Kad je došlo vrijeme da krenemo na doručak, potpuno sam zaboravila na događaj koji su se zbili posljednjih mjeseci mog života. Čekalo me je nešto mnogo važnije... Jedan veći izazov. Prvi dan u novoj školi...
Najprije sam se morala suočiti sa čudnim pogledima učenika dok sam prolazila glavnim hodnikom. Sa desne strane, nekoliko centimetara iza mene, koračala je Amanda, dok je s lijeva stajala Maricruz. Iza nas su išli Melody, Enika i Draco. Čuvali su mi leđa, kako rekoše.
''Pogledajte ju'', šapnuo je netko.
''Tako je moćna'', reče neki dečko.
''Ma dajte! Misli da je fora samo zato što je kći Voldemorta i Lujize!'', javila se jedna cura. Izgovorila je to poprilično glasno, tako da ju svi čuju. No, izgovorivši to, napravila je veliku grešku. I ja sam ju čula...
Okrenula sam se njoj i procjenjivački ju pogledala. Bila je to visoka plavuša krupnih tamnih očiju, nešto starija od mene. Na pelerini je imala grb Wanderlusta. ''Jesi li nešto rekla?'', upitala sam, podignuvši obrvu. Promatrala me je svojim tamnim očima u kojima su se očitovali mržnja i gađenje. U konačnici, ona reče:''Čula si, mala.''
Prkosno sam ju gledala. ''Ja jesam fora, ali ne zato što sam kći Voldemorta i Lujize. Inače, dala bih se kladiti da ti nikad u životu nisi uzela štapić u ruke kak spada, a tek da nisi izgovorila smrtonosne kletve. A ja...''
Njezina odvratna teleća pojava me prekide. ''Svi znamo za tvoje zasluge. A znamo i kako nisi uspjela ubiti Albusa Dumbledorea.''
''Mariana, sad bi bilo dosta! Idemo!'', reče jedan dečko, povukavši ju za pelerinu. Sudeći po pogledima koje su razmjenjivali, očito je bio njezin dečko. Njih dvoje se okrenuše i odoše niz hodnik obasjan svjetlošću svijeća.
''Majke mi moje, ubit ću ovu nakazu!'', prosiktala sam.
''Ja ću ti rado pomoći'', reče jedan glas iza mojih leđa. Okrenula sam se i ugledala curu mojih godina. Bila je jako slična Mariani, ali je djelovala mnogo mračnije. Bila je tiha i mirna, ali je u njoj postojala izvjesna crta zlobe. Imala je tu osobinu koju sam najviše cijenila kod ljudi...
''Ja sam Dana Thalia Parker, a ona šminkerica je moja starija sestra, Mariana Parker'', reče ona.
''Ja sam Maggie Riddle'', odgovorila sam. ''Drago mi je.''
Tog dana, prvi sat smo imali Obranu od sila svjetlosti. Dok smo Amanda i ja smo sjedile u klupi i pravile aviončiće od papira, profesorica Sharon McKorner, predstavnica Elvenpatha, nam je govorila o onome što ćemo učiti do kraja školske godine. Sve to mi se činilo smiješno. Znala sam sve to. Poznavala sam sve neverbalne čarolije i neoprostive kletve, tako da se nisam niti trudila da ju slušam... Sve dok se iznenada nije okrenula jednom poprilično debelom dečku iz prve klupe i urliknula:''Glavonja, umukni!''
Dečko kojeg je McKornerica počastila 'komplimentom' je, po Dianinim riječima, jedan od glavnih kršitelja javnog reda i mira u Hogwartsu, David Taylor. Čim je sat završio, David i njegovi prijatelji su prišli da se upoznaju sa mnom. Godila mi je sva ta pažnja, ali mi je i bilo pomalo neprijatno...
U tom trenu, netko me je potapšao po ramenu. ''Bok'', reče djevojka koja je to napravila.
''Bok'', odvratila sam.
''Ti si nova ovdje? Ja sam Scarlett Green iz doma Oceanborna'', reče ona, rukujući se sa mnom.
''Drago mi je'', rekoh joj.
''Ako se budeš fino ponašala, možda ti poklonimo članstvo u našoj ekipi'', nasmiješila se ona, pokazavši rukom prema svoje dvije prijateljice. ''Ipak si kći Voldemorta i Lujize. Ne bi se trebala družiti sa ovim luzerima.''
Ironično sam se nasmijala. ''Ma da. Čitav svoj život sanjam da se družim sa Scarlett Green i njezinim kokošima. Briši od mene dok ti ne poklonim jednu Avada Kedavru!'', odvratila sam, ošinuvši ju pogledom.
''Legendo'', šapnu mi Dean Coleman.
''Sredila si ju'', dodade Melany Banks.
Scarlett me je samo pogledala s visine. Taj pogled mi je govorio:''Srest ćemo se mi još.'' Potom se okrenula i otišla sa svojim prijateljicama.
Tog dana, upoznala sam još mnogo dečkiju i cura iz svih domova. Najviše iz Elvenpatha. A neki od njih su mi se posebno svidjeli. Međutim, bila sam svjesna da ih ne mogu smatrati prijateljima. Nisu mi mogli biti pravi prijatelji. Tko zna da li su uopće iskreni? Tko zna da li mi uopće žele pomoći? Svjesna sam da su svi osmjesi na licima koje viđam u hodnicima lažni. Gotovo svi se lažno osmjehuju, a iznutra me mrze... Svjesna sam da me neki doista poštuju jer sam kći njihovih budućih Gospodara, ali sam u životu naučila da nikome ne treba vjerovati. Nikog ne treba shvatiti. Nikog ne treba voljeti. Nikome ne treba praštati. Čovjek se rađa i umire sam. Tako je bilo, jeste i bit će. Dovijeka. Svjesna sam da postoje samo tri osobe u mom životu koje istinski volim. Čak ni ja nisam toliko prazna da mrzim sve. Čak i ja imam prijatelje. U meni i dalje postoji ljubav. Vrlo malo, ali ipak je tu... Postoji samo to malo ljubavi koju osjećam za svoje roditelje i svoju sestru. A sad... pitanje je hoće li i ona opstati uz ovoliku mržnju koja se svakim danom sve više i više gomila u mojoj duši?
No, dani koji su uslijedili su bili zaista izvrsni. Ponovno sam se smijala. Ponovno sam bila vesela. Upoznala sam se sa mnogo novih ljudi i zbilja mi je bilo lijepo u novoj školi. Ali ona crta zlobe je i dalje ostala u meni... Uživala sam zadirkivati one slabije od sebe, a bacanje uroka na Scarlett Green i njezine prijateljice mi je postalo omiljena zabava.
''Nemo sailing home...'', pjevušila sam, dok smo Amanda, Dana i ja žurile na sat Povijesti Blackgravea. Učionica je bila u najzabačenijem dijelu dvorca, u zapadnom krilu, i zbilja je trebalo dosta da se stigne do nje. A mi smo, kao i obično, kasnile. Taman smo prošle podzemni tunel i krenule da se penjemo uz stare kamene stube, kad je mene uhvatio napad pjevanja. Kao i obično.
''Maggie, jel' ti to opet tuliš? Ako da, reci mi da se objesim ovdje'', reče Amanda zadihano, naslonivši se na zid.
''Nemo letting go...'', nastavljala sam, ne obazirući se na svoju sestru. Čak nisam ni primijetila da su njih dvije zastale. Nastavila sam se penjati. Još uvijek sam pjevušila. Mislim, ako se pjevanje iz sveg glasa može nazvati pjevušenjem.
''Jebo te Nemo! Stani!'', uzviknu Dana, povukavši me za rukav pelerine. ''Mi ovdje crkavamo, a ti pjevaš! Vidjet ćemo kako ćeš pjevati McNeilu kad dođemo na sat sa petnaest minuta zakašnjenja!''
''Dvadeset minuta'', ispravih ju. ''Oh how I wish for scooting rain...''
''Umukni i penji se!'', uzviknu Amanda.
Nakon još nekoliko minuta penjanja, psovanja i pjevanja, napokon smo stigle do učionice. ''Ti idi prva! Tebe ne smije ubiti!'', reče Dana, uguravši me kroz napola otvorena vrata. Njih dvije su ušle za mnom.
''Jutro, profesore McNeil!'', uzviknuh veselim glasom.
Ispred mene je stajao nizak čovječuljak sa ogromnim naočarima na nosu i pomno me promatrao. Ličio je na lika iz crtanih filmova. Zbilja mi nije jasno zašto ga smatraju jednim od najstrožijih profesora u školi.
''Oh, gospođice Riddle, Harrison, Parker. Napokon ste odlučili da nam se pridružite!'', reče on tiho. Vidjela sam da me se i on boji...
''Strašno mi je žao što kasnim, ali, znate, imala sam prometnu nesreću. Okliznula sam se na koru od čokolade i pala u bazen, pa sam dobila temperaturu'', izrbrbljala sam. Željela sam samo vidjeti hoće li me kazniti. Hoće li mi išta reći...
''Khm... možete sjesti. Naime, kao što sam već rekao, Tarja Van Aden je uzela eliksir moći...'', nastavio je sa predavanjem, ali ga je Mariana Parker prekinula.
''Profesore, trebali ste im oduzeti bodove!'', uzviknula je.
Jedan moj oštar pogled bio je dovoljan da se McNeil okrene Mariani i kaže:''Oduzimam Oceanbornu dvadeset bodova zbog drskosti gospođice Parker prema nastavniku!''
''Maggie, ti si carica!'', dobacila mi je Maricruz.
''Znam'', odgovorih, prasnuvši u smijeh.
Post je objavljen 06.06.2007. u 13:56 sati.