Marketing
Ive, poslovna žena
Je l' netko zna kako se dobije posao u ovoj državi?! Ja sam po svemu sudeći totalni antitalent. Otkad sam počela pisati ovdje, a tome je tek 20-ak dana, poslala sam 7 zamolbi (ako bismo bili pozitivni, vidjeli bismo da je bilo puno oglasa, ali danas nećemo biti pozitivni!) za posao. Danas mi je došla već peta odbijenica. Sljedeći put ću u koverti s dokumentima poslati bombu... ili 100 eura... možda je to način.
Gledam svoju kolekciju odbijenica (ima ih toliko da još malo pa neće stati u fasciklu) i vidim da sam u Đakovo, u istu školu, slala zamolbu već 3 puta (?!) za isti posao. Zašto im se baš nimalo ne sviđaju moji dokumenti????? 
Mislim, papiri kao papiri, svi imaju iste. Na osnovi čega me odbijaju???!!!
Poslala sam do sada 70-ak zamolbi. Od toga sam samo JEDNOM bila na razgovoru. A ni tada nisam briljirala (zanemarit ćemo to da sam odmah znala koja će cura dobiti posao jer je bivša cimerica kćerke potencijalne šefice). Sve koje smo bile na razgovoru studirale smo na istom faksu. Poznajemo se. A ispalo poslije svega da su one studirale na nekom nepoznatom mjestu, s puno pametnih ljudi, da su teško radile na praksi, mnogo učile i briljirale. Ja sam ih isto slušala sa zanimanjem, otvorenih usta, gledajući ih kao heroje, pritom zaboravivši da sam pohađala isti faks, položila jednake ispite i odradila istu praksu. Kada sam ja došla na red rekla sam samo:
Je, ja isto završila taj faks. Odradila sam i praksu jer inače ne bih diplomirala. I volontirala sam jedno vrijeme, ali u podrumu, pa su svi zaboravili da postojim...
Ali, sada Ive zna kako krenuti s pričom i dobiti posao:
Potječem iz vrlo siromašne obitelji. Mama i tata su teško radili da bi školovali mene i još troje braće i sestara. Budući da nigdje nije bilo ovog fakulteta koji sam završila, osim tu, u Osijeku, roditelji su mi omogućili da iz Dalmacije preselim ovdje da bih studirala. Od početka sam sve shvatila ozbiljno jer sam znala da će to biti moj budući posao, moj život. Učila sam mnogo i s uspjehom sam polagala ispit za ispitom. Praksu sam obavljala u Osijeku, iako smo mogli i u svom mjestu, ali, kao što znate, moje je mjesto bilo 825 km (piše na karti iz vlaka) daleko, pa nije bilo zgodno da svakodnevno putujem. Na praksi su me fantastično primili i mnogo sam naučila o onom što me očekuje. Svi su me pohvalili kako sam sve izvrsno usvojila... (sada tu par konkretnih činjenica o tome što sam radila, pokoje ime koje smijem spomenuti...). Prošle godine udala sam se za mladića iz siromašne, radničke obitelji. Živimo u potkrovlju koje prokišnjava i imamo samo krovne prozore. S nama još živi i suprugova mama...
Eto, ništa nisam slagala, a skroz srcedrapajuće zvuči. Zagarantiran posao, zar ne? Inače, nije meni tako loše, ovo je samo za buduće šefice... za muške šefove morat ću smisliti neku čvršću, vojničku priču...
U mojoj obitelji oduvijek vlada red i disciplina. Oduvijek se budimo u zoru, sa suncem... svako jutro uz zvuke trube dižemo zastavu... znam pucati iz kalašnjikova i fantastično se služim lukom i strijelom... (je...š engleski i računala!)
Hmmm... tu ću već morati lagati... ali... sve za posao...
Osim odbijenice, dan bi mogao biti i dobar. Pokazatelj toga je sljedeće: Kad sam se ustala, oprala sam kosu, podigla je ukosnicama i počela spremati. Kad sam se nakon sat vremena pogledala u ogledalo nasmješila sam se odrazu jer sam, iako su mi oko lica poispadali pramenovi kose i sva sam se zajapurila od posla, izgledala više kao princeza nakon igre na livadi, nego kao uspuhana, ružna, baba vještica. Takvi odrazi u ogledalu uvijek najavljuju dobar dan...
Update:
Stavila sam sat, gore u lijevom kutu, iznad loga... pokazuje neko čudno vrijeme... hmmm... eto, kod mene je izgleda toliko sati...
Post je objavljen 07.04.2006. u 10:56 sati.