Dok hodam gradom potpuno sam,u sebi tvoje ime ponavljam,...

petak , 18.12.2015.

Jeste li se ikada našli u situaciji da stojite iznad provalije i razmišljate da se neprisutno bacite u bezdan?Jeste li ikad stajali iznad mora i mislili kako bi najbolje bilo da vas njegova sveprisutnost proguta?Nisam dugo pa možda čak i nikad razmišljala o tome.Do sada.Onda stanem i zapitam se nad sobom,je li vrijedno te osobe koja te izbaci iz težišta na kom stojiš.?Je li vrijedno naspram svega što si prošla?
Koliko god da nekog voliš,koliko god da nekog obožavaš,da ga cijeniš i postuješ zbog svega,ponekad samo ljubav nije dovoljna.Nije dovoljna ni s jedne strane.Nije ni približno dovoljna.
Dok hodaš misli ti struje najbrže.Struje brže od milijun u sekundi.Staneš li na trenutak požderu te.Požderu te ko najslađi plod iako si dotrajao.
Pred autobusnim kolodvorom sam gotovo zaplakala.Ne zbog rastanaka i tuge za odlascima koliko zbog činjenice da si ne mogu priuštiti isti.
Dok hodam gotovo da mogu osjetitit sjenu koja me u stopu prati,ali ta iluzija nije ni približna utjeha stvarnosti.Sjena te ne drži za ruku i ne pruža ti zaborav.Ne može ti dati ono što trebaš,ne može ti ponuditi bijeg dok se ne materijalizira,jer mi ljudi smo materijalna bića bez obzira na dušu koju nosimo ispod kože.
Uzalud se živcirati,uzalud se truditi,kad drugome tvoje sve ne vrijedi ništa.Kako živjeti koji cijeli tvoj svemir,cijelu tvoju bit zbog koje dišeš svede na nešto ne vrijedno pozornosti,na nešto ispod razine istoga.?Zbog čega?Šake novaca?!Uzaludno je i bespredmentno uopće misliti što bi mogao promijeniti da dp tog stanja ne dođe.Jer ljude ne možeš mijenjati,a sebe ne želiš...I smatraš i znaš da bolje možeš i hoćeš od ovoga...Da više i trebaš od ovoga i znaš da si svakim korakom sve bliže bez obzira koliko te drugo koće i uništavaju do te razine da ti dođe da digneš ruke i kažeš odjebite odo živit pod most.
Natjeraju te da pomisliš na najdrastičnije pothvate.Natjeraju te da pomisliš kako drugog izlaza nema nego da nestaneš zauvik.Koliko god da voliš život i unatoć svemu uvijek se nađe netko tko te dovede do ruba i tjera te da hodaš po tom istom rubu i da pomisliš da prekoračiš preko istog.
A ti,ti si samo sanjar,vjeruješ da se bol isplati,da je još malo ostalo do izlječenja,još malo do kraja,još malo do nekog ljepšeg početka.Budala.
Nama sreća nije suđena,mi sreću proizvodimo,dok je drugi pak guše,jer tko smo mi da njima sreću poklanjamo.Da ih sažaljevamo...Kad njima je sreća ostavljati svoje negativne atome posvuda i poružnjuju ovaj svijet,a ti budalo vidiš ljepotu čak i u tome.
Nepopravljivi idiote,zašto se još uvijek nadaš da će netko tebi poželjeti isto?