IVE UKUPNO DOBILA ZAGRLJAJA:
*GRLI GRLI GRLI GRLI!*
Wonderful Tonight
by Eric Clapton
It's late in the evening; she's wondering what clothes to wear.
She puts on her make-up and brushes her long blonde hair.
And then she asks me, "Do I look all right?"
And I say, "Yes, you look wonderful tonight."
We go to a party and everyone turns to see
This beautiful lady that's walking around with me.
And then she asks me, "Do you feel all right?"
And I say, "Yes, I feel wonderful tonight."
I feel wonderful because I see
The love light in your eyes.
And the wonder of it all
Is that you just don't realize how much I love you.
It's time to go home now and I've got an aching head,
So I give her the car keys and she helps me to bed.
And then I tell her, as I turn out the light,
I say, "My darling, you were wonderful tonight.
Oh my darling, you were wonderful tonight."
One Day I'll Fly Away
Moulin Rouge, soundtrack
I follow the night
Can't stand the light
When will I begin to live again
One day I'll fly away
Leave all this to yesterday
What more could your love do for me
When will love be through with me
Why live life from dream to dream
And dread the day when dreaming ends
One day I'll fly away
Leave all this to yesterday
Why live life from dream to dream
And dread the day when dreaming ends
One day I'll fly away
Fly fly away...
nepušačica
30.04.2006., nedjelja
Plava boja mudrosti
(Za početak moram reći: Jao, koliko komentara! Oduševljena sam sama sobom. I vama. Hvala.)Jutros sam se oko osam pretvarala da spavam da ne bih morala ustati i skuhati kavu. Toliko sam duboko disala da me u jednom trenutku muž pitao jesam li dobro.  Ali nisam reagirala na provokaciju. Nakon nekog vremena osjetim ruku na leđima. Mazi me. Guštam. Zaustavlja se na jednom mjestu. Odjednom bol. Vrisnem:- Auuu! Jesi ti normalan?! - Imaš neku šljivu na leđima. I ogrebotine. - Pa ti moraš još kopati po tome! Boli me! - Samo sam htio vidjeti šta je. -uhvati me za ruku da me povuče sebi. Ja opet vrisnem: - Aaaa! Boli me to! Tu sam vadila krv! - Tebe se jutros uopće ne smije dirati! Sva si u ranama. Nego sad kad si se probudila...je l ideš kuhati kavicu?  Što se mora, mora se. Pobijeđeno ustajem. Dok perem zube razmišljam otkud bolno mjesto na leđima. I dalje nemam pojma. Imam po sebi toliko plave boje da bi se netko spretniji sigurno zabrinuo. Uglavnom se mlatim simetrično. Oba koljena, vanjska strana bedara, nadlaktice, podlaktice. Imam i neke sitne ogrebotine na gornjoj strani dlanova, zatim opekotine po prstima... Kao da sam jučer odbjegla iz lonca nekog kanibalskog, prašumskog plemena. Pretpostavljam da imam problema s koordinacijom. I s pamćenjem. (Možda me muž tuče dok spavam?!) Stoga zapisujem da sam danas dvaput udarila nogom u stolić na kojem je telefon, jednom sam šakom pogodila zid (nema tajnovitih okolnosti, jednostavno sam prolazila hodnikom) i za kraj sam udarila čelom u viseći element iznad sudopera. A sve to u jedan normalan, lijeni dan. No htjedoh zapravo podijeliti s vama da sam odlučila postati načitana  : ozbiljna, naočale tamnih okvira, bijela košulja, crna suknja, podignuta kosa... Sviđa mi se mudrost i seksipil koji govore iz takvog stylinga. Možda malo više ono drugo. Svoju izobrazbu započinjem sa svjetskim skladateljima. Već me pomalo sramota kad nešto poznato svira, a ja skladatelja ne mogu smjestiti ni unutar razdoblja od pet stoljeća. Skinula sam nekih 200-tinjak stranica.  Samo najpoznatiji. Kada to proučim moći ću pametno razgovarati o današnjem smeću od glazbe. Više neću bez pokrića govoriti da mi se ne sviđa Thompson. Moje neodobravanje od sada će biti puno shvatljivije:- Ovaj Thompson nije ni do koljena Monteverdiju! Kod njega nema onog raspoloženja, onog osjećaja prepoznavanja koju kod Gershwina osjećam u svakom taktu! Dramatika je jasno pogođena (blago podsjeća na Schuberta) no nema one suptilne harmonije potrebne da potcrta iskrenost osjećaja... Osim toga, primijetila sam da ima puno ozbiljnih blogera koji stavljaju različite mudre citate pa sam odlučila i ja. I to na francuskom. Opet načitano. Opet seksi. Evo današnjeg: Pour ętre grand, il faut avoir été petit. (La Chanson de Guillaume) Kako sam vidjela, nije uobičajeno prevesti takve citate, jer francuski je svima nama drugi materinji. Ipak, za onu pismenu manjinu koju je to nekako obišlo (vjerojatno samo zato jer su učili ruski, kineski i norveški): Da bi bio velik, čovjek prvo mora biti malen. P.S. Blitva ispala fantastično, hvala na pitanju.  |
- 16:00 -
Komentari (41) -
Isprintaj -
#
27.04.2006., četvrtak
Šopingom do zdravlja
Dragi se jučer požalio da ima malih problema oko... hmmm... velike nužde  , pa sam ga odlučila iznenaditi blitvom.  Vitamini i celuloza - dobitna kombinacija. Nisam to nikad kuhala, ali ne znam što bi bio problem – voda, sol i blitva, je l? I tako, zaputila se ja do mog Kauflanda. Na putu sam se malo zabrinula jer ne znam kako nekuhana blitva izgleda, ali nadala sam se da će iznad pisati „blitva“, pa će sve to dobro proći. Tako je i bilo. Usput sam vidjela i brokulu pa sam i toga kupila. Neka se nađe. Zelenila nikad previše (E to nisam nikada ni jela ni kuhala, ali čula sam da se može pohati... Istina?). Nisam ni znala da to ima dolje neku stabljiku, na slikama totalno drukčije izgleda (valjda sam kupila brokulu, a ne neko nepoznato povrće s Tajlanda?!). Eh, kad se već zdravo hranimo, vidim ja i onaj paketić koji se zove „povrće za juhu“ i, sva u žaru kupujem, i to. Jer bilo je i vrijeme da se na našem stolu prvi put nađe domaća juha. Kad sam u košaru dodala još i kilu jabuka, krenula sam u daljnji pohod po trgovini. Zastanem kod hladnjaka s ribom i tu uzmem smrznute kozice i ... zagledam se u paniranog oslića. Mislim, to je zdravo, je l'? Riba je riba.  Dobro, znam da nije zdravo. Ali jede mi se. Uzet ću. Možda bolje da uzmem „ledinog“ oslića, a ne nekog žnj firme. Al', jebi ga, kad je ovaj žnj duplo jeftiniji. A i nezdravo je i jedno i drugo. I posegnem rukom... oooho! Vidi fishburger! E, to ću! Ne moram stavljati nikakve začine. Mmmm... Toliko o zdravoj hrani. Mogla sam ovako i do McDonaldsa. I zaputim se prema blagajni. Moram proći pored kozmetike... (Sada imam novu četkicu za puder u prahu...  ) Ali što je ovo? Nova polica? Ooooo! Soknice, one tanke, najlonske. Ajme što su slatke! A jeftine! S višnjicama! I s cvjetićima! Pa seksi mrežaste! Leptirići! Krajnja snaga volje upotrebljena je da sve zeleno ne izleti iz kolica - zdrava hrana je ionako precijenjena... Kupila sam samo jedne, bijele s višnjicama. Što ću s njima nemam pojma. Ali su slaaatke (ne mogu vjerovati, imitiram samu sebe). Na blagajni stanem iza nekog zgodnog frajera (prije toga sam, na susjednu blagajnu, dobrodušno pustila nekog čičicu, koji se sav zajapurio od truda da stigne prije mene na red, i tako ubila dvije muhe jednim udarcem: em dobra, em dobar frajer ispred mene) i, jasno, malo škicnem u njegova kolica, a kad ono moj muški-šoping-alterego: u kolicima luk, zelenjava, panirani oslić i hrpa čarapa (dobro, ne one s višnjicama, nego sportske, al' ipak...). Nasmijala bih se da nisam uskoro na redu. Zabrinuto prebrojavam stvari u kolicima, provjeravam novčanik. Uvijek se zabrinem na blagajni hoću li imati dovoljno novaca  (prije baš ne razmišljam puno o tome), a ako imam neku vrećicu, najradije bih je protresla pred svima da slučajno ne bi netko pomislio da sam nešto ukrala. Tako i sada. Vrećica s novčanikom u kolicima stoji okomito. Nagnem se naprijed i provjerim je li tu novčanik. Pa se ispravim.Pa vidim da je vrećica ostala raširena. Pa se nagnem i zatvorim je. I onda me uhvati muka jer što ako je netko gledao i vidio da sam zatvorila vrećicu. Mislit će da sam nešto maznula.  Pa se nagnem i rastvorim vrećicu, izvadim iz nje novčanik i ključeve i zgužvam je u ruci. Za to vrijeme se nakupilo mojih stvari na traci pa sve sa žurbom trpam u kolica. Ne stignem u vrećicu. Treba platiti. Jao, di je novčanik?! Zagubio se među povrćem. Kopam po kolicima i jedva ga nađem. U jadu plaćam 96 kuna u novčanicama po 10 i 20 kuna i razmišljam kako sad, jer prodavačica broji novce pred svima (nije ni čudo da sam sumnjiva, takva neurotična) svi znaju da nemam više novaca u novčaniku... što je na neki način dobro jer me nitko neće orobiti... osim ako mu se nije svidjela moja možda-brokula. Šit! Prošlo je dva! Moram kuhati. Fishburgeri i blitva. Naravno da opet kasnim. Sva sreća da me muž voli  . P.S. Nećete vjerovati! Dok ovo prebacujem u blog-editor, došao mi je dragi. Baš danas se on našao doći ranije s posla. Nosi mali TV koji je bio odnio na popravak. Prije Svjetskog. Vidiš kako zna misliti unaprijed kada je nogomet u pitanju, kažem ja sebi. I njemu ću, u prvoj svađi  . |
- 14:08 -
Komentari (40) -
Isprintaj -
#
26.04.2006., srijeda
O tome kako ispuniti dan
Bože mili, kako sam ja jedna neorganizirana osoba! Vjerojatno to onima koji me znaju nije novost, ali ja se svaki put ponovno iznenadim. Dakle. Prvo sam odlučila spremati ormare i prebacivati ljetnu odjeću na pristupačna mjesta. Spremanje ormara započela sam izbacivanjem SVEGA iz istih . Kada sam sve izbacala shvatila sam da se neke stvari moraju oprati te sam kupaonicu napunila dekama, rukavicama, kapama, šalovima, zimskim jaknama i sličnim. Neću to raščistiti do sljedeće zime! Tada sam shvatila da bi trebalo prebrisati ormare iznutra da se malo osvježe... No onda sam se sjetila da mi je mužić ostavio auto da se njegova mila ženica ne mora voziti autobusom (ili, nedajbože, da prošeta) do biroa, pa sam odnekle izvukla nešto pristojno za obući i otišla im reći da još nisam našla posao. I... sad se vratih... prošla me želja za bilo kakvim spremanjem, a oko mene nered kao da je bomba pala. Molim vas, dočarajte si prostor od 60 kvadrata ispunjen odjećom, putnim i ručnim torbama, još neraspakiranom posteljinom koju smo dobili u svatovima, različitim ukrasnim vrećicama nebačenim iz nekog razloga (kojeg?) gdjekojom nesparenom papučom za goste, odavno otpisanom kao nestala, a sada pronađenom na dnu ormara, možda u zelenoj torbi za plažu (????  )... I usred svega ja, za kompjuterom, pišem ove pametne retke. Shvaćam da ne smijem ni kuhati jer će se sva odjeća usmrditi... Muž će mi biti presretan kada se vrati, a ja mu kažem: - Za danas, dragi, planirala sam jedno lagano spremanje popraćeno nekakvom dostavom hrane. Naravno, drago ti je što će nam ormari zablistati iznutra, a od tebe se traži samo blaga smirenost i strpljivost kada je u pitanju preskakanje hrpica po podu, traženje mjesta za sjesti (ili, nedajbože, leći) i eventualno mala pomoć kod slaganja... Hmmmm... Jedino što me može spasiti od crne kronike  je očajnički povik: - Ali dragi! Zaboravljaš! Menga je gotova! Fantastičan seks večeras! Sve JA radim!!! Inače, jedva sam zaspala sinoć. Bolio me vrat pa sam htjela malo porazgovarati i požaliti se, no muž mi je rekao: Ajd miruj 15 minuta! Zaspat ćeš, sigurno. Kao da sam mala beba! Uvrijeđeno sam mu okrenula leđa  . Kako on od nekog kome takvo što kaže da bi ga se riješio, može očekivati odgovornost i odraslost? Bezobraznik! Molim lijepo. Ne sjećam se koje sam mu gadne riječi zadnje uputila u mislima jer sam uskoro spavala kao top...P.S. Današnji dan treba zabilježiti! Prvi put se dogodilo da sam se zablenula u nekog frajera koji je prolazio pored auta i gotovo lupila auto ispred sebe! Postajem opuštena kulerica za volanom. Dragi, NIKAD, NIKAD više!  P.P.S. Nikako da spomenem da sam dobila svoj prvi komentar od muža. Jaaako sretna bila (bez obzira što mi je kontrirao i što mi nije napisao da me bezgranično i bezuvjetno voli sada i zauvijek i što mi nije ostavio ni pusu... još ću se početi ljutiti dok ovo nabrajam...)UPDATE: Od danas više ne pišem o spremanju. I sebi sam dosadna (jebem ti domaćićinski život!). Odsad samo filozofiram . Ili ću početi izmišljati ... to je dobra ideja...  |
- 14:10 -
Komentari (15) -
Isprintaj -
#
23.04.2006., nedjelja
Ive ide na tulum
Kao što rekoh, bila sam ljuta kad sam pisala prošli post - čisto ispucavanje frustracija. Ali, neću ga brisati jer, na žalost, i to sam ja  .Uživala sam na tulumu sinoć, nisam se već dugo toliko smijala. Jedino je bilo čudno što je pola ljudi slavilo na terasi, a pola unutra. Čak smo se (M., Briž i ja, naravno) zapitale je l' mi imamo što s tim što svi bježe van ( u jednom trenutku s nama u prostoriji bili su samo naši muževi). Hmmmm... Popila sam 3 litre soka od naranče! Nakon dvije sam već počela prolijevati okolo, što znači da sok na moju koordinaciju djeluje jednako kao i pivo. No tulum zapravo spominjem da bih vam opisala kako je moj muž podnio spremanje za isti. On već pola sata sjedi za kompjuterom spreman, ja jurim po kući u gaćama - sušim se od natrackanog losiona za tijelo. Nakon nekog vremena pogledam koliko je sati i odustajem od sušenja - sve obrišem i kukam iz sobe kako mi koža opet neće biti glatka i prekrasna. Zatim skupljam stvari koje ću nositi i oblačim se. - Jesi gotova? - pita on, ne okrećući glavu od igrice. - Nisam. Ajd pogledaj me! - on me pogleda i kaže - Šta? - Kako izgledam? - tu već pomalo gubim njegov interes. - Super! - kaže uvježbano. - Je l izgledam predebelo? - slažem jadnu facu. - Nisi.- već je okrenut potpuno prema kompu. - A je l uopće izgledam debelo? - Nisi. Super izgledaš. Međutim nije bio dovoljno uvjerljiv. Odlazim u sobu i mijenjam hlače. - Je l sad bolje? - Super si. - tu on čini kobnu grešku: nije se uopće okrenuo da me pogleda! Sada slijedi drvlje i kamenje: - Stvarno si bezobrazan! Ja se tu trudim da izgledam dobro, a ti ne možeš ni pogledati! Uopće ti nije važno kako se ja osjećam! - Ali... - sad se okreće prema meni. Ne razumije.  - Rekao sam ti da je super!- Uvijek tako kažeš! - vičem. - Pa kad je tako! - sliježe ramenima. - Nije! Znam ja! - već sam na rubu suza. Odlazim u kupaonicu i šminkam se. Zadovoljna sam. Postigla sam efekt napućenih usnica. Dolazim i ponosno se pokazujem.- Šta kažeš? - Opet si promijenila hlače?- pita nervozno. Prelazim preko toga i kažem: - Nisam. Pitam za lice. Jesam se lijepo našminkala? - Ali ljubavi! Lice ti se zadnjih 7 godina uopće nije mijenjalo! Odustajem...  Danas je cijelo popodne upaljen teletekst - kladionica. On je otišao na utakmicu, a ja moram paziti. Opet se čudno kladio. U jednoj utakmici moram pratiti žute kartone, u drugoj zaleđa, u jednoj samo ne smije biti izjednačeno... Što da vam kažem, postajem stručnjak za nogometnu statistiku...  |
- 16:00 -
Komentari (26) -
Isprintaj -
#
22.04.2006., subota
Šta ko reko - ZEKO reko!
Subotnje popodne. Muž gleda nogomet, ja jedem kolač s okusom frižidera (dakle, šlag s okusom kobasice, krema s okusom više-ne-svježeg sira i slično) i uživam u egzotici okusa.Jučer sam postala plavuša kao rezultat zanesenosti frizerke koja mi je stavljala „par pramenova da osvježim boju“. I to plavuša iz visokog društva, ona platinasta. Ja bih to rekla siva, ali mi ne daju. (Dok ovo pišem opet ustajem i idem se pogledati u ogledalo. Ah, taštino, Ive to je ime! ) Fino je bilo kod frizera, jedino frizerka nije baš bila nježna (U jednom trenutku dok me češljala palo mi je na pamet da joj kažem: Ćerce, nijesi ti trebala biti frizerka kad si tako teške ruke! pa sam se nakesila u ogledalo i uhvatila me u toj pozi M. (naravno da je bila sa mnom kod frizera!) i rekla: - Šta je? Diviš se samoj sebi? Eto, skužili su me.  )Kum je dobio sina. Da se izrazim oksimoronski, mali div od gotovo 4,5 kg i 52 cm. Bili smo kod njega večeras. Društvo koje se skupilo nikako mi ne odgovara (osim kuma, kojeg jako volim, ali je eto oženio  ). Sada sam jedina u tom društvu bez djece (eh, da barem imam zavidnu liniju, ali ni to! ). Naravno da sam bila fantastična meta za zabavu. Stoga, ovdje i sada, pišem odgovore na glupa pitanja koja me rastužuju ili me vrijeđaju i molim da mi se više ne postavljaju:1. Radite li vi na tome? KAŽEM: Ne radimo! (MISLIM: Vježbamo, hvala na pitanju. Baš smo jučer probali 5 poza iz Kamasutre! Razmišljam o tome da mužu priuštim jednu azijatkinju pa da probamo u troje. Kladim se da tvoja žena nije toliko liberalna!  ) 2. Je l ima što po planu djece? KAŽEM: Nema! (MISLIM: Ne, sljedeći moj veliki plan sadrži dvije točke dnevnog reda: gajbu piva i nesvjesticu nakon što popijem barem pola  ) 3. Hoće li Smradek dobiti nekoga za igru? KAŽEM: Bog dao jednog dana. (MISLIM: Kupite mu jebenu lutku na baterije!!!  ) 4. Kad vi budete imali djece onda ćete nas razumijeti! Kad planirate? KAŽEM: Valjda..., a ne znam kad ćemo... (MISLIM: Neću vas nikada razumjeti, nisam vas nikada razumjela i ne pada mi na pamet da podijelim s tobom moj dnevnik seksa i plodnih dana! Kakva perverzija!  ) 5. Ima li što od posla? KAŽEM: Nema! (MISLIM: Vjeruj mi, znat ćeš! Kad se zaposlim obećavam da ću te svakodnevno gnjaviti s tim kako mi je loše na poslu!) . 6. Pišu li se zamolbe? KAŽEM: Pišu. (MISLIM: ???? Koji je tebi k... ? Namjerno zajebavaš, a? ) 7. Zašto ne piješ? Ti uvijek piješ! KAŽEM: Vozim. (MISLIM: No, čini se, ništa od tvojih nastojanja da me proglasiš alkoholičarem. Makar bi ovaj tulum na nešto ličio da ja preuzmem stvar u svoje ruke. Ali ko vas jebe, ako je to vaš najveći domet zabave, samo vi pričajte o Milijunašu. ) 8. Ma jesi ti to prestala pušiti? Ne bih nikad za tebe rekla da ti to možeš! KAŽEM: Nedavno sam prestala. Uopće mi ne nedostaju. (MISLIM: Ako mi još jednom puhneš u lice, zabit ću ti tu cigaretu do pluća. Ili bolje, uzet ću ti je i ja ću je ispušiti. Nego, kad ti misliš učiniti nešto po pitanju tih tvojih brčića???!  ) 9. Joj, ma ti si se meni malo ubucila, jesi li? KAŽEM: Jesam. (MISLIM: Ti si baš nešto gadnjikava večeras pa ti ja to ne nabijam na nos.) I još za kraj jedna crtica koju mi je ispričala M. (u priči su izmijenjena imena i proizvodi jer se V. bojao da ćemo sljedeći put ljude iz priče vidjeti na slici u crnoj kronici): Donijela M. kući neke skupe kemijske i kaže mužu: - Dao mi ih je mali Đuro na poslu. Njegov ujak radi u Njemačkoj u tvornici koja ih proizvodi pa je dobio nekoliko primjeraka vrlo povoljno. S takvim kemijskama piše Tom Cruise!! Kad je drugi dan došla na posao i pričala o tome, čuo ju je mali Đuro i rekao zaprepašteno: - Otkud ti takva priča?! Koji crni ujak?! Susjed mi radi tamo. I to u Austriji. I nije dobio kemijske, nego ih je pomarao! A ja sam mu popravljao antenu pa mi ih je dao! (Kasnije sam saznala da susjed nije pokrao gotove kemijske, nego njihove dijelove i neke strojeve za njihovu proizvodnju tako da sada ima cijeli biznis i prodaje ih domaćim trgovinama koje se bave prodajom takvih stvari) Kladim se da ćemo jednog dana čitati o svemu tome...  P.S. Bila sam jako ljuta dok sam ovo pisala. |
- 17:00 -
Komentari (7) -
Isprintaj -
#
20.04.2006., četvrtak
Neljubavni jadi mlade Nepušačice + UPDATE
Evo me. Ko feniks. Nisam uopće raspoložena, ali odlučila sam djelovati. Kad sam već prisiljena, od danas se više ne borim: Postajem domaćica!  Na žalost, ne ona bogata, koja posjećuje Klubove (one klubove, s velikim K) i igra tenis, nego prava. Još danas, sve oko mene će blistati. Za početak, objavljujem rat nepopeglanom vešu jer više nemam novaca da mužu kupujem stalno nove stvari. Ja hodam u nepopeglanim, bijelim majicama, onima za tjelesni. Jučer mi je veseli gospodin (mrzim ponekad to njegovo vječno dobro raspoloženje!  ) s vrata rekao:- Nepopeglana ti je ta majica! Kada sam ga pogledala smrtno uvrijeđenim pogledom koji je ujedno probadao poput oštrice tisuću noževa, dodao je: - Ali super ti stoji! (Ponosna sam na ovaj muški primjerak. Fantastično izdresirano!  )Nepopeglanu odjeću držim u praznoj sobi koja trenutno nema nikakvu drugu funkciju. Stavljam ključ u bravu i okrećem (naravno da je soba zaključana!)... U sobi horor-polumrak.  Ulazim i na licu osjetim paučinu. Dugo me nije bilo... Odjeća je posvuda, po stolicama, stolićima, na starom ormaru... Moj veliki medo (visine cc 193 cm) potpuno je nestao pod naslagama odjeće. Odjednom osjetim da mi srce brže kuca. Osjetim da je u sobi nešto poznato. Moja majica! I još jedna! Pograbim nekoliko komada. Potpuno sam zaboravila kakve ja sve lijepe odjeće imam! Raskrčujem put do stola za peglanje i hrabro krećem...Inače, danas moramo do grada kupiti poklon za jedan rođendan, M., Briž i ja. Nadam se barem jednoj maloj, maloj, brzoj kavici. Nisam čula detalje novih tračeva (M. mi je dala samo par natuknica, tek toliko da se sada grizem od znatiželje). Rođendan je u subotu. Šoferiram jer ne smijem piti (ne, nije obratno  ), tako da će, umjesto uobičajene slike mene  kako zagrljena s nekim nepoznatim (a kog u tom trenutku smatram najbližim prijateljem i raspitujem se za njegov duševni i seksualni život), bauljam s pivom i cigaretom u ruci vjerujući da sam najzanimljivija pica u gradu, tulumu prisustvovati dama prekriženih nogica s mineralnom u ruci. Samo da mi, ne dođe netko, kao što ja to inače radim, i zadere mi se u uho, smrdeći na alkohol i cigare:- Hajde pleši! Zabavljaj se! Jednom je čovjek mlad! Baš si zgodna. Zašto to ne pokažeš?! Di je šminka?? Di je dekolte???!!!  Vjerojatno ću pobjeći...Update (20:00h):  SAMO REKLAMA 1. Otvorio se u Osijeku Old bridge pub. Izreklamiran. Prekrasan. Na odličnoj lokaciji. Tri etaže. Potaknuta reklamama i prekrasnim uređenjem, danas je M. s društvom otišla tamo na cugu. Kada je konobar donio cugu i otišao, jedan od kolega ga je pozvao natrag: - Konobar, molim vas vratite se nazad! Konobar se vrati. - Da, izvolite. - Što je to? - upitao je kolega pokazujući na jednu od "čistih" čaša. A u čaši, na dnu, malo smeđe tekućine. Konobar se uopće nije uznemirio: - Ah, to... to je malo Guinnessa. Donijet ću vam drugu čašu. Vratio se nakon nekoliko minuta, tresnuo drugu čašu na stol bez ikakve isprike i otišao  . Oni su se gotovo osjetili krivima jer baš su mogli i popiti to malo Guinnessa. Čemu stvarati probleme?!2. Bili smo danas u Benettonu kupiti majicu prijatelju. Prodavačica na muškom odjelu bila je toliko neljubazna i nezainteresirana da je malo nedostajalo da poludim i počnem bacati u zrak odjeću s polica.  Grrrrr! Nije za zamjeriti se curi u PMS-u!!!!I još jedna pozitivna reklama: Dragi je danas, dok smo bili u gradu, u jednom trenutku hodao ispred mene i shvatila sam: Moj muž ima najbolju guzu u gradu!!!!!  |
- 13:30 -
Komentari (18) -
Isprintaj -
#
18.04.2006., utorak
ŠMRC!
Malo tupa od ovih blagdanskih dana i još uvijek osjećajući laganu bol u području želuca (nikako da naučim lekciju: Ako se prejedeš, bolit će te stomak!), sjedam za moj mili komp, da podijelim malo ovog surovog života s vama. Sve mi je ovih dana nekako tužno. Prolila sam suza i suza. Plakala sam zbog Isusa, zbog svinjice od koje smo dobili šunkicu (jasno, to me nije spriječilo da, sa suzama u očima, pojedem i više no što stane u mene). Zatim su me razgalili mali žuti pilići s neke reklame. Čak sam osjetila da gajim neke osjećaje i prema onom jajetu koje s vremena na vrijeme prošeta ekranom na Novoj, a za njim uslijedi čestitka Sretan Uskrs. Sve me nekako stezalo oko srca kada bih ga vidjela kako gega na onim tankim nožicama. U subotu sam plakala zbog kolača, jer me nitko ne voli, jer su mi pukla jaja koja sam farbala, a nitko nije rekao: Nisi ti kriva, jer se nisam sjetila kupiti NI ukrasnu vrećicu za poklone nećaka Smradeka NI naljepnice za jaja. Plakala sam kad sam vidjela dvoje penzića kako ispred kuće čekaju poštara s mirovinom... Suze su curile kada je, u nekom dječjem filmu, mali glavni glumac pobijedio u utrci bobom (olakotna okolnost mi je da je mali bio invalid) i kada se njegov brat zauzeo za njega... i kada se nije zauzeo... Kad bolje razmislim, pola sam filma plakala. Zasuzila sam i kad sam vidjela da moj dragi jede mladi luk. Projecala sam: - To znači da me nimalo ne voliš! Znaš da mi to smeta... Zaprepašteno me pogledao i s mukom progutao. - Pa nisam znao da ti baš toliko smeta... Od ćevapa s lukom sam odavno odustao... Kasnije me dugo grlio i tješio. Ja sam grcala u suzama i tulila o međusobnom razumijevanju i uvažavanju, o ljubavi i žrtvi... Da me netko čuo mislio bi da mi je čovjek pobio pola obitelji .Trese me pravi, zdravi PMS. Ako uskoro ne bude krvi, dehidirat ću od tolikih suza. Update: Otkrila sam smajliće  ... i dalje sam osjetljiva i zločesta  . Šugavo neko vrijeme  ... Pišemo se kad bude povoljnija razina hormona...  |
- 12:09 -
Komentari (22) -
Isprintaj -
#
15.04.2006., subota
Sretan Uskrs!
Umorna sam. Sve je čisto. I miriši na kolače. Čak i kod mene. Orahnjača (gužvara s orasima) malo liči na slaninu (mama, ne razumijem, nekim čudom je izdušila!), ali zadovoljna sam... Ovo je naše gnijezdo. Blagdani su vrijeme kada poznavanje kemije i kvantne fizike ništa ne znači. Ni izvrsni rezultati u enigmatici. Možete biti najpametniji na svijetu, ali ništa ne pomaže... Morate u kuhinju. Peći, razvlačiti, navlačiti, filovati, miksati... Ali, nervoza me polako popušta. Više ne vrištim po kući: - Neću stići! Neću stići! To ništa neće valjati! Ne da se rezatiiiiiiii! Zašto baš sad moraš provjeravati taj listić s kladionice! Ajd obriši suđe! Ajd pitaj mamu ono s čim se melju orasi.... Sve će biti jestivo. Ne izgleda baš lijepo, ali to je moj potpis. Kad vidite najgadnije kolače na stolu, to su sigurno moji... Koliko sam puta danas požalila što sam daleko od mojih. Da opet gledam mamu kako peče kolače (živčana kao i ja, to nam je u genima) i da se ujutro ustanem na gotovo... Eh, lijepi dani... Ova odraslost mi najgore pada u ovo doba. To i glupi osjećaj odgovornosti zbog kojeg se ne odeš napiti s ekipom (koja također peče i kuha) i kažeš Jebeš kolače! Želim opet pisati Zeki: Dragi Zeko! Ovaj put od tebe želim puno sunca. I dugo, toplo ljeto, da se puuuno kupam. Želim da me muž voli još više i da ja njega volim još više. Želim da usamljeni ljudi ne budu više nikada usamljeni. Želim da barem 30 godina više ne umre nitko koga volim. I da ne bude bolestan. Želim puno kava na terasama. Želim puno zagrljaja i poljubaca. Želim da se jednog jutra probudim i shvatim da više ne želim pušiti. Želim posao. Želim ozdraviti. Želim...  Zato, zeko, zaboravi sve one stvari koje sam poželjela u prijašnjem pismu .Voli te tvoja Ive. Uživajte u ovom lijepom blagdanu. Ipak obilježavamo dan koji nam je otvorio raj. Provjerite gnijezda za pola sata. Popijte i popušite koju i za mene. Sretan Uskrs, želi vam Nepušačica! Update: Počeo se i meni ukazivati Casino! |
- 23:30 -
Komentari (11) -
Isprintaj -
#
12.04.2006., srijeda
Žene koje volim...
Danas smo Snježa i ja bile u Vukovaru. Ona je išla na kontrolu kod ortopeda, a ja sam joj pravila društvo jer se nije usudila sama voziti iz Osijeka do tamo. Kad je vožnja u pitanju, strašno je nesigurna.- Snježo! Prošla si kroz crveno! – viknula je jednom njena prijateljica Vlatka. Snježa se uspaničila: - Šta ću sad?! Šta ću sad?! Da se vratim?! Danas mi je ispričala anegdotu o tome kako je točila benzin. Priča je počela par tjedana prije od ključnog točenja. Prije par tjedana bila sam na benzinskoj i vidjela kako je čovjeku ispred mene zablokirao onaj brojač kuna i litara. Nisam ni znala da se to može dogoditi. Čovjek je tada pozvao onog što radi pa su to sredili. I zato sam jučer kad sam bila na pumpi i vidjela da u jednom redu na brojaču nisu nule, sva pametna pozvala onog što radi tamo: - Eeeej! Opet se ovo zablokiralo! Čovjek mi je, pokušavajući zadržati ozbiljnost, rekao: - To što vidite je cijena litre benzina. Ova pričica me podsjetila na još jednu slavnu izjavu, vlasništvo moje drage Goge. Bilo je to na Silvestrovo prije nekoliko godina i nas četvero (njen dečko, moj muž – tadašnji dečko, ona i ja) smo se zaputili na proslavu u neki restoran. Nas dvije smo sjedile natrag u autu i pjevale. U jednom trenutku ona se nagnula gledajući nešto vani i zatim sva zapanjena povikala: - Zašto vatrogasci još uvijek imaju upaljenu 93. godinu???? Još uvijek raspravljamo o tome. M. također ima brojne provale, a jedna od novijih posljedica je njenog slabog poznavanja engleskog jezika. Jedan dan je s kćerkom gledala Midsomer murders i zabrinuto rekla: - Baš taj narednik Troy ima neobično ime, je l da? Ne pišu ga u prijevodu, a mene baš zanima kako se piše ... Sarđent... Muž i kći su krepali od smijeha... To su moje prijateljice i obožavam ih.  Ali nisu one jedine koje znaju iznjedriti gluposti. Ja sam, recimo,bila uvjerena da kod mene na faksu, na informatičkom odjelu radi Admin. Kad sam shvatila, da i kod M. na poslu i još na par mjesta, obavijesti piše Admin, prvo sam bila zapanjena (Koje li slučajnosti?!), no onda sam se zapitala... P.S. Sad mi, kada se uloadira (?!) stranica, a stvarno joj treba 1oo godina, piše error on page. Valjda sam se zanijela s tim HTMLom... Update: Javljaju mi čitači koji imaju moj broj telefona (daklem moja obitelj  ) da im se kad otvaraju moju stranicu, otvori i neki Casino. Nadam se da kod vas ostalih to nije slučaj... ako jest (kako se to dogodilo, kako????), ispričavam se, stvarno sam se zanijela... mislim... Casino... stvarno... možda netko nešto i zaradi  |
- 20:02 -
Komentari (19) -
Isprintaj -
#
10.04.2006., ponedjeljak
Postoje stvari koje stvarno ne moram znati
Imam problem. Mali među mnogima, ali ipak problem. Situacija je sljedeća:Imamo poznanike s kojima se rado družimo. Simpatičan, mladi bračni par. Inteligentni, zanimljivi ljudi. Međutim, nedavno je razgovor otišao u čudne vode (zapravo, kad bolje razmislim, razgovor uopće nije bio čudan do tog trenutka) i žena je, s ponosom u glasu kao da je u pitanju njena vlastita zasluga, izjavila: - Moj Medo ima veeeeelikog pišu! Medo je, za neupućene, njen prisutni muž koji se u tom trenutku ponosno nasmiješio i slegao ramenima: - Je, imam. Dragi (morat ću i ja njemu dati neko ime) i ja se zabezeknuto pogledamo. To nikako nismo očekivali. Ali moderni smo mi pa smo se brzo oporavili od šoka. - Krasno. – kažem ja. - Je li? – kaže moj dragi. Spuštamo pogled. Uskoro razgovor kreće u drugom smjeru. Sad se vjerojatno pitate u čemu je problem. E pa, problem je u tome što se ja sada svaki put kad odemo tamo glupo osjećam jer moj neposlušni mozak radi bez moje dozvole. - Jučer smo na poslu imali smiješan razgovor... – priča taj prijatelj. - Da? – kažem ja zainteresirano, a pomislim Razgovor o... hmmm...? Koliki li je u centimetrima?... Grozno. I onda crvenim, kao da mi netko može pročitati na čelu o čemu razmišljam. I još je, da sve bude gore, frajer cijelu zimu proboravio u kratkim, sportskim hlačicama (proklinjem gradsko grijanje i ne, ne znam jesu li imale podstavu!), a meni pogled stalno bježi... da provjerim. Najradije bih mu rekla da se ode obući jer me sablažnjava. Ali ni sve to ne bi bio velik problem jer što je to malo neugode, crvenjenja i propuštenih dijelova razgovora! Problem će biti moje sljedeće, kvalitetnije pijanstvo. Naime, poznata sam po tome što u takvom stanju govorim istinu. Puuuuno istine. Bojim se da će doći do skandala jer bi se moglo dogoditi da usred razgovora o sadnji tulipana, recimo, ustanem i pred svima viknem (kao odgovor o tome koju boju tulipana najviše volim): - Sad je dosta. Vadi ga van! Da vidim, koliki je zapravo? Ili to ili se idi pristojno obući i plati mi hipnotizera koji će mi pomoći da sve o tome potpuno zaboravim! Ne želim više ni trenutka razmišljati o tvom PIŠI!... E da, najviše volim narančaste tulipane... (Za M., koja se sada sigurno pita poznaje li ih: Poznaješ, poznaješ! Sutra ću ti sve reći na kavi! Ne mogu više živjeti s tim na duši!  )DODATAK u kojem možete pročitati nešto o domišljatosti mog muža ILITI Život s muškarcem, 1. dio: Mi u Osijeku, iako smo u ravnici, imamo dvije planine. To je naše smetlište. Ako se s Brijesta obilaznicom vozite do Juga, prolazite pored njega. Vozili se tuda dragi i ja jučer... Ja: - Uh, kako grozno smrdi... Par stotina metara dalje, opet ja: - Isuse, još uvijek smrdi. A pogledaj! Tu ima kuća! Ja ne znam kako ti ljudi žive ovdje! Dragi se smije i kaže: - Stvarno! Par sati kasnije, ležimo i gledamo tenis. Dragi, da oprostite, prdne. Žalim se: - Joj, kako smrdi! Zašto nisi izišao van?! A moj će dragi: - Zamisli da se voziš pored smetlišta... Tek sam tada shvatila što se dogodilo danas u autu...  |
- 15:26 -
Komentari (25) -
Isprintaj -
#
08.04.2006., subota
posvećeno mom heroju...
poželim ponekad serenadu... i crveni cvijet iza uha... uz nježan dodir prstiju niz obraz... niz vrat... i niže... i naša imena na pijesku, do prve kiše...JEBO TE NOGOMET!!! * * * Nakon ovog jezgrovitog uvoda, zaplet i rasplet su potpuno nepotrebni, ali ipak... Gledali smo danas neki filmić, Elizabethtown. Glup je film, ali ja sam, kao i uvijek, izvukla važnu poantu: U našem životu definitivno nedostaje romantike. Poželjela sam da me moj heroj spasi iz nabujale rijeke i tako dokaže svoju ljubav. Ili da se istrgne iz ruku samilosnim vatrogascima koji mu govore: Ne ulazite, veoma je opasno!, utrči da me spasi iz goruće zgrade u kojoj su već izgorjele stepenice na četvrtom i sedmom katu. A ja sam na dvanaestom... Najbliže tome smo bili kada se nacvrcao u jednim svatovima, došao do mene, sjeo, stavio laktove na stol, a ruke u dlanove i rekao: Eh, što ja tebe volim, ruku bih u vatru za tebe stavio... da strijela (strijela? strijela??!! strijela???!!!) ide prema tebi ja bih stao pred nju da mene probode... Naravno da se sutra ničeg nije sjećao, ako pitate... I to je to. Sva romantika. Moj heroj se uopće nije iskazao! Mislim, kako da bez toga uopće znam da me voli?! Nikakav vodopad nismo prošli, ni jureći vlak, ni pusti otok...! I onda krene paljba o tome da bi mogao nekad i nešto lijepo napraviti za mene, iznenaditi me, pokloniti mi neku pjesmu, sjetiti se barem kupiti čokoladu... Zahtjevam da ovog trena postaneš romantičan! Nije ni čudno što muškarci ne vole ljubiće... nakon njih žene se pretvaraju iz bundeva u Pepeljuge koje zahtjevaju staklene cipelice... I stoga, ovaj post posvećujem mom hrabrom nogometašu, koji će sutra opet sa mnom gledati jedan ljubić (nabavili smo puuuno filmova!)... Update: Dobili smo 150 kn na kladionici! Ahhh... nove hlače, here I come! ...volim nogomet. Noooooogomet! |
- 23:46 -
Komentari (13) -
Isprintaj -
#
07.04.2006., petak
Ive, poslovna žena
Je l' netko zna kako se dobije posao u ovoj državi?! Ja sam po svemu sudeći totalni antitalent. Otkad sam počela pisati ovdje, a tome je tek 20-ak dana, poslala sam 7 zamolbi (ako bismo bili pozitivni, vidjeli bismo da je bilo puno oglasa, ali danas nećemo biti pozitivni!) za posao. Danas mi je došla već peta odbijenica. Sljedeći put ću u koverti s dokumentima poslati bombu... ili 100 eura... možda je to način.Gledam svoju kolekciju odbijenica (ima ih toliko da još malo pa neće stati u fasciklu) i vidim da sam u Đakovo, u istu školu, slala zamolbu već 3 puta (?!) za isti posao. Zašto im se baš nimalo ne sviđaju moji dokumenti?????  Mislim, papiri kao papiri, svi imaju iste. Na osnovi čega me odbijaju???!!!Poslala sam do sada 70-ak zamolbi. Od toga sam samo JEDNOM bila na razgovoru. A ni tada nisam briljirala (zanemarit ćemo to da sam odmah znala koja će cura dobiti posao jer je bivša cimerica kćerke potencijalne šefice). Sve koje smo bile na razgovoru studirale smo na istom faksu. Poznajemo se. A ispalo poslije svega da su one studirale na nekom nepoznatom mjestu, s puno pametnih ljudi, da su teško radile na praksi, mnogo učile i briljirale. Ja sam ih isto slušala sa zanimanjem, otvorenih usta, gledajući ih kao heroje, pritom zaboravivši da sam pohađala isti faks, položila jednake ispite i odradila istu praksu. Kada sam ja došla na red rekla sam samo: Je, ja isto završila taj faks. Odradila sam i praksu jer inače ne bih diplomirala. I volontirala sam jedno vrijeme, ali u podrumu, pa su svi zaboravili da postojim... Ali, sada Ive zna kako krenuti s pričom i dobiti posao: Potječem iz vrlo siromašne obitelji. Mama i tata su teško radili da bi školovali mene i još troje braće i sestara. Budući da nigdje nije bilo ovog fakulteta koji sam završila, osim tu, u Osijeku, roditelji su mi omogućili da iz Dalmacije preselim ovdje da bih studirala. Od početka sam sve shvatila ozbiljno jer sam znala da će to biti moj budući posao, moj život. Učila sam mnogo i s uspjehom sam polagala ispit za ispitom. Praksu sam obavljala u Osijeku, iako smo mogli i u svom mjestu, ali, kao što znate, moje je mjesto bilo 825 km (piše na karti iz vlaka) daleko, pa nije bilo zgodno da svakodnevno putujem. Na praksi su me fantastično primili i mnogo sam naučila o onom što me očekuje. Svi su me pohvalili kako sam sve izvrsno usvojila... (sada tu par konkretnih činjenica o tome što sam radila, pokoje ime koje smijem spomenuti...). Prošle godine udala sam se za mladića iz siromašne, radničke obitelji. Živimo u potkrovlju koje prokišnjava i imamo samo krovne prozore. S nama još živi i suprugova mama... Eto, ništa nisam slagala, a skroz srcedrapajuće zvuči. Zagarantiran posao, zar ne? Inače, nije meni tako loše, ovo je samo za buduće šefice... za muške šefove morat ću smisliti neku čvršću, vojničku priču... U mojoj obitelji oduvijek vlada red i disciplina. Oduvijek se budimo u zoru, sa suncem... svako jutro uz zvuke trube dižemo zastavu... znam pucati iz kalašnjikova i fantastično se služim lukom i strijelom... (je...š engleski i računala!) Hmmm... tu ću već morati lagati... ali... sve za posao... Osim odbijenice, dan bi mogao biti i dobar. Pokazatelj toga je sljedeće: Kad sam se ustala, oprala sam kosu, podigla je ukosnicama i počela spremati. Kad sam se nakon sat vremena pogledala u ogledalo nasmješila sam se odrazu jer sam, iako su mi oko lica poispadali pramenovi kose i sva sam se zajapurila od posla, izgledala više kao princeza nakon igre na livadi, nego kao uspuhana, ružna, baba vještica. Takvi odrazi u ogledalu uvijek najavljuju dobar dan... Update: Stavila sam sat, gore u lijevom kutu, iznad loga... pokazuje neko čudno vrijeme... hmmm... eto, kod mene je izgleda toliko sati... |
- 10:56 -
Komentari (19) -
Isprintaj -
#
06.04.2006., četvrtak
Muke po bikiniju
Moralo je doći do toga. Jednostavno sam to predosjećala već nakon onog prvog jutra, prije koji tjedan, kada sam se probudila uz otvoren prozor. Proljeće, cvijeće sunce, toplina... Jebemu, mora se čovjek skinuti, kad-tad.  Dakle, dijeta. Barem 2 tjedna. I ozbiljno vježbanje. Par krugova oko naselja laganim trkom. Košarka sa Sanjom i njenim sportašicama. I ovaj moj sobni bic što mi bode oči i stvara grč krivnje u želucu kad pogledam kako po njemu pada prašina. Dvadesetak minuta dnevno. To bih stvarno mogla. Nabavila sam i Cindy na DVD-u (imala sam je na kazeti, ali se čovjek mora modernizirati). Razmišljam o tome koja je dijeta ovaj put na redu. Hmmm... Moj izbor je bolnička. Tijekom nje budeš toliko gladan da ti ne pada na pamet da je prekineš jer kojeg vraga si se mučio do sada (citiram samu sebe u trenucima davanja podrške... samoj sebi, prilikom posljednjeg proljetnog mršavljenja)! A i kad prestanem s dijetom ne jedem odmah normalno iz istog razloga: žao bi mi bilo da sam se bezveze patila... Fantastično je i to što nema nekih nuspojava, tek poneka nesvjestica i glavobolja .Od danas sam na bolničkoj. Za doručak naranča, dvopek i kava. Već sam gladna... Ali ne dam se! Kad ovog ljeta na plaži u, recimo, Tučepima (ili na Azurnoj obali, ako upali ovo s lotom  ) vidite najzgodniju mačku u svom životu nećete se prevariti kad pomislite: Ah to je, dakle, Nepušačica!  Inače, još uvijek ne pušim. Cigarete mi nedostaju iako je prošlo već 95 dana od prestanka. Nekad više, nekad jače (  htjedoh napisati nekad više, nekad manje, ali nek' ostane ovo, podsvijest radi). Ne fale mi kad sam s mužem i kad sam s M. Svi ostali bude želju za cigaretom... odnosno osjećam se valjda pod pritiskom da budem cool i zabavna. Pitala sam ljude jesam li se što promijenila otkad ne pušim. Kažu nisam. Ali jesam. Iznutra. Osjećam da imam manje samopouzdanja (a ni prije nisam baš prštala istim!). Ali ne dam se! Možda će proći. Možda je samo lažni feeling... jer znam ja da sam cool i zabavna i bez cigareta! (evo i ovaj cool smiley je bez nje!)Stoga i dalje planiram biti zgodna (za dva mjeseca) Nepušačica (od prije 95 dana)! Update: Jučer sam odlučila biti fantastična žena: oprala sam najdražem ruksak u kojem nosi stvari za rekreaciju. Sada znam da to nije bila najbolja ideja; imao je papirnatu podlogu na dnu... Žao mi je, muž...  Update2: Rastaje se Lepa Brena !!!... i... Hrvatskoj prijeti nedostatak pitke vode za 20 godina... ali to je manje važno. Update3: Nisam ni znala... izlila se Drava... |
- 10:11 -
Komentari (12) -
Isprintaj -
#
05.04.2006., srijeda
Smrdljivi post
Tu sam. Opet dadiljam, i to loše. Smrdi cijela dnevna soba. Nećak se, od danas ga zovemo Smradek, usro ko grlica, a ne da da ga presvučem.- Ajde Smradek, molim te. Idemo presvući guzu. – mazim ga nježno po kosici. - Neeee! Još 5 minuta – moli i pokazuje ručicom broj 5 (inteligentan na strinu). Ja pristajem, presretna što sam se tako lijepo dogovorila. Nisam ja ko neki što vrište na djecu. - Je li prošlo 5 minuta? – pitam sa smješkom. Glumim ponašanje teta iz vrtića, kad mame i tate dođu po klince. - Ne. – mali me više ni ne gleda. Shvatio je s kim ima posla i odlučuje iskoristiti prednost koju ima u startu: njemu ne smeta što smrdi. Nakon 10 minuta ja pomalo gubim živce. -Sad je stvarno prošlo tvojih 5 minuta. Idemo se presvući. Udavit ću se u smradu. Šta ti je to mama dala jesti??? – autoritativno ustajem i krećem prema kutnoj. Ne očekujem da će me slijediti,... ali se nadam. Bojažljivo se okrećem. On i dalje leži na podu među igračkama, ne mareći nimalo za moj autoritet. - Mali, smrdiš ko kuga! Dolazi ovog trena. – i dalje odgojno djelujem. Razmišljam i o tome da ga barem natjeram da se ne miče jer svaki je pokret izvor novog vala smrada. - Ali iga se! Nije gotovo! Nije! – objašnjava mi pokazujući ručicama na plastične životinje razbacane oko njega. - Ima piteljicu. – pokazuje na žirafu. - Znaš šta seronjo jedan, baš me briga što imaš prijateljicu! Ako ovog trena ne dođeš da te presvučem, bacit ću te kroz prozor... To se sve odvijalo prije pola sata. Još se nismo presvukli. Imam osjećaj da će mi se smrad uvući u odjeću. Već sam malo i omamljena. I on je. Malo je i pospan, ali ne da se. No ne predajem se ni ja tako lako... - Presvlaaaaačenjeeeeeeeeeee!  |
- 14:17 -
Komentari (7) -
Isprintaj -
#
03.04.2006., ponedjeljak
Proljetne blamaže
Upravo sam se vratila s kavice. Moja draga M. i ja jedna smo drugoj izogovarale užu i širu obitelj, a puno je to ljudi. I odužilo se. Kako smo sjedile na terasi, M. je pri kraju razgovora već drhtala od hladnoće, ali sam se pravila da to ne primjećujem sve dok se nisam uhvatila da razmišljam o tome da je ogrnem svojom vestom. Tada smo se odlučile poći. Kad smo se međusobno otpratile (prvo ja nju pa ona mene – razgovor je bio prenapet! ) i obećale si da od danas ozbiljno vježbamo, sunce je već dobrano zašlo...I tada me puklo. Proljeće. Djeca na biciklima. Ljudi na terasama. Susjede preko ograde razgovaraju o ružama... Miris pokošene trave. Zgodni frajer na motoru (ili to ne spada u vjesnike proljeća?  ). Dišem duboko. Raznježeno se smiješim bucmastom dječaku koji se lomi na rolama (vidi ga, mali isti ja!)... I od svega toga malo me uhvatila nostalgija. Za nekim drugim vremenom, nekim drugim mjestima i nekim dragim ljudima. Prustovski sam odvajala pojedine mirise i razmišljala na što me koji podsjeća (miris varenja me podsjetio na djetinjstvo?! Morat ću o tome razmisliti... možda su nam stvarno predugo pravili ogradu na balkonu?! ) i općenito sam bila u nekom nadraspoloženju kad me prenuo neki glas. Pogledam, a ispred mene starija gospođa u crnom. Čujem da nešto govori, ali ne i što.- Oprostite gospođo, ali ja vas ništa ne čujem. Ako bi htjeli ponoviti malo glasnije što ste rekli. – kažem pristojno i strpljivo jer osjećam kao da imam svo vrijeme svijeta, a i baš sam u totalno nesebičnom raspoloženju. Žena me blijedo gleda. Ja se strpljivo smiješim: - Kako vam mogu pomoći? Čula sam da ste nešto rekli. – gotovo pružam ruke prema njoj da joj pomognem da izrazi svoje potrebe (zamislite sve kao da je u pitanju scena iz filmova Charliea Chaplina). A žena će glasnije (puno): - Evo baš govorim mačku da se vrati kući jer će ga ode neka budala pregazit. Ispred nje mačak. Sivi. Debeli. Vjerojatno nije mislila da ću ga ja odnijeti kući, što znači da se nije meni obraćala. Ali mi je glasno ponovila što je govorila, kao što sam zamolila. Pristojna žena. A ja ispala blesava. Opet. I nagluha pomalo. Sigurno je žena dugo gledala za mnom. Još sam se usput počela cerekati. Pa su me i drugi ljudi čudno gledali... Sve ovo me podsjetilo na jednu epizodu iz prošlosti u kojoj sam opet jedini akter bila ja (iako se na početku nije tako činilo). Tog dana sišla sam s autobusa i požurila kući jer je pljuštalo. Sve je bilo u lokvama i spuštene sam glave pazila da ne stanem u koju. Kada sam u jednom trenutku podigla pogled, negdje 50-ak metara ispred sebe primijetila sam pored ceste poznatu osobu. Počela sam razmišljati: Hmmm, nemam pojma otkud ga poznajem... To je neki stariji čovjek pa bi bilo pristojno da pozdravim... Ali kad bih barem znala otkud ga poznajem... Koliko sada znam mogao bi biti i neki čovjek s kojim se svako jutro vozim autobusom... A možda je s faksa... Kad barem ne bi padala ova prokleta kiša... Dok sam tako razmišljala stigla sam do mjesta gdje sam čovjeka primijetila. Hrabro sam podigla glavu, Pozdravit ću, pa kud puklo. I zinem ja da se pristojno oglasim, a kad ono, ispred mene POSTER STIPE MESIĆA!!!! |
- 22:06 -
Komentari (12) -
Isprintaj -
#
02.04.2006., nedjelja
U principu, uslijed promašaja...
...evo imam vremena da malo pišem. Promašaj se sastoji u tome što sam danas popodne, željna krvi i detektivluka, stavila snimati Midsomer murders, a snimio se... hmmm... Dvoboj vrtlara. Stvarno. Tako smo Nerix i ja, nezadovoljno žvačući pripremljeni čips, shvatile da nećemo provesti večer kako smo planirale. A dragi se jasno sprda s nama. Pokušale smo i gledati, no dvojica frajera koji sade cvijeće su nas totalno ubedirali (iako je Nerix prokomentirala da je barem u pitanju britanska serija, pa eto potrefismo (eh što volim taj aorist, osjećam se tako brlić-mažuranićevski!) državu...). Ona se sada zadubila u rješavanje testova u OK!-u, a ja vam evo malo pišem... Dragi je našao neki nogomet (Barcelona : Real, kaže dragi, važan derbi!) i pretpostavljam da će pojesti ostatak čipsa... No htjedoh podijeliti s vama da imam novu poštapalicu i to ne bilo koju jer ja sam ipak akademski građanin. Ne govorim ja ono, znaš, ku'iš, je li, mislim ili slično. Ne, ne, ne! Ja svojim riječima dajem mnogo potrebnu dubinu visokoumnom sintagmom U PRINCIPU. Zamislite sada kako to zvuči: "U principu ja dobro vozim, samo, eto, u principu, ne volim ubacivati u 5. brzinu, jer mi, u principu, auto zna zaplesati na cesti, pa smo, u principu, svi u opasnosti..." dok govorim trudim se biti suvisla, jer još uvijek imam mali problem da se koncentriram na bilo što drugo dok vozim. Ovako sam objašnjavala mom prijatelju Ž. zašto ćemo do određenog sela u Baranji doći nešto sporije nego što bismo da vozi neki kvalificiraniji i iskusniji vozač (da napomenem da sam dobila sve pohvale za vožnju u preostale 4 brzine, a peta će, kaže, doći s vremenom...). Sada liječim svoje sposobnosti komunikacije. Svaki put kad mi zatreba moje U PRINCIPU (nećete vjerovati koliko je ta riječ frekventna i nadasve potrebita u suvremenom hrvatskom jeziku!) ugrizem se za jezik. Sada imam osjećaj da, dok dođe vrijeme spavanja, taj moj instrument za govor neće moći izartikulirati ni najjednostavnije slogove, ali mala je to žrtva jer mrsko će U PRINCIPU biti protjerano zauvijek! Druga stvar koju poželjeh podijeliti je da, napokon, vjerojatno zadnja, čitam Lanu Biondić (Život na visokoj peti). Inače jako volim knjige o bedastim, bogatim šopingholičarkama (totalno sam površna kada je u pitanju izbor literature u kojoj uživam ), no ova je za zanemariti. Jednostavno me nije zanimalo (dobro, možda malo ono o make-up-u i njezi kose i tijela, hvala Lana!) što ima reći na sljedećoj stranici jer koga zanima knjiga u kojoj se netko hvali kako je fantastično uspješan, lijep, bogat i zaljubljen???!!! Meni treba barem nekoliko mana da se uživim u priču. Da je barem imala krive zube ili napravila plastičnu, da barem nešto treba korigirati na sebi ili u sebi, bila bi mi puno simpatičnija. Ovako... hvala na savjetima za šminkanje, ali ja se nakon čitanja osjećam siromašno kao crkveni miš, a ne sretno kao, recimo, šegrt Hlapić...Update: Nakon više dugotrajnih svađa s najdražim, i svjedočenja istim, tipa: Nije jako nego ja to..., našla sam napokon tekst one navijačke pjesme iz reklame za Ožujsko: Srce moooooje kuca za nju - jako vooooolim moju Hrvatsku, srce moooooje kuca za nju - jako vooooolim moju Hrvatsku... Pa eto ako nekog zanima... |
- 19:52 -
Komentari (14) -
Isprintaj -
#
Dnevnik.hr |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
Opis bloga
O tome kako prestati pušiti i zatim ne porazbijati sve stakleno u kući. Malo o muškarcima i malo više o ženama. Malo o životu, koji me uvijek zaskoči iza ugla... UPOZORENJE: Uvredljive komentare koji se ne tiču napisanog, s guštom ću izbrisati i prijaviti. Svoje frustracije, molim, liječite negdje drugdje. Hvala. |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
