Evo je... Biće nevolje

petak , 18.09.2015.

Znate onaj osjećaj praznine?Ne onaj kao da vam nešto nedostaje,nego onaj kad ništa ne osjećate.Tako se danas osjećam.Prazno.
Ne mogu misli uopće pokrenut,ne mogu se uopće trgnut,ne mogu razmišljat.To vam je kao da je netko posrka sve živo u vama na slamku.Netko je popio svu vašu energiju.
Dan san prespavala,jer ovdje su opet udrile takve vručine da me glava ubija.Znoj me izbija.Popila san onu limunadu s okusom pive.Na povratku kući sam tila povest sklupturu tovara sa sobon kući,bar da nekog grlim večeras,makar bio hladan.Moram se ostavit duvana i samo jendog pića,jer eto mi je puna kapa svih i svega.Umorna san više od ljudi oko sebe.Ne žalim za tim što sam dala ljudima,ne žalim ni za cijenom koju sam platila za to.Sve bi opet isto napravila.Ne žalim ni zbog činjenice da ću sve to i dalje radit,ali svi ponekad prolazimo egzistencijalne grize.Svi ponekad trebamo da neko ne žali zbog nas.Svi trebamo nekog kome je stalo da zalječi naše ožiljke.I da ja vjerujem i dalje naivno kako takve osobe dolaze kad su nam potrebne,a s druge strane koliko dugo mi možemo preživjeti sami?Koliko čovjek može podnijeti tereta na svojim leđima sam?Koliko dugo može hodati s tim,prije nego padne?Prije nego se netko ponudi da mu prenese teret dio puta.Nema takvih ljudi,ako i postoje skriveni su masama.Bon ton i manire lijepog ponašanja su odavno su istrebljene.Postoje samo ugrožene vrste,koje se bore za svoj opstanak u ovoj džungli.Na prste ruke mogu nabrojati ljude čije ću mišljenje uvažit,savjet saslužat iako opet ću tvrdoglavo postupit po svom.Iman svoj predojećaj koji me rijetko vara i njemu sam najvjernija.Što napravit kad si bespomoćan?Kad si nebitan?Ja ću zapalit cigaru,jednu,dvi,dok ne dođem do kraja kutije i popušim onu okrenutu,onu što ispunjava želju.Uzet ću vodu,čašu,dvije dok ne ispišan limunadu s okusom pive.Otić ću pod tuš,sjest na terasu,na ovaj odvratan ljetni zrak,pun teke vručine.Razmišljat ću,opet,dok me glava ne zaboli.Razgovarat ću sama sa sobom,sa svojim mozgom,s likom nadahnuća,pričat ću o odlasku u muzej ili o nekoj knjizi koju čitam u toj iluziji.Pričat ću o arhitekturi,o umjetnosti,o stvarima koje me umiruju.Filozofirat ću na veliko,dok ne zaspem od dosade samoj sebi.Dok me vrućina ne dotuće do kraja.Možda pustim neku muziku,ako dobijem ideju.Kakve riječi trebam da me utješe.Ne znam više,ali ova noć će potrajati.Potrajati kao i ovaj osjećaj vegetacije,nebivanja.
Uskoro bi trebale početi radionice,jedna od rijetkih stvari kojima se veselim ovako na početku akademske godine,ali brzo će mi puknit film.Jer događa se sve ono što sam rekla da će se dogodit,sva sranja na koja sam upozorila odgovorne i na to dobila samo "nisu to tvoja posla".Jebiga volila bi da nisam tako često u pravu.Volila bi da me netko uvjeri da sam u krivu u vezi nečega.Ali dođe vam na isto.Govorili,ne govorili,za kurac vam!Svi će opet napravit po svoju,a ja ću opet bit zla vještica koja uvijek govori loše prognoze.Uvik glasnik najebe.
Vještica sam,priznajem.Vjerujte mi da je to veći teret nego blagoslov.Činjenica da vas ništa ne može iznenadit i da sve možete predvidit.Najlakše je glupima,onima koji pojma nemaju.Od njih nitko ništa ne očekuje,njima svi priskaću u pomoć jer oni su jadni nesposobni.A mi pametni,sposobni,inteligentni.Nas će uvijek dočekat prepreke,čak i ako ne postoje postvait će nam ih.
Držimo palce vrag i ja