A onda svane novi dan i ja se opet zaljubim u ovo nebo iznad nas....

petak , 18.12.2015.

King na repeat i pokušaj gašenja opet....Glupa san...Popila san kavu u 6 navečer sad ne mogu spavat.....I slušala san svakakve pjesmice,od patetike,do romantike i ugasila muziku....Vodila san besciljne razgovore da potrošim vrijeme....Izgnjavila san sve koje znam i ne znam...Uzalud ne spava mi se....
Onda opet palim muziku,ne bilo kakvu muziku....Onu jednu posebnu koja mi je pomakla cijeli svemir za ovu godinu....Onu pjesmu progoniteljicu....Onu koja me budi u 3 ujutro na najtiše,onu koja me svaki put podsjeti na svemir podsvjesti....Onu koja me uvijek smiri....King-Years&Years i dobra stara rečenica: "Svi se mi s nekim gasimo".....Već dugo moje gašenje ima ugođaj Božića....Bor je okićen,kuglice vise onako sjajne i šarene,a ja...Ja osjećan neko tupilo...Ne osjećam se tužno ili prazno...Osjećam se kao da mi tjelo egzistira u ovom prostoru,a ja,ja sam negdje drugdje....Tamo gdje pripadam....Ili gdje želim pripadati....Kažu da nam Bog da onoliko koliko možemo podnijeti....Ja se pitam koliko mi je još puta ostalo pod ovim teretom....Kad točno dolazimo do te točke u životu da taj teret padne s naših leđa i da se ispravimo,pa makar i samo dav koraka pravocrtno da napravimo uzdignute glave i ravnih ramena...
Zašto je toliko lako priuštiti sreću drugome,a naša tako teško pristiže....Kao da bježi pred našim oćima dok ne padnemo u rupu....Uvijek govorim da je sreća nalik trčanju za dugom....Svi se sjećamo te traume iz osnovne škole kad shvatimo da je lov na dugu uzaludan....Da je poguban.....Znam,znam,patetična sam....3 sata ujutro su i peru me svakakve misli,svakakve fiksacije....A još mi mozak prebudno razmišlja da se tek tako prepustim bezbrižno podsvjesti....Da se ugasim onako kako bi trebala.....Još uvijek previše snova potrebnih za stvarnost mi kola moždanim kanalima....Posao iz snova,nestrpljivost iščekivanja.Želja za Zagrebom,da mogu ovu 2016 godinu bi preskočila ravno na trenutak polaganja završnog ispita,ravno na trenutak stalnog zaposlenja,ravno na trenutak vlastitog stana u Zagrebu.....Da mogu sve bi bilo svaršeno nesavršeno...Ali život nije skorjen da se mjeri po meni....To nije odijelo po mojoj mjeri....Koliko god da ga prepravljam i ispravljam uvijek se negdje podvuće neki končić,popusti neki punat i sve se prospe po podu....Izklizne kroz moje prste i ode nizvodno,dok ne uhvatim i zauzdam ponovo....
Skoro 3 ujutro,a ja sjedim na podu i slušan jednu te istu pjesmu na repeat,ne bili prizvala projekciju koju želim....Ne bi li tu opet pronašla utočište...Ali noći nisu problem....Noći nikad nisu ni bile problem....Noći su mi vjerne suputnice....Dan je pak teži za preživit....Dan je pak previše okrutnosti za moju dušu...Noći su hladnije,tiše,osobnije...Noći te grle i obgrljuju,ljube te tisućama dragulja...Hladnih kamenčića na koži.....Noći su kraće,ali zaštičene toplim zagrljajem ogrtaća,ušuškane u listove knjige,mirisne od topline napitaka...Noći su posebnije...Pripadaju samo nama....Dan pripada svima....Dan je vrijeme naklonjeno svakom....Noć je vrijeme posvećeno samo nama...Svakom pojedinačno u njegovom malom dijelu svemira.....