Never thought I'd say I could go insane

subota , 26.09.2015.

Mater me potirala peć kolaće.Našla san sve šta je trebalo potrošit u frižideru zamješala i bilo je ukusno,sad se peće.Kako san došla do ovog stanja da ne radim sve ono što me nekoć zabavljalo.Voljela sam sebe zbog toga,danas se volim iz drugih razloga,ali kako san došla do stanja da mi je dosadno i da neman potrebu poduzet nešto u vezi s tim.Zapravo da to nešto što me zabavljalo i opuštalo sada mi stvara neku neki defence.Prije me samo trebalo pitat da anpravim kolaće i ja bi rekla okej može.Provela bi i cijeli dan samo u tome.100 komada muffina i kao da nisam napravila ništa.Nekoliko desetaka osmjeha pri mom ulasku u učionicu,pri prvom ugrizu.Ma sami znak da mi je stalo dovoljno da održim svoje obećanje.Ponekad mi nedostaje sve to,danas pogotovo.Baš u ovom trenutku,kad se sjetim,najiskrenijeg,najspontanijeg trenutka.Najdivnije pozitivne histerije.Napravila si mi kolaće,ja ne mogu virovat,napravila si mi kolaće.Pozitivan šok.Nisam,stvarno to tada nije predstavljalo puno za mene.Nisam niti obratila pažnju na sitnice,a danas se tako pokušavam sjetit tog trenutka i ne ide mi.Sjećam se općeg oduševljenja.Te histerije određene osobe.Tog neopisivno osjećaja sreće koji je isijavao,čak se negdje nazire i ocean u njegovim oćima.I dalje nejasan.Previše udaljen da ga vidim svaki put kad poželim.Svaki put da se podsjetim.Ne znam zašto ovih dana,zašto baš ovih dana često mislim na to.Zašto baš taj određen čovjek,zašto bas sada nakon toliko vremena.Zašto baš od svih zaboravljenih odnosa i svih ljudi tu prisutnih i dalekih,zašto baš on.Ne mogu se složit da je to ljubav,čak ni zaljubljenost.Što god da drugi kažu ili misle ili to jednostavno tako izgleda nekom tko to promatra sa strane.Za mene je to još uvijek preudaljeno i hladno da tako snažne emocije.Možda je puko idealiziranje.Opčinjenost kao što je slučaj s nadahnućem.Jako puno možda.Ali u zadnje vrijeme toliko je situacija,toliko je sitnica koje me vraćaju na to neko vrijeme.Previše je sitnica kojih se sijećam,a da im prije nisam pridavala pažnju.Nisam trenutka razmišljala o tome tada dok se dešavalo dok danas pak ne mogu prestat razmišljat o tome svemu,ponese me,zarobi me,isključi me iz okoline.Isključi me toliko da ovo pišem i skočim na zvuk kuhinjskog zvona kao da mi se ubojica prišuljao iza leđa.Da mi je isključit glavu na pola sata da se resetiram,ali ne ide to tako.Zapravo nekako se pitam jel taj trenutak i on pamti,jel i njemu padne prošlost na pamet.Jel i on vidi ljepotu toga.Zapravo neću znat dok ne pitam,a on neće reć dok ne pitam i zapravo vjerojatno se neće niš ni dogodit.Osin ako mi sudbina opet ne poruči da san najveća tuka u svemiru.I da tako to biva.Vrtimo se u krug i u krug se vrte ljudi oko nas i mi se vrtimo oko njih i oni oko nas.Sve se na kraju svede na sastavnice svemira i naše ljudske gluposti jer oboje su beskonačni i nemjerljivi.Možda još nije vrijeme ili uopće nije vrijeme.Ne osjećam potrebu da to sve istražim,samo želju.Želja je osobna,potreba je nešto puno veče od toga.Nešto kad si siguran da to ima svoj razlog.Rizici su mi još nesigurni da krenem.Sve ovo mi izgleda ko ona priča o lovu na životinje.Kad pokušavate zadobit njeno povjerenje da ne pobjegne.A pritom testirate svoje povjerenje prema životinji.I ne nisan totalno pomahnitala da san ovu situaciju stavila u kontekst divljeg života na ravnicama savane.Strašno iden se pokušat ne otrovat friško ispećenim kolačima.I prepustit se egzistiranju na tapetu uz zvukove Daughtry-a-Losing my mind