Noćas zvijezde padat će,jedna od njih naša je

subota , 05.09.2015.

Sjedim i piljim u ekran već neko vrijeme.Toliko toga mi ruje po glavi,toliko misli prolazi,a ni jednu ne mogu napisati.Opet pričam s djevojkom s kraja svijeta,pokušavam shvatiti taj odnos,opet,iznova,pokušavam sebi odgovoriti na pitanja.Još jedna šansa,ma zašto ne,dala sam je svima,zašto ne i njoj.Ipak,vratila me u život na neki način.Zna ona da ja ne zaboravljam,ni loše ni dobro.Kaže da je spremna suočit se.Ja sam spremna pokušati.Pitanje je koliko je njoj stalo.Kiša je padala cijelo jutro,probudila sam se u zagljaju deke,snovi su bili divni,prepuni stvarno nestvarnog.Kao kad gledate filmove i slinite nad scenama.
I dalje tražim odgovore i dalje analiziram i dalje razmišljam i promišljam.O djevojci s kraja svijeta, o najboljoj,o srodnoj duši,o anđelu čuvaru,o dječaku zaljubljenom u valove.Toliko volim taj citat,toliko me drži danima,tjednima.Osjećam se kao ta oluja,osjećam da me sinoć kiša oslobodila,smirila.Jutros me je pas stalno zvao vani,da sjedim na kiši.Ne znam je li odjednom zavolio kišu ili je samo htio da se ja osjećam dobro.
Osjećam neku buru emocija,istovremeno sam mirna i u meni se vode ratovi.Između srca i uma,između podsvijesti i razuma.
Tako želim da zna da sam sve ono ćemu se divi,a opet rađe biram čekati sudbinu.Smatram da je nepravedno samo tek tako iznijeti činjenice čovjeku pred lice ekrana.Ili možda samo previše volim igru.Možda je malo i moj strah od činjenice da se on ne prepadne.U svakom slučaju biram čekanje,naspram djelovanja.Znam da krećemo u smjeru onog drugog i da ćemo se sresti prije ili poslije.Bar na trenutak.Uzet ću si malo sna za odmak od misli,možda zaključci dođu sami.
Sanjala sam tako uvrnuti san,prepun nepoznatih ljudi i skroz čudnom kućom.Sjela sam na terasu s bakom.Opet smo nas dvi sanjarile o budućnosti.Nebo nad nama je bilo prepuno zvijezda,a s naše lijeve strane tamo iza brdovitih vrhova sijevale su munje.Onako tiho,bljeskovito,kao s granice gledaš kaos i mir.
Imala sam jednu misao u snu,sad je se ne mogu sjetiti.Ne mogu se sjetiti ni na koga se odnosila.
Sanjam i sad dok sam budna,sanjam konačno dovršen okoliš ovog komadića raja,sanjam trenutak kada ću tu doći samo da se opustim i ništa više.
Svakakve pjesme mi prolaze kroz glavu,a ja mislim samo na jedno.Voljela bi da si tu,tko god da jesi.
Srce treba utjehu.Toliko sam postova napisala,toliko postova o svemu što me muči,a sad bi tako opet pisala o njemu i samo njemu.Pisala bi tebi i samo tebi.Znam da ti pišeš meni iako nesvjestan toga.Pišeš svom vidu približnog savršenstva,iako znaš da se ja u tome pronalazim i da možda i jesam sve to,ne ideš za tim.Ne onako kao ja.I znam da sam jedna od tisuću i da me nečeš prepoznati kad me sretneš.Ali imam neki instinkt da se sve ovo nije tek puka slučajnost.Imam osjećaj da je ipak više od slučajnog.Možda nije suđeno sada,sutra,za godinu dana,pet,ali naći će svoj trenutak u nekom drugom vremenu.I pitat ćemo se,znam,gdje smo bili svo ovo vrijeme.Zašto se prije nismo sreli.Zašto prije nismo razgovarali.Vjeruj mi da se dogodilo sve prije,ne bi se ni poznavali.Nismo bili ni približno slični,ni približno kompatibilni,kao što smo sad i nećemo biti kasnije ni blizu ovoga što smo sad.Dvoje stranaca koji sanjaju isti san.Zahvalni samo na činjenici da znamo da postoji onaj drugi,tamo negdje,daleko od očiju,daleko od srca,a opet tako povezani nevidljivom silom.Tako spojeni,snovima,pjesmama,zvijezdama,mjestima,riječima,srcima.Znam da si se naradio ovih dana,stoga lijepo sanjaj.Pusti besane noći,bit će još vremena za njih.Bit će još zalazaka,bit će još izlazaka.Bit će još tišine.Bit će još zvjezdanih neba i valova,bit će i oluja.Preživjet ćeš ti brodolome,preživjet ću ih i ja.Možda jednom uplovimo negdje u istu luku.Možda se sretnemo negdje uz put.Nadam se da ćemo se prepoznati.Samo obećaj mi da ćeš uvijek ostati to što jesi.Dječak zaljubljen u valove,spreman na oluje,obećaj mi da nećeš odustati,da nećeš posustati.Obećaj mi da ćeš biti heroj u mojim oćima.