Hello Internet, my old friend https://blog.dnevnik.hr/netmyfriend

ponedjeljak, 28.10.2013.

Dosta!

Evo dobila sma posao!!! Napokon! Probni mjesec je prosao, dokazala sam se, ali bome I umorila. No dobro.
Na onaj rođendan neću ići. Ispalo je da ćemo decko i ja provesti vikend s novim prijateljima, s onima sta sam rekli da su dosadni, ali pružit ću im šansu pa možda i baš kliknemo svi skupa. No ovog puta nemislim bit vezana za njih i vjerovat da cemo zauvijek bit prijatelji. Onaj prijateljici šta sam se trebala s njom i vdijet na tom rođendanu pisala sam joj email da necu doci i da eto nećemo se vidjeti. I zanet što trebalo joj je dva dana da odgovori i na kraju krajeva što je napisala? Kao baš šteta, i da je čula da imam novi posao i da njoj baš nešto treba a ja mogu dobit popust. Super bas lijepo. Najredje bi joj odgovorila sve u ironicnom tonu. Al nekako mi je i sve jasno kad vec tako pita i prića. Al znate mrzim sto stalno ponavljam tu priču i nikako da stavim točku na i. Nikako da se odmaknem od tih osječaja, nikako da se u emocijalnom smislu udaljim od nje. I to me jako jako smeta... Mislim ja krečem dalje al kao što sam rekla ne mogu otpisat kontakt s njom jer smo rodbinski povezane pa se u svakom slucaju za neke rođendane i slične prigode moramo vidjet. Kažem sebi sam dosadna više s tim. Stvarno želim završit s tom pričom....

nedjelja, 20.10.2013.

Prijateljice ?

Evo ljudi opet ja, nisam dugo pisala jer sam dobila priliku za probni mjesec rada. Jedva su me uopce uzeli, ali nakon sto sam im pokazala moje radove i uvjeravala ih kako brzo ucim i da sam sposobna pristali su da me uzmu na mjesec probe, pa cemo vidit.

A uskoro se priblizava taj rođendan o kojem sam pričala. Neznam, ne osječam se uopće više vezano za tu prijateljicu , ali problem je da je ni ne mogu isključit iz svog života jer smo rodbina. Nije da bi je htjela iskljućiti, nego eto kao što je neko u komentarima napisao dođe vrijeme kad svako krene svojim putem, nažalost. Ja sam se njoj uvijek I javljala I pisala , ali zadnjih mjesec se nisam htjela javiti baš da vidim hoće li ona mene nešto napisati. I nije pisala… Tako da mislim da dovoljno očito što misli o meni. Nisam joj ni javila za ovaj moj posao. Zanima me bas kako će proteći taj rođendan. Pokušavam se zapravo pomirit s činjenicom da ćemo izgleda ostati samo na tome da se jendom godišnje vidimo I možda nešto popričamo. Valjda tako to ide. Jas am jos mlada pa zivim u nekom svom svijetu vjecnog prijateljstva.

Zapravo sam vam htjela ispirčati priču mojih prijateljstava… Ja sam vise osoba koja volim imat neke bliske prijatelje nego veliko društvo. Tako sam se upoznala s jednom prijateljicom jos kad sam imala 10 godina. Ona je bila iz drugog grada, ali čule smo se redovno I svako ferje smo provodile zajedno. Ali s tim odnosom sam bila na čisto. Znači vidimo se kad je ferje, tu I tamo se čujemo dobro se zabavimo I sve tajne podjelimo. I imala sam jednu najbolju prijateljicu u srednjoj školi. Išle smo zajendo u razred I provodile slobodno vrijeme zajedno, ali onda poslje srednje škole je svako krenuo na svoju stranu. Ona je otišla na studij u drugi grad, I od tada smo uvijek planirale kave kad smo ponovo u gradu. Tu I tamo smo se čule, a I sada znam kad sam ponovo u svom rodnom gradu onda ćemo na kavu ispirčat se , I za 4,5 mjeseci opet tako. Znaći I tu sam isto imala neki čisti odnos. Znam što mogu očekivati I primiti a I obrnuto. Treča prijateljica je povezana s onom prvom. Nas dvije smo tu treču prijateljicu upoznale, provele smo odlične praznike I ferje zajedno. Čule smo se stalno I bile stvarno povezane. A onda su došli dečki ( kad smo već imale oko 20 godina ) Sve smo našle u isto vrijeme dečke I valjda smo zato I ostale povezane jer se sve to u isto vrijeme odvijalo. Tu negdje kad smo našle dečke , našem društvu se priključila još jedna prijateljica ( to je ta sta mi je rodbina). I ona se pocela druziti i sa te dvije moje druge prijateljice ali ipak je nekako najvise vremena provodila samnom i s mojim decko. to je ta prijateljica s početka ovog bloga I s početka ove priče. čula sam se s njom skoro svakodnevno. I sve to je trajalo oko 3 godine sigurno, a onda sve ono što sam već napisala, našla je novi posao o kojem mi ništa nije rekla I tu su počela ta čudna dešavanja.S druge dvije prijateljcie je ostala u kontaktu i da jednoj je cak rekla za taj novi posao, a meni nista. Mislim ja sam s njom pricala u vezi toga jer mi je to sve bilo čudno i malo sam bila povrijeđena, al ona je rekla da je htjela malo sačekat pa mi onda reč. Ali to ne mjenja činjenicu da od tada mi se tolko slabo javljala, a i ono što se javila sve je bilo na moju inicijativu. Zato sam i prestala joj pisati, Al ok, valjda je došlo vrijeme da se to poglavlje završi….
Eto to je to, nema se tu šta komentirati samo krenuti dalje, izgleda. Samo kažem malo me I smeta što je neću moći potpuno ignorirati (rodbinska posla)
Što vi kažete na sve ovo? Mislim vjerojatno je teško je komentirati jer sam sigurno izostavila neke detalje ali u grubim crtama sam sve napisala :D

ponedjeljak, 30.09.2013.

Pozdrav svima!Prvo hvala vam na komentarima, obavjestit cu kako je prosao rodendan. Otici cu i ponasati se normalno. Kao sto je receno svi dodemo do nekih raskrzja u zivotu i svako krene na svoju stranu. Mislimo da ce sve ostati isto, ali rijetko ostane isto. Kao sto sam rekla ja nisam ostavila tu prijateljicu, ja sam njoj pisala, al akd sam vidjela da to nema smila onda sam odustala i pocela pisat blog hehhe.... Ali ipak idem tamo na rodendan pa da vidim sta ce bit. :D
Ovaj put zelim reci da sam ponosna na sebe jer prvi put u svojih 25 godina vidim sebe. Kao da se gledam izvana. Prvi put imam neko samopouzdanje u sebe. Imam osjecaj da vidim svoje mane a i svoje vrline, i imam osjecaj da napokon znam koliko vrijedim i sta mogu, a najvaznije osjecam da sam spremna poduzeti neke korake koje nikad prije ne bi poduzela. Zivot ide dalje, s usponima i padovima. Ali znam da vise niko ne moze nesto reci protiv mojih odluka. Neke su dobre a neke nisu, ali MOJE su. Ja sam osoba koja ne krivi druge za svoje greske , ali opet s druge strane previse kukam. Bilo bi super kad bi samo ovde kukala hehe. Ovaj mjesec mi je stvarno bio stresan, napokon sam odlucila potrazit novi posao koji znam da cu jednom dobit. Bila sam na par razgovora, ali ipak su uzeli neke vise kvalificirane radnike. Da napomenem, ja nemam iskustva u tom polsu, a ipak se nadam da ce me primiti. Ali ljudi moji, tako je tako zivotu. Nikad ne mozes bit najbolji ali mozes bit svjestan sto mozes i ne dopustit drugima da te ometaju na tom putu. Ja sam se bila zaljepila za neke moje prijatelje kao da su oni jedini koji ce me ikad voljeti i koji ce bit uz mene. Super je da sam lojalan prijatelj al misljenje je totalno pogresno. Zato krecem novim putevima stare ne zaboravljam ali i ne idem vise po njima....

p.s. Oprostite sto pisem bez dijakritickih znakova, na drugom sam komjuteru.

nedjelja, 22.09.2013.

Što da radim?

Evo imam čudnu situaciju nakon što mi je krenulo na bolje... Ako se sječate pričala sam o jednoj prijateljici koja je radi novoga posla totalno zaboravila da ja postojim. Ali kao što sam pisala nažalost nekako smo rodbinski povezane i morat ćemo se kad tad vidjeti. Mislim između nas nije bila nikakva svađa samo jednostavan prekid javljanja i viđanja. ( Tu i tamo se cujemo sms om, ali mjesecima nismo otisle na kavu i ispricale se ) Mene je to smetalo, ali ne želim prisiljavati nikako da se druži samnom, uostalom nismo se ništa posvađale, to prijateljstvo je samo izbljedilo radi novih okolnosti. Ja sam očekivala da ćemo se zajedno radovat oko njenog novog posla, ali na kraju sam ja ispala ta koja je sve zadnje saznala i koja više nema pojma što se događa u njenom životu. No problem je tu da ćemo se svi vjerojatno vidjeti na jednom rođendanu na koji ja moram doći. Ali ja sad neznam šta da radim? Da se normalno ponašam? Da se pretvaram kao da ništa nije? Razmišljala sam joj sve reći što mislim, ali onda osječam da će se sve totalno raspast i da ću ja tu ispast crna ovca i da će svi ostali biti na njenoj strani. Ja bi nju najradje ignorirala, ali kako da to izvedem, a da ja ne ispadnem tu najlošija osoba? Neznam , smeta me što je sve to tako ne riješeno, ali najviše me smeta jer nas i povezuju neki isti prijatelji i rodbina. I kako sada da se ponašam? Nisam baš za pretvaranje, uostalom ne mogu se zauvijek pretvarati? Hmmm neznam... Razmišljala sam da se pravim da sam bolesna pa da ne moram ići na taj rođendan, onda bi izbjegla da je vidim. Ali stvar je u tome da ne mogu uvijek nešto glumiti. Što da radim?

nedjelja, 15.09.2013.

People just ain't no good

Ovako, htjela sam napisat post o tome kako sam se promijenila. Malo na bolje , malo na gore. Odlučila sam biti ´bitch´. Svi kazu kako takve ljude ne vole, ali zapravo im zavide I žele bit kao oni. Pod mojim pojmom ´bitch´ smatram osobu koja se ne stidi reći što misli, I koja se ne boji zauzeti za sebe I koja se također ne boji uzeti ono što joj pripada. Do sada sam ja bila ‘dobrica‘ i do kuda me je to dovelo? E pa samo do toga da ja ispaštam I očekujem tuđe pozive, mailove. U smislu da sam ja uvijek prva svima pisala I onda čekala na druge, a da ne spominjem da sam naša zajednička druženja ja organizirala. Tako da sada okrečem ploču. Ne treba mi niko za druženje I ne trebam nikome pisat mailove. Prošli tjedan sam baš bila ponosna na sebe jer sam sama otišla na jedan party. Prije to ne bih nikad napravila,al sad sam stisnula zube i otišla I bilo mi je dobro. A i uvela sam neke druge promjene u svoj život. Ne bojim se više nikoga, imam drugačije mišljenje o sebi. Sada neka ljudi malo trče oko mene, a ne ja više oko njih. Vjerovali ili ne danas su više cijenjene bitchy osobe . Tako da postajem bitch u umjerenom smislu, neću baš pretjerivati jer ipak sam nažalost dobrica. Al u svemu tome Nick Cave ima pravo kad kaže:

petak, 06.09.2013.

Ovako, malo sam se analizirala i zaključila sam da sam pragmatist. Skračeno to vam je osoba koja je radje sama sa svojim idejama nego da provodi (gubi) vrijeme s njoj ne zanimljivim ljudima . Naravno ne znaći da je ta osoba drugima zanimljiva, ona samo treba sobe koje imaju iste interese. A to je tesko pronaći. Eto bila sam sretna s tim svojim prijateljima jer su me prihvačali kakva jesam, ali kad razmišljam o našem odnosu uvijek sebe tu vidim kao potisnutu osobnost. Znaći ja sam nekako uvijek šutala i zapravo nisam više imala šta reći. U zadnje vrijeme je to bilo sve češće i češće i zato se izgleda i naše prijateljstvo raspalo. Ljudi se mijenjaju to znam, ali trebam to i prihvatiti. Život ide dalje, ja pred sobom imam dovljno novih izazova. Mijenjanje posla, mjesta življenja. Nije to ništa lako, još je teže bez prijatelja koji su mi bili oslonac. Ali dobro imam svog dragog, izgleda da ostajemo samo on I ja. On je zapravo jako slična osoba meni. Samo on je prihvatio sebe, a ja se još uvijek tražim. S jedne strane volim društvo a druge strane ne mogu se s bilo kime družiti, većina ljudi mi je dosadna ( ok I ja sam njima vjerojatno, al to me ne brine jer ja sam formirana ličnost, ne želim sebe prilagođavati drugima, nego jednostavno ako nađem dobro društvo super, a ako ne ok. Nema tu puno pomoći )
Ovaj dnevnik više vodim kao srestvo za neko samoispitivanje, išla bi ja psihiću al nemam novaca za to! :D

Oznake: samoanaliza

utorak, 03.09.2013.

Shvatila sam da je gotovo s tim prijateljima o kojima sam pisala. No problem je u tome da smo svi daljnje ali ipak rodbinski povezani. Tako da neću moći izbjeći svadbe i ostala dešavanja. Al na kraju je sve to čudno jer ćemo bit pristoji jedni prema drugima, a iskrenog interesa neće biti, i uvijek ona neugodna tišina će vladati među znama. Znam to jer već sam to osjetila s njima. A glupo je, da smo se barem posvađali bilo bi mi lakše.... Svaki dan sebi ponavljam '' let it go''

Ali imam i ja problem, prebirljiva sam kad su u pitanju ljudi. I zaista me smeta kad se ljudi sa nećim ne bave. Kad nemaju neku strast prema nećemu, kad samo žive. Ili barem da imaju strast prema poslu pa ok , al ništa. Većina ljudi koje susrećem ne bave se nićim. Na primjer, imam jednu recimo tako 'prijateljicu' . Cujemo se, tu i tamo izidimo na kavu , al znate kako je dosadno stalno prčat i mislit zapravo što da kažem. Ja se bavaim dosta crtanjem, pisem blog o umjetnosti, radim normalan posao jer moram od nečega živjeti ...I jos tu i tamo imam neke dodatne zanimacije. I onda susretnem se s tom prijateljicom koja živi od roditeljskih novaca, spava do 12 i popodne nešto skuha da ne ispadne da ništa ne radi. I šta da još tu dodam? Teško je nešto reći. Ja nju ne osuđujem, nego jendostavno nemam o čemu s njom razgovarati, a tako je i s postalim 'potencijalnim' prijateljima. Zato planiram se upisati na neki tečaj, možda tamo nađem neke nove zanimljive ljude.

petak, 30.08.2013.

I let love in...

Danas cu napisati zašto i kako sam zapravo došla na pisanje ovog bloga. Već sam i spomenula da sam došla na zaključak da će me možda samo internet saslušati. Sada ipak malo lažem.. inaće u vezi sam. Recimo sretnoj vezi , a i moj dotični se naslušao već ove priče po sto puta, tako da ipak ću bit obzirna i neću njemu prepričavati po sto i prvi put ovu priču koju ćete vi sada pročitati.. A ja zapravo stalno to pričam jer ne shvačam to, i neznam kako sve to prihvatiti. Radi se o jednoj mojoj prijateljici, bile smo baš dosta bliske ( bar sam ja to tako mislila ) . Društvo nam je uglavnom bilo isto tako da smo se često svi zajedno družili, čuli, sastajali I tako. Sve je to baš lijepo funkcioniralo. A onda je gospođica našla novi posao. Super da je, ali to je skrivala nekoliko mjeseci. Ja barem neke super stvari odmah dijelim sa prijateljima ili ? Rekla sam joj da me to nekako vrijeđa jer ipak sam mislila da smo prijateljice, ali ona je odgovorila da nije htjela nikome ništa govoriti dok ne prođe nekoliko mjeseci. Ja sam to isto prešla I prihvatila, neka svako ima svoju dozu privatnosti , ali sad se pod izgovorom posla jako jako rijetko javlja. A I kad se sastanemo (to je rijetko) onda mi djeluje jako odsutno. I nije mi uopce puno pričala o tom poslu ni o novom društvu. Znam da je sve ok I da nije u nekim problem već jednostavno je našla novo društvo .Nisam tip da odbacujem samo tako ljude, ali mislim da u ovoj situaciji ostaju samo uspomene na jedno lijepo prijateljstvo. I samo sam tužna kad mislim da ga zapravo više nema. Kada razmislim vidim da je problem da ne mogu jednostavno prihvatiti kraj, jer nije završio nekom svađom ili nečim bitnim. Prijateljstvo je izgleda samo izbljedilo I nestalo, a ta činjenica je tužna. I dok ovo pišem ni sama ne shvačam da trebam više završiti s tim poglavljem I krenuti dalje. Ali danas je stvarno teško naći srodne duše I zato sam I tužna… a to nase prijateljstvo je trajalo dobrih 6 godina. Ostali prijatelji koje sam isto spomula I oni su se nekako povukli, na kraju izgleda da smo se svi družili zbog te osobe. Oni su sad već svi pronašli neke nove zanimacije, I novo društvo. Ali ja nisam… Ja sam još uvijek nekako šokirana tom situacijom, a pošto se svi još uvijek rijetko čujemo valjda mislim da smo još prijatelji. A ja se još borim s mislima da li da stvarno krenem dalje ili da pokušavam sve to obnoviti i vratiti? I da li je zapravo sve gotovo?


p.s. Hvala na komentarima, oni su ujedno i odgovor na današnji post

Oznake: prijateljstvo

srijeda, 28.08.2013.

E znate što još ne razumijem? Znate onu situaciju kada pošaljete neki mail, ili sms i onda nakon 3 do 5 dana dobijete odgovor? A zapravo nije da ste pitali neku opširnu stvar, pa sad dotičnoj osobi treba pola sata da napiše tu poruku ili mail. Nego napisali ste možda samo kratko pitanje, pozdrav... I onda nakon 3 dana stiže odgovor?? Ja sam osoba koja odmah odgovara, pod odmah podrazumjevam isti dan a ponekad isti tren. Da li ja za to zapravo imam vremena? Mislim da nemam, ali ja želim odgovoriti, želim, pokazati da mi je na taj način stalo do te osobe. Ali dobro očito se moram naviknuti na taj obrazac ponašanja ili jednostavno da takvo ponašanje ignoriram? Druga stvar koja me je pogodila je to da su svi moji prijatelji postali skoncentrirani samo na svoj život. Kako to mislim? Do par mjeseci svi smo se stalno čuli, sms, zivkanje, e-mailovi i planovi, no polako je to postalo sve rijeđe i rijeđe, ja sam odogovor na moje poruke morala čekat i po koji dan, svi su postali toliko skoncentrirani na sebe, novu vezu, novi stan. A ja? Ja sam opet lijepo kao i uvijek izvisila... ostala sama čekajuci na njihove poruke. Ok promijenit cu ja to sve , ali čovijeku treba vrijeme da nađe nove prijatelje. Nije to baš lagano, ili se varam?

Oznake: priljateljstvo, odnosi

Ovako, na početku moram objasniti sam naziv bloga. Prije sam pisala mailove mojim prijateljima, igrom slučaja su oni sad previše zauzeti da bi čitali moje poruke, a ja ipak moram podijeliti svoje misli sa nekim. Tako sam odlučila da to bude internet i svi posjetioci koji slučajno dođu na moj blog. Mogla sam pisat i dnevnik, ali to onda ostaje samo za moje uši , a ovako mislim možda neko i ovo pročita pa nek si misli što god želi. A internet je uvijek i bio moj jedini prijatelj. Posle nastave u srednjoj školi išla bi na kavicu s mojim stvarnim prijateljima a onda cijelo popodne provela na internetu s mojim virtualnim prijateljima. Tako je i danas, ali danas ipak imam manje stvarnih prijatelja... :D
Dosta za da danas!

<	listopad, 2013
P	U	S	Č	P	S	N
	1	2	3	4	5	6
7	8	9	10	11	12	13
14	15	16	17	18	19	20
21	22	23	24	25	26	27
28	29	30	31

Listopad 2013 (2)
Rujan 2013 (5)
Kolovoz 2013 (3)

Opis bloga

Linkovi