Walking down the street and see myself

utorak , 22.12.2015.

Koliko čovjek postane ovisan o nepoznatim ljudima da cijeli dan visi po facebooku i lajka komentare svaki pojedinačo....Koliko ti je zapravo dosadno u životu da na zvaki zvuk mobitela odma ga uzimaš u ruku i daješ doznanja drugome da si prisutan i da gledaš što govori.....Kao da nestrpljivo čekaš samo da ta osoba nešto kaže...Znam da to nije mjerilo....Jer ja se znan danima ne javljat ljudima,a onda jedan dan cijeli dan potrošim samo na takvo pridavanje pažnje....
Ali sad bez zajebancije postali smo toliko ovisni o tom malom pijukavom gadgetu da jednostavno ne možemo bez njega....Osjećamo se nepotpuno...Sinoć gledan sebe iman 1 % baterije i psujem sebi u bradu kako san glupa da ga nisan napunila i govorin ljudima iman 1% baterije bit cu tu i tu,ako me tribate....Nekidan na sam spomen da bi tribala ukinit preplatu tj ne uzet novi uređaj doživila sam blagi slom živaca...Doduše priča o slomu živaca ima puno kompleksniju pozadinu i najmanje je zbog mobitela.....Ali gledam ljude koji su doslovno postali dio mobitela,žive u simbiozi s mobitelom...Pijemo kavu oni tipkaju,dolaze poruke,zvoni,pijuće,pa gledaju slike,pa listaju naslovnice,pa ovo pa ono....Gledaju u mobitel i popravljaju ruž,selfi jedan drugi,ovo ono....Mislim da san jedina osoba na planeti koja još uvijek nosi ogledalo u torbi i to samo u svrhu nanošenja ruža....Mislim da san jedina osoba koja je ostavila laptop na terenu i sjetila se tek navečer kad je došla doma i vidila da nije u svom uobičajnom mjestu....Nisan paničarila,otišla san leć...Znan ljude koji uvik traže taj nesritni mobitel iako je najveća stvar koju nose sa sobom,mobitel veći od dlana u maski koja zauzme pola iste...Ja da mogu odrekla bi se odma....
Prvi mobitel su mi dali u 4 osnovne da budem dostupna nedaj Bože potribe....I razumin ja razloge zašto,ali i dan danas iako san ovisna o njemu i uvik mi je uz guzicu zna mi se dogodit da ga zaboravin....
Zazvoni milijun puta u sekundi jedna aplikacija,druga,treća.....Svi zvone isto i kad zapijuću svaki put skoćin je li moj?Nedaj Bože da slučajno propustim nečije javljanje ili neku novost....

Čitam danas Deanovu objavu kako sam sebe susreće po gradu onako duž ulice i smješno mi je i šta je najzabavnije razumin tu njegovu muku...I ja sama sa sobom živin svaki dan...
Sinoć Taša govori kako bi ona uvela da postave ogledala na izloge da se ona može vidit....I uhvatim sebe kako svaki put kad prođem pored staklene površine pogledam jel mi se ruž razmaza i jel mi frizura ispod kape izgleda lijepo ili izgledam ko klošar...

Od svih mojih karakternih crta mislim da mi je narcoidnost nekako najmanje izražena,možda ne toliko jer nisan egocentrik koliko zbog činjenice da nisan nametljiva.Da vidim sebe dnevno toliko puta ne mislim na načim da vidim svoj lik na zidu,koliko se pronalazim u tim silnim ljudima oko sebe.U svijetu oko sebe...Ali pustimo sad naše umjetičke pretenciozne,egomanijačke,narcisoidne crte i crtice....Zapravo sam tila pričat o nećem puno toplijem na ovaj sunčani dan.

Sinoć sam bila na godišnjoj priredbi naše dječice iz udruge Sindrom Down....To vam je jedan od onih najtoplih trenutaka u životu....Došla sam tamo pjevali su svi redom jedan po jedan,ali nekako koliko god da ih poznaješ uvijek te nekako pokušaju iznenaditi i šokirat da ti se poljulja tlo na kojem stojiš...Jedan od tih trenutaka dogodio se sinoć...
Mia je izrazila božićnu želju da djeca ovaj put odu na domjenak umjesto nje,da se zabave na večeri i da plešu...Mia je najstarija ima 30 godina i najdivnija je cura koju poznajem....Moja Nina opet ima ljubavnih problema i još uvijek je zaljubljena ima 3 momka....Moja Ela je cijelu večer pjevala na mikrofon,što je velika stvar jer Ela često puta i ne razgovara s vama...Ona je dio moje duše negdje zarobljen u tijelu one petogodišnjakinje koja sam bila....Dio moje duše u tijelu jedne posebne cure....
Nisam joj bila na rođendanu pa sam joj sinoć donjela poklon,dala sam ga njenoj mami jer nisam je htjela ometat dok pjeva,jutros mi je najranije stigla poruka:
"Marina hvala ti puno na poklonu.Bas je divan.Ja cu is tog piti caj ili kakkao.Uvik cu se tebe sjetit.Hvala ti puno od <3 ela."
Ne mogu vam opisati koliko me takvi momenti poljuljaju iz ravnoteže,poremete mi gravitaciju.
Još definitivno jedna od stvari koje svakako morate napravit dok ste u Splitu....
Posjetit prostroije udruge Sindrom Down u Krležinoj ulici...Cijeli jedan beskonačni svemir ljubavi u 50ak kvadrata prostora....Zidovi koji nam svakim danom postaju sve tjesniji,jer mis mo sve brojniji i ljubav koja jednsotavno svaki put te zidove probije i sruši kao da ne postoje da opet svi stanemo u tu malu tjesnu najveću kutiju na svijetu....

Znate onaj izraz srce ko kuća....Ja vam kažem da oni ne poznaju isti,oni su više od toga....Srce ko svemir i dalje se širi svaki put sve više.....
Idem ulicom i vidim se u svakom pojedinom od njih,idem ulicom i vidim sebe u svakom izlogu,svoj lik prepoznajem u fasadama ovog grada,prepoznajem se i izvan ovog grada....Prepoznajem sebe u životu...Mislim da je to najdivnija stvar koju znam o sebi pa makar bila največi narcis na planeti,makar bila egomanijakalna pretenciozna kučka....Potpisujem doživotno da živim sama sa sobom...