Marketing
Proljetne blamaže
Upravo sam se vratila s kavice. Moja draga M. i ja jedna smo drugoj izogovarale užu i širu obitelj, a puno je to ljudi. I odužilo se. Kako smo sjedile na terasi, M. je pri kraju razgovora već drhtala od hladnoće, ali sam se pravila da to ne primjećujem sve dok se nisam uhvatila da razmišljam o tome da je ogrnem svojom vestom. Tada smo se odlučile poći. Kad smo se međusobno otpratile (prvo ja nju pa ona mene – razgovor je bio prenapet! 
) i obećale si da od danas ozbiljno vježbamo, sunce je već dobrano zašlo...
I tada me puklo. Proljeće. Djeca na biciklima. Ljudi na terasama. Susjede preko ograde razgovaraju o ružama... Miris pokošene trave. Zgodni frajer na motoru (ili to ne spada u vjesnike proljeća? 
). Dišem duboko. Raznježeno se smiješim bucmastom dječaku koji se lomi na rolama (vidi ga, mali isti ja!)... I od svega toga malo me uhvatila nostalgija. Za nekim drugim vremenom, nekim drugim mjestima i nekim dragim ljudima. Prustovski sam odvajala pojedine mirise i razmišljala na što me koji podsjeća (miris varenja me podsjetio na djetinjstvo?! Morat ću o tome razmisliti... možda su nam stvarno predugo pravili ogradu na balkonu?! 
) i općenito sam bila u nekom nadraspoloženju kad me prenuo neki glas. Pogledam, a ispred mene starija gospođa u crnom. Čujem da nešto govori, ali ne i što.
- Oprostite gospođo, ali ja vas ništa ne čujem. Ako bi htjeli ponoviti malo glasnije što ste rekli. – kažem pristojno i strpljivo jer osjećam kao da imam svo vrijeme svijeta, a i baš sam u totalno nesebičnom raspoloženju. Žena me blijedo gleda. Ja se strpljivo smiješim:
- Kako vam mogu pomoći? Čula sam da ste nešto rekli. – gotovo pružam ruke prema njoj da joj pomognem da izrazi svoje potrebe (zamislite sve kao da je u pitanju scena iz filmova Charliea Chaplina). A žena će glasnije (puno):
- Evo baš govorim mačku da se vrati kući jer će ga ode neka budala pregazit.
Ispred nje mačak. Sivi. Debeli. Vjerojatno nije mislila da ću ga ja odnijeti kući, što znači da se nije meni obraćala. Ali mi je glasno ponovila što je govorila, kao što sam zamolila. Pristojna žena. A ja ispala blesava. Opet. I nagluha pomalo. Sigurno je žena dugo gledala za mnom. Još sam se usput počela cerekati. Pa su me i drugi ljudi čudno gledali...
Sve ovo me podsjetilo na jednu epizodu iz prošlosti u kojoj sam opet jedini akter bila ja (iako se na početku nije tako činilo). Tog dana sišla sam s autobusa i požurila kući jer je pljuštalo. Sve je bilo u lokvama i spuštene sam glave pazila da ne stanem u koju. Kada sam u jednom trenutku podigla pogled, negdje 50-ak metara ispred sebe primijetila sam pored ceste poznatu osobu. Počela sam razmišljati:
Hmmm, nemam pojma otkud ga poznajem... To je neki stariji čovjek pa bi bilo pristojno da pozdravim... Ali kad bih barem znala otkud ga poznajem... Koliko sada znam mogao bi biti i neki čovjek s kojim se svako jutro vozim autobusom... A možda je s faksa... Kad barem ne bi padala ova prokleta kiša...
Dok sam tako razmišljala stigla sam do mjesta gdje sam čovjeka primijetila. Hrabro sam podigla glavu,
Pozdravit ću, pa kud puklo.
I zinem ja da se pristojno oglasim, a kad ono, ispred mene POSTER STIPE MESIĆA!!!!
Post je objavljen 03.04.2006. u 22:06 sati.