Marketing
Postoje stvari koje stvarno ne moram znati
Imam problem. Mali među mnogima, ali ipak problem. Situacija je sljedeća:
Imamo poznanike s kojima se rado družimo. Simpatičan, mladi bračni par. Inteligentni, zanimljivi ljudi. Međutim, nedavno je razgovor otišao u čudne vode (zapravo, kad bolje razmislim, razgovor uopće nije bio čudan do tog trenutka) i žena je, s ponosom u glasu kao da je u pitanju njena vlastita zasluga, izjavila:
- Moj Medo ima veeeeelikog pišu!
Medo je, za neupućene, njen prisutni muž koji se u tom trenutku ponosno nasmiješio i slegao ramenima:
- Je, imam.
Dragi (morat ću i ja njemu dati neko ime) i ja se zabezeknuto pogledamo. To nikako nismo očekivali.
Ali moderni smo mi pa smo se brzo oporavili od šoka.
- Krasno. – kažem ja.
- Je li? – kaže moj dragi. Spuštamo pogled. Uskoro razgovor kreće u drugom smjeru.
Sad se vjerojatno pitate u čemu je problem. E pa, problem je u tome što se ja sada svaki put kad odemo tamo glupo osjećam jer moj neposlušni mozak radi bez moje dozvole.
- Jučer smo na poslu imali smiješan razgovor... – priča taj prijatelj.
- Da? – kažem ja zainteresirano, a pomislim Razgovor o... hmmm...? Koliki li je u centimetrima?... Grozno. I onda crvenim, kao da mi netko može pročitati na čelu o čemu razmišljam. I još je, da sve bude gore, frajer cijelu zimu proboravio u kratkim, sportskim hlačicama (proklinjem gradsko grijanje i ne, ne znam jesu li imale podstavu!), a meni pogled stalno bježi... da provjerim. Najradije bih mu rekla da se ode obući jer me sablažnjava. Ali ni sve to ne bi bio velik problem jer što je to malo neugode, crvenjenja i propuštenih dijelova razgovora! Problem će biti moje sljedeće, kvalitetnije pijanstvo. Naime, poznata sam po tome što u takvom stanju govorim istinu. Puuuuno istine. Bojim se da će doći do skandala jer bi se moglo dogoditi da usred razgovora o sadnji tulipana, recimo, ustanem i pred svima viknem (kao odgovor o tome koju boju tulipana najviše volim):
- Sad je dosta. Vadi ga van! Da vidim, koliki je zapravo? Ili to ili se idi pristojno obući i plati mi hipnotizera koji će mi pomoći da sve o tome potpuno zaboravim! Ne želim više ni trenutka razmišljati o tvom PIŠI!... E da, najviše volim narančaste tulipane...
(Za M., koja se sada sigurno pita poznaje li ih: Poznaješ, poznaješ! Sutra ću ti sve reći na kavi! Ne mogu više živjeti s tim na duši! 
)
DODATAK
u kojem možete pročitati nešto o domišljatosti mog muža 
ILITI
Život s muškarcem, 1. dio:
Mi u Osijeku, iako smo u ravnici, imamo dvije planine. To je naše smetlište. Ako se s Brijesta obilaznicom vozite do Juga, prolazite pored njega. Vozili se tuda dragi i ja jučer...
Ja:
- Uh, kako grozno smrdi...
Par stotina metara dalje, opet ja:
- Isuse, još uvijek smrdi. A pogledaj! Tu ima kuća! Ja ne znam kako ti ljudi žive ovdje!
Dragi se smije i kaže:
- Stvarno!
Par sati kasnije, ležimo i gledamo tenis. Dragi, da oprostite, prdne. Žalim se:
- Joj, kako smrdi! Zašto nisi izišao van?!
A moj će dragi:
- Zamisli da se voziš pored smetlišta...
Tek sam tada shvatila što se dogodilo danas u autu... 
Post je objavljen 10.04.2006. u 15:26 sati.