Twisted day

četvrtak , 03.09.2015.

Dan je bio šareni vrtuljak dobrih i loših momenata.Od činjenice da san izasla jutros na kavu s najboljom,da mi je Marta rekla da ide u švabiju,do činjenice da san kljuć od kuće ostavila na polici u wc-u i zaboravila ga ponit kad sam izašla iz kuće.Čekala san uru vrimena ispred vrata,dok je pas cvilija s druge strane,jer me nije moga izljubit.
Odvela san prijatelja na večeru koju sam mu obečala prije točno godinu dana,kad mi je pomoga s završnim ispitom, u isto vrijeme mi je rodica završila na hitnoj,pa je mater tribala ići s njom.Na kraju nam se ipak uspila pridružit na večeri.
Blog mi nije objavio najljepši post koji sam do sad napisala,meni najdraži,onaj posvečen njemu.Mom nestvarnom nadahnuću.Ali zato u sred večere stigla mi je poruka,od njega.U kojoj piše:"hvala ti na ovim riječima".Nisam se nadala nikakvom odgovoru.Prijatelji su se kladili u tjedan,dva da će stići poruka,ja san dala rok do Nove godine,čisto eto iako sam si rekla da sigurno neće odgovorit.Rekla sam pit ću za taj osjećaj pripadnosti masi.Od milijuna poruka,koje primi,zašto bi odgovorio na moju.Čini se da ipak neću.Pit ću iz nekih drugih razloga.
Koliko čudno mora biti da isti dan kad napišen post posvečen njemu,taj post se izbriše i dobijem zahvalu?Život je čudan.Osjećam se ko školarka,kad primi poruku,a nije ni blizu toga svega.Ajme odgovorija je,zapravo zahvalio je na mojim riječima upučenim njemu.
Današnji tekst,opet iznova bacio me na koljena,toliko blizu mojim mislima,da postaje bolesno jezivo.
Vrime je za ić leć...Sutra se nadam da će nestali post ipak biti negdje na zidu,da će se negdje ipak pojaviti....Nije bitno da dođe do njegovih očiju,ali ja bi ga voljela bar još jednom pogledati.Pogledati u ime svih tih lijepih misli i sjećanja na taj mali dio svemira,samo nama bitan,samo nama srcu prirastao,daleko od svega ispod kristalnog neba.
S najljepšim zalascima sunca dok sve tone u san,onako polako uz šaptanje vjetra i šuškanje mora.Slušajući uspavanku borova.Uvrnut dan,sa tako dobrim završetkom.