Kronike iz Blackgravea I; Margaret Riddle i Pokal Iskonskih

Diana je bijesno bacila jastuk na pod. ''Ja ću poludjeti!'', uzviknula je iznerviranim glasom, dok joj je raščupana tamna kosa padala preko očiju.
Haley se promeškoljila. Začulo se škripanje dasaka s njezinog kreveta. ''I ja'', promrmljala je. ''Ovi kreveti su nabavljeni u doba Tutankamona! Ako ne i ranije.''
''Ranije, Hales'', reče Amanda. Na licu joj se pojavio izraz gađenja. ''Stoljećima ranije.''
''U ovoj jebenoj spavaonici sve se klima i škripi'', progunđa Melody, gurnuvši glavu pod jastuk koji je bio izgrižen od strane moljaca.
''Kao kuća duhova'', dodadoh, ustavši se iz kreveta.
Baš u tom trenu, profesorica McKorner pokuca na vrata naše spavaonice. Kao predstavnica Elvenpatha, po cijelu noć je stražarila na hodnicima kako bi nas spriječila da trčimo iz spavaonice u spavaonicu, da izvodimo gluposti i, naposlijetku, da dišemo. ''Evo!'', povika Melody, potrčavši da otvori.
No, McKornerica doviknu:''Nemoj ti meni; evo! M'rš na spavanje!''
Prigušeno se smijući, sve smo legle u naše krevete i pokušale zaspati. U jednom trenu, san mi je doista došao na oči. No, onda, Amanda uplašeno reče:''Ljudi, ovdje nešto struže. Čujete li?''
Osluhnula sam. Zvučalo je kao da netko grebe noktima o zid.
''Možda je miš!'', prepade se Melody, skočivši sa kreveta.
Frknula sam. ''Ne bi me čudilo i da je'', rekoh.
''Što ćemo sad?'', zakuka Diana.
''Ništa'', odvrati Haley, pokrivši se preko glave. ''Nastavit ćemo spavati.''
''Ali što ako je to zbilja miš?!'', uzviknu Amanda.
Diana joj je pokazala rukom da se stiša. ''Pssst! McKornerica je sigurno još na hodniku! Čut će te'', upozorila ju je.
Amanda se pridigla i sjela na rub kreveta. ''Ja ne smijem spavati'', zacvili ona, osvrćući se oko sebe i tražeći tog fantomskog miša, pretpostavljam.
''Dobro, idemo onda reći McKornerici'', reče Haley.
Nas pet smo izišle iz spavaonice. Nekoliko metara od naših vrata, stajala je McKornerica. Bila je više nalik na policijskog psa nego na profesoricu, ali dobro... ''Što hoćete?! Znate li koliko je sati?!'', zalaja.
''Profesorice, tamo nešto struže'', rekoh.
Ona me ljutito pogleda. ''Struže tebi u glavi! M'rš tamo!'', uzviknula je, pokazavši prstom prema našoj spavaonici.

***

''Ja cijele noći nisam spavala zbog onog miša'', požalila mi se Amanda idućeg jutra, na satu Obrane od sila svjetlosti koji smo imali sa Wanderlustom. Nije to ni morala govoriti; uspjela sam i sama primijetiti. Jutros je umalo odijenula pelerinu naopako, kosa joj je bila neočešljana, a ispod očiju je imala velike podočnjake.
''Vidim'', rekoh, prepisujući neke čarolije sa ploče.
McKornerica nije izgledala ništa bolje. ''Platit ćete vi meni'', zaprijetila nam je. Oči su joj se sklapale od umora. ''Imam osjećaj da ste se svi sinoć dogovorili da me izmučite. Nisam oka sklopila.''
''Nismo vas mi tjerali da nas vrijebate na hodniku kao jastreb poljske miševe'', dobacih ja. Svi su se nasmijali. Svi osim McKornerice. Ona se okrenula meni i povikala:''Zašto ti moraš svakom loncu biti poklopac?''
Slegnula sam ramenima. ''Onako'', rekoh.
''Pripazite se večeras. Svi vi'', zaprijeti McKornerica ponovno. ''Tko me probudi, dobit će šamar pa da sam ga ja na usta rodila!''
Mićko je predložio kompromis. ''Mi vas nećemo buditi, no ni vi nas nemojte tjerati na spavanje'', reče on.
''To je tiranija'', dodade David.
''Tako je'', složi se Amanda. ''A za slučaj da budemo preglasni, stavite vatu u uši. Vjerujte, pomaže.''
McKornerica lupi šakom o stol. ''Na vas četvoro ću posebno paziti'', reče ona, pokazavši prstom prema meni, Mićku, Amandi i Davidu. ''Vi ste najgori od najgorih. Propalice jedne!''
Nasmijala sam se. U ovakvim situacijama bi mi se javile uspomene... Uspomene na ono što sam nekoć bila. Nisam više bila ona ista vesela djevojka od prije, no duša mi još uvijek nije bila niti potpuno mračna. Još uvijek ne... Proživljavala sam onaj trenutak svog života kojeg sam se najviše bojala. Trenutak preobrazbe. Trenutak u kome će pasti konačna odluka. Ponekad bih se smijala i šalila kao ona stara Maggie koju su svi voljeli i poznavali. Ponekad bih osjetila kako se ona bori da i dalje živi u meni. No, mržnja bi često ovladala mojim umom, pokazujući mi da sam spremna. Pokazujući mi pravi put. Put crne magije, prepun mržnje i tame. Moj put... No jesam li doista spremna krenuti njime? Želim to. Znam da želim. No jesam li doista dovoljno jaka?
Istog dana, za večerom, k nama su pritrčale Maya, Lella, Lisbeth i Alex. Izgledale su prilično iznervirano. ''Nećete vjerovati što smo upravo čule!'', uzviknu Lella.
''Što?'', upitah, okrenuvši se njima.
Alex mi je pokazala časopis pod nazivom Crna magija danas. Preletjela sam očima preko naslovne strane i ugledala to lice... Lice sa ožiljkom. Lice koje sam toliko prezirala. Lice Harryja Pottera. Ispod je velikim masnim slovima pisalo: DJEČAK KOJI JE PREŽIVIO ŽELI OSVETU. Čvrsto sam stisnula šake, trudeći se da ne eksplodiram. Tresla sam se od bijesa.
''Mnogo Potterovih dobrih prijatelja je nedavno ubijeno'', objasni Maya. ''On smatra da su ubojice Gospodar i Gospodarica i... i...'' Tu je zastala.
''Uredu je, Maya'', rekoh joj. ''To smo bile mi.''
''Tako je'', složila se Amanda. ''Mi smo im pomogle.''
''Zbog toga, Potter je izjavio; kako je već jednom porazio onog idiota Voldemorta i da mu neće biti teško to ponovno učiniti'', reče mi Lisbeth.
''Što?!'', vrisnula sam bijesno. Osjetila sam val čudne moći kako prožima moje tijelo. Ponovno sam se tresla. Poželjela sam ga ubiti... Mržnja je postala još jača. Što on misli, tko je?! Tko je on da se naziva jačim od Gospodara Tame?! Tko je on da govori o Voldemortovu porazu?! Nisam mogla skinuti pogled sa njegova odvratnog lica. Nisam mogla skinuti pogled sa časopisa koji je Alex držala u ruci. I već idućeg trena, zahvatio ga je plamen koji sam prouzročila snagom svojih misli. Vatreni plamen je uništavao papirne stranice, kao što sam ja željela uništiti Harrya Pottera.
Alex je vrisnula i bacila časopis na pod. Svi su gledali u našem pravcu... Svi su gledali kako bjesnim. Plamen se proširio po cijeloj Blagovaonici. Sve je gorilo... Sve se uništavalo pod snagom vatre. I tad sam bila sigurna, trenutak preobrazbe je došao. Došao i prošao. Mračna strana je pobijedila. Nema više one dobre djevojke...
''Maggie, prestani!'', vrisnula je Amanda. Nije bila jedina koja je vrištala.
Uzdahnula sam. Bijes i ljutnja su polako počeli popuštati, no napetost u grudima je sve više rasla. Uz pomoć čarolije, Barbara je ugasila vatru.
''Možete ići na časove'', rekla je, gledajući u mene. ''A vi, gospođice Riddle, dođite u moj kabinet.''
''Sad sam najebala'', šapnula sam svojim prijateljicama, prije no što sam krenula sa ravnateljicom u njezin kabinet.

Nastavit će se...

P.S. Eto, nadam se da vam se sviđa post. Pretpostavljam da ste primijetili da sam se malo više koncentrirala na zabavu, te da u prvom dijelu posta nema mojih prepoznatljivih ''mračnih gluposti''. Ali u drugom dijelu sam to nadoknadila. Šalim se... Usput, htjela bih vas zamoliti da pogledate boxeve, jer sam u njih dodala opise domova u novoj školi, legendu o postanku a uskoto ću staviti i opise profesora. Neću imati vremena sve to razjašnjavati u postovima, pa sam zato sve stavila u box.
To bi bilo sve zasad...
Volim vas!