Kimnula je glavom, gledajući prema dvorcu, odakle je potekao i onaj vrisak što je maloprije proparao napetost u zraku poput oštrog noža. ''Moramo vidjeti što se dešava...'' Potrčala je preko travnjaka na kojem su plesale tople zrake sunca. Kao da je predosjetila da je u pitanju nešto loše. Ne znajući što bih drugo učinila, potrčala sam za njom. Bolni jauci i još poneki uplašeni povici odjekivali su školskim dvorištem. Povjetarac je udarao u naša lica sve snažnije dok smo prilazile nekolicini učenika što su stajali na tratini kraj jezera, okupljeni oko nekoga.
''Što se... oh, Bože!'' McKornerica preblijedi. Pratila sam njezin preneražen pogled do tla na kojem je ležao Thomas. Grčio se i stenjao od nesnosnih bolova koji su prolazili njegovim onemoćalim tijelom. Pogledao me je očima koje sad bijahu jarkocrvene. Zakrvavljene. Pokušao je nešto reći, ali se u konačnici samo mlaz krvi slio sa njegovih drhtavih usana. Nešto me je steglo u predjelu grudi, no taj je osjećaj trajao samo tokom jednog zanemarljivog trena. Odmah sam shvatila o čemu se radi. Da, bila je to Empathica. Grčka kletva. Smrtonosna kletva. Neoprostiva kletva za koju mnogi nisu znali, neoprostiva kletva koju su neki smatrali samo legendom, ali svejedno najopasnija neoprostiva kletva poznata čarobnjačkom svijetu. Činila je da i najmoćniji čarobnjaci umiru u najvećim i najstrašnijim agonijama, pokazujući da postoje osjećaji i sudbine gore od Smrti. A, u konačnici, i ona sama bi došla po toga na koga je kletva bila bačena... Bila je to jedina čarolija za koju nije postojala poznata protukletva, jedina kletva koju nitko nikad nije preživio. Znala sam da neće ni Thomas. Nije postojala šansa za to. I drugi su to znali, ali nitko nije ništa rekao. Kakva bi riječ bila dovoljna da ublaži užas koji je zavladao zbog same činjenice da je netko iskoristio jednu ovakvu kletvu?
''Maggie...'', zahripao je Thomas nemoćno. Krv mu je i dalje tekla niz obraz. Kleknula sam do njega i instinktivno primila njegovu jezivo hladnu ruku. Čvrsto me je stisnuo. ''Oprosti mi...''
Uzdahnula sam. ''Nemam ti što oprostiti'', rekla sam tek reda radi, iako sam znala da nije tako. Nije moglo biti tako. On me pogleda još samo jednom. Blago se nasmiješio. Posljednji put. I tada je sve utihnulo... Tiho zavijanje vjetra. McKorneričini uzdasi. Uplašeni šapati učenika. Njegov život. Ustala sam se. Osjetila sam izvjesno olakšanje, iako mi je bilo pomalo krivo što nije dovoljno poživio da mi otkrije pravu istinu o Barbari Wieners. Možda zvuči bolesno ili bezosjećajno, ali tugu nisam osjećala. Ni njezin najmanji tračak me nije dotaknuo. Ni u jednom trenu. Zastrašujuće, zar ne?
''Pa, eto... gotovo je.'' Otresla sam sloj prašine sa svoje suknje.
''Idem obavijestiti ravnateljicu...'' Maricruz se okrenu na peti i potrča prema vratima dvorca. Neke učenice su i plakale. Od straha.
McKorneričino lice poprimi kameni izraz. ''Da li je netko vidio tko je ovo učinio?'', upitala je.
''N-ne... jednostavno je pao i... i...'', prošaputala je Gabrielle Mandrake.
Profesorica kimnu glavom. ''Vratite se u školu i obavijestite svoje kolege o ovome što se desilo. A ja ću porazgovarati sa ostalim profesorima.'' Rekavši to, spustila je pogled na Thomasovo mrtvo tijelo. Stresla sam se od količine straha koju sam tada vidjela u njezinim očima. Shvatila sam da čak ni ona, za koju smo svi navikli da uvijek sve zna, nema logično objašnjenje za ovo što se desilo... a još manje za sve što se moglo desiti u najbližoj budućnosti.
***
Barbara pljesnu rukama. Bio je to znak da svi prestanemo s jelom i obratimo pažnju na njezin govor koji je uslijedio. Zavladala je potpuna tišina, po prvi put otkako sam došla u Blackgrave. Očekivala sam da će Mićko i David dobaciti neku od svojih poštapalica, ili da će Dean izvesti nešto što bi vratilo osmijehe na lica, ali to se nije desilo. Svi su napeto gledali u Barbaru. ''Vjerujem da znate da je ovog popodneva jedan učenik ubijen. No, nisam sigurna da li vam je poznato da je ta smrt prouzročena najstrašnijom neoprostivom kletvom. Kletvom imena Empathica.'' Prekrižila je ruke i duboko udahnula. Sačekala je da umine užas koji se očitovao na licima većine učenika. ''Slučaj Empathice čarobnjački svijet nije vidio već tri stoljeća. Ne znamo tko ju je iskoristio, ali je jasno da je to morao biti izuzetan čarobnjak. No, kako god...'' Zastala je, odmahnuvši rukom. ''Ne smijemo dopustiti da to pomuti pripreme za Turnir koje su u toku. Da bismo bili sigurni da se slične stvari neće dešavati, odlučila sam da ne smijete napuštati školu nakon što sunce zađe, a u spavaonicama morate biti najkasnije do 21 h.'' Tu je skrenula pogled na McKornericu, koja je već zadovoljno trljala ruke. ''Profesorica McKorner će se pobrinuti za to.''
''U prevodu; tko mi bude kao kobila skakao po školi iza 21 h, zalijepit ću ga za pod kao poštansku marku'', zaprijeti McKornerica.
Ne znam koliko će ta metoda biti efikasna, ali znam da su njezine riječi uspjele izmamiti val smijeha koji je ispunio cijelu prostoriju. Šteta samo što je toliko kratko trajao...
***
U skladu s ravnateljičinom naredbom, mjere zaštite u dvorcu su povećane. Neko vrijeme se samo pričalo o kletvi. O ubojstvu. O ubojici čiji identitet nitko nije znao. Hodnici su bili tiši i mirniji nego ikad ranije. Čak su i profesori postali popustljiviji. Priznajem, zastrašujuće. Raspoloženje se popravilo tek objavom vijesti da će u noći pred početak Turnira biti održan bal. Glavna briga sada su postale haljine i odabir pratnje. Hodnici su ponovno bivali ispunjeni vragolastim smijehom i vatrometima koje su Mićko i Prpič priređivali. Činilo se kao da su u jednom djeliću sekunde svi zaboravili na događaj koji je prije nekoliko dana potresao Blackgrave do temelja. Ili su se samo pretvarali da je tako. I, čak iako su balovi bili nešto što nikad nisam podnosila, bilo mi je drago vidjeti da se stvari polako vraćaju u normalu.
''Maggie, znaš što ima novo?'' Haley se sjela u naslonjač kraj mene. Bila je vidno uzbuđena. Ne čekajući odgovor, nastavila je. ''Imam pratnju za bal!''
Podigoh pogled sa časopisa koji sam dotad prelistavala, glumeći zainteresiranost. ''I? Tko je sretnik?''
''Dean...'' Njezini obrazi se zacrveniše. Očito u namjeri da me spriječi da postavim još neko pitanje, brzo je promijenila temu. ''A ti ideš sa Dracom, zar ne?''
Zatvorila sam časopis i odbacila ga u stranu. ''Ne. Ne idem uopće'', odbrusila sam. Haley me začuđeno pogleda. ''Zašto?'', upitala je.
''Mrzim balove'', odvratila sam. ''Je li to dovoljan razlog?''
Zaustila je da nešto kaže, ali ju je Amanda naglo prekinula.
''Hales, možeš li me ostaviti nasamo s Maggie?'' Njezino pitanje je više zvučalo kao naredba. Haley je to shvatila. Zato se ustala sa kauča i poslušno kimnula glavom, već na putu prema Diani i Chloe koje su pisale zadaću na drugom kraju prostorije. Amanda se sjela kraj mene. Uputila sam joj upitan pogled. ''Upravo sam primila pismo od Voldemorta'', saopćila mi je. Ton njezinog glasa je bio krajnje ozbiljan. ''Zamolio nas je da popričamo s McNeilom.''
Namrštih se. ''Pobogu, Am, o čemu bismo mi pričale s njim?'', upitah.
''Ne izmotavaj se. Hajde, idemo...'' Prije no što sam uspjela odreagirati, primila me je za rub pelerine i stala vući prema izlazu iz društvene prostorije Elvenpatha. Nisam se opirala. U konačnici, morala sam se složiti da je razgovor sa profesorom Povijesti Blackgravea bio najbolje rješenje za situaciju u kojoj smo se nalazile. Nisam znala što da očekujem. Da će nam on sve razjasniti? Da će shvatiti? Da će nam pomoći? Nisam znala ni što su Amanda i Voldemort očekivali ali, ipak... Susret sa osnivačima Blackgravea nije bio nešto što sam mogla tek tako zanemariti i ostaviti iza sebe, koliko god da sam to željela. Oteo mi se uzdah dok sam koračala podzemnim tunelima, zagledana u sitne kamenčiće što su se pružali po grubom tlu. Kabinet profesora McNeila nalazio se na samom kraju podzemnog hodnika, od kojeg su ga dijelila visoka staklena vrata. Pokucala sam na njih.
''Da...?'', odmah se začuo McNeilov glas.
Amanda je ušla prva. Slijedila sam ju. McNeil je za svojim radnim stolom prelistavao knjige i označavao markerom važna poglavlja. Pogledao nas je kroz svoje debele naočale sa staromodnim okvirima. ''Oh, blizanke Riddle. Očekivao sam da ćete doći...'' On se ustade iz svog naslonjača i nasmiješi se. Amanda i ja se pogledasmo, pomalo začuđeno.
''Ovaj, profesore... mi bismo htjele razgovarati o nečemu što se desilo dok smo bile u Swanheartu'', započela sam. ''Ovo će zvučati suludo, ali... vidjele smo osnivače Blackgravea. Oni su se vratili. Proročanstvo se ostvarilo.'' Na tren sam sebi zazvučala kao Amanda. McNeil me pogleda iznenađujuće mirno. ''Znači, sreli ste se?'' Uzdahnuo je. ''I to se jednom moralo desiti...'' Skrenuo je pogled na prozor, na odsjaj krvavo crvenog sunca.
''Molim?'', upita Amanda zbunjeno. ''Dakle, vi znate da su Tarja i Ralph...''
''Znam, gospođice. Sve znam.'' Pokazao nam je rukom da se sjednemo. Poslušale smo ga. I on je učinio isto. Djelovao je slomljeno i iscrpljeno - kao da mu je dosta svega. ''Znam da su osnivači Blackgravea ponovno ustali. Znam da žele ujediniti sva četiri Predmeta moći. Znam da nama svima prijeti velika opasnost. I, što je najvažnije, znam tko je ubio Thomasa Holopainena.''