Učenje crne magije u školi Blackgrave je, pored svih svojih prednosti, imalo i poneke mane. Naime, kako cijelo prvo polugodište nismo bili na satovima, morali smo sami učiti gradivo koje smo propustili. Praktični dio, čarolije, sam već poznavala, ali su ipak ostajale teorija i definicije koje su bile sve, samo ne zabavne. Ali, ipak, moji prijatelji i ja smo gotovo svako veče učili u knjižnici. Imali smo posebnu dozvolu od Barbare. No, to nije bio naš najveći problem. Naš najveći problem je bila knjižničarka, Hope McBoring. Bila je to najdosadnija i najanestetičnija osoba u ljudskim bićima poznatom svemiru.
''Ne znam zašto ova misli da su nam zanimljive priče o njezinom odrastanju'', šapnuo mi je Draco jedne večeri, dok je Hope nadugo i široko pričala o dogodovštinama njezina ujaka iz Rusije.
''Ja samo znam da ću ju ubiti'', promrmljala sam, pokrivši uši rukama.
Melody i Enika su spavale naslonjene jedna na drugu, dok je Maricruz nezainteresirano crtala karikature po svojoj bilježnici. Draco i ja smo razmjenjivali užasnute poglede, a Amanda je jedina uspjevala nešto čitati... Ali, kako to obično biva, nije čitala nešto što bi doista trebala čitati. Pa čak nije čitala ni neki od svojih stripova, što je a) šokantno i b) zastrašujuće.
''Sis, što to čitaš?'', upitah, nagnuvši se preko četvrtastog drvenog stola.
''Oh, ovo je knjiga o osnivačima Blackgravea'', odgovori Amanda, podignuvši ju. Bila je to tvrdo ukoričena crna knjiga, na kojoj je velikim slovima pisalo; Najveći među najvećima; Ralph Nicolson i Tarja Van Aden.
Napravila sam grimasu i sjela natrag na stolicu. ''Što je toliko zanimljivo u vezi s njima?'', upitah, igrajući se sa olovkom.
Amanda zatvori knjigu i spusti ju na stol. ''Da li si znala da su Elbereth i Lorien, njihove kćeri, bile blizanke?'', uzvratila je pitanjem.
''Ne. I što s tim?'', upitah.
Negdje u daljini, čula sam knjižničarku kako govori:''I kažem ja lijepo mom ujaku, nemoj stavljati kokoši u svinjac. Ali ne, on je ipak...''
Amanda ju samo pogleda, a zatim se prekriži i okrenu se natrag meni. ''Ništa s tim'', odgovorila je. ''Samo kažem. Koliko je sati?''
''Pola jedanaest'', reče Draco, pretvarajući se da je umoran. ''Idemo u društveni.''
Probudili smo Melody i Eniku, a zatim smo se svi zajedno uputili prema Dvorani. Mrak je potpuno progutao sve hodnike koji su vodili do nje. Tek tu i tamo, na mjestima gdje su zastori bili bar malo razmaknuti, mogao se vidjeti poneki tračak svjetlosti. Rijetki tračak svjetlosti... Jedino nam je ona pomogla da pronađemo pravi put do dvorane.
Enika i Maricruz su prošle kroz tunel koji je vodio prema društvenom domu Wanderlusta, a mi smo nastavili dalje. Naposlijetku smo i stigli i do staklenih vrata. ''Yhden Enkelin Unelma'', izgovorila sam lozinku, naslonivši ruku na ugraviranu lobanju.
Vrata se treskom otvoriše, te mi uđosmo unutra. Većina Elvenpatha je bila unutra, dok su neki već i otišli na spavanje. Prije no što nastavim dalje, postavit ću vam jedno pitanje; da li vam se ikad činilo da ljudi razgovaraju o vama, i da taj isti razgovor naglo prekidaju kad se vi pojavite? Meni se to upravo tad desilo. I to nekih pedeset puta zaredom.
''Dana, što to radiš?'', upitah, naslonivši se na stol.
''Pišem zadaću za Proricanje sudbine'', odvrati ona. ''Jesi ju ti uradila?''
Kimnula sam glavom. ''Aha. Prepisala sam ju od Haley.''
Dana je glasno otpuhnula i zalupila korice knjige iz koje je prepisivala. ''Ne mogu više! Neka me Johnassonica ubije, ali ne mogu!'', uzviknula je.
Dok se ona nervirala, netko me je blago potapšao po ramenu. ''Hej, oprosti... da li je ovo tvoje? Pronašla sam ga ispod stola u Blagovaonici'', reče jedna prilično simpatična cura duge kose. Nasmiješila se i pružila mi lančić s medaljonom u obliku Tamnog znamena. Lančić koji mi je Voldemort poklonio prije gotovo dvije godine.
''Oh, jeste. Hvala ti...'', započela sam.
''Lisbeth'', reče ona. ''Lisbeth Grieg.''
Stavila sam lančić oko vrata. ''Drago mi je. Ja sam Maggie Riddle.''
''Znam. Vidjela sam te kad me je otac doveo na ceremoniju.'', reče ona. Tada sam se dosjetila... Njezin je otac bio Paukov sljedbenik, a majka smrtonoša. Otuda mi je poznato prezime. Zavrnula je rukav pelerine i pokazala mi Tamni znamen i žig pauka na podlaktici. Usne su mi se raširile u osmijeh. ''Dobrodošla u klub, Lis. Mogu te zvati Lis?'', upitah.
''Naravno'', nasmijala se ona.
''Maggs, možeš li doći na minut?'', pozvala me je Amanda.
''Eto me!'', doviknuh, a zatim se okrenuh Lisbeth. ''Vidimo se kasnije.''
''Svakako'', rekla je, kad sam potrčala prema stolu za kojem su sjedila Amanda, Haley, Diana, Melody i Draco.
''Maggs, daj mi da prepišem onu zadaću, čula sam da Johanssonica daje kečeve svima koji ju ne urade!'', paničarila je Amanda.
''Koliko ćeš mi platiti za to?'', upitah.
''Poštedjet će ti život'', reče Haley.
Pružila sam joj bilježnicu. ''Oh, to mi se svakako čini kao razumna cijena!''
I doista, ta je zadaća idućeg dana spasila moju sestru od sigurnog keca iz Proricanja Sudbine. Ionako će ih vjerojatno dobiti milijun iz Umjetnosti crne magije zbog onog incidenta sa nastavnikom Marinom ofarbanim u crveno.
''Pitam se što se dešava u Hogwartsu. Pitam se što je s Potterom...'', rekoh, dok smo žurile na ručak.
Amanda zastade. ''Maggs, mislila sam da si već zaboravila na njega.''
''Naravno da nisam'', rekoh, pogledavši u nju. ''Nemoguće je zaboraviti.''
''Ali više nemaš prilike da ga ubiješ. Suviše ste daleko'', objasni ona.
Uzdahnula sam. ''Znam. Ali ni ne sumnjaj da neću pronaći načina da ga se riješim jednom zauvijek. Izgubit će sve.''
''O'ladi malo'', reče ona. ''Uzgred, zvučiš kao Voldemort.''
''Znam'', odvratila sam.
Nastavile smo užurbano koračati prema Blagovaonici, no tada nam je jedna drška od metle u mini suknjici i sa kilu šminke na licu prepriječila put. Bila je to, pogađate, Scarlett Green. A iza nje su išle njezine prijateljice Meyli i Nicky.
''Dugo se nismo vidjele, Voldemortice. A sad si u društvu još jedne Voldemortice, vidim'', rekla mi je, prekriživši ruke.
''Slažem se. Da li si možda bila u pritvoru zbog kaznenog djela protiv života i tijela koje si počinila kad si u javnosti pokazala svoju pseću facu?'', upitah zlurado. Amanda se smijala, dok su me Meyli i Nicky promatrale s gađenjem.
''Pazi na jezik, mala. Ti si na mojoj teritoriji, znaš? Moj otac je ravnateljičin zaručnik. Mogla bi letjeti odavde ako samo to poželim. I ti i tvoja sestra!'', hvalila se, ispravivši se do svoje pune visine.
Amanda ju je prkosno pogledala. ''Ne bih rekla. Zaboravljaš tko su naši roditelji. Mogli bi srediti i Barbaru i tvog oca u tren oka. Zato bi ti bilo bolje da nas se kloniš, Scarlett'', prosiktala je.
Scarlett se nasmijala i pljesnula rukama. ''Ma nemoj! Kladim se da...''
Prekinula sam ju i izvadila štapić iz pelerine. ''Puno pričaš. No da te vidim kako se boriš! Suprotstavi mi se ako smiješ!'', uzviknula sam, uperivši štapić prema njoj.
Osmijeh sa njezina lica je nestao. ''Ne bi se usudila'', rekla je u nevjerici.
''Misliš? Toliko sam osoba u životu pobila da mi još jedna ne bi ništa značila'', rekoh s podsmijehom. Znala sam da joj neću ništa napraviti. Znala sam, no ipak sam uživala da ju mučim... Znala sam koliko me se doista boji, i to mi je prijalo.
''Ne smiješ koristiti čarolije na ovaj način'', rekla je.
Spremila sam štapić u pelerinu. ''U redu onda. Koristit ću nešto drugo.''
U trenu kad sam to izgovorila, udarila sam ju šakom posred lica. Vrisnula je.
''Jao! Moj novi nos!'', zaječa ona, kleknuvši na pod. ''Platit ćeš mi, Voldemortice!''
Urlajući od smijeha, Amanda i ja smo se okrenule i otišle niz hodnik. Kad se malo smirila, Amanda reče:''Znaš, seko, sad si me više podsjetila na Lujizu nego na Voldemorta.''
To nas je natjeralo u novi napad smijeha. Rijetko sam se smijala u posljednje vrijeme, no sad sam to svakako nadoknadila...
Post je objavljen 19.06.2007. u 11:08 sati.