Sjela sam za stol svog novog doma, praveći se da ne primjećujem došaptavanja i čudne poglede koji su mi bili upućeni. Bilo mi je poprilično nelagodno, ali, istovremeno, sve to mi je prijalo. Sva ta pažnja... Svo to poštovanje... I, iznad svega, sav taj strah. Znala sam da me se neki boje, i to mi je prijalo. Nema ljepše spoznaje na svijetu od one da među ljudima širite taj ljupki osjećaj; strah. Strah koji je, nakon mržnje, najmoćniji osjećaj...
Nekoliko minuta kasnije, za stolom Elvenpatha su nam se pridružili Melody, Draco i Amanda. Enika i Maricruz su upale u Wanderlust, dok učenici iz Oceanborna nisu imali tu čast da im se pridruže neki od Voldemortovih mladih smrtonoša. Neki od pravih smrtonoša.
Lijevo od mene, sjedila je ljepuškasta djevojka krupnih plavih očiju koje su svjetlucale nekim čudnim sjajem. Blago mi se naklonila i rekla:''Čast mi je upoznati Vas. Moje ime je Diana Leal.''
Nasmiješila sam se i podigla obrvu. ''Pretpostavljam da se i ne moram predstavljati. Molim te, zovi me samo Maggie.''
''Maggs, meni je ovo malo...'', poče Amanda, ali se najednom zaustavi.
Okrenula sam se njoj. ''Što, Am?''
Otpuhnula je i odmahnula rukom. ''Ništa. Samo ću trebati vremena da se naviknem.''
Prevrnula sam očima i okrenula se natrag Diani. ''Ovo je, inače, moja sestra Amanda. A ova djevojka...'', rekoh, kimnuvši glavom prema Melody. ''... to je moja prijateljica Melody Jones. Smrtonoša.''
''Smrtonoša?'', prošaputala je Diana. Na nju je to ostavilo dubok utisak, koji se još više pojačao kad sam joj predstavila i ostale.
''Dakle, to bi bilo sve za večeras. Želim vam puno sreće u narednom polugodištu u školi Blackgrave! A sada možete napustiti Blagovaonicu i otići u vaše društvene domove'', bile su riječi kojima je Barbara zaključila tu večer. Kako nismo poznavali dvorac, Amanda, Draco, Melody i ja smo pratili ostale učenike do društvenog. Prošli smo kroz zamračene hodnike, a zatim se klimavim stepenicama spustili do jedne dvorane. U njoj uopće nije bilo pločica, tako da se činilo kao da ćete svakog trena propasti kroz beskonačnost crnila koje je činilo pod. Preko prozora, kojih je ionako bilo malo, bili su navučeni svileni zastori. Vladao je toliki mrak, koji su razbijale samo svijeće sa stola nasred dvorane.
Predstavnica doma Elvenpatha, profesorica Sharon McKorner, stala je ispred staklenih vrata i naslonila ruku na ugraviranu lobanju. ''Yhden Enkelin Unelma'', izgovorila je, a vrata se najednom otvoriše.
''Što je rekla?'', upitah, nagnuvši se prema jednoj curi koja je stajala do mene.
''Rekla je lozinku na jednom drevnom jeziku'', objasnila je ona, promatrajući Tamni znamen na mome ramenu. Ponovno sam se pravila luda, kao da ništa ne primjećujem.
''U redu. Znači, to je ta lozinka koju svi moramo upamtiti. A ti si?'', upitah, procjenjivački ju pogledavši. Bila je to vrlo draga i simpatična cura, ali mi uopće nije djelovala... zla. Bila je tako vesela i nasmijana. Takoreći, pravo osvježenje u svoj ovoj tami.
''Haley Joy Heron, drago mi je'', reče ona. ''Na usluzi.''
''E pa, i meni je drago'', odvratih.
McKornerica se naposlijetku pomjerila i dopustila nam da uđemo u društveni. Kako se samo razlikovao od društvenog doma Slytherina! Osjećao se miris zapaljenih svijeća, miris voska... I ova je prostorija bila zamračena, ali ne koliko i Dvorana. Kožni naslonjači su bili poredani uz stolove koji su bili nalik onima iz Blagovaonice, samo što su bili manji i stakleni. Barem ću imati što lomiti, pomislila sam, dok sam koračala po prašnjavoj tapiseriji koja je vodila do spavaonica. Bila sam u spavaonici sa Amandom, Melody, Haley i Dianom. Čim smo otvorile vrata, Haley me je upitala:''Smeta li ti ako razmaknem zastore? Živcira me ovaj mrak.''
''Ma samo izvoli'', odgovorila sam, svalivši se na udobni krevet presvučen sivom posteljinom. ''Uzred, Haley... nešto bih te pitala. Po čemu se razlikuju domovi u ovoj školi?''
Ona se naslonila na prozor i započela:''Pa, razlika u biti i nije prevelika. Legenda kaže; dvoje najvećih crnih čarobnjaka tog vremena, Tarja Van Aden i Ralph Nicolson podigli su školu Blackgrave na temeljima starog groblja. Osnovali su tri doma; Wanderlust, Elvenpath i Oceanborn. Wanderlust je bio dom u spomen na sve njihove sljedbenike i u taj dom idu samo oni koji se ne boje umrijeti. Oceanborn je simbolizirao sve one koji su pali pod njihovom moći, i primao je samo najsnalažljivije i najlukavije. I, na kraju, Elvenpath je bio simbol njihovog ljubavnog zavjeta i, u konačnici, njih samih. Kao i njihove moći... Zato Elvenpath prima samo one najmoćnije i najopakije.''
Bila sam impresionirana.''Wow'', rekoh. ''Lijepo.''
''I?'', upita Amanda. ''Što je bilo dalje? Mislim, što se desilo Tarji i Ralphu?''
Haley nas je zagonetno pogledala. ''Dvadeset godina godina nakon osnivanja Blackgravea i rođenja njihovih kćeri, Elbereth i Lorien, Tarja i Ralph su pali u jednoj borbi.''
''Koji užas, majko mila'', progunđala je Diana, bacivši svoje stvari na stolicu. ''Sad su nam dali još gore spavaonice''
Promijenila sam položaj na krevetu. ''Što im fali?''
''Ništa, osim što su u fazi raspadanja'', Amanda je odgovorila umjesto Diane.
''I što su glavno prebivalište mrava'', reče Melody, otpivši gutljaj soka iz flaše koju je očito ukrala iz kuhinje.
''Ma dajte. Nisu baš toliko loše'', rekla je Haley veselo. ''Dopadaju mi se.''
''A kako ti se dopada da ti nabijem ovu flašu u grlo?'', upita Melody.
Pokazala sam im rukom da se stišaju, a zatim zaneseno rekla:''Cure, ako želite postati netko, ako želite da vas pamte kao moćne crne magove, morate biti spremne na sve. Na rizik, na probleme, a naposlijetku i na ubojstvo. Koje je ravno boravku u ovoj spavaonici.''
Amanda je sjela kraj mene i stisnula mi ruku. ''Seko, kad te slušam, imam osjećaj da razgovaram s nekim drugim. Kao da te ne poznajem.''
''Postoji još mnogo toga od mene što ne poznaješ. Ali ne brini, ja sam u biti ona ista Maggie od prije'', rekoh joj. ''Vidjet ćemo tko će držati rekord u dobijanju kazni u ovoj školi.''
''I da li će itko srušiti tvoj rekord u Hogwartsu'', dodade Melody.
Sve smo prasnule u smijeh, ali sam negdje duboko u sebi bila svjesna da ništa nije isto. Krenula sam na put bez povratka... U vječnu borbu gdje je sve na kocki. Ili dobijaš, ili gubiš. Nema trećeg rješenja. Ili ću dobiti moć, ili izgubiti život... Ili oboje. Moć bi bila vrijedna toga.
P.S. Ispričavam se zbog glupog posta, ali u pitanju je bio nedostatak vremena. Iskucala sam ovaj post jedne večeri i uopće ga nisam prepravljala. I htjela bih samo reći da nisam uspjela ubaciti sve likove, ali u sljedećem postu ću to svakako uraditi.
Post je objavljen 02.06.2007. u 11:36 sati.