajući znatiželju.
''Dakle, postoje dva napitka ove vrste...''
Prekinuh ga. ''Stargazers i Gethsemane.''
''Erhm... da, gospođice. Stargazers i Gethsemane'', ponovio je, strijeljajući me pogledom. Ignorirala sam ga i vratila se pravljenju aviončića od papira sa Melany i Mićkom. ''Iako oba ova napitka izazivaju smrt, među njima postoje velike razlke. Stargazers ubija istog trena kada osoba okusi njegovu slad, dok osoba koja okusi Gethsemane umire tek nakon nekoliko minuta, ali u najjačoj i najstrašnijoj agoniji. Judecca je napitak koji se koristi još od davnina, dok je Gethsemane spravljen tek prije tisuću godina.''
''Meni se Gethsemane više sviđa. Ja svoje žrtve uvijek ubijam polako...'', šapnula sam Amandi, na što je ona samo zanjihala glavom i vratila se crtanju po svojoj bilježnici, potpuno nezainteresirana za nastavak sata. U biti, imala sam osjećaj da su jedini predmeti koji su doista interesirali moju sestru metloboj i, naravno, Povijest Blackgravea. Kad bi profesor Peter McNeil pričao o osnivačima škole ili pak o bitkama koje su oni dobijali, Amanda bi se sva pretvarala u uho. Njezine oči bi se širom otvarale, i u njima bi se redovito pojavljivao znak pitanja, kao u crtanim filmovima.
Premda, iako to nisam nikome htjela priznati, i mojim tijelom bi katkad prošla jeza na spomen osnivača Blackgravea...
***
Kad se i posljednji sat završio, zaputili smo se prema društvenom. Hodala sam na čelu grupe. S moje desne strane koračali su Amanda i Draco, dok su meni slijeva išle Melody i Diana. Da sam gledala sa strane, poput svih onih koji su se razmicali u redove kako bi nas propustili naprijed, vjerojatno bih pomislila da izgledamo zastrašujuće. Uobraženo. Opasno. Hladnokrvno. Ili samo dostojanstveno? Nisam imala vremena odlučiti, jer nas je kraj staklenih vrata dočekala McKornerica. Stajala je oslonjena leđima na zid i nervozno lomila nokte. Prije no što smo ju uspjeli bilo što pitati, rekla nam je da je ravnateljica objavila da će lovočuvari i ona lično pregledati sve društvene i spavaonice, zbog sumnje da je netko od učenika ukrao Drevnu knjigu, te da nam nije dozvoljeno da uđemo unutra do večeras. Bilo mi je pomalo neugodno kad sam to čula, iako sam znala da je Knjiga na sigurnom, u Voldemortovu dvorcu. Amanda i ja smo razmijenile jedan pogled, pogled koji je govorio više od samih riječi.
''Znala sam da će se nešto ovako desiti'', rekla sam joj, dok smo, nekoliko minuta kasnije, besciljno šetale hodnicima. Zaokrenula je očima. ''Ma daj, Maggie. Ne pretjeruj'', odvratila je bezbrižno, gledajući u svoje nokte. ''Nema šanse da otkriju da smo ju nas dvije posudile.''
''Posudile?!'', siknula sam, penjući se uz kamene stepenice koje su vodile do dijela dvorca u koji učenici nisu smjeli zalaziti. Zapravo, na deseti kat nije nitko zalazio. Ni profesori, ni učenici... čak ni Mićko i David, čija je omiljena zabava bila istraživanje dvorca. Kad sam zašla tamo, imala sam osjećaj kao da hodam kroz neki drevni hram. Prokletno mračan drevni hram. Sve je bilo u stilu arhitketure Stare Grčke. Stupovi, zidovi, vrata, prozori... Apsolutno sve. Uživala sam u pogledu, kad me Amanda cimnu za rukav. ''Maggs... pogledaj tamo...'', prošaputala je, pokazujući rukom na velika crna vrata koja su zaklanjala gotovo cijeli jedan zid. Razlikovala su se od svih ostalih koja sam dosada viđala u ovoj školi, a i uopće, što me je posebno zaintrigiralo. Zato se nisam bunila kada je Amanda stala pred njih i čvrsto primila kvaku, pokušavajući ju povući prema sebi. Ali nije išlo. Nekoliko trenutaka je zamišljeno stajala i gledala u pod, a onda pobjedonosno izvadi štapić, uperi ga k vratima i prozbori neku čudnu čaroliju.
''She's finding out the secrets full of taunting lies
Hidden in the night time skies
With black magic she allies
She came to touch the wizard's magic wand
To break the spell that frees him from his cell
The evil power always will reveal…''
Teška vrata se polako otvoriše, otkrivajući nam tajne mraka koji je vladao s druge strane. Privlačeći nas k sebi... Dozivajući... Dozivajući nerealnom čarolijom sve svoje postojanosti.
Zadrhtala sam. ''Am...'', izustih, ne skidajući pogled sa dvorane koja se sada našla pred nama. ''Kako si znala...''
Nasmiješila se. ''Pa, to doznaš kad čitaš dodatnu literaturu iz Povijesti Blackgravea. Naime, ovo je prostorija u kojoj su se, navodno, u vrijeme vladavine Tarje i Ralpha, držali legendarni Predmeti moći'', objasnila je. Kad je to izgovorila, lice joj se ozarilo. ''Hajde, idemo pogledati.'' Nisam imala namjeru raspravljati se, te sam ju, bez riječi, slijedila u tamu...
Nastavit će se...
|
